Borgman's cube
ponedjeljak, 16.10.2017.
Omiška Dinara i Sunce
Mjesto radnje "Luda kuća"
Post pišem s obje ruke i noge bez gipsa, znači dobro sam prošao. Čak i ovog hibrida kakav sam ja, neprimjećeni nedostatak tekućine je na trenutak dobro zaljuljao, i to, baš u nezgodnom trenutku, pri silasku niz glatko i dosta visoko kamenje, sa vidikovca, nedaleko Fortice. Ali ipak, i pored toga što sam radio pokrete prvog letenja, noge su bile dovoljne.
Prije svega osmijeh. Sunce. Pogled po Prirodi po meni i bolji nego na Biokovu. Vodič koji se ljuti na nadimak "Papa Štrumf". GSS-ov letač po stijenama, koji kada iskrene zglob se samo namršti, i za desetak minuta opet skače po stijenama, i to ne skače nego trči.
Vidio i poskoka kako se migolji ispod stijene. Gle čuda, nakon toga nitko nije spuštao cijenjenu stražnjicu u trenucima odmora, a ne promotrivši mjesto slijetanja, jaako oprezno.
Opet smo imali četveronožnog prijatelja koji je uporno pokušavao dio skupine od 60 ljudi održavati u grupi, a nisu ljudi ovce, a ni to ovčarski pas. Mi smo se nastavili kretati, a pseto se umorno vratilo bliže gazdarici. Pravu zahvalnost je trebalo vidjeti kada je svoju zalihu vode dijelila s njim. A Sunce prži.
Čak sam i održao obećanje dato nekolicini školaraca i pokazivao kako se rašljari. Prezentacije radi. Dobio cijeli spektar odgovora od onoga "pa vjeruješ li ti u Boga?" (kao da se popi ne bave time za lovu), preko "Mogu ja, mogu ja" od onih koji su htjeli iskusiti čudan osjećaj da se dva glupa komada žice miču kao svojom voljom, do najzlobnijeg "pa našao je vodu, a tamo na stijeni piše H2O".... sto ljudi, par stotina ćudi.
dok sunce prži, a nama je hlad draži
Sve to uz ono ljudsko "Ne mogu više!" i dodatak nekoga sa strane "Možeš, ima još, top topova 8 minuta do Lude kuće", od jednog od momaka sa plavom vodičkom majicom! Pitanje "A je li se kod Lude kuće dobije poseban outfit?" nisam mu prenio. Cura koja je pitala je psiholog. Ma malo uvrnut smisao za humor :-P
Spuštanje, gadno, niz sipki kamenjar. U susret nam ide 30 planinara-školaraca iz Omiša....iskreno, mislim da njih njihov vodič mrzi :-) Kakav uspon.
Na dnu, kada smo se spustili u Omiš, traženje kafića koji uopće može ugostiti šezdesetak ljudi, sjedanje u hlad, brzo mijenjanje majica, i naručivanje...piva pola litre, koju imate...ma svejedno samo da je hladna. I razgovor, do autobusa.
Ma gorštaci se vraćaju kući :-)
