Borgman's cube
utorak, 31.10.2017.
Dan drugi Sa Ljudima Planine
Sutrašnji dan smo započeli blagoslovom "zimskog vremena" koji je sve aktivnosti pomakao za onaj famozni, zimski sat spavanja. Topli čaj, kava, jutarnje jelo, svakome prema njegovoj mjeri,okupljanje u grupu i upoznavanje sa Ljudima Planine koji će nas odvesti na upoznavanje sa pravim penjanjem, tamo gdje nema blagodati crveno bijelih crta i krugova, među stijene kojih se i koze plaše. Alpinizam.
priprema
Je li mislite kako tu školu i upoznavanje vodi kakav bradati gorštak? Iznenađenje. Alpinizam u "Mosor"-a vodi žena, jednaka među jednakima u crvenim jaknama GSS-a, koja priča o penjanju na Himalaye. Plava kosa, i strpljive oči, pokazala je samo jednom u desetak sati izraz umora, i neprekidno vezivala, osiguravala, učvršćivala i provjeravala. Meni, koji vjerujem samo profesionalcima, u nekoliko sekundi , ulila je i povjerenje.
bradata divokoza, "šefica", i uvijek ozbiljni "pomoćnik"
pogled prema mjestu gdje se zabijaju klinovi i osiguranja
Ljudi Planine.
Oštar uspon preko škrapa i procjepa u stijenama, koraci koji zvuče kao da se stalno nešto mrvi, šuškanje, uzdasi...sve je to stalo u podnožju cilja. Stijene uz koju su se kao pauci popeli njih trojica, penjači kojima je ovo bila igra, i čiji je jedini zadatak bio pokušati probuditi želju za penjanjem kod drugih, pomaknuti granice iza kojih smo sputani, i osigurati za njih laku, ali za svakoga od nas, dolje, veliku pobjedu. S obzirom na moju masu, kod mene je to pobjeda nad gravitacijom, jer strah od visine nemam, a vjeru u Ljude Planine (ne sve ljude), imam...ali među penjačima su bili i oni kojima je visina ravna užasu, nekima strah od gubitka kontrole blokira misli, a ponekome, je to bila samo igra, uvertira za ono Nešto u Životu, što zapravo svatko od nas traži.
uvijek prva (da, da, ona sa "nosila")
Nas je zapravo jako puno, velika je to škola planinarstva, i jedina nezgoda je bio kamen koji se odbio od kacige, ma koga drugoga nego voditelja škole. Tvrda je to kaciga, a ni glava ispod nije za bacit :-)
brižna ruka voditelja škole (u povjerenju, papa štrumf glavom)
Uspon po jednakim uvjetima za sve. Dvojica, su na osiguranju, nekih 30-40 metara u visini, jedan pazi na penjanje, drugi na spuštanje, uže uvijek "duplo", sigurni koliko se to može biti u planini. Svi rade iskorak, pa uz stijenu, otkrivajući kako je i najmanja neravnina dovoljna za "hvat" oznojene ruke. Gojzerice koje uvijek klize, hvataju, guza koja sjedi po cijeli dan se napreže i podiže tijelo, i tako naprijed. Ako staneš, eto Mate. Luda divokoza se popne do tebe, pokazuje gdje su uporišta, smiruje one kojima je potrebno, ja sam ga ugrizao zamalo. Da, moram ispričati kako je to bilo meni, jer jedino u svojoj koži jesam. Stalno .
dobar pogled na moju cijenjenu "pozadinu"
Ne plašim se visine, skitam po splitskim krovovima od rane mladosti, ali, masa, e to je problem. Nekoliko koraka i praktično na prvom "prijelazu" lijeva gojzerica prokliže, odmah nakon toga i desna. Raširene ruke klize niz stijenu i ja se kao pauk pripijem, ali i dalje klizim naniže. Ma nije me strah, taj konopac na kojem se nalazim nosi tone tereta, nego, klizim.
"Ne pomaži...ugrist ću te!"
I otkriti ću vam tajnu. Ja sam se iz svih gadnih stvari u Životu, izvukao, prizivajući Bijes. Tog crnog ata kojega prizovem kada mi treba, znam da ga ne mogu kontrolirati u potpunosti, ali prizvan, daje mi krila. Tada grizem. Ne priznajem ništa osim prelaženja prepreke. I došao je. S jedne strane Mate, koji bi mi pomogao, s druge strane crni i strastveni Bijes, od kojega osjećam kako se tresem. I grabim stijenu, trzaj ruka, noga, tijelo koje je u trenu usvojilo znanje, dobilo snagu...i našlo se među onom dvojicom, koji su me samo minut dva prije ohrabrivali, i pažljivo spustili do uporišta za jednu nogu.
"Dobro, dobro, -kaže divokoza Mate- tu ti je uporište!"
Spuštanje, sa moćnim hatom Bijesa pored sebe? Milina. Napravio sam sve pogreške koje tada možete napraviti. I skupio noge pa me "zavrtilo", i nisam gledao dolje (u početku)...ma sve...i sa užitkom osjetio kako se remen je urezuje u mišiće, i klizim kao ptica samo na bijelom konopcu koji mi kontrolirano klizi kroz šaku. A onda, negdje od sredine, već gledam prema nazad (u provaliju) i plavu majicu voditelje škole koji nas svakoga "skida" sa užeta.
spuštanje? milina
dok se slijedeći penje, ja se spuštam
"like a PRO :-)---skoro "
Par riječi. Ponosno kimanje onih koji dijele slične osjećaje, otpuštanje moćnog crnog hata, do slijedeće prilike (koja je zapravo došla uskoro, već kod spuštanja, ali to nije bitno) i pridruživanje skupini koja je sa strane gledala Svijet sa visine koju daje samo planina.
a pogled na naš Grad
a mlade snage se odmaraju, njima ni kamenje nije tvrdo :-)
Sve ovo, uz konstantnu pažnju i volju Ljudi Planine, bez kojih bi sve bilo, nemoguće. Ili najblaže teško izvedivo, pogotovo sa ozljedama koje smo pri tome dobili. Ozljede? Da, one koje se pokriju flasterom. Čisto, da pokažu kako je Majka priroda bila nježnija od kućne mačke.
a bili smo visokoooo
Spuštanje nazad, kolona, potpora svima koji su izgubili snagu, injekcije smijeha i samopouzdanja, topli fažol u domu, i spuštanje pod čeonkama jer su nam opet "ukrali vrijeme"...eto to je to. Umorno, znojno i sretno... sve što treba da budemo koračić bliži Prirodi.
Hvala, "šefici" uspona :-)
