29.08.2006., utorak

TRI ZLA PODUZETNIŠTVA: NELIKVIDNOST, UVOZNI LOBI I KORUPCIJA Svi misle je da dovoljno imati proizvod, ili uslugu, naći kupca, prodati i dobiti novce. Direktor tehnološkog parka Marijan Ožanić ponudio mi je neka zanimljiva razmišljanja..želio sam ih prenijeti i na vas..pročitajte dio intervjua. Nakon završenog osnovnog i gimnazijskog školovanja u Zagrebu, diplomirao je na Elektrotehničkom fakultetu, smjer jaka struja, na Zagrebačkom sveučilištu. Poslijediplomski studij završio na ECMIR-u (Europskom centru za mir i razvoj ), Sveučilišta za mir Ujedinjenih naroda, na Sveučilištu u Zagrebu. Studij se zvao «Tehnologija rješavanja problema razvoja”. Najveći dio svog radnog vijeka proveo radeći u poduzećima koncerna KONČAR (Srednji električni strojevi, Generatori i Uprava holdinga) na području tehnologije, razvoja novih proizvoda, inovacija, uvođenja novih tehnologija, te top menedžmenta. Tijekom rada usavršavao se u najznačajnijim svjetskim tvrtkama kao što su General Motors u USA, Alsthom u Francuskoj, BBC i ELIN u Austriji, ČKD u Češkoj i druge. Od 1994. direktor je prvog tehnološkog parka, poduzetničkog inkubatora za visoke tehnologije u Hrvatskoj, osnovanog sa zadaćom da potiče poduzetništvo u malim, privatnim, razvojno i tehnološki orijentiranim, high-tech poduzećima. Tehnološki park sam kreirao, osnivao i razvijao do današnje razine. Do sada objavio oko 200 članaka u raznim novinama i stručnim časopisima i 5 poslovnih knjiga Imate zaista bogatu biografiju. Iza vas su godine rada u Končaru, usavršavanja u značajnim svjetskim tvrtkama. Kreirali ste, osnovali i razvili Tehnološki park u Zagrebu. Što je bio cilj osnivanja parka, a što je nakon 12 godina rada postignuto? Osnivanje Tehnološkog parka u koncernu KONČAR događa se u vrijeme kada sam ja na tu temu reagirao s pitanjem: «Što je to tehnološki park i što je to poduzetništvo?» Dotada nisam bio povezan ni s poduzetništvom ni s malim poduzećima. Preko dvadeset godina bavio sam se tehnikom, tehnologijom gradnje električnih strojeva, znao sam dosta o funkcioniranju i organizaciji velikih sustava, napisao sam i knjigu o menedžmentu, ali o malim poduzećima i poduzetništvu znao sam uglavnom ono što sam pročitao u novinama. Pa ipak osnovne ciljevi koje sam postavio kod prvog tehnološkog parka Hrvatskoj nisam značajnije promijenio do danas. Ti osnovni ciljevi nakon što Grad Zagreb postao vlasnikom Tehnološkom parka oblikovani su u misiju : 1.Stvaranje novih poduzetnika kroz poticanje poduzetništva na području razvoja i visokih tehnologija u Gradu Zagrebu i pomaganje poduzetnicima u realizaciji njihovih poduzetničkih projekata. 2.Otvaranje novih radnih mjesta i poticanje razvoja novih proizvoda. 3.Pomaganje inovatorima i mladim poduzetnicima u realiziranju i komercijalizaciji njihovih inovacija i poduzetničkih projekata. 4.Stvaranje pozitivne klime u društvu za razvoj poduzetništva. 5.Razvijanje stručnog, tehničkog, poslovnog samopouzdanja u uvjetima globalizacije. Nakon 12 godina ostvarili smo rezultate na koje sam ponosan. Vrlo teško ih je samo nakratko navesti. Po zanimanju ste dipl.el.inženjer. Danas ste stručnjak za razvoj poduzetništva, jednako dobri u svim područjima. Kako ste ušli u “ekonomske vode” koje su neophodne za poduzetnika? Nažalost, nitko ne može biti stručnjak u svim područjima. Život je prekratak da bismo bili pravi stručnjaci, odnosno da bismo znali sve, u bilo kojem području. A s druge strane za business nije dovoljno znanje samo iz jednog područja. Za to je potreban multidisciplinarni pristup koji koristi znanja iz mnogih područja, od tehnike, organizacije, financija, psihologije, informatike do marketinga. Cijeli svoj radni vijek trebamo raditi, učiti, truditi se da budemo svakim danom sve bolji, da razumijemo poslovanje, da razumijemo trendove i da razumijemo svijet oko sebe, da možemo donositi menadžerske odluke. To je proces koji nikada ne završava niti dozvoljava samozadovoljstvo, jer konkurencija se neprestano razvija i tjera nas da stalno napredujemo. Ulazeći u svijet poduzetništva znaju li budući poduzetnici što ih čeka, Vaša iskustva? Mislim da ljudi uglavnom niti vide, a niti znaju što ih sve čeka. Mnogi su rekli: «Da sam znao što me čeka nikada ne bih ušao u poduzetništvo». Dok drugi kažu: »To je ono o čemu sam maštao cijeli život». U poduzetništvo ljudi unose svoje nade, svoje želje za uspjehom i svoj san. I to ih motivira i pokreće. Međutim, mislim da je mnogima zajedničko da se slabo pripremaju kod ulaska u novi život u koji unose svoju egzistenciju i egzistenciju svoje obitelji. Rijetki su oni koji prije toga pročitaju neku knjigu ili otiđu na neki seminar za poduzetnike početnike. Obično razmišljaju: «Ako je onaj, moj susjed, mogao postati poduzetnik, pa valjda mogu i ja. Ako ni on, a ni mnogi naši poduzetnici nisu išli na nekakve seminare, a pa onda to ne treba niti meni» Osim toga obrazovanje je naporan rad koji »ako je moguće treba izbjegavati». Svi misle je da dovoljno imati proizvod, ili usluga, naći kupca, prodati i dobiti novce. Naravno, to je temelj poslovanja, ali to nije cjelokupno poslovanje. Business je ipak mnogo složeniji od toga. Zato mnogi ne uspijevaju i propadaju. Mene je stvarno strašno iznenadio podatak da oko 12.000 obrtnika svake godine propada. Jedan je od razloga i to da se mnogi uopće ne pripremaju za ulazak u poslovni svijet. Ulazak Hrvatske u EU će povećati tržište, ali će još više otežati poslovanje i povećati konkurenciju. I zabrinjavajuća je situacija da se rijetki za to ozbiljno pripremaju. Godinama radite s malim poduzetnicima, izvrsno ih razumijete. Što je karakteristično za uspješne, što za neuspješne? Najprije da definiramo što za mene znači pojam uspješnog poduzetnika. To sigurno nisu naši tajkuni, koji su došli «odnikuda», iskoristili povijesnu priliku i raznim malverzacijama, bez znanja i sposobnosti postali vlasnici poduzeća. Ili oni koji su po raznim političkim i plemenskim i inim kriterijima postali dobro plaćeni direktori raznih državnih poduzeća. Poduzetnici su ljudi koji su iz «ničega stvorili nešto», koji su osnovali svoja poduzeća, ne spavaju po noći od briga, ne znaju hoće li sutra ugovoriti posao, ali se ne daju i bore se na tržištu. Svaki poduzetnik je priča za sebe, «mali brod na olujnom moru, koji uporno hrabro i tvrdoglavo plovi prema svom dijelu sreće i uspjeha» i nosi ono nešto, što je neponovljivo. Ali oni uspješni u prvom redu imaju jako samopouzdanje, vjeruju u sebe i svoj proizvod i to znaju prenijeti kupcu. Zatim, dobro poznaju svoj proizvod, znaju što žele, imaju «svoj san», znaju upravljati tvrtkom i sposobni su donositi odluke. I na kraju imaju i malo sreće u poslu. Neuspješni donose pogrešne odluke, ne znaju napraviti dobar proizvod, ne znaju prodati svoj proizvod, ne znaju uvjeriti kupca, konfuzni su, ne znaju upravljati niti ljudima niti svojim poduzećem. Ili neki jednostavno nisu imali «ono nešto» i malo sreće. Smatra se da je malo gospodarstvo pokretač razvoja. Mogu li se mali proizvođači razvijati i uspjeti bez velikih tvrtki. Mnogi mi mali kažu: Nema više velikih proizvođača u Hrvatskoj čiji su smo nekada bili kooperanti, a bez velikih nema razvoja ni opstanka malih. Nestala su velika domaća poduzeća, a stranci nam “skidaju gaće”. Što Vi mislite o tome? U normalnom gospodarstvu postoji prirodna simbioza između velikih i malih poduzeća. Svugdje velike tvrtke imaju ogroman broj malih kooperanata. Za malu tvrtku je idealna situacija, ako je pouzdan kooperant velike tvrtka. To joj je najbolje i najsigurnije tržište. Za razvoj malog gospodarstva bio je veliki udarac, kada su naše velike tvrtke počele propadati. Ta nužna poslovna veza se prekinula i stvorila probleme mnogim malim tvrtkama, od kojih su mnoge i propale. Pored toga javljaju se još «tri zla» koja uništavaju male poduzetnike, a u velikoj mjeri ih stvaraju velike tvrtke. To je u prvom redu nelikvidnost. Novac je kisik gospodarstva i nedozvoljeno je da poduzetnik za prodanu robu ili izvršenu uslugu čeka mjesecima i godinama. A najveći su neplatiše velike tvrtke, u prvom redu državne, a onda i privatne. Drugo zlo je strašan uvozni lobi koji na agresivan, često nekorektan način daje prednost stranoj robi. A treći je korupcija. Mali poduzetnik jednostavno nema novaca da «nahrani sva gladna usta» da bi dobio posao. Ako država stvarno i iskreno želi razvoj poduzetništva, a u to ne bismo trebali sumnjati, nužno je da uništi ta tri zla, bez odlaganja. Poduzetnik to sam ne može učiniti. Jedni kažu “small is beautiful, drugi big is beautiful”. Gdje je između te dvije krajnosti mjesto malih i srednjih poduzetnika? Gdje je rješenje za male i srednje poduzetnike? Nakon što su dominirale priče o «small is beautiful» prema knjizi E.F.Schumachera iz 1973., očekujući da će malo poduzetništvo, samo za sebe, preporoditi gospodarstvo, nakon toga se počelo pričati «big is beautiful«. Naravno, to su pomodne priče kojima se pune pomodne knjige i tekstovi pomodnih ekonomskih analitičara i kolumnista. Između toga žive i bore se na tržištu, najbolje što znaju, poduzetnici sa svojim poduzećima. Kod onih najboljih poduzeća rastu, razvijaju se, postaju srednja, nakon toga, u onim rijetkim slučajevima, i velika poduzeća. A najveći broj i dalje ostaju mala poduzeća s 5, 10, 20 zaposlenika. Jedni, drugi i treći imaju svoje prednosti i mane. Mali su fleksibilniji, često i inovativniji i u sumi najbrojniji, ali su često zbrkani, neorganizirani i neefikasni. Veliki s vremenom ostaju birokratizirani, tromi, teško se prilagođavaju i mijenjaju. Pametni preuzimaju prednosti i jednih i drugih. Ali to je zapravo jako teško. Što nekoga čini poduzetnikom? (želja, dobra volja, namjera, znanje..) Ima mnogo osobina koje mora imati poduzetnik. To je sve ono što ste naveli, ali i još mnogo toga. U prvom redu samopuzdanje, malo sreće, ali i «ono nešto« što imaju poduzetnici, a ostali smrtnici nemaju. Poduzetnici nisu masovna pojava. Oni su rijetkost u čovječanstvu. Ima ih najviše 1-3 %. Ali oni pokreću svijet. Većina ljudi radi od 8 do 16 sati i idu kući, zaboravljaju na posao, gledaju televiziju, bave se svojim obiteljima. I to je normalno i tako svijet funkcionira. Ali poduzetnici su ona manjina koja stvara nove poslove, nove šanse, nove mogućnosti i zapošljava druge. Zato su oni vrijednost i šansa svakog društva. Poduzetnik koji zapošljava 5 radnika zaslužuje veliko poštovanje, onaj koji ima 10 radnika pravi je heroj. Zašto? Uvjeti u kojima rade, rastu i razvijaju se naši poduzetnici nisu jednostavni. Konkurencija je vrlo jaka, «tri zla « o kojima sam govorio uništavaju sve oko sebe i u tim uvjetima treba proizvoditi, ugovarati poslove, zapošljavati ljude, plaćati sva davanja i preživjeti. Da tu dođu američki poduzetnici, nakon tri mjeseca «bacili bi se u Dravu» ili pobjegli natrag. A naši poduzetnici se ne daju. Uvijek mi smiješno zvuče različita «cendranja» stranih investitora i poduzetnika koji bi kao «kod nas započeli posao, ali smeta ih ovo, te ono». Kako naši poduzetnici u svemu tome ipak rastu i razvijaju se. Zato svakom našem poduzetniku «skidam kapu do poda». Ja često poduzetnicima dajem savjete, kritiziram ih, «špotam», «solim pamet», ali oni dobro znaju da to uvijek radim s dubokim poštovanjem prema njima. Iz knjige “Mali brod......” vidim negativan stav prema stranim savjetnicim, konzultantima. Možete li mi malo to pojasniti, ako je moje zapažanje točno. Što bi iz inozemnog iskustva trebalo ugraditi u naše poduzetništvo da bi bili konkurentniji i uspješniji? A priori nemam negativan stav ni prema kome, ali imam negativan stav prema prodavačima magle, ljudima koji dolaze kod nas i za «ogromnu lovu» rade elaborate, analize, projekte unapređenja koji završavaju u ladicama. Da bismo napredovali mi trebamo mnogo novih znanja i ta znanja trebamo pribaviti gdje god možemo. Trebamo čitati poslovne knjige vodećih pisaca menadžmenta Petera Druckera, Toma Petersa i drugih, učiti na primjerima uspješnih stranih poduzetnika, naravno i od stranih savjetnika. Ali, u prvom redu od onih koji imaju korisna upotrebljiva znanja. Vidio sam projekte koji su plaćene teškim milijunima kuna, a koje nije nitko niti ozbiljno pročitao. Mi svi ispadamo budale. Vidio sam takve mudrace koji su obilazili zemlje u tranziciji, pisali i skupo naplaćivali studije na način «copy paste» i samo mijenjali nazive zemalja- Slovenija, Mađarska, Hrvatska, Slovačka itd. Naši ljudi koji ništa ne znaju i u životu nisu ništa učinili, a dođu na neku funkciju, naravno takve strane savjetnike gledaju sa strahopoštovanjem. Ima jako puno takvih primjera i o tome bismo mogli puno pričati. Žao mi je da sebe toliko podcjenjujemo, ali to spada u kolonijalni i sluganski duh koji je na mnogim mjestima jako prisutan. A meni je stvarno odvratan. Kažete da nas razvoj čini konkurentnijim, to je ulaganje u budućnost. Što konkretno napraviti da male tvrtke postanu razvojno orijentirane (novi pristup, vrijeme, trud, povoljno okruženje, jaka ličnost, promjene u glavi, financijska sredstva..)? To je ključno pitanje našeg razvoja. Kako postati konkurentan na globalnom tržištu. Mnogi kod nas misle da mi nemamo nikakve šanse na svjetskom tržištu, da nam je jedina šansa da nas netko kupi, da dobijemo strani kapital, strane tehnologije i stranu pamet. Jer mi smo prebedasti, mi ništa ne znamo i ništa ne možemo. To je prestrašno. Kako uopće se baviti razvojem u tim uvjetima ? Imali uopće smisla ulagati u znanje, razvoj, istraživanje ? Kakva je poruka našem gospodarstvu kada jedna PLIVA prodaje istraživački institut. Međutim, ako nećemo imati poduzeća koja će razvijati i stvarati nove proizvode, konkurentne na svjetskom tržištu, bit ćemo kolonija. Zato onim, nažalost malobrojnim, tvrtkama koje razvijaju nove proizvode i koje imaju potencijal za rast i razvoj treba pomagati i financijski i marketinški i ustupanjem slobodnih proizvodnih hala. Interesantno je kako javnost normalno prihvaća da razni ljudi koji su došli «odnikuda» postaju milijunaši i preko noći kupuju luksuzne jahte, ali ne bi prihvatili da neka mala tvrtka, koja se bave razvojem i stvara vrhunske proizvode dobije na korištenje proizvodnu halu koju nitko ne koristi. Sjetimo se stare biblijske izreke «ako želite mislima pomaknuti brdo uspjet ćete. Samo trebate jako željeti». Da želimo imati konkurentne proizvode, imali bismo ih. Treba samo pokrenuti one ljude koji znaju. Ima li u Hrvatskoj fondova rizičnog kapitala koji su spremni ulagati u vlasničku glavnicu i tako omogućiti poduzetnicima lakše pokretanje vlastitog posla? Kakav je Vaš stav prema tim fondovima? Iako sam slušao o tome da će se osnovati takvi rizični fondovi, još ne znam niti za jedan ozbiljan slučaj. Bankama je mnogo jednostavnije i profitabilnije bez ikakvog rizika davati kredite uz hipoteku. Zašto da se gnjave nekakvim rizičnim fondovima. Međutim, mislim da su rizični fondovi jako važni baš za mlade poduzetnike koji imaju dobar proizvod, šanse na tržištu, ali nemaju hipoteku i ne mogu dobiti kredit. Što je to moral u poduzetništvu? Je li on relativna ili apsolutna kategorija? Kako danas uspjeti osigurati profit, plaće radnicima, platiti poreze a ostati pošten i častan čovjek? Sjećam se pred nekoliko godina je u jednom intervjuu jedan visoki državni dužnosnik rekao da je «moral relativna stvar«. Međutim, moral je apsolutna stvar – ili ga ima ili ga nema. Nitko od nas nije idealan, niti bezgrešan, ali trebamo znati što je dobro i što je loše. Greška se može oprostiti, ali, nemoralno ponašanje niti u poslovanju, niti u životu ne smije se opravdavati. Ne smije se tolerirati kao nešto što je dopušteno, ne smije ući u našu svakodnevicu, u odgoj naše djece kao nešto što je normalno. To je crv koji će rastakati temelje društva. Nije jednostavno u ovim teškim, turbulentnim uvjetima u kojima kao da dominiraju ljudi bez morala, poslovati u skladu s načelima poslovne etike. Lako je biti zao, pokvaren, varati, potkradati i mnogi to rade. Ali je vrlo teško biti dobar i etičan. U mojoj knjizi za poduzetnike jedno cijelo poglavlje posvetio sam poslovnom moralu i poslovnoj etici, a na zidu mog ureda stoji jedna prekrasna izreka pokojnog kardinala Franje Kuharića: «IMA ISTINA OD KOJIH SE NE MOŽE ODSTUPITI, IMA GRANICA NA KOJIMA SE MORA STATI I POLOŽAJA S KOJIH SE NE SMIJE UZMICATI «. To mogu samo jaki ljudi, jakih moralnih načela. To nije izreka za slabiće, kukavice i sluge. IZDVAJAM Kažete bing bang – veliki prasak će donijeti stvaranje novih odnosa i načina poslovanja. Kada će se i kako to dogoditi u praksi? Koji su preduvjeti? Početkom 90-tih imali smo povijesnu šanse da se stvori pravi «gospodarski prasak», «bing-bang» koji bi na «ruševinama socijalističkih poduzeća» stvorio novo konkurentno gospodarstvo. I koji bi pokrenuo pravi gospodarski rast i razvoj. Mogli smo stvoriti bogatu i optimističnu zemlju. Bože, kakvu smo samo šansu imali. Često se pitam i razmišljam o tome zašto tu šansu nismo u potpunosti iskoristili. Zašto onaj entuzijazam, samopouzdanje i snagu, polet kojim smo branili zemlje od agresije, kada «nam je samo nebo bila granica», nismo iskoristili i u gospodarstvu. Zašto se dozvolilo da se u taj prekrasan san ubace pohlepne ništarije koje su taj povijesni trenutak iskoristili da prigrabe ono na što nisu imali pravo i bezočno se obogate bez rada, znanja i sposobnosti. I zašto je kao rezultat 65-godišnje kontinuirane negativne kadrovske selekcije na površinu kao tumor došao debeo sloj nesposobnih ljudi. Vjerujem da ta šansa još uvijek postoji, uvijek mora postojati, ali je onaj prekrasni, neponovljivi trenutak zauvijek prošao. (To je tema o kojoj se ne može govoriti površno i zaslužuje detaljnu analizu i duži razgovor.) Zašto su medijima danas najinteresantniji glumci, pjevači, manekenke, sportaši...gdje su tu mali poduzetnici? Medijima su najinteresantniji zato, jer pisanje o njima donosi najviše čitatelja, a s time i najviše novaca. Za prosječnog, a to znači masovnog čitatelja, glumci, pjevači i slični su ljudi koji su uspjeli vrlo brzo, vrlo mladi, bez neke posebne škole, bez posebnog rada. ( Naravno, ne razmišlja se da i za pravi uspjeh i na tim područjima treba mnogo rada i odricanja, ali to se stavlja u drugi plan). Te teme imaju svoje blještavilo, novce, lijepe aute, jednostavne priče i ne zamaraju nikoga. Ako u svemu tome ima još i seksa, svađe, nevjere, pucnjave, tu i tamo i krvi, a ne treba baš puno razmišljati, tiraža samo raste. Pa koga interesiraju priče o ljudima koji rade od jutra do noći, muče se, ne spavaju po noći od briga ili o onima koji cijeli život uče, studiraju, polako napreduju i trude se možda za «sitnu lovu». Pogledajte i tzv. poslovne časopise. Najinteresantnije su priče o menadžerima banaka, osiguravajućih društava, uvoznika automobila i slično. Rijetko čitate priče o nekom direktoru proizvodnje koji želi povećati produktivnost, povećati konkurentnost. Koga zanimaju proizvodni problemi ili zadovoljstvo koje osjećate kada izradite novi proizvod, strast za stvaranje nečeg novog. To je sve naporna, dugotrajna gnjavaža. Što možemo, takav je svijet. Ljudima trebaju uglavnom «kruha i igara». I tako je to od kada je svijeta i vijeka

- 23:07 - Komentari (12) - Isprintaj - #

27.08.2006., nedjelja

BANKROTIRAO SAM ALI SE NE PREDAJEM ZLATKO RABIK IZ SLATINE: MISLIO SAM DA SAM OSTVARIO SVOJ SAN Zlatko Rabik rođen je u Vinkovcima prije 44 godine. Otac mu je bio po zanimanju obućar i radio je u «Kvalitet» Vinkovci. 60 –tih godina počeo je raditi u kombinatu Borovo, da bi 1974 g. cijela obitelj preselila u Borovo. U Borovu i Vukovaru je završio osnovnu i srednju školu (čudno zanimanje po Šuvaru – suradnik u odgojno obrazovnom procesu) sa odličnim uspjehom. Oženjen je, otac troje djece, dva sina i kćeri. Završio je Tekstilno – tehnološki fakultet u Zagrebu, studij obućarstva. Predsjednik je Hrvatskog društva kožara i obućara. Cipela je trajno u Zlatku - Iako sam u Zagreb otišao studirati Elektrotehnički fakultet nisam ga završio. Osjetio sam potrebu da uz elektrotehniku upišem i tehnologiju jer je u meni bio taj obućarski štih i Borovo, grad gume i obuće – kaže Zlatko i nastavlja: - Kad jednom tamo odrasteš onda ti se cipela trajno nastani u tebi. Bio sam odličan student, ali sam linijom manjeg otpora zapustio elektrotehniku. Tehnologiju sam završio za manje od godinu dana jer su mi bili priznati najteži predmeti sa elektrotehnike. Na tehnološkom fakultetu su vodili brigu o studentima i ja sam dobio priliku da odem u tadašnje Gotvaldovo (Čehoslovačka) ili Pirmasen (Njemačka). Između mogućnosti znanstvene karijere – završetka VII stupnja i započeti raditi ja sam izabrao ovo drugo. Odlučio sam se za “Viko” Varaždin, tvornicu obuće koja je imala intezivan razvoj i stalnu potrebu za kadrovima. Raspitivali su se na fakultetu da li ima inženjera za njih, dobio sam ponudu uz koju je išao i stan. Zlatko je procijenio da je znanstvena karijera nešto što daje unutarnju satisfakciju, ali da jedino rad može dati materijalnu satisfakciju. “Viko” – Varaždin - “Viko” je bilo poduzeće koje se brzo razvijalo, proizvodili su 12000 pari obuće dnevno. Sav sretan počeo 1986 g.raditi u “Viku”. No, vrlo brzo je došlo razočaranje jer su u tvornici nastali veliki problemi. Već 1987.g. “Viko” upada u aferu “Agrokomerc”, poznatu po mjenicama bez pokrića. “Agorkomerc je bio vrh stijene tih mjenica”. - kaže Zlatko. - Kasnije sam saznao da je u tu financijsku aferu bila umiješana i politika koja nije htjela dozvoliti gradnju tvornice obuće u današnjem Širokom Brijegu, jednom pasivnom hercegovačkom kraju koje je smatrala uporištem ustaša. Ljudi su zbog teških uvjeta života najčešće iseljavali iz tih krajeva. Zbog te afere moj boravak u Varaždinu je bio kratak, svega oko 1,5 godine. Sve je brzo puklo, rukovodeći kadar je bio uhapšen, a tvornica bila obezglavljena. Iako je dobio ponudu da bude tehnički direktor i ostane u tvornici nije ju prihvatio. Inače u Varaždinu je bilo dosta kadrova iz Borova koji je tu došao nakon 1971 i maspoka, kao Hrvati sa hrvatskim idejama i osjećajima. Zlatko priča: - Procijenio sam da sa malim brojem godina iskustva neću moći samo svojim radom, znanjem i vezama održati proizvodnju. Počeo sam tražiti posao i našao ga u Slatini 1988.g., u tvornici obuće “Uzor”. Rat i poraće - U Slatini sam, kao tehnički direktor, dočekao rat. Preživio sam teško predratno stanje. I ovdje su se uz posao događale i druge stvari, nacionalni problemi su došli do izražaja. Dio srpskih kadrova je htio obezvrijediti poduzeće. Tehnika je bila jednostavna. Roba se slala u Srbiju, nakon nekoliko dana stizale su reklamacije ili terećenja koja je direktor potpisivao. U jednom trenutku dio mojih kolega i ja smo se tome suprotivili i 1990.g. smijenili direktora. Bili smo među koji su se usprotivili velikosrpskoj politici na ovim područjima. Zlatko nastavlja: - Dolazi poraće i privatizacija koja meni nije odgovarala. U jednom trenutku nas četvoro je od rukovodstva postalo menadžment. Problem je bio, a ja kažem možda i sreća, što nismo imali 51 % dionica. Umiješali su se osobni interesi, vodila se jedna čudna privatizacijska politika i ja u svemu tome nisam vidio osobnu perspektivu i pravednost. Shvatio sam da sam samo jedan kotačić kojim upravlja onaj tko ti je dao novac. - Zato sam odlučio otići u privatni biznis. U jeku rata, 1993.g., zajedno sa još dvojicom kolega odlazim iz “Uzora”. Registrirali smo tvrtku “Toping” čija je osnovna djelatnost proizvodnja obuće. Težak put i kriza - Bilo je to teško razdoblje moga života. Startali smo doslovce iz jedne garaže sa radnicima, koji su najvećim dijelom, bili prognanici iz Borova. Imali su povjerenja u mene. Ja sam im u tom trenutku bio oslonac i pružio im mogućnost da osim pomoći koju su dobivali od države i sami zarade svoju plaću. Ti su ljudi bili stručni jer su se školovali i radili u Borovu. Cijela obitelj je radila, otac brinuo o proizvodnji, supruga o knjigovodstvu, brat o komercijali a ja sam bio direktor. Tvrtka je imala 10 uposlenih. Zlatko se prisjeća: - Vrlo brzo “Toping” je pronašao svoje mjesto na tržištu. Odlučili smo se da u prvo vrijeme radimo montažu obuće (spajanje gornjih dijelova sa donjim) jer to iziskuje najmanje radne snage. Imali smo jednog od najboljih borovskih modelara – genijalca u svom poslu, napravili smo modne kolekcije koje su pronašle svoje mjesto u trgovačkoj mreži. Radili smo uslužno ali i svoj vlastiti proizvod, modni program i uz to zaštitnu radnu obuću. Negdje 95-96 počela je kriza u ovoj grani. Postojao je interes i potreba za zaštitnom obućom, najviše u građevinarstvu. To su bili najveći kupci ali najveće neplatiše. - Imaš robu, daš im ih, a onda to ne možeš naplatiti. Ostaju ti potraživanja koja stalno rastu. I onda to pokušavaš naplatiti kompenzacijom. Tako smo i mi počeli raditi. Izgradnja novog pogona U međuvremenu posao je nadrastao garažu, broj zaposleni je narastao na 20 – tak vlastitih i 30 – tak kooperanata, manjih poduzeća. Zlatko priča: - Ušli smo u unajmljeni prostor. A paralelno smo iz građevinskog materijala koji smo dobijali za svoju robu umjesto novaca počeli 1997.g. graditi novu tvornicu obuće. Bio je to pogon od 1000 m2, od toga 600 m2 proizvodnog pogona, 200 m2 skladišnog prostota i 200 m2 ostalog prostora. U tri godine smo završili tu veliku investiciju, bez kredita banaka. - Kada smo završili taj proizvodno – skladišni prostor i uselili se u njega tek tada smo osjetili sve posljedice takve ogromne investicije koja je nadilazila naše realne mogućnosti. 2000.g. nastavile su se kompenzacije, mi smo čak imali dobre pokazatelje poslovanja. Dobili smo 2002.g. srebrnu plaketu Grada Slatine. Uzeli smo značajniji kredit, dijelom kredita je kupljena oprema, a veći dio je otišao u plaće radnika i otvaranje novih radnih mjesta čija cijena nije mala. Primili smo još 30 radnika tako da smo došli do brojke od 50 radnika. Sada mislim da nisam trebao na takav način graditi pogon, to je zamka za sve. To je bio hrvatski model poslovanja – većina naplaćuje svoja potraživanja tako da gradi hale, objekte. Možda to i nije loše ali u idealnim uvjetima, kada funcionira platni promet i zavisno od vrste djelatnosti. Svoj rad moraš naplaćivati da bi mogao servisirati sve obveze (kredite, bruto plaće, niz drugih troškova). Najopasniji su skriveni troškovi koji te mogu neprimjetno ugušiti. Bankrot - Sve je pošlo naopako. Nekontrolirani uvoz, neplaćanja, i još neki elementi doveli su do toga da smo morali prestati sa radom 02. studenoga 2005.g. Blokirala nas je Porezna uprava, banka ima hipoteku na imovini. Nestalo je osnovnih tehnoloških preduvjeta za proizvodnju. Ljudima smo dali otkaz, ali smo im sve plaće isplatili. Zlatko nastavlja: - Mislim da bi i da nismo gradili objekat samo sebi malo produžili život jer bi imali potraživanja na papiru bez kuna u džepu. Problemi u obućarskoj industriji su brojni ali najviše nas je uništio uvoz. Radi se o nekvalitetnoj obući koja ne zadovoljava osnovne standarde. Zato bi trebalo uvesti kriterije kvalitete što je dugotrajan proces. Poanta je da se uvozi nezdrava obuća. Moramo educirati ljude, da kažemo da je za djecu nezdravo nositi tenisice iz Kine, ne zato što su kineske. Nezdrave su i hrvatske tenisice. Rješenje ne vidim. Moj dojam je da su ljudi u ministarstvima i Vladi najvećim dijelom pametni ljudi i svjesni su te problematike ali su nemoćni. Ovakve proizvodnje se gase i neće je više biti (propali su Kvalite - Vinkovci, Obuća - Osijek, Cibalia - Vinkovci, Borovo). Teoretski još imamo šansu da prodamo našu halu prije banke, namirimo sve obveze i isplatimo sebi plaće. No , sve je to nerealno. Vjerovatno neću ostati gladan. Cijena koju moram platiti je ta da ću morati otići živjeti i raditi, bez obitelji, u Slovačku, Češku, Rumunjsku, Bugarsku....ili ostati ovdje. Mislim ostati i boriti se dalje. Ne gledam na sve pesimistično, mi imamo stručnu i kvalificiranu radnu snagu. Razmišljam opet o vlastitom biznisu. Samo sada bi kupio modernu i sofisticiranu opremu, za izvozno tržište, ne više imati 50 radnika nego najviše 5 radnika. I moram stvoriti prepoznatljiv brand što je skupo i dugotrajno. Tu može pomoći i obućarkso cluster – Hrvatska cipela -, jer samo udruženi možemo to postići. Uz uvjet da svi koji su unutra moraju izvući fige iz džepa i ne samo deklarativno podržavati cluster. IZDVAJAM Zašto smo propali? - U ono vrijeme vladala je opća nelikvidnost, živjeli smo u takvom okruženju gdje postoji potreba za tvojim proizvodom koji nitko ne plaća ili ulazite u kompenzacije koje su nužno zlo. Naša obrtna sredstva su završila u osnovnim sredstvima, u hali. Imali smo krasne radne uvjete, ali smo postali nelikvidni, ostali smo bez obrtnih sredstava. Kao jedino rješenje u tom momentu vidjeli smo u kreditu banke s obzirom da imaš imovine i bilancu sa uspješnim poslovanjem. Dobiješ kredit i u startu ga počinješ trošiti nenamjenski i opet upadaš u problem. Tržište obuće - Kad hodam ulicom vidim ljude i u njima potencijalne kupce. To u vama mora buditi radost. Međutim u stvarnosti je drukčije. Počeli smo sa nerealnom politikom uvoza i sada se u Hrvatsku uveze više obuće od potreba. Podaci su u neumoljivi. Unazad 10 godina imamo ovakvu situaciju: - 1996.g. u Hrvatskoj se proizvodilo 20 milijuna pari obuće godišnje od čega je oko 17-18 milijuna pari završavalo na ino tržištu, a od toga 90 % su bili doradni poslovi. Te godine u obućarskoj industriji radilo je oko 20000 radnika. - u 2005.g. u toj industriji je ostalo oko 7000 radnika. U Hrvatskoj se proizvelo 10 milijuna pari obuće godišnje, od toga je na ino tržište otišlo 9 milijuna pari obuće. Potrošnja u Hrvatskoj iznosi 2,5 para/stanovniku godišnje, znači naše potrebe su ukupno 9 – 10 milijuna pari obuće godišnje. U 2005.g. službeno je u Hrvatsku uvezeno oko 14, 5 milijuna pari obuće po prosječnoj nabavnoj cijeni oko 1,2 EUR-a/paru. Od toga je oko 80 % cipela iz Kine. Naša prosječna proizvođačka cijena je oko 15 EUR-a/paru. Ali velika je razlika u kvaliteti obuće (oko 90 % te uvezene obuće je od umjetnih materijala) tako da se te dvije cijene ne mogu uspoređivati. Savjeti mladima Iako je “propao” Zlatko ima savjeta za početnike i mlade: - Znajte da imate budućnost bez obzira na sve. Ja sam prošao jednu kalvariju. Najvažnije je ne kloniti duhom. - Morate biti sigurni u sebe, imati samopouzdanja. - Ja sam mislio da sam ostvario svoj san. Oduvijek sam sanjano da budem privatni poduzetnik, da imam svoju tvornicu i dobio sam je u najboljoj životnoj dobi, sa 38 godina. Međutim realnost je surovija i okrutnija. Zato nastojte uvijek biti realni. - Ja sam kapital ulagao u zidove a trebalo ga je ulagati u modernu tehnologiju i opremu. I nisam trebao imati 50 radnika. - I za kraj, bitka nikada nije izgubljena.

- 15:17 - Komentari (9) - Isprintaj - #

26.08.2006., subota

Tražiti posao ženi može biti zanimljivo ISKUSTVA JEDNE ŽENE...KAKO PODUZETNICI DAJU POSAO? Upoznao sam je slučajno..pričali smo o svim područjima života....i onda slučajno započeli temu poduzetnici. Zastala je i pitala me: Želiš li da ti ispričam istinitu priču, svoje vlastito iskustvo. Da vidiš kakvi su poduzetnici, ali ni sebe ne želim praviti sveticom. Zašto ne? - rekao sam i počeo snimati naš razgovor. Žena sam u najboljim godinama, želim raditi, a kažu zgodna i privlačna. Tako me opisuju drugi iako sebe ne doživljavam tako. Naći danas posao, svi znamo, zna biti lutrija. Ponuda nije osobita, svi smo ponekad spremni, a posebno žene, primijeniti taj naš šarm da bi radile bilo kakav posao. A oni – mali, srednji i veliki poduzetnici znaju to, poneki to žele iskoristiti na neobičan način. A mi im ponekad i popustimo. Imala sam mnogo razgovora oko posla, jedan mi se urezao u pamćenje, zbog njega ali i zbog moga ponašanja. Možda me mnogi sada i osude, ali ipak ću sve to ispričati.....neka se zna što žene može očekivati. Razgovor o poslu ili...? Jutros sam imala nekakav nazovimo sastanak sa poznatim poduzetnikom. Obećao mi je pomoći, zaposliti me u svom poduzeću, kako reče naći nekakav poslić za mene. I ja sva sretna dođoh, onako fino odjevena, a takva sam uvijek jer mi je stil takav. Stadoh pred njega i na tren mi se učinilo da razmišlja: “Tko je sada ova? Što tu traži?” Ali ipak iz njegovih usta najednom čuh: “Izvolite sjesti”. On je govorio, ja sam slušala, ma što slušala. Ja sam gledala. To je čovjek u najboljim godinama, otprilike svojih 48 godina, prosijed, mala fina bradica, visina po mom ukusu. A tek kako je mirisao. Već sam se pobojala da ću se ustati i kao magnet prilijepiti za njega. On ozbiljan, ali u djeliću sekunde nabacio je pogled na moje nonšalantno prekrižene noge. Ajoj, tko zna što sada misli – pomislila sam. Valjda misli kako će mi stati cirkulacija ako ovako sjedim, možda da drukčije sjednem. A onda, pogledao je ravno u moje noge, ma nije mi se učinilo. E baš sam danas prvi puta navukla čarape s halterima, i to fine s uzorcima, sasvim slučajno. Pa to svi danas nose. A možda mu se to ne sviđa – razmišljala sam. I onda začuh: “Sutra se vidimo u 7.” Pa ja sam stvarno dobila posao. A možda su mu se samo svidjele moje noge, čarape...Na vratima ureda nježno je dotakao moju ruku i nabacio osmijeh. Ajoj, znam taj osmijeh, taj pogled kada ti se oči smiju..hm. Sutra ću sigurno saznati jesu li mu se svidjele moje noge ili zapravo fine čarape koje sam prvi puta navukla ili je stvarno trebao takvu osobu za posao. Prvi dan posla Sutradan sam, na posao došla vidno uzbuđena, zadovoljna, isijavajući šarmom i pozitivnom energijom. Činilo mi se da su kraj mene svi tako raspoloženi ili ih je samo moje dobro raspoloženje mamilo da i sami budu takvi. I onda me, moj zgodni poduzetnik i direktor firme, pozove da mi zaželi dobrodošlicu i kao dobar šef pozove na piće u pauzi. A što ću?? zar da odbijem šefa prvi radni dan. A zgodan je. A ja udana a i on oženjen. No dobro. Odabrao je restoran malo izvan centra grada. Atmosfera za poluditi, kao za zaljubljene parove. Što li je ovdje doveo. Brzo se pokazalo. Njegova ruka je skliznula na moje noge. Ukočila sam se. kako da reagiram? Da li da mu razvalim vruću šamarčinu ili da prihvatim igru. No nisam ni ja laka ženska. I očito je zašto sam dobila posao tako brzo. Iz razmišljanja me trgnu pitanjem: “Hoćeš li biti moja? Hajde idi u toalet, skini gaćice i vrati se ovamo”. Otišla sam u toalet, svukla svilene gaćice i poslušno se vratila za stol. Ni sada ne znam zašto i kako. Oči su mu sjajile, djelovao je poput zvijeri koja jedva čeka da napadne. Kao da sam na trenutak primijetila kako mu iz usta curi slina, Slinio je doslovce. I rekao: Raširi malo te lijepe noge” Zamislite, poslušala sam ga kao po zapovijedi. Rukom je krenuo polako od nogu prema gore. Godilo mi je, zadrhtala sam. Podigao je suknju i sad je već sve bilo tako vidljivo. U taj čas naiđe gost. On mi je rekao: “Ne mrdaj, neka gleda”. Čovjek je zastao za tren praveći se da ne vidi što se događalo ali je malo po malo sve više nabacivao pogled. Zapravo više nije skidao pogled s prstiju moga šefa. Treperila sam poput tinejdžerice, probudio je nešto u meni. Brzo sam došla k sebi. Prekinula ovu igru i izašla van. Nisam vjerovala da mi se sve dogodilo. Očekivani kraj Pitala sama se zar se tako ponašaju udane žene i naši poduzetnici? Imaju li svi takav stil i svoj način kako prići ženi koja traži posao i iz njih izvući ono što im treba i žele? Treba li odobravati te igre poduzetnika? Je li i to onaj često puta spominjani mobing na poslu? Kraj je bio očekivan. Nisam se više vratila na posao, a on nije više zvao. Kao da je bio zadovoljan doživljajem u restoranu. Ja sam dugo razmišljala zašto sam to napravila. I nisam dobila odgovor. Vjerojatno ste i vi ponekad imale ovakvih iskustava i reagirale drukčije. Ja nisam postupila kako bi moral zahtijevao. Da li mi je žao? Neka taj odgovor ostane moja tajna. Samo sam htjela ispričati da tražeći posao možete imati i neke neobične doživljaje. IZDVAJAM Valjda svi u sebi ipak imamo nekog malo mazohističkog poriva. Samo to ne želimo priznati. Lakše je reći: “Mene to ne privlači”. Iako svi u dubini duše znamo da je to uzbudljivo, drukčije,...samo jedna obična igra. Dvostruke osobe Znam dosta poduzetnika, ljudi na visokim položajima, znam njihovo pravo lice. Znam kada netko govori istinu i kada laže. Znam da su neki ljudi jednostavno nemirni i lete sa cvijeta na cvijet. Imam prijatelja koji je takav i u sretnom braku je (tako kaže). A ja ga cijenim kao osobu, uopće me ne smeta što je ženskaroš i što bih možda morala biti solidarna s njegovom ženom. Ne! A znate zašto? Jer sam ga upoznala kao osobu, ne samo površno. Zato se usudim reći nešto o ljudima, svatko iza sebe ima neku svoju priču.

- 01:06 - Komentari (7) - Isprintaj - #

24.08.2006., četvrtak

RADIMIR ČAĆIĆ: USPJEŠAN SPORTAŠ, PODUZETNIK, ŽUPAN Odgovornost za sudbinu društva može preuzeti čovjek koji ima biografiju Nedavno sam imao priliku razgovarati sa Radimirom Čaćićem aktualnim županom Varaždinske županije i kandidatom za premijera Hrvatske. Iskoristio sam priliku i razgovarao sa Čačićem o vječno zanimljivoj temi – poduzetništvo i politika. Danas ste održali predavanje “Project management u javnoj upravi”. Što je bio cilj ovog predavanja? Dva su razloga. Jedan je moja promocija za najavu kandidature za premijera RH, a drugi, ključni razlog, je širenje poruke što se sve na razinama koje ovog trenutka ne izgledaju potentne može napraviti vlastitim snagama. U Hrvatskoj, nažalost, razina županije je najmanje definirana. Općine i gradovi su relativno čisti u svojim formama, županija nije niti sa novcima, niti sa ovlastima. Na toj najslabijoj točki hrvatske države je ogromni prostor koji, ako se ima vizije, snage, energije i autoriteta može jako puno napraviti. To je bila ideja predavanja. Bili ste poduzetnik, političar, poduzetnik..Što ste Vi osobno, političar ili poduzetnik? Postaju li sportaši lakše poduzetnici? Osjećam se kao poduzetnik. Tu ste ličnost čiji cijeli život ovisi o vašem rezultatu, koji je mjerljiv i provjerljiv i svaki puta se nanovo morate dokazivati. Potpuno je druga situacija kada ste dio nekog sustava u kojem netko drugi misli za vas i vaš izostanak rezultata se uvijek može na neki način opravdati. To jako dobro znaju svi poduzetnici. Nije isto odgovarati za sebe ili za svoju obitelj ili za 500 ljudi. Ne jednom vam se desi da ne možete desetak dana i noći spavati jer prvoga treba isplatiti plaću. Da, bio sam sportaš. Kao junior bavio sam se atletikom i tu sam bio relativno dobar. Kasnije sam pokušao igrati vaterpolo, jedno 7 – 8 godina. Sport je dobar radi ličnosti. Sportaš ima sličan način razmišljanja kao poduzetnik, priznaje mu se samo rezultat. Kakav to treba biti političar da bi razumio poduzetnike? Nedavno mi je direktor Tehnološkog parka u Zagrebu, gosp. Ožanić, rekao da poduzetnik može postati inovator, a obrnuto je pitanje da li može. Vrijedi li to i za odnos političar – poduzetnik? Na sličan način taj odnos vrijedi i za političar – poduzetnik. Ključno u cijeloj priči je da ne može odgovornost za sudbinu društva preuzimati čovjek koji nema biografiju. To mora biti dokazana, samostalna i izgrađena ličnost koja je neovisna o stranci, o državi. Da bi mogao braniti svoju poziciju moraš uvijek imati zadnju liniju obrane. Drugim riječima ti se uvijek možeš vratiti sebi i svojoj struci. Poduzetnik je u svijetu ključna komponenta političkog sustava, poduzetnički način razmišljanja je poželjan u izvršnoj vlasti. Političari to ne razumiju onako kako mi vidimo, realno to ne razumiju, a dio njih to ni ne želi. Oni nisu nikada skočili u vodu, a ne možeš teoretski naučiti plivati. Imaju strah pred ljudima koji imaju vlastitu, samostalnu i nezavisnu ličnost. Svatko tko je ovisan osjeća odbojnost prema neovisnom. Biznis je biznis. Za njega vrijede jednaka ili slična pravila, ljude u biznisu muče isti ili slični problemi. Zašto političari kod nas misle da sve treba promijeniti ili veći dio kada dođu na vlast? Naravno da je biznis biznis. Pravila igre su relativno jasna i malo tko tu misli da sve počinje od njega, svatko gradi na nečemu. To ste dobro rekli da se to dešava kod nas. U izgrađenim demokratskim sustavima to nije tako. Tamo postoji potpuna svijest o tome da postoji tradicija, da postoji odgovornost, da postoje kvalitetni temelji na kojima treba nadograđivati. U tranzicijskim zemljama zbog nedostatka tih temelja svatko tko se dočepa bilo čega misli da je on taj od koga stvari kreću. To nije nešto ću ja, vi ili ova generacija promijeniti. To traži vremena, to je proces. Institucije, zrelost i sazrijevanje institucija, njihov kapacitet – to je ključna karakteristika jednog društva. Institucije realno nismo nikad ni imali, mi ih tek moramo stvoriti. Kada imaš institucije onda imaš i osjećaj poštovanja i prepoznavanja vrijednosti institucija. Kako vi, kao poduzetnik, prepoznajete dobru ideju? Je li ideja ključ uspjeha ili je to kapital, talent, rad, znanje, lobi, marketing....? Puno toga morate imati, a ne samo ideju. Morate imati urođeni nagon i kliker, obrazovanje i iskustvo pri čemu su sve to samo komponente koje pojedinačno nisu dovoljne. Zato je svođenje poduzetničkog rezultata samo na znanje i analitiku krivo. Poduzetnik u sebi mora imati komponente igre i izazova. U primitivnim društvima sve se mjeri novcem, ali ukupno govoreći novac nije kriterij uspjeha. On je dio priče. Često se susrećem sa inovatorima, svi obično misle da je njihova inovacija najbolja, pokazuju mi medalje, priznanja.. Zašto se i pored svega malo inovacija komercijalizira? Gdje je problem, u njima ili društvu? Što napraviti da ne bude tako? Samo zrelo gospodarstvo prepoznaje inovacije. U našem anarhičnom, nezrelom sustavu imate dobru ideju koja će nestati jer u takvom društvu treba puno više energije da bi stvari počele funkcionirati. Naravno i vani se od sto ideja jedna realizira, a kod nas je to jedna na tisuću. Ukupni kapacitet društva treba dizati da bi se inovacije razvile u komercijalni proizvod. Jedna od ključnih stvari je obrazovanje i poduzetničko obrazovanje. Što bi država konkretno morala napraviti da ohrabri ulazak u poduzetništvo? A što poduzetnik? Prvo jako mali broj ljudi uopće ima sklonosti ka poduzetništvu. To vam je oko 5 – 10 % ljudi koji su spremni na rizik i to je normalno. Neki dan sam na tu temu vidio jednu anketu, vani rađena. Ona kaže: Do 2003.g. otprilike 50 % ljudi je ulazilo u poduzetništvo zato jer su u tome vidjeli šansu a drugih 50 % jer nisu imali drugog izlaza. A sada dvije trećine ulazi u poduzetništvo zato jer nema izlaza, a jedna trećina vidi šansu. Dakle poanta je u šansi. Država mora stvarati šanse, povoljnu klimu za poduzetništvo. To je primjera garancijska agencija, to su tehnološki impulsni centri. Mi u Varaždinu imamo 40 firmi za visoke tehnologije kojima smo dali prostor, računovodstvo, obrtni kapital.. Poduzetnik samo treba doći sa svojom idejom i početi funkcionirati. A kada stane na noge, nakon prve godine počinje vraćati dio troškova, do tri godine ga inkubiramo i onda ide dalje. Kroz razgovor za poduzetnicima provlače se tri zla: neplaćanje, lobi – posebno uvozni i korupcija. Kako ih osloboditi tih zla? Neplaćanje i korupcija su posljedica neuređenog sustava, to je kapacitet institucija. Onog trenutka kada država prestane plaćati korupcija raste. Država generira korupciju. Neplaćanje je dio koji je bitno vezan za korupciju i pravosudni sustav. Lobi je direktna posljedica odluke države. Trgovina je relativno lak način zarade, onaj najprimitivniji oblik. Proizvodnja je puno zahtjevnija, traži znanja, tržišta, sustave. Logično je da taj trgovački lobi jak, ali država ima tu odgovornost da usmjerava stvar. Imate neke neizbježne procese, recimo piramide sreće. Ona se ne javlja u razvijenom društvu nego u društvu u kojem se misli da se lako može ščepati od danas do sutra i da novac može pasti s neba. Kažu da ste strog župan, da imate ubitačan tempo, da ste ponekad bez milosti... Doživljavate li sebe takvim i mora li poduzetnik imati te osobine da bi uspio? Ja sebe ne doživljavam tako, osobno sam jedan socijalistički poduzetnik. Nikada u životu nisam otpustio jednog čovjeka. Čuli ste danas da u “Coningu” nikada nitko nije dobio otkaz. Strog, zahtjevan, brutalan u načinu izražavanja, to jesam. Vi kada poznate materiju onda stvari pojednostavljujete, kažete to je tako. Poduzetnik mora biti takav. Bitne su tu i druge osobine: poput moći, htjeti, znati, brzina, jednostavnost, samouvjerenost, motiviranost, mjerljivi ciljevi, morate biti u stanju okupiti ljude, morate ih znati voditi, morate imati ključnu sposobnost preuzimanja odgovornosti. Ako on to ne preuzima ni njegov tim to neće.

- 21:41 - Komentari (3) - Isprintaj - #

21.08.2006., ponedjeljak

Razmišljam da postanem poduzetnik.. Pokrenuti vlastiti posao “san” je mnogih, mladih, srednjih godina, starih, žena, branitelja, pripravnika, studenata, srednjoškolaca,..ne raditi za druge. Biti svoj šef. Naravno da to nije nimalo jednostavan posao i da treba imati jasnu viziju što se želi i kako to napraviti. Tisuću informacija o tome postoji, gdje god pogledamo,..novine dnevne i specijalizirane, časopisi, knjige, internet...samo treba krenuti pravim putem, usmjeriti svoj um na pravu stvar. Samo ! Sve ima svoja pisana i nepisana pravila, pravi put kojim treba krenuti, uporno raditi, smišljati poslove, okrenuti se tržištima izvan Hrvatske. Važno je da svi prihvatimo da je to moguće bez obzira na kapital, sredstva, opremu, ipak je čovjek centar svega. Svatko od nas to može uraditi, prije ili kasnije. Obično se misli da je problem pokretanja posla novac koji nemamo ili ga imamo nedovoljno, a zaboravlja se da je centar svega čovjek poduzetnik, talentiran, obrazovan, stručan, motiviran, nabijen pozitivnim emocijama, a onda je mnogo toga lakše. Za razvoj malog i srednjeg poduzetništva važno je poticati sve građane, učenike, studente, radnike, da pokreću vlastite poslove i tvrtke. Vi ste ti budući poduzetnici koji će pokrenuti život, stvoriti tako često spominjanu konkurentnost. Još jedan razlog je da se uključite u ovu utakmicu u kojoj nema pobjednika, jer uvijek treba biti bolji, a i onda je moguće izgubiti utakmicu. Istraživanja u Hrvatskoj pokazuju da je akcija Hrvatske gospodarske komore potaknula 1/3 građana Hrvatske da kupuju hrvatske proizvode, a akciju je podržalo 88 % ispitanika. Uključite se i vi u ekipu koja će proizvoditi hrvatske proizvode, koja će nuditi hrvatske usluge, vještine, pamet, znanje, inovacije..za sve ima mjesta. Strah od rizika i neuspjeha izbacite iz glave i krenite, odvažno, s idejama koje mogu i uspjeti, svi mi moramo težiti biti bolji jer nas to pokreće i motivira. A vjerujte, svi mi to možemo. Nikome to nije zapisano u zvijezdama. I još nešto. Nije sramota ne uspjeti, treba imati snage to i priznati, ako treba stati u pravom trenutku, pričekati neki drugi trenutak ili odustati od svoga posla. Sreo sam mnoge uspješne ljude, ali i one manje uspješne ili neuspješne. Vrtite svoje filmove u glavi, uvijek razmišljajte kako riješiti problem, nemojte stati na prvoj prepreci, reći to ne ide, to se ne može. Je li trenutak za poduzetništvo ? Uvijek je pravi trenutak. Ako slušamo, ako čitamo podatke o stanju u zemlji pomislit ćemo da ništa nije dobro. Samo da znate, otkad živim, dišem i radim, uvijek je teško i nikada nije “pravi trenutak”.

- 21:52 - Komentari (2) - Isprintaj - #

15.08.2006., utorak

Život s obrtnikom nema uvijek happy end Da li ćete živjeti kraj svoga supruga poduzetnika sretno ili ne? Na vama je odluka. Posvećeno svim ženama obrtnika. Upoznao sam je slučajno. U početku su to bili normalni uobičajeni razgovori koji su s vremenom postali dublji. Osjetio sam da ima povjerenja u mene, bila je poput mene, istog koda.. Uvijek sam smatrao da je temelj svakog odnosa povjerenje i tolerancija. a to sam postigao kod S. Ć. iz jednog slavonskog mjesta. Pričala mi je dugo, pisala o svom iskustvu. Zamolio sam je da to objavim, složila se. I uvijek je lakše kada slušate ili pričate tuđu životnu priču. Vlastiti privatni život malo teže ide. Pa ipak je odlučila progovoriti o svojoj životnoj priči. Problem je u nama, gdje smo mi, što želimo, što očekujemo, koje smo granice postavili i na kraju jesmo li zaista sigurni u sve to. Ali idemo redom... Studentski dani, ljubav, i samoća Moja priča započinje davno u našim dvadesetim godinama, kada smo bili mladi i puni energije, kada smo se g. Obrtnik i ja snalazili u bezbrižnim studentskim danima. Bezbrižnim u odnosu na sve što je došlo kasnije.Vrijeme je prolazilo, za zajednički život trebalo je osigurati materijalnu stranu. Logički slijed događaja bio je, pogotovo kada je nekome obrt u genima, otvaranje radnje. U Zagrebu. Tada počinje ta moja priča koju vam želim prenijeti. Radno vrijeme: od 0 do 24. Slobodni dani: nula. Godišnji odmor: prioritet imaju drugi, zaposleni. Znam ovo zadnje vas je šokiralo. Otkad privatnik razmišlja o potrebama svojih podređenih. Na sreću, tih zaposlenih, ima i takvih; na moju nesreću također ima. Dok su moje prijateljice izlazile u dvoje, ljetovale s mladićima, muževima, meni su društvo pravile druge prijateljice, roditelji..U početku je to bilo razumljivo, s vremenom je postala frustracija. Rođendani su slavljeni bez partnera jer baš se sada razbolio radnik, odgađana su putovanja jer baš sada nedostaje nešto za nabavku..i tako iz dana u dan, mjeseca u mjesec, godine u godinu. Nezadovoljstvo je raslo, samoća je postala prijatelj, partner stranac. Nije bilo teško u toj situaciji samu sebe proglasiti žrtvom, osobom vječno spremnom na kompromis i toleranciju i čvrstog uvjerenja kako mi se ništa ne vraća emocionalno. Vjenčanje i razvod Mislila sam da sam u pravu. Da je svijet jednostavan, da je crn ili bijel. U međuvremenu smo se zavjetovali na vječnu ljubav. Pir je bio savršen, emocije su bile iznad svega. Najljepši dan u životu kako su ga i opisivale sve one žene koje su to prošle. Veselila sam se i mislila kako je sve krenulo na bolje. I trajalo je to neko vrijeme. Osmijeh je bio na licu. Kako je došao tako je i nestao. Riječi su bile sve oštrije, koraci jedno prema drugom sve teži i sporiji. Našli smo se na starom mostu, škripale su daske pod nogama i nisu mogle izdržati tu težinu. Razvod. Očaj, suze, bijes,...nije mogao podnositi više moju netoleranciju, ja nisam više mogla slušati njegovu tišinu. Prva faza: izgubljenost u prostoru i vremenu. Sljedeća faza: pokušati posložiti sve kockice. I znate što dalje?!?! Konačno sam otvorila oči i stala na tlo. Nažalost, morate prvo izgubiti nešto što vam vrijedi da bi shvatili da to i vrijedi. U većini brakova veći teret razumijevanja i tolerancije za dugovječnost i sreću nosi žena. Naučite komunicirati Temelj dobrog braka leži u komunikaciji. Produkt komunikacije su i tolerancija i kompromis, smijeh i suze.. Udala sam se svjesno za obrtnika i znala sam kako je živjeti uz njega, mislila da će se neke stvari u braku promijeniti, ali NISU. Zašto i bi? Problem je što sam, umjesto da se pomirim sa situacijom (jer na kraju krajeva sama sam izabrala i živjela s istim čovjekom godinama prije), sebe prikazivala kao žrtvu bez imalo želje i volje da prihvatim taj način života. Bespotrebno sam godinama trošila snagu i živce na borbu protiv svega. Pokušala sam modelirati njegov život po svojim pravilima i željama. Nisam htjela razumjeti da je posao njegov život. Da je to ono što voli i što ga ispunjava. Da sam malo više slušala, bila bih sretnija u cijeloj priči. Ne kažem da bi to spasilo brak jer stariji kažu: “Jedan pas nikada sam ne grize”. Ali neke stvari su se mogle izbjeći. A tada sam mislila da sam u pravu. Jesam li? Izdvajam Nedostajao nam je osmijeh Životni standard nam je bio iznad prosjeka, materijalnoga naravno nije nedostajalo. Nedostajalo je ono nešto što bi izmamilo osmijeh na licu, otoplilo dušu. S vremenom, svatko bi sjedio u svojem kutu sobe, riječi su sve manje imale smisla. A kada su bile izgovarane bile su hladne, ili oštre, prodirale su u najdalje dijelove srca ostavljajući duboko urezane rane. Krivnja je podjednaka Da se razumijemo, u bilo kojem obliku zajedništva: prijateljstvo, posao, ljubav, brak, za sve loše ili dobro svaka strana nosi svojih pedeset posto. Moj savjet je da u životu ne gledamo kroz vlastitu prizmu. Pokušajmo razumjeti postupke i odluke našeg partnera, a tek onda donesimo zaključke, kritike. Pokušajmo biti objektivni, realno nekada nije najbolje rješenje. Tako ćemo olakšati sebi i drugima. Emotivni “klik” A vi žene obrtnika, ako želite sretne veze i brakove, htjele ili ne, osuđene ste da da više vremena provodite same i sa djecom, jednostavno ste motor obitelji, morate biti pune razumijevanja i tolerancije....jer oni jednostavno žive za svoj posdao. Ali isto tako znajte da to rade upravo za vas i obitelj. To je onaj njihov emotivni “klik” upućene vama. Zato uzvratimo ponekad osmijehom, pa i kada nam je teško.

- 22:27 - Komentari (3) - Isprintaj - #

10.08.2006., četvrtak

NAŠ GOST: NENAD BACH IZ SAD-a Robert, Vlado i NenadNenad i Maja GRAĐANIN SVIJETA Nedavno je u Osijeku je boravio građanina svijeta, poznat i kao “čovjek u šeširu” - Nenad Bach. Prvi puta u životu održao je predavanje za poduzetnike, na Ekomskom fakultetu u Osijeku. U Osijeku je boravio poznati hrvatski glazbenik iz New Yorka koji je prije 20 godina otišao živjeti u SAD. Razlog dolaska je bilo predavanje za studente, učenike i građane Osijeka koje je održano na Ekonomskom fakultetu u Osijeku. Zahvaljujući fakultetu, Centru za poduzetništvo Osijek, Poslijediplomskom studiju Poduzetništvo, Osječkom Domu i autoru ovog bloga Nenad je prvi puta u životu održao predavanje na temu poduzetništva. - Ovo je bio za mene izazov. U prvom trenutku nisam želio prihvatiti poziv, a onda sam prespavao i odlučio održati predavanje o pogledu na poduzetništvo. U SAD-u držim često predavanja, ali na temu glazba i film – rekao nam je Nenad. Pogledajte kako je izgledao njegov jednodnevni boravak u Osijeku. Dolazak Sa Nenadom je u Osijek stigao i njegov prijatelj Robert Schenk također uspješni poduzetnik iz Pule, koji je već održao jedno predavanje na fakultetu o svom poduzetničkom putu. Bilo ih je zanimljivo gledati, obojica puni energije i želje da pomognu našim današnjim slušateljima. Prva stanica je bila pogon za proizvodnju prirodnih sokova u Vinkovačkoj ulici u Osijeku. Nenad je već ranije probao te sokove i posebno je želio vidjeti gdje se to proizvodi. - Mislim da su ovakve proizvodnje zdrave hrane vrijedne podrške i to je budućnost Hrvatske. Zato ih sve trebate podržavati, promovirati i pomoći da izađu na inozemno tržište – rekao je Nenad. Nakon kraćeg intervjua uputili smo se na Ekonomski fakultet. Tamo je dvorana već bila puna studenata, učenika i građana koji su željeli slušati ovog vrsnog glazbenika. Prije predavanja Bacha je primio dekan Ekonomskog fakulteta prof.dr.sc. Turkalj Željko, u kratkom razgovoru Bach se zahvalio na pruženoj mogućnosti da održi predavanje, saznao je da dekan voli glazbu i da je nekada svirao. Predavanje Dvorana na fakultetu bila je puna ljudi koji su htjeli čuti Nenada. Životnu priču Nenada većina prisutnih je već znala, a poduzetničku je iznio ukratko. Ispričao je koje su to osobine koje treba imati svaki poduzetnik, kako je svoj umjetnički i glazbeni izričaj pretvorio u biznis te dao praktične savjete. Uspostavljena je prisna komunikacija, pitanja su pljuštala , a Nenad je strpljivo odgovarao. Nakon predavanja bilo je tu intervjua, razgovora sa posjetiteljima, predlaganja ideja za posao, davanja autograma.....Vrijeme je bilo neumitno, obaveze su čekale, moralo se ići dalje. Osijek ga se kao grad dojmio, obišao je Tvrđu, divio se parkovima, užoj gradskoj jezgri, raspitivao se kako strani gosti mogu saznati za Osijek i njegove ljepote. Maja i Nenad pa onda Tanja, Nenad i Vanja Đakovo Gost radio Đakova, a zatim zanimljiva posjeta ergeli u Đakovu Jedna od želja našeg gosta je bila posjeta đakovačkoj katedrali i ergeli lipicanera u Đakovu. Smatrao je da su to vrijednosti koje Hrvatska mora pokazati svijetu. Put nas je odveo u Đakovu gdje je prvo bio gost Radio Đakova i emisije “Radio opozicija”. Pljuštala su pitanja urednika i voditelja Ljubičić M. Sat vremena je brzo prošlo. Nakon toga Nenad je posjetio pastuharnu u Đakovu gdje mu je domaćin bio direktor Sabolski P. Bio je impresioniran činjenicom da pastuharna postoji 500 godina, više nego SAD. Iskazao je želju da pomogne u njenoj promociji, da uputi amerikancima i svim svojim poznatim prijateljima poziv za posjetu pastuharni. Mrak je brzo pao i bilo mu je žao što nije mogao ući u katedralu da je vidi iznutra, ali je ostao impresioniran s njenim izgledom izvana. Ostalo je obećanje da će opet doći u Osijek i Đakovo. Dan je brzo prošao, posjeta je završila i Nenad je morao U Zagreb radi jednog snimanja, a u četvrtak ga je već čekao povratak u SAD. Zahvalio se domaćinu, i krenuo na put. IZDVAJAM Osobine Robert, Nevenka i Nenad Što jedan poduzetnik mora imati od osobina? Za Nenada je to abeceda života i biznisa. Skupio je to u 10 točaka. - Najviši zajednički nazivnik - Želja mora biti jača od boli - Veselje u dnevnom životu - Istina je najkraći put do cilja, držimo je se - Skromnost i dobrota - Promatraj svijet oko sebe - Sloboda govora ne postoji - Sloboda razmišljanja i misli postoji - God universe vs bad universe - Biti voljan Praktični savjeti - Napravi ono što si rekao - Na svaki telefon treba odgovoriti - Nauči pisati pisma - Nauči osnove računalne tehnike - Planiraj svoj rad i odradi plan - Nađi načina telefonskog komuniciranja sa svijetom - Koegzistencija – suživot - Ne veži se za rezultat - Uči, educiraj se stalno - Ništa se ne dešava dok se nešto ne pomakne

- 22:30 - Komentari (5) - Isprintaj - #

IZJAVE PODUZETNIKA * ZLATKO RABIK, poduzetnik iz Slatine Poštenje u inozemstvu Mi gajimo krivu sliku kako su vani svi partneri pošteni i pravedni. Događalo nam se, ne tako često, da i vani ne možemo naplatiti naša potraživanja. Garancije nisam imao a oni rade lukavo. Plaćaju u početku avansno, kasnije malo traže odgodu. Pa na kraju, desetu isporuku ne plate. Kompenzacije su zlo Kompenzacije su nužno zlo. S njima možeš uništiti proizvođače jer većina tu robu koju dobije u kompenzaciji prodaje ispod cijene. Tako kada ja recimo ciglu prodajem ispod cijene onda sam nelojalna konkurencija ciglani i narušavam funkcioniranje tržišta. Zato sam predlagao zakonsko limitiranje iznosa kompenzacije bar u iznosu nekih osnovnih troškova (rad,dio fiksnih troškova). Mogli bi se limitirati mjesečni iznosi kompenzacija, primjera 30 %, ovisno o mjesečnoj realizaciji. * IVAN BRAČIĆ, poduzetnik i pomoćnik ministra Poduzetnik se ne rađa Poduzetnik se ne rađa. On se stvara i društvo je zaduženo za stvaranje pozitivnog ambijenta za nastanak poduzetnika. Ali i poduzetnik mora preuzeti ne baš laku odgovornost u financijskom i materijalnom pogledu i u načinu života koji se mijenja. Da bi poduzetnici uspjeli važna je kombinacija talenta i rada. Znanje je postalo dominantno i tko to podcijeni taj je osuđen na propast. * RADIMIR ČAČIĆ, poduzetnik i političar Odnos političar – poduzetnik Političar - Ključno je da odgovornost za sudbinu društva ne može preuzimati čovjek koji nema biografiju, bez obzira na kom području. To mora biti dokazana, samostalna i izgrađena ličnost koja je neovisna o stranci i državi. Da bi mogao braniti svoju poziciju uvijek moraš imati zadnju liniju obrane. Drugim riječima da se uvijek možeš vratiti sebi i svojoj struci. Poduzetnik – Danas je to ključna komponenta političkog sustava i on je poželjan u izvršnoj vlasti. To su samostalne i nezavisne ličnosti koje imaju poduzetničkog duha. Političari nisu nikada skočili u vodu i ne možeš ih teoretski naučiti plivati. * SLAVEN ŠIMUNIĆ, mladi poduzetnik (21 g.) iz Vinkovaca Mladima se ne pružaju šanse Mladima se ništa ne pruža, nemaju šanse.ali isto tako puno njih ne želi raditi. Nemaju motivacije, ne žele ulaziti u rizike. Jednostavnije im je raditi kod nekoga za 2.000,00 kuna mjesečno. Ja tako nisam razmišljao kada sam ulazio u izgradnju pogona za preradu mesa. Želja je u svemu presudna i što čovjek želi u životu. * BRANKO ŠUTALO, poduzetnik iz Požege Kompenzacije nisu dobro riješenje Sve se danas pokušava platiti kompenzacijom, a to nije dobro riješenje. Ja sam pristalica zabrane kompenzacija što će Hrvatska morati napraviti čim prije. Ostavio bih samo međusobne kompenzacije a višestruke kompenzacije zabranio. Neplaćanje je problem i lov u mutnom. Najlakše je raditi da se usluga ili roba ne plaća. * GORAN ŠUTALO, poduzetnik iz Požege Mladi nisu pripremljeni za posao Mladi ljudi ne razmišljaju o svom poslu. Problem su mama i tata koji govore: Neće moje dijete tako raditi ako sam ja morao raditi. To je krivo razmišljanje. Važno je čovjeku pokazati da se jedino s radom može nešto napraviti, a to se u Hrvatskoj ne pokazuje. Sve je kod nas nesigurno i nije posloženo kako bi trebalo biti. Zato se mladi ljudi boje pokrenuti vlastiti posao. Ne postoji nikakva pravna zaštita. Odmah na startu vas prevare dojica – trojica, idete na sud i tko zan koliko čekate. Biti političar to je kod nas uspješno zanimanje, a politika je upletena u biznis. * SLAVKO VUKŠIĆ, poduzetnik i dogradonačelnik Našica Smijali su mi se Danas je teško na pošten i korektan način opstati u biznisu. A i cvjeta korupcija. Godinama sam u Saboru upozoravao da se uzimaju provizije, prozivao sam neke ljude. Smijali su mi se kada sam upozoravao na način rada Kamen Ingrada. Vrijeme je da konačno pravna država profunkcionira. Tako ćemo zaštiti poduzetnike. U protivnom doći će dan da će ljudi po ulicama ganjati nas poduzetnike.

- 16:46 - Komentari (2) - Isprintaj - #

06.08.2006., nedjelja

Vodič za osnivanje d.o.o. <Poduzetnik početnik treba zatražiti pomoć HITRO servisa i stručnih osoba Pratio sam osnivanje jednog društva s ograničenom odgovornošću i troškove koji su nastali prilikom osnivanja. Zbog specifičnosti osnivanja i neiskustva u praksi, odabrao sam poduzetnika početnika i djelatnost obiteljskog doma. Ukupni troškovi osnivanja i registracije d.o.o. kreću se oko 25.200,00 kuna. Svatko od vas ima ponekad ima ideju o pokretanju vlastitog posla. Ali ideja se ne može realizirati bez konkretnog oblika poslovanja, poput trgovačkog društva, obrta, zadruge, obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva ili slobodnog zanimanja. Jednom kada sve stavite na papir i procijenite kakav oblik bi bio pogodan za realizaciju vaše ideje tada se morate odlučiti što želite registrirati. Želio sam pokazati na praktičnom primjeru kako se može osnovati trgovačko društvo, d.o.o., za rad obiteljskog doma. U praksi se često puta nailazi na poteškoće kada se želi pokrenuti rad obiteljskog doma kao trgovačkog društva, d.o.o. Zato sam odabrao jednog poduzetnika početnika i krenuo kroz sve faze osnivanja d.o.o. za rad obiteljskog doma, naravno bilježeći i sve troškove koji nastaju tom prilikom. Sada kada smo prošli sve te faze možemo vam reći: «Ništa nije teško ako znate cilj, ako ste uporni i ako koristite stručne osobe u tom poslu». Faze osnivanja d.o.o. možemo podijeliti u nekoliko koraka: * Prikupljanje osnovnih informacija Morate znati da ima više načina prikupljanja informacija o načinu osnivanja d.o.o. ali da je najjednostavniji otići u HITRO.HR – servis koji se nalazi unutar Financijske agencije (FINA). Na jednom mjestu ćete dobiti sve informacije i obaviti većinu potrebnih radnji za osnivanje društva. Naša poduzetnica je otišla u osječki HITRO.HR (tel. 031/222 285, info telefon 0800 0080) gdje je dobila sve potrebne informacije. Prvi korak je bio odabrati ime društva. Stigli smo na šalter HITRO.HR sa više alternativnih imena gdje nam je ljubazna djelatnica provjerila može li se željeno ime dati trgovačkom društvu. Naša poduzetnica je dobila pregled pristojbi i troškova za osnivanje trgovačkog društva te obrazac punomoći koji je morala ovjeriti kod javnog bilježnika. Više imena nije moglo proći, tek u trećem pokušaju ime je dobilo zeleno svjetlo. Budući je to bilo ime osobe kasnije je morala dati obrazloženje zbog čega želi to ime (u našem primjeru to je bilo ime bake poduzetnice). ** Revizor i javni bilježnik Prilikom osnivanja d.o.o. osnivač društva mora unijeti u društvo minimalni temeljni kapital u iznosu od 20.000,00 kn. Poduzetnica se odlučila za ovaj iznos i to: u novcu iznos od 10.000,00 kuna i u stvarima iznos od 10.000,00 kuna. Zbog odluke da 50 % temeljnog kapitala bude u stvarima poduzetnica je morala zatražiti, putem pisanog zahtjeva, od Trgovačkog suda u Osijeku imenovanje revizorske tvrtke. Dan nakon podnošenja zahtjeva Trgovački sud je imenovao revizorsku tvrtku koja je nakon toga vrlo brzo i profesionalno obavila uslugu revizije osnivanja društva (Izvješće revizora). Sa dva primjerka Izvješća revizora, preslikama osobnih iskaznica osnivača i člana Uprave te punomoći za HITRO.HR poduzetnica odlazi u javnobilježnički ured gdje predaje svu potrebnu dokumentaciju. U javnobilježničkom uredu poduzetnica je dala svoje potrebe za obavljanjem djelatnosti buduće tvrtke temeljem kojih se registrirala tvrtka. Nakon nekoliko dana, na poziv, odlazi u javnobilježnički ured gdje ovjerava odnosno solemnizira Prijavu za upis u sudski registar (obrazac Po), osnivački akt – Izjavu o osnivanju društva, Izjavu članova ovlaštenih za zastupanje društva da prihvaćaju postavljanje, Odluku o imenovanju članova uprave, potpis direktora i člana uprave, te Ugovor o ulaganju stvari kao temeljnog kapitala. Istovremeno poduzetnica je morala dati Izjavu o objašnjenju naziva tvrtke budući je ime dala po imenu njene bake. Sa Prijavom za upis u sudski registar i ostalim prilozima osnivač i član uprave odlaze u HITRO.HR gdje dokumentaciju predaju na šalteru HITRO.HR u FINI. Vrlo brzo su djelatnice HITRO servisa dale potrebne upute i preostalo je samo nekoliko dana sačekati Rješenje trgovačkog suda. Na šalteru FINE osnivač je obavio i sve uplate. *** Rješenje Trgovačkog suda Poduzetnica je željela otvoriti obiteljski dom za najviše 20 korisnika u obliku stalnog smještaja što je malo produžilo osnivanje d.o.o. Zakon o socijalnoj skrbi dozvoljava obavljanje ove djelatnosti u obliku d.o.o. Još jednom je morala otići kod javnog bilježnika gdje je potpisala očitovanje o imenovanju direktora od strane skupštine društva te izjavu o radu obiteljskog doma izvan mreže socijalne skrbi što joj omogućuje podnošenje zahtjeva za izdavanje rješenja kojim se utvrđuje ispunjavanje propisanih uvjeta sukladno zakonu, bez podnošenja zahtjeva za izdavanjem odobrenja. Vrlo brzo uslijedio je poziv iz HITRO.HR servisa da se može podići Rješenje o upisu u sudski registar kao i Obavijest o razvrstavanju poslovnog subjekta po Nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti Državnog zavoda za statistiku. Cjelokupna procedura osnivanja d.o.o. trajala je 15 dana. **** Pečat i otvaranje žiro računa Cijeli posao nije još završen dok ne izradite pečat i otvorite žiro račun. Pečat možete izraditi kod za to registriranih poduzetnika, bio je izrađen za dva dana. Sa rješenjem o upisu u sudski registar (priložiti presliku, izvornik dati na uvid), Obavijesti o razvrstavanju Državnog zavoda za statistiku, pečatom i osobnom iskaznicom osoba koje će biti potpisnici kunskog računa otišli smo u banku gdje je poduzetnica otvorila račun za redovno poslovanje. Račun je otvoren uz prethodno podnošenje zahtjeva za otvaranje poslovnog računa te sklapanja Ugovora o otvaranju i vođenju poslovnog računa. Žiro račun možete otvoriti na šalteru HITRO.HR u onoj banci za koju FINA obavlja poslove otvaranja računa ili posreduje u obavljanju tih poslova ili u samoj banci po vašem izboru. Uslijedila prijava društva u poreznoj upravi, nadležnoj prema sjedištu društva radi upisa u registar obveznika poreza na dobiti (na uvid se daje rješenje o upisu u sudski registar, Obavijest o razvrstavanju te potpisni karton). Ostaje da se u roku od 15 dana od dana početka poslovanja prijavite Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje i Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje. I to možete obaviti na posebnim šalterima HITRO. ***** Troškovi osnivanja i registracije d.o.o. Sve uplate možete obaviti na šalteru HITRO.HR Pratili smo i sve troškove osnivanja d.o.o. čija je struktura i iznosi sljedeći: - sudska pristojba za imenovanje revizora 250,00 kn - revizija osnivanja društva 732,00 kn - izrada i ovjera akata za trgovački sud, javni bilježnik 2.804,00 kn - uplata osnivačkog uloga – novac 10.000,00 kn - osnivački ulog – u stvarima 10.000,00 kn - potvrda o uplati osnivačkog pologa 23,79 kn - troškovi sudske pristojbe 400,00 kn - troškovi objave oglasa u Narodnim novinama 810,00 kn - pristojba Državnog zavoda za statistiku 55,00 kn - izrada pečata 140,00 kn UKUPNO: 25.214,79 kn

- 12:55 - Komentari (6) - Isprintaj - #

Čovjek, što je to? Glasna razmišljanja o čovjeku. Prije nekoliko tisuća godina Job je upitao: Ako čovjek umre, hoće li ponovo živjeti? Od tada isto je pitanje postavljano milijune puta. Čovjek, kao manifestacija života, ne može umrijeti. Tijelo ima početak i kraj. Čovjek će uvijek imati tijelo jer čovječje tijelo, bilo da je trodimenzionalno ili četverodimenzionalno, prenosivo je sredstvo u kojem se život izražava. Ne smijemo o smrti misliti kao o kraju. Bolje je o njoj razmišljati kao o novom početku, mnogo bogatijem. Jednako kao i u životu. Ni o čemu ne smijemo misliti kao o gubitku, već radije kao o dobitku. Što god da nam se događa, to je najbolje za nas u ovom trenutku. To je afirmacija koja nas uzdiže na razinu svjesnosti koju čovjek zaslužuje, za razliku od životinja, biljaka i ostalog svijeta koji nema razvijen um do razine upravljanja svjesnošću. Čovjek napreduje, uzdiže se, razvija. Čovjek, koji je slika ukupna života, beskonačno je razvijanje i širenje. Promatramo brze promjene na koje ponekad ne možemo utjecati. One se događaju upravo onako kako moraju. Sreo sam čovjeka koji mi je rekao: Mogao bih imati sve što hoću samo kada bi vjerovao da to imam. Objasnio sam mu da jedina stvar koju se ne može imati «nešto ni za što» i da će morati platiti cijenu. Cijena je vjera u beskonačnu moć vlastite osobnosti. On je moć pridavao vanjskim faktorima često govoreći: «nisam uspješan jer ni moj otac nije bio..kada je prevruće nisam ni za što..sve bolesti koje dolaze nasljedne su….za sve su krivi moji geni..» njegov um je bio podijeljen. Vjera nastaje razumijevanjem zakona uma i dosljednim primjenjivanjem istih u svim situacijama. Znanstvenici postupno jačaju u svojoj vjeri neprestanim istraživanjem prirode i njezinih zakona. I postigli su velike stvari. Poljodjelac mora zasijati sjeme da bi imao žetvu. Da bi dobio mora i dati. Kako biste i vi dobili morate prvo dati svome umu. Kako biste mogli dobiti bogatstvo i postati uspješni, prvo morate u svoj um utisnuti ideju bogatstva. Einstein je volio matematiku i ona mu je otkrila svoje tajne.

- 12:19 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.