Svi misle je da dovoljno imati proizvod, ili uslugu, naći kupca, prodati i dobiti novce.
Direktor tehnološkog parka Marijan Ožanić ponudio mi je neka zanimljiva razmišljanja..želio sam ih prenijeti i na vas..pročitajte dio intervjua.
Nakon završenog osnovnog i gimnazijskog školovanja u Zagrebu, diplomirao je na Elektrotehničkom fakultetu, smjer jaka struja, na Zagrebačkom sveučilištu. Poslijediplomski studij završio na ECMIR-u (Europskom centru za mir i razvoj ), Sveučilišta za mir Ujedinjenih naroda, na Sveučilištu u Zagrebu. Studij se zvao «Tehnologija rješavanja problema razvoja”.
Najveći dio svog radnog vijeka proveo radeći u poduzećima koncerna KONČAR (Srednji električni strojevi, Generatori i Uprava holdinga) na području tehnologije, razvoja novih proizvoda, inovacija, uvođenja novih tehnologija, te top menedžmenta.
Tijekom rada usavršavao se u najznačajnijim svjetskim tvrtkama kao što su General Motors u USA, Alsthom u Francuskoj, BBC i ELIN u Austriji, ČKD u Češkoj i druge.
Od 1994. direktor je prvog tehnološkog parka, poduzetničkog inkubatora za visoke tehnologije u Hrvatskoj, osnovanog sa zadaćom da potiče poduzetništvo u malim, privatnim, razvojno i tehnološki orijentiranim, high-tech poduzećima. Tehnološki park sam kreirao, osnivao i razvijao do današnje razine.
Do sada objavio oko 200 članaka u raznim novinama i stručnim časopisima i 5 poslovnih knjiga
Imate zaista bogatu biografiju. Iza vas su godine rada u Končaru, usavršavanja u značajnim svjetskim tvrtkama. Kreirali ste, osnovali i razvili Tehnološki park u Zagrebu. Što je bio cilj osnivanja parka, a što je nakon 12 godina rada postignuto?
Osnivanje Tehnološkog parka u koncernu KONČAR događa se u vrijeme kada sam ja na tu temu reagirao s pitanjem: «Što je to tehnološki park i što je to poduzetništvo?» Dotada nisam bio povezan ni s poduzetništvom ni s malim poduzećima.
Preko dvadeset godina bavio sam se tehnikom, tehnologijom gradnje električnih strojeva, znao sam dosta o funkcioniranju i organizaciji velikih sustava, napisao sam i knjigu o menedžmentu, ali o malim poduzećima i poduzetništvu znao sam uglavnom ono što sam pročitao u novinama.
Pa ipak osnovne ciljevi koje sam postavio kod prvog tehnološkog parka Hrvatskoj nisam značajnije promijenio do danas.
Ti osnovni ciljevi nakon što Grad Zagreb postao vlasnikom Tehnološkom parka oblikovani su u misiju :
1.Stvaranje novih poduzetnika kroz poticanje poduzetništva na području razvoja i visokih tehnologija u Gradu Zagrebu i pomaganje poduzetnicima u realizaciji njihovih poduzetničkih projekata.
2.Otvaranje novih radnih mjesta i poticanje razvoja novih proizvoda.
3.Pomaganje inovatorima i mladim poduzetnicima u realiziranju i komercijalizaciji njihovih inovacija i poduzetničkih projekata.
4.Stvaranje pozitivne klime u društvu za razvoj poduzetništva.
5.Razvijanje stručnog, tehničkog, poslovnog samopouzdanja u uvjetima globalizacije.
Nakon 12 godina ostvarili smo rezultate na koje sam ponosan. Vrlo teško ih je samo nakratko navesti.
Po zanimanju ste dipl.el.inženjer. Danas ste stručnjak za razvoj poduzetništva, jednako dobri u svim područjima. Kako ste ušli u “ekonomske vode” koje su neophodne za poduzetnika?
Nažalost, nitko ne može biti stručnjak u svim područjima. Život je prekratak da bismo bili pravi stručnjaci, odnosno da bismo znali sve, u bilo kojem području. A s druge strane za business nije dovoljno znanje samo iz jednog područja. Za to je potreban multidisciplinarni pristup koji koristi znanja iz mnogih područja, od tehnike, organizacije, financija, psihologije, informatike do marketinga. Cijeli svoj radni vijek trebamo raditi, učiti, truditi se da budemo svakim danom sve bolji, da razumijemo poslovanje, da razumijemo trendove i da razumijemo svijet oko sebe, da možemo donositi menadžerske odluke. To je proces koji nikada ne završava niti dozvoljava samozadovoljstvo, jer konkurencija se neprestano razvija i tjera nas da stalno napredujemo.
Ulazeći u svijet poduzetništva znaju li budući poduzetnici što ih čeka, Vaša iskustva?
Mislim da ljudi uglavnom niti vide, a niti znaju što ih sve čeka. Mnogi su rekli: «Da sam znao što me čeka nikada ne bih ušao u poduzetništvo». Dok drugi kažu: »To je ono o čemu sam maštao cijeli život». U poduzetništvo ljudi unose svoje nade, svoje želje za uspjehom i svoj san. I to ih motivira i pokreće. Međutim, mislim da je mnogima zajedničko da se slabo pripremaju kod ulaska u novi život u koji unose svoju egzistenciju i egzistenciju svoje obitelji.
Rijetki su oni koji prije toga pročitaju neku knjigu ili otiđu na neki seminar za poduzetnike početnike. Obično razmišljaju: «Ako je onaj, moj susjed, mogao postati poduzetnik, pa valjda mogu i ja. Ako ni on, a ni mnogi naši poduzetnici nisu išli na nekakve seminare, a pa onda to ne treba niti meni»
Osim toga obrazovanje je naporan rad koji »ako je moguće treba izbjegavati». Svi misle je da dovoljno imati proizvod, ili usluga, naći kupca, prodati i dobiti novce. Naravno, to je temelj poslovanja, ali to nije cjelokupno poslovanje.
Business je ipak mnogo složeniji od toga. Zato mnogi ne uspijevaju i propadaju. Mene je stvarno strašno iznenadio podatak da oko 12.000 obrtnika svake godine propada. Jedan je od razloga i to da se mnogi uopće ne pripremaju za ulazak u poslovni svijet. Ulazak Hrvatske u EU će povećati tržište, ali će još više otežati poslovanje i povećati konkurenciju. I zabrinjavajuća je situacija da se rijetki za to ozbiljno pripremaju.
Godinama radite s malim poduzetnicima, izvrsno ih razumijete. Što je karakteristično za uspješne, što za neuspješne?
Najprije da definiramo što za mene znači pojam uspješnog poduzetnika. To sigurno nisu naši tajkuni, koji su došli «odnikuda», iskoristili povijesnu priliku i raznim malverzacijama, bez znanja i sposobnosti postali vlasnici poduzeća. Ili oni koji su po raznim političkim i plemenskim i inim kriterijima postali dobro plaćeni direktori raznih državnih poduzeća.
Poduzetnici su ljudi koji su iz «ničega stvorili nešto», koji su osnovali svoja poduzeća, ne spavaju po noći od briga, ne znaju hoće li sutra ugovoriti posao, ali se ne daju i bore se na tržištu.
Svaki poduzetnik je priča za sebe, «mali brod na olujnom moru, koji uporno hrabro i tvrdoglavo plovi prema svom dijelu sreće i uspjeha» i nosi ono nešto, što je neponovljivo. Ali oni uspješni u prvom redu imaju jako samopouzdanje, vjeruju u sebe i svoj proizvod i to znaju prenijeti kupcu. Zatim, dobro poznaju svoj proizvod, znaju što žele, imaju «svoj san», znaju upravljati tvrtkom i sposobni su donositi odluke. I na kraju imaju i malo sreće u poslu.
Neuspješni donose pogrešne odluke, ne znaju napraviti dobar proizvod, ne znaju prodati svoj proizvod, ne znaju uvjeriti kupca, konfuzni su, ne znaju upravljati niti ljudima niti svojim poduzećem. Ili neki jednostavno nisu imali «ono nešto» i malo sreće.
Smatra se da je malo gospodarstvo pokretač razvoja. Mogu li se mali proizvođači razvijati i uspjeti bez velikih tvrtki. Mnogi mi mali kažu: Nema više velikih proizvođača u Hrvatskoj čiji su smo nekada bili kooperanti, a bez velikih nema razvoja ni opstanka malih. Nestala su velika domaća poduzeća, a stranci nam “skidaju gaće”. Što Vi mislite o tome?
U normalnom gospodarstvu postoji prirodna simbioza između velikih i malih poduzeća. Svugdje velike tvrtke imaju ogroman broj malih kooperanata. Za malu tvrtku je idealna situacija, ako je pouzdan kooperant velike tvrtka. To joj je najbolje i najsigurnije tržište. Za razvoj malog gospodarstva bio je veliki udarac, kada su naše velike tvrtke počele propadati. Ta nužna poslovna veza se prekinula i stvorila probleme mnogim malim tvrtkama, od kojih su mnoge i propale.
Pored toga javljaju se još «tri zla» koja uništavaju male poduzetnike, a u velikoj mjeri ih stvaraju velike tvrtke. To je u prvom redu nelikvidnost. Novac je kisik gospodarstva i nedozvoljeno je da poduzetnik za prodanu robu ili izvršenu uslugu čeka mjesecima i godinama. A najveći su neplatiše velike tvrtke, u prvom redu državne, a onda i privatne.
Drugo zlo je strašan uvozni lobi koji na agresivan, često nekorektan način daje prednost stranoj robi.
A treći je korupcija. Mali poduzetnik jednostavno nema novaca da «nahrani sva gladna usta» da bi dobio posao. Ako država stvarno i iskreno želi razvoj poduzetništva, a u to ne bismo trebali sumnjati, nužno je da uništi ta tri zla, bez odlaganja. Poduzetnik to sam ne može učiniti.
Jedni kažu “small is beautiful, drugi big is beautiful”. Gdje je između te dvije krajnosti mjesto malih i srednjih poduzetnika? Gdje je rješenje za male i srednje poduzetnike?
Nakon što su dominirale priče o «small is beautiful» prema knjizi E.F.Schumachera iz 1973., očekujući da će malo poduzetništvo, samo za sebe, preporoditi gospodarstvo, nakon toga se počelo pričati «big is beautiful«. Naravno, to su pomodne priče kojima se pune pomodne knjige i tekstovi pomodnih ekonomskih analitičara i kolumnista. Između toga žive i bore se na tržištu, najbolje što znaju, poduzetnici sa svojim poduzećima. Kod onih najboljih poduzeća rastu, razvijaju se, postaju srednja, nakon toga, u onim rijetkim slučajevima, i velika poduzeća. A najveći broj i dalje ostaju mala poduzeća s 5, 10, 20 zaposlenika.
Jedni, drugi i treći imaju svoje prednosti i mane. Mali su fleksibilniji, često i inovativniji i u sumi najbrojniji, ali su često zbrkani, neorganizirani i neefikasni. Veliki s vremenom ostaju birokratizirani, tromi, teško se prilagođavaju i mijenjaju. Pametni preuzimaju prednosti i jednih i drugih. Ali to je zapravo jako teško.
Što nekoga čini poduzetnikom? (želja, dobra volja, namjera, znanje..)
Ima mnogo osobina koje mora imati poduzetnik. To je sve ono što ste naveli, ali i još mnogo toga. U prvom redu samopuzdanje, malo sreće, ali i «ono nešto« što imaju poduzetnici, a ostali smrtnici nemaju. Poduzetnici nisu masovna pojava. Oni su rijetkost u čovječanstvu. Ima ih najviše 1-3 %. Ali oni pokreću svijet.
Većina ljudi radi od 8 do 16 sati i idu kući, zaboravljaju na posao, gledaju televiziju, bave se svojim obiteljima. I to je normalno i tako svijet funkcionira. Ali poduzetnici su ona manjina koja stvara nove poslove, nove šanse, nove mogućnosti i zapošljava druge. Zato su oni vrijednost i šansa svakog društva.
Poduzetnik koji zapošljava 5 radnika zaslužuje veliko poštovanje, onaj koji ima 10 radnika pravi je heroj. Zašto?
Uvjeti u kojima rade, rastu i razvijaju se naši poduzetnici nisu jednostavni. Konkurencija je vrlo jaka, «tri zla « o kojima sam govorio uništavaju sve oko sebe i u tim uvjetima treba proizvoditi, ugovarati poslove, zapošljavati ljude, plaćati sva davanja i preživjeti.
Da tu dođu američki poduzetnici, nakon tri mjeseca «bacili bi se u Dravu» ili pobjegli natrag. A naši poduzetnici se ne daju.
Uvijek mi smiješno zvuče različita «cendranja» stranih investitora i poduzetnika koji bi kao «kod nas započeli posao, ali smeta ih ovo, te ono». Kako naši poduzetnici u svemu tome ipak rastu i razvijaju se. Zato svakom našem poduzetniku «skidam kapu do poda». Ja često poduzetnicima dajem savjete, kritiziram ih, «špotam», «solim pamet», ali oni dobro znaju da to uvijek radim s dubokim poštovanjem prema njima.
Iz knjige “Mali brod......” vidim negativan stav prema stranim savjetnicim, konzultantima. Možete li mi malo to pojasniti, ako je moje zapažanje točno. Što bi iz inozemnog iskustva trebalo ugraditi u naše poduzetništvo da bi bili konkurentniji i uspješniji?
A priori nemam negativan stav ni prema kome, ali imam negativan stav prema prodavačima magle, ljudima koji dolaze kod nas i za «ogromnu lovu» rade elaborate, analize, projekte unapređenja koji završavaju u ladicama.
Da bismo napredovali mi trebamo mnogo novih znanja i ta znanja trebamo pribaviti gdje god možemo. Trebamo čitati poslovne knjige vodećih pisaca menadžmenta Petera Druckera, Toma Petersa i drugih, učiti na primjerima uspješnih stranih poduzetnika, naravno i od stranih savjetnika. Ali, u prvom redu od onih koji imaju korisna upotrebljiva znanja.
Vidio sam projekte koji su plaćene teškim milijunima kuna, a koje nije nitko niti ozbiljno pročitao. Mi svi ispadamo budale. Vidio sam takve mudrace koji su obilazili zemlje u tranziciji, pisali i skupo naplaćivali studije na način «copy paste» i samo mijenjali nazive zemalja- Slovenija, Mađarska, Hrvatska, Slovačka itd.
Naši ljudi koji ništa ne znaju i u životu nisu ništa učinili, a dođu na neku funkciju, naravno takve strane savjetnike gledaju sa strahopoštovanjem. Ima jako puno takvih primjera i o tome bismo mogli puno pričati. Žao mi je da sebe toliko podcjenjujemo, ali to spada u kolonijalni i sluganski duh koji je na mnogim mjestima jako prisutan. A meni je stvarno odvratan.
Kažete da nas razvoj čini konkurentnijim, to je ulaganje u budućnost. Što konkretno napraviti da male tvrtke postanu razvojno orijentirane (novi pristup, vrijeme, trud, povoljno okruženje, jaka ličnost, promjene u glavi, financijska sredstva..)?
To je ključno pitanje našeg razvoja. Kako postati konkurentan na globalnom tržištu. Mnogi kod nas misle da mi nemamo nikakve šanse na svjetskom tržištu, da nam je jedina šansa da nas netko kupi, da dobijemo strani kapital, strane tehnologije i stranu pamet. Jer mi smo prebedasti, mi ništa ne znamo i ništa ne možemo. To je prestrašno.
Kako uopće se baviti razvojem u tim uvjetima ? Imali uopće smisla ulagati u znanje, razvoj, istraživanje ? Kakva je poruka našem gospodarstvu kada jedna PLIVA prodaje istraživački institut. Međutim, ako nećemo imati poduzeća koja će razvijati i stvarati nove proizvode, konkurentne na svjetskom tržištu, bit ćemo kolonija. Zato onim, nažalost malobrojnim, tvrtkama koje razvijaju nove proizvode i koje imaju potencijal za rast i razvoj treba pomagati i financijski i marketinški i ustupanjem slobodnih proizvodnih hala.
Interesantno je kako javnost normalno prihvaća da razni ljudi koji su došli «odnikuda» postaju milijunaši i preko noći kupuju luksuzne jahte, ali ne bi prihvatili da neka mala tvrtka, koja se bave razvojem i stvara vrhunske proizvode dobije na korištenje proizvodnu halu koju nitko ne koristi.
Sjetimo se stare biblijske izreke «ako želite mislima pomaknuti brdo uspjet ćete. Samo trebate jako željeti». Da želimo imati konkurentne proizvode, imali bismo ih. Treba samo pokrenuti one ljude koji znaju.
Ima li u Hrvatskoj fondova rizičnog kapitala koji su spremni ulagati u vlasničku glavnicu i tako omogućiti poduzetnicima lakše pokretanje vlastitog posla? Kakav je Vaš stav prema tim fondovima?
Iako sam slušao o tome da će se osnovati takvi rizični fondovi, još ne znam niti za jedan ozbiljan slučaj. Bankama je mnogo jednostavnije i profitabilnije bez ikakvog rizika davati kredite uz hipoteku. Zašto da se gnjave nekakvim rizičnim fondovima. Međutim, mislim da su rizični fondovi jako važni baš za mlade poduzetnike koji imaju dobar proizvod, šanse na tržištu, ali nemaju hipoteku i ne mogu dobiti kredit.
Što je to moral u poduzetništvu? Je li on relativna ili apsolutna kategorija? Kako danas uspjeti osigurati profit, plaće radnicima, platiti poreze a ostati pošten i častan čovjek?
Sjećam se pred nekoliko godina je u jednom intervjuu jedan visoki državni dužnosnik rekao da je «moral relativna stvar«. Međutim, moral je apsolutna stvar – ili ga ima ili ga nema. Nitko od nas nije idealan, niti bezgrešan, ali trebamo znati što je dobro i što je loše. Greška se može oprostiti, ali, nemoralno ponašanje niti u poslovanju, niti u životu ne smije se opravdavati. Ne smije se tolerirati kao nešto što je dopušteno, ne smije ući u našu svakodnevicu, u odgoj naše djece kao nešto što je normalno. To je crv koji će rastakati temelje društva.
Nije jednostavno u ovim teškim, turbulentnim uvjetima u kojima kao da dominiraju ljudi bez morala, poslovati u skladu s načelima poslovne etike. Lako je biti zao, pokvaren, varati, potkradati i mnogi to rade. Ali je vrlo teško biti dobar i etičan. U mojoj knjizi za poduzetnike jedno cijelo poglavlje posvetio sam poslovnom moralu i poslovnoj etici, a na zidu mog ureda stoji jedna prekrasna izreka pokojnog kardinala Franje Kuharića: «IMA ISTINA OD KOJIH SE NE MOŽE ODSTUPITI, IMA GRANICA NA KOJIMA SE MORA STATI I POLOŽAJA S KOJIH SE NE SMIJE UZMICATI «.
To mogu samo jaki ljudi, jakih moralnih načela. To nije izreka za slabiće, kukavice i sluge.
IZDVAJAM
Kažete bing bang – veliki prasak će donijeti stvaranje novih odnosa i načina poslovanja. Kada će se i kako to dogoditi u praksi? Koji su preduvjeti?
Početkom 90-tih imali smo povijesnu šanse da se stvori pravi «gospodarski prasak», «bing-bang» koji bi na «ruševinama socijalističkih poduzeća» stvorio novo konkurentno gospodarstvo. I koji bi pokrenuo pravi gospodarski rast i razvoj. Mogli smo stvoriti bogatu i optimističnu zemlju. Bože, kakvu smo samo šansu imali.
Često se pitam i razmišljam o tome zašto tu šansu nismo u potpunosti iskoristili. Zašto onaj entuzijazam, samopouzdanje i snagu, polet kojim smo branili zemlje od agresije, kada «nam je samo nebo bila granica», nismo iskoristili i u gospodarstvu. Zašto se dozvolilo da se u taj prekrasan san ubace pohlepne ništarije koje su taj povijesni trenutak iskoristili da prigrabe ono na što nisu imali pravo i bezočno se obogate bez rada, znanja i sposobnosti.
I zašto je kao rezultat 65-godišnje kontinuirane negativne kadrovske selekcije na površinu kao tumor došao debeo sloj nesposobnih ljudi. Vjerujem da ta šansa još uvijek postoji, uvijek mora postojati, ali je onaj prekrasni, neponovljivi trenutak zauvijek prošao. (To je tema o kojoj se ne može govoriti površno i zaslužuje detaljnu analizu i duži razgovor.)
Zašto su medijima danas najinteresantniji glumci, pjevači, manekenke, sportaši...gdje su tu mali poduzetnici?
Medijima su najinteresantniji zato, jer pisanje o njima donosi najviše čitatelja, a s time i najviše novaca. Za prosječnog, a to znači masovnog čitatelja, glumci, pjevači i slični su ljudi koji su uspjeli vrlo brzo, vrlo mladi, bez neke posebne škole, bez posebnog rada. ( Naravno, ne razmišlja se da i za pravi uspjeh i na tim područjima treba mnogo rada i odricanja, ali to se stavlja u drugi plan).
Te teme imaju svoje blještavilo, novce, lijepe aute, jednostavne priče i ne zamaraju nikoga. Ako u svemu tome ima još i seksa, svađe, nevjere, pucnjave, tu i tamo i krvi, a ne treba baš puno razmišljati, tiraža samo raste.
Pa koga interesiraju priče o ljudima koji rade od jutra do noći, muče se, ne spavaju po noći od briga ili o onima koji cijeli život uče, studiraju, polako napreduju i trude se možda za «sitnu lovu». Pogledajte i tzv. poslovne časopise. Najinteresantnije su priče o menadžerima banaka, osiguravajućih društava, uvoznika automobila i slično.
Rijetko čitate priče o nekom direktoru proizvodnje koji želi povećati produktivnost, povećati konkurentnost. Koga zanimaju proizvodni problemi ili zadovoljstvo koje osjećate kada izradite novi proizvod, strast za stvaranje nečeg novog.
To je sve naporna, dugotrajna gnjavaža. Što možemo, takav je svijet. Ljudima trebaju uglavnom «kruha i igara». I tako je to od kada je svijeta i vijeka
Post je objavljen 29.08.2006. u 23:07 sati.