27.08.2006., nedjelja

BANKROTIRAO SAM ALI SE NE PREDAJEM ZLATKO RABIK IZ SLATINE: MISLIO SAM DA SAM OSTVARIO SVOJ SAN Zlatko Rabik rođen je u Vinkovcima prije 44 godine. Otac mu je bio po zanimanju obućar i radio je u «Kvalitet» Vinkovci. 60 –tih godina počeo je raditi u kombinatu Borovo, da bi 1974 g. cijela obitelj preselila u Borovo. U Borovu i Vukovaru je završio osnovnu i srednju školu (čudno zanimanje po Šuvaru – suradnik u odgojno obrazovnom procesu) sa odličnim uspjehom. Oženjen je, otac troje djece, dva sina i kćeri. Završio je Tekstilno – tehnološki fakultet u Zagrebu, studij obućarstva. Predsjednik je Hrvatskog društva kožara i obućara. Cipela je trajno u Zlatku - Iako sam u Zagreb otišao studirati Elektrotehnički fakultet nisam ga završio. Osjetio sam potrebu da uz elektrotehniku upišem i tehnologiju jer je u meni bio taj obućarski štih i Borovo, grad gume i obuće – kaže Zlatko i nastavlja: - Kad jednom tamo odrasteš onda ti se cipela trajno nastani u tebi. Bio sam odličan student, ali sam linijom manjeg otpora zapustio elektrotehniku. Tehnologiju sam završio za manje od godinu dana jer su mi bili priznati najteži predmeti sa elektrotehnike. Na tehnološkom fakultetu su vodili brigu o studentima i ja sam dobio priliku da odem u tadašnje Gotvaldovo (Čehoslovačka) ili Pirmasen (Njemačka). Između mogućnosti znanstvene karijere – završetka VII stupnja i započeti raditi ja sam izabrao ovo drugo. Odlučio sam se za “Viko” Varaždin, tvornicu obuće koja je imala intezivan razvoj i stalnu potrebu za kadrovima. Raspitivali su se na fakultetu da li ima inženjera za njih, dobio sam ponudu uz koju je išao i stan. Zlatko je procijenio da je znanstvena karijera nešto što daje unutarnju satisfakciju, ali da jedino rad može dati materijalnu satisfakciju. “Viko” – Varaždin - “Viko” je bilo poduzeće koje se brzo razvijalo, proizvodili su 12000 pari obuće dnevno. Sav sretan počeo 1986 g.raditi u “Viku”. No, vrlo brzo je došlo razočaranje jer su u tvornici nastali veliki problemi. Već 1987.g. “Viko” upada u aferu “Agrokomerc”, poznatu po mjenicama bez pokrića. “Agorkomerc je bio vrh stijene tih mjenica”. - kaže Zlatko. - Kasnije sam saznao da je u tu financijsku aferu bila umiješana i politika koja nije htjela dozvoliti gradnju tvornice obuće u današnjem Širokom Brijegu, jednom pasivnom hercegovačkom kraju koje je smatrala uporištem ustaša. Ljudi su zbog teških uvjeta života najčešće iseljavali iz tih krajeva. Zbog te afere moj boravak u Varaždinu je bio kratak, svega oko 1,5 godine. Sve je brzo puklo, rukovodeći kadar je bio uhapšen, a tvornica bila obezglavljena. Iako je dobio ponudu da bude tehnički direktor i ostane u tvornici nije ju prihvatio. Inače u Varaždinu je bilo dosta kadrova iz Borova koji je tu došao nakon 1971 i maspoka, kao Hrvati sa hrvatskim idejama i osjećajima. Zlatko priča: - Procijenio sam da sa malim brojem godina iskustva neću moći samo svojim radom, znanjem i vezama održati proizvodnju. Počeo sam tražiti posao i našao ga u Slatini 1988.g., u tvornici obuće “Uzor”. Rat i poraće - U Slatini sam, kao tehnički direktor, dočekao rat. Preživio sam teško predratno stanje. I ovdje su se uz posao događale i druge stvari, nacionalni problemi su došli do izražaja. Dio srpskih kadrova je htio obezvrijediti poduzeće. Tehnika je bila jednostavna. Roba se slala u Srbiju, nakon nekoliko dana stizale su reklamacije ili terećenja koja je direktor potpisivao. U jednom trenutku dio mojih kolega i ja smo se tome suprotivili i 1990.g. smijenili direktora. Bili smo među koji su se usprotivili velikosrpskoj politici na ovim područjima. Zlatko nastavlja: - Dolazi poraće i privatizacija koja meni nije odgovarala. U jednom trenutku nas četvoro je od rukovodstva postalo menadžment. Problem je bio, a ja kažem možda i sreća, što nismo imali 51 % dionica. Umiješali su se osobni interesi, vodila se jedna čudna privatizacijska politika i ja u svemu tome nisam vidio osobnu perspektivu i pravednost. Shvatio sam da sam samo jedan kotačić kojim upravlja onaj tko ti je dao novac. - Zato sam odlučio otići u privatni biznis. U jeku rata, 1993.g., zajedno sa još dvojicom kolega odlazim iz “Uzora”. Registrirali smo tvrtku “Toping” čija je osnovna djelatnost proizvodnja obuće. Težak put i kriza - Bilo je to teško razdoblje moga života. Startali smo doslovce iz jedne garaže sa radnicima, koji su najvećim dijelom, bili prognanici iz Borova. Imali su povjerenja u mene. Ja sam im u tom trenutku bio oslonac i pružio im mogućnost da osim pomoći koju su dobivali od države i sami zarade svoju plaću. Ti su ljudi bili stručni jer su se školovali i radili u Borovu. Cijela obitelj je radila, otac brinuo o proizvodnji, supruga o knjigovodstvu, brat o komercijali a ja sam bio direktor. Tvrtka je imala 10 uposlenih. Zlatko se prisjeća: - Vrlo brzo “Toping” je pronašao svoje mjesto na tržištu. Odlučili smo se da u prvo vrijeme radimo montažu obuće (spajanje gornjih dijelova sa donjim) jer to iziskuje najmanje radne snage. Imali smo jednog od najboljih borovskih modelara – genijalca u svom poslu, napravili smo modne kolekcije koje su pronašle svoje mjesto u trgovačkoj mreži. Radili smo uslužno ali i svoj vlastiti proizvod, modni program i uz to zaštitnu radnu obuću. Negdje 95-96 počela je kriza u ovoj grani. Postojao je interes i potreba za zaštitnom obućom, najviše u građevinarstvu. To su bili najveći kupci ali najveće neplatiše. - Imaš robu, daš im ih, a onda to ne možeš naplatiti. Ostaju ti potraživanja koja stalno rastu. I onda to pokušavaš naplatiti kompenzacijom. Tako smo i mi počeli raditi. Izgradnja novog pogona U međuvremenu posao je nadrastao garažu, broj zaposleni je narastao na 20 – tak vlastitih i 30 – tak kooperanata, manjih poduzeća. Zlatko priča: - Ušli smo u unajmljeni prostor. A paralelno smo iz građevinskog materijala koji smo dobijali za svoju robu umjesto novaca počeli 1997.g. graditi novu tvornicu obuće. Bio je to pogon od 1000 m2, od toga 600 m2 proizvodnog pogona, 200 m2 skladišnog prostota i 200 m2 ostalog prostora. U tri godine smo završili tu veliku investiciju, bez kredita banaka. - Kada smo završili taj proizvodno – skladišni prostor i uselili se u njega tek tada smo osjetili sve posljedice takve ogromne investicije koja je nadilazila naše realne mogućnosti. 2000.g. nastavile su se kompenzacije, mi smo čak imali dobre pokazatelje poslovanja. Dobili smo 2002.g. srebrnu plaketu Grada Slatine. Uzeli smo značajniji kredit, dijelom kredita je kupljena oprema, a veći dio je otišao u plaće radnika i otvaranje novih radnih mjesta čija cijena nije mala. Primili smo još 30 radnika tako da smo došli do brojke od 50 radnika. Sada mislim da nisam trebao na takav način graditi pogon, to je zamka za sve. To je bio hrvatski model poslovanja – većina naplaćuje svoja potraživanja tako da gradi hale, objekte. Možda to i nije loše ali u idealnim uvjetima, kada funcionira platni promet i zavisno od vrste djelatnosti. Svoj rad moraš naplaćivati da bi mogao servisirati sve obveze (kredite, bruto plaće, niz drugih troškova). Najopasniji su skriveni troškovi koji te mogu neprimjetno ugušiti. Bankrot - Sve je pošlo naopako. Nekontrolirani uvoz, neplaćanja, i još neki elementi doveli su do toga da smo morali prestati sa radom 02. studenoga 2005.g. Blokirala nas je Porezna uprava, banka ima hipoteku na imovini. Nestalo je osnovnih tehnoloških preduvjeta za proizvodnju. Ljudima smo dali otkaz, ali smo im sve plaće isplatili. Zlatko nastavlja: - Mislim da bi i da nismo gradili objekat samo sebi malo produžili život jer bi imali potraživanja na papiru bez kuna u džepu. Problemi u obućarskoj industriji su brojni ali najviše nas je uništio uvoz. Radi se o nekvalitetnoj obući koja ne zadovoljava osnovne standarde. Zato bi trebalo uvesti kriterije kvalitete što je dugotrajan proces. Poanta je da se uvozi nezdrava obuća. Moramo educirati ljude, da kažemo da je za djecu nezdravo nositi tenisice iz Kine, ne zato što su kineske. Nezdrave su i hrvatske tenisice. Rješenje ne vidim. Moj dojam je da su ljudi u ministarstvima i Vladi najvećim dijelom pametni ljudi i svjesni su te problematike ali su nemoćni. Ovakve proizvodnje se gase i neće je više biti (propali su Kvalite - Vinkovci, Obuća - Osijek, Cibalia - Vinkovci, Borovo). Teoretski još imamo šansu da prodamo našu halu prije banke, namirimo sve obveze i isplatimo sebi plaće. No , sve je to nerealno. Vjerovatno neću ostati gladan. Cijena koju moram platiti je ta da ću morati otići živjeti i raditi, bez obitelji, u Slovačku, Češku, Rumunjsku, Bugarsku....ili ostati ovdje. Mislim ostati i boriti se dalje. Ne gledam na sve pesimistično, mi imamo stručnu i kvalificiranu radnu snagu. Razmišljam opet o vlastitom biznisu. Samo sada bi kupio modernu i sofisticiranu opremu, za izvozno tržište, ne više imati 50 radnika nego najviše 5 radnika. I moram stvoriti prepoznatljiv brand što je skupo i dugotrajno. Tu može pomoći i obućarkso cluster – Hrvatska cipela -, jer samo udruženi možemo to postići. Uz uvjet da svi koji su unutra moraju izvući fige iz džepa i ne samo deklarativno podržavati cluster. IZDVAJAM Zašto smo propali? - U ono vrijeme vladala je opća nelikvidnost, živjeli smo u takvom okruženju gdje postoji potreba za tvojim proizvodom koji nitko ne plaća ili ulazite u kompenzacije koje su nužno zlo. Naša obrtna sredstva su završila u osnovnim sredstvima, u hali. Imali smo krasne radne uvjete, ali smo postali nelikvidni, ostali smo bez obrtnih sredstava. Kao jedino rješenje u tom momentu vidjeli smo u kreditu banke s obzirom da imaš imovine i bilancu sa uspješnim poslovanjem. Dobiješ kredit i u startu ga počinješ trošiti nenamjenski i opet upadaš u problem. Tržište obuće - Kad hodam ulicom vidim ljude i u njima potencijalne kupce. To u vama mora buditi radost. Međutim u stvarnosti je drukčije. Počeli smo sa nerealnom politikom uvoza i sada se u Hrvatsku uveze više obuće od potreba. Podaci su u neumoljivi. Unazad 10 godina imamo ovakvu situaciju: - 1996.g. u Hrvatskoj se proizvodilo 20 milijuna pari obuće godišnje od čega je oko 17-18 milijuna pari završavalo na ino tržištu, a od toga 90 % su bili doradni poslovi. Te godine u obućarskoj industriji radilo je oko 20000 radnika. - u 2005.g. u toj industriji je ostalo oko 7000 radnika. U Hrvatskoj se proizvelo 10 milijuna pari obuće godišnje, od toga je na ino tržište otišlo 9 milijuna pari obuće. Potrošnja u Hrvatskoj iznosi 2,5 para/stanovniku godišnje, znači naše potrebe su ukupno 9 – 10 milijuna pari obuće godišnje. U 2005.g. službeno je u Hrvatsku uvezeno oko 14, 5 milijuna pari obuće po prosječnoj nabavnoj cijeni oko 1,2 EUR-a/paru. Od toga je oko 80 % cipela iz Kine. Naša prosječna proizvođačka cijena je oko 15 EUR-a/paru. Ali velika je razlika u kvaliteti obuće (oko 90 % te uvezene obuće je od umjetnih materijala) tako da se te dvije cijene ne mogu uspoređivati. Savjeti mladima Iako je “propao” Zlatko ima savjeta za početnike i mlade: - Znajte da imate budućnost bez obzira na sve. Ja sam prošao jednu kalvariju. Najvažnije je ne kloniti duhom. - Morate biti sigurni u sebe, imati samopouzdanja. - Ja sam mislio da sam ostvario svoj san. Oduvijek sam sanjano da budem privatni poduzetnik, da imam svoju tvornicu i dobio sam je u najboljoj životnoj dobi, sa 38 godina. Međutim realnost je surovija i okrutnija. Zato nastojte uvijek biti realni. - Ja sam kapital ulagao u zidove a trebalo ga je ulagati u modernu tehnologiju i opremu. I nisam trebao imati 50 radnika. - I za kraj, bitka nikada nije izgubljena.

- 15:17 - Komentari (9) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.