Da li ćete živjeti kraj svoga supruga poduzetnika sretno ili ne?
Na vama je odluka.
Posvećeno svim ženama obrtnika.
Upoznao sam je slučajno. U početku su to bili normalni uobičajeni razgovori koji su s vremenom postali dublji. Osjetio sam da ima povjerenja u mene, bila je poput mene, istog koda.. Uvijek sam smatrao da je temelj svakog odnosa povjerenje i tolerancija. a to sam postigao kod S. Ć. iz jednog slavonskog mjesta. Pričala mi je dugo, pisala o svom iskustvu. Zamolio sam je da to objavim, složila se.
I uvijek je lakše kada slušate ili pričate tuđu životnu priču. Vlastiti privatni život malo teže ide. Pa ipak je odlučila progovoriti o svojoj životnoj priči. Problem je u nama, gdje smo mi, što želimo, što očekujemo, koje smo granice postavili i na kraju jesmo li zaista sigurni u sve to. Ali idemo redom...
Studentski dani, ljubav, i samoća
Moja priča započinje davno u našim dvadesetim godinama, kada smo bili mladi i puni energije, kada smo se g. Obrtnik i ja snalazili u bezbrižnim studentskim danima. Bezbrižnim u odnosu na sve što je došlo kasnije.Vrijeme je prolazilo, za zajednički život trebalo je osigurati materijalnu stranu. Logički slijed događaja bio je, pogotovo kada je nekome obrt u genima, otvaranje radnje. U Zagrebu. Tada počinje ta moja priča koju vam želim prenijeti. Radno vrijeme: od 0 do 24. Slobodni dani: nula. Godišnji odmor: prioritet imaju drugi, zaposleni.
Znam ovo zadnje vas je šokiralo. Otkad privatnik razmišlja o potrebama svojih podređenih. Na sreću, tih zaposlenih, ima i takvih; na moju nesreću također ima.
Dok su moje prijateljice izlazile u dvoje, ljetovale s mladićima, muževima, meni su društvo pravile druge prijateljice, roditelji..U početku je to bilo razumljivo, s vremenom je postala frustracija. Rođendani su slavljeni bez partnera jer baš se sada razbolio radnik, odgađana su putovanja jer baš sada nedostaje nešto za nabavku..i tako iz dana u dan, mjeseca u mjesec, godine u godinu. Nezadovoljstvo je raslo, samoća je postala prijatelj, partner stranac. Nije bilo teško u toj situaciji samu sebe proglasiti žrtvom, osobom vječno spremnom na kompromis i toleranciju i čvrstog uvjerenja kako mi se ništa ne vraća emocionalno.
Vjenčanje i razvod
Mislila sam da sam u pravu. Da je svijet jednostavan, da je crn ili bijel. U međuvremenu smo se zavjetovali na vječnu ljubav. Pir je bio savršen, emocije su bile iznad svega. Najljepši dan u životu kako su ga i opisivale sve one žene koje su to prošle. Veselila sam se i mislila kako je sve krenulo na bolje. I trajalo je to neko vrijeme. Osmijeh je bio na licu. Kako je došao tako je i nestao. Riječi su bile sve oštrije, koraci jedno prema drugom sve teži i sporiji. Našli smo se na starom mostu, škripale su daske pod nogama i nisu mogle izdržati tu težinu. Razvod. Očaj, suze, bijes,...nije mogao podnositi više moju netoleranciju, ja nisam više mogla slušati njegovu tišinu. Prva faza: izgubljenost u prostoru i vremenu. Sljedeća faza: pokušati posložiti sve kockice. I znate što dalje?!?! Konačno sam otvorila oči i stala na tlo. Nažalost, morate prvo izgubiti nešto što vam vrijedi da bi shvatili da to i vrijedi. U većini brakova veći teret razumijevanja i tolerancije za dugovječnost i sreću nosi žena.
Naučite komunicirati
Temelj dobrog braka leži u komunikaciji. Produkt komunikacije su i tolerancija i kompromis, smijeh i suze..
Udala sam se svjesno za obrtnika i znala sam kako je živjeti uz njega, mislila da će se neke stvari u braku promijeniti, ali NISU. Zašto i bi? Problem je što sam, umjesto da se pomirim sa situacijom (jer na kraju krajeva sama sam izabrala i živjela s istim čovjekom godinama prije), sebe prikazivala kao žrtvu bez imalo želje i volje da prihvatim taj način života. Bespotrebno sam godinama trošila snagu i živce na borbu protiv svega. Pokušala sam modelirati njegov život po svojim pravilima i željama. Nisam htjela razumjeti da je posao njegov život. Da je to ono što voli i što ga ispunjava. Da sam malo više slušala, bila bih sretnija u cijeloj priči. Ne kažem da bi to spasilo brak jer stariji kažu: “Jedan pas nikada sam ne grize”.
Ali neke stvari su se mogle izbjeći. A tada sam mislila da sam u pravu. Jesam li?
Izdvajam
Nedostajao nam je osmijeh
Životni standard nam je bio iznad prosjeka, materijalnoga naravno nije nedostajalo. Nedostajalo je ono nešto što bi izmamilo osmijeh na licu, otoplilo dušu. S vremenom, svatko bi sjedio u svojem kutu sobe, riječi su sve manje imale smisla. A kada su bile izgovarane bile su hladne, ili oštre, prodirale su u najdalje dijelove srca ostavljajući duboko urezane rane.
Krivnja je podjednaka
Da se razumijemo, u bilo kojem obliku zajedništva: prijateljstvo, posao, ljubav, brak, za sve loše ili dobro svaka strana nosi svojih pedeset posto. Moj savjet je da u životu ne gledamo kroz vlastitu prizmu. Pokušajmo razumjeti postupke i odluke našeg partnera, a tek onda donesimo zaključke, kritike. Pokušajmo biti objektivni, realno nekada nije najbolje rješenje. Tako ćemo olakšati sebi i drugima.
Emotivni “klik”
A vi žene obrtnika, ako želite sretne veze i brakove, htjele ili ne, osuđene ste da da više vremena provodite same i sa djecom, jednostavno ste motor obitelji, morate biti pune razumijevanja i tolerancije....jer oni jednostavno žive za svoj posdao. Ali isto tako znajte da to rade upravo za vas i obitelj. To je onaj njihov emotivni “klik” upućene vama. Zato uzvratimo ponekad osmijehom, pa i kada nam je teško.
Post je objavljen 15.08.2006. u 22:27 sati.