Pregled posta

RADIMIR ČAĆIĆ: USPJEŠAN SPORTAŠ, PODUZETNIK, ŽUPAN

Odgovornost za sudbinu društva može preuzeti čovjek koji ima biografiju

Nedavno sam imao priliku razgovarati sa Radimirom Čaćićem aktualnim županom Varaždinske županije i kandidatom za premijera Hrvatske.
Iskoristio sam priliku i razgovarao sa Čačićem o vječno zanimljivoj temi – poduzetništvo i politika.


Danas ste održali predavanje “Project management u javnoj upravi”. Što je bio cilj ovog predavanja?

Dva su razloga. Jedan je moja promocija za najavu kandidature za premijera RH, a drugi, ključni razlog, je širenje poruke što se sve na razinama koje ovog trenutka ne izgledaju potentne može napraviti vlastitim snagama. U Hrvatskoj, nažalost, razina županije je najmanje definirana. Općine i gradovi su relativno čisti u svojim formama, županija nije niti sa novcima, niti sa ovlastima.
Na toj najslabijoj točki hrvatske države je ogromni prostor koji, ako se ima vizije, snage, energije i autoriteta može jako puno napraviti. To je bila ideja predavanja.


Bili ste poduzetnik, političar, poduzetnik..Što ste Vi osobno, političar ili poduzetnik? Postaju li sportaši lakše poduzetnici?

Osjećam se kao poduzetnik. Tu ste ličnost čiji cijeli život ovisi o vašem rezultatu, koji je mjerljiv i provjerljiv i svaki puta se nanovo morate dokazivati.
Potpuno je druga situacija kada ste dio nekog sustava u kojem netko drugi misli za vas i vaš izostanak rezultata se uvijek može na neki način opravdati.
To jako dobro znaju svi poduzetnici. Nije isto odgovarati za sebe ili za svoju obitelj ili za 500 ljudi. Ne jednom vam se desi da ne možete desetak dana i noći spavati jer prvoga treba isplatiti plaću.
Da, bio sam sportaš. Kao junior bavio sam se atletikom i tu sam bio relativno dobar. Kasnije sam pokušao igrati vaterpolo, jedno 7 – 8 godina. Sport je dobar radi ličnosti. Sportaš ima sličan način razmišljanja kao poduzetnik, priznaje mu se samo rezultat.

Kakav to treba biti političar da bi razumio poduzetnike? Nedavno mi je direktor Tehnološkog parka u Zagrebu, gosp. Ožanić, rekao da poduzetnik može postati inovator, a obrnuto je pitanje da li može. Vrijedi li to i za odnos političar – poduzetnik?

Na sličan način taj odnos vrijedi i za političar – poduzetnik. Ključno u cijeloj priči je da ne može odgovornost za sudbinu društva preuzimati čovjek koji nema biografiju. To mora biti dokazana, samostalna i izgrađena ličnost koja je neovisna o stranci, o državi. Da bi mogao braniti svoju poziciju moraš uvijek imati zadnju liniju obrane. Drugim riječima ti se uvijek možeš vratiti sebi i svojoj struci.
Poduzetnik je u svijetu ključna komponenta političkog sustava, poduzetnički način razmišljanja je poželjan u izvršnoj vlasti. Političari to ne razumiju onako kako mi vidimo, realno to ne razumiju, a dio njih to ni ne želi. Oni nisu nikada skočili u vodu, a ne možeš teoretski naučiti plivati. Imaju strah pred ljudima koji imaju vlastitu, samostalnu i nezavisnu ličnost. Svatko tko je ovisan osjeća odbojnost prema neovisnom.

Biznis je biznis. Za njega vrijede jednaka ili slična pravila, ljude u biznisu muče isti ili slični problemi. Zašto političari kod nas misle da sve treba promijeniti ili veći dio kada dođu na vlast?

Naravno da je biznis biznis. Pravila igre su relativno jasna i malo tko tu misli da sve počinje od njega, svatko gradi na nečemu. To ste dobro rekli da se to dešava kod nas. U izgrađenim demokratskim sustavima to nije tako. Tamo postoji potpuna svijest o tome da postoji tradicija, da postoji odgovornost, da postoje kvalitetni temelji na kojima treba nadograđivati.
U tranzicijskim zemljama zbog nedostatka tih temelja svatko tko se dočepa bilo čega misli da je on taj od koga stvari kreću. To nije nešto ću ja, vi ili ova generacija promijeniti. To traži vremena, to je proces. Institucije, zrelost i sazrijevanje institucija, njihov kapacitet – to je ključna karakteristika jednog društva. Institucije realno nismo nikad ni imali, mi ih tek moramo stvoriti. Kada imaš institucije onda imaš i osjećaj poštovanja i prepoznavanja vrijednosti institucija.

Kako vi, kao poduzetnik, prepoznajete dobru ideju? Je li ideja ključ uspjeha ili je to kapital, talent, rad, znanje, lobi, marketing....?

Puno toga morate imati, a ne samo ideju. Morate imati urođeni nagon i kliker, obrazovanje i iskustvo pri čemu su sve to samo komponente koje pojedinačno nisu dovoljne. Zato je svođenje poduzetničkog rezultata samo na znanje i analitiku krivo. Poduzetnik u sebi mora imati komponente igre i izazova. U primitivnim društvima sve se mjeri novcem, ali ukupno govoreći novac nije kriterij uspjeha. On je dio priče.

Često se susrećem sa inovatorima, svi obično misle da je njihova inovacija najbolja, pokazuju mi medalje, priznanja.. Zašto se i pored svega malo inovacija komercijalizira? Gdje je problem, u njima ili društvu? Što napraviti da ne bude tako?

Samo zrelo gospodarstvo prepoznaje inovacije. U našem anarhičnom, nezrelom sustavu imate dobru ideju koja će nestati jer u takvom društvu treba puno više energije da bi stvari počele funkcionirati. Naravno i vani se od sto ideja jedna realizira, a kod nas je to jedna na tisuću. Ukupni kapacitet društva treba dizati da bi se inovacije razvile u komercijalni proizvod. Jedna od ključnih stvari je obrazovanje i poduzetničko obrazovanje.

Što bi država konkretno morala napraviti da ohrabri ulazak u poduzetništvo? A što poduzetnik?

Prvo jako mali broj ljudi uopće ima sklonosti ka poduzetništvu. To vam je oko 5 – 10 % ljudi koji su spremni na rizik i to je normalno.
Neki dan sam na tu temu vidio jednu anketu, vani rađena. Ona kaže: Do 2003.g. otprilike 50 % ljudi je ulazilo u poduzetništvo zato jer su u tome vidjeli šansu a drugih 50 % jer nisu imali drugog izlaza. A sada dvije trećine ulazi u poduzetništvo zato jer nema izlaza, a jedna trećina vidi šansu.
Dakle poanta je u šansi. Država mora stvarati šanse, povoljnu klimu za poduzetništvo. To je primjera garancijska agencija, to su tehnološki impulsni centri. Mi u Varaždinu imamo 40 firmi za visoke tehnologije kojima smo dali prostor, računovodstvo, obrtni kapital.. Poduzetnik samo treba doći sa svojom idejom i početi funkcionirati. A kada stane na noge, nakon prve godine počinje vraćati dio troškova, do tri godine ga inkubiramo i onda ide dalje.

Kroz razgovor za poduzetnicima provlače se tri zla: neplaćanje, lobi – posebno uvozni i korupcija. Kako ih osloboditi tih zla?

Neplaćanje i korupcija su posljedica neuređenog sustava, to je kapacitet institucija. Onog trenutka kada država prestane plaćati korupcija raste. Država generira korupciju. Neplaćanje je dio koji je bitno vezan za korupciju i pravosudni sustav.
Lobi je direktna posljedica odluke države. Trgovina je relativno lak način zarade, onaj najprimitivniji oblik. Proizvodnja je puno zahtjevnija, traži znanja, tržišta, sustave. Logično je da taj trgovački lobi jak, ali država ima tu odgovornost da usmjerava stvar.
Imate neke neizbježne procese, recimo piramide sreće. Ona se ne javlja u razvijenom društvu nego u društvu u kojem se misli da se lako može ščepati od danas do sutra i da novac može pasti s neba.


Kažu da ste strog župan, da imate ubitačan tempo, da ste ponekad bez milosti... Doživljavate li sebe takvim i mora li poduzetnik imati te osobine da bi uspio?

Ja sebe ne doživljavam tako, osobno sam jedan socijalistički poduzetnik. Nikada u životu nisam otpustio jednog čovjeka. Čuli ste danas da u “Coningu” nikada nitko nije dobio otkaz. Strog, zahtjevan, brutalan u načinu izražavanja, to jesam. Vi kada poznate materiju onda stvari pojednostavljujete, kažete to je tako. Poduzetnik mora biti takav. Bitne su tu i druge osobine: poput moći, htjeti, znati, brzina, jednostavnost, samouvjerenost, motiviranost, mjerljivi ciljevi, morate biti u stanju okupiti ljude, morate ih znati voditi, morate imati ključnu sposobnost preuzimanja odgovornosti. Ako on to ne preuzima ni njegov tim to neće.








Post je objavljen 24.08.2006. u 21:41 sati.