petak, 30.07.2004.

Umijeće razočaranja

Jeste li primjetili kako je lako razočarati ljude?
Ne morate biti krvi. Bez krivnje i razloga odjednom ste razočarali nekoga.
Nekoga sa veeelikim očekivanjima, snovima i unaprijed isplaniranim filmovima i scenarijima po kojima biste vi trebali glumiti. Jer da, Vi ste u tuđim glavama baš idealni glumaci za njihove predstave, Vi ste najljepše lutke za lutkarske igre, Vi ste idealan plijen i njihovo buduće vlasništvo. I da, vi imate idalne osobina da ispunite sva njihova očekivanja. Vi sami, kao ljudi, upoće niste važni. Ma koga briga za vašu osobnost, snove, želje, ambicije. Vi niste ovdje da bi bili vi. Vi ste ovdje da ispunite sva njihova očekivanja. I nemojte se slučajno usuditi reći što mislite ili kako se osjećate, jer ne zaboravite, Vi na to nemate pravo. Vi ste lutke. Da, igračke kojima će se igrati neka bogata djeca.
I ja sam među vama. I od mene su neki očekivali nešto. Igrali su se. Samo nisu znali da se i ja znam igrati njima. Njihova velika očekivanja nasuprot mojim velikim ambicijama, željama i snovima. Njihovi scenariji za mene i moje zločesto iskustvo. Njihov poriv da me posjeduju i moja osobnost u meni.
Pogodite tko je pobjedio???

- 17:47 - Komentari (9) - Isprintaj - #

utorak, 27.07.2004.

Danas...

Kako su samo glasni oni što iz mog srca bukom izlaze.
A ni ne znaju da je od njih glasnija tišina drugih što na prstima u moje srce ulaze.
Blu_morning :))

- 21:42 - Komentari (10) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 26.07.2004.

Moje lice

...moglo bi bit da je lakše umrit, nego ljudima reć...oprosti

Ne pitaj me noćas ništa, pusti me da šutim, ja noćas trebam mir...
Stare rane opet peku, moje bitke dalje teku, dušo ti nemaš ništa s tim...


Taman kad se smire sve bure i stanu svi ratovi, ratovi sa samom sobom, osvane dan poput ovog.
Nedjelja, prokleta nedjelja.... nigdje nikog, pustinja.... u našim snovima još samo čekanja....
šutimo , mi samo šutimo, kao da se više ne volimo... a nije istina, ti znaš da nije istina...

Dan u kojem nešto nedostaje, i dan u kojem je nečega previše. A ja ne znam što je što. Ma, nije to nikakva tuga. Možda samo melankolija. Možda samo strah.
Imala sam cijeli dan neki čudan osjećaj. Osjećaj suvišnosti, nepripadnosti, izgubljenosti... umor, teški umor.
Posljednjih nekoliko dana, sve je bilo u najboljem redu. Konačno sam se uspjela opustiti i uživati... ali danas, danas je sve bilo tako teško. Sumorno.
Čudno je kako je ovaj dan brzo prošao. Toliko sam stajala na mjestu da nisam ni primjetila kako vrijeme brzo prolazi. A opet, to vrijeme, svaka sekunda, bila je tako teška.

Još od jučer imam neki čudan osjećaj vezan za jednu prijateljicu.
Ona je jedna od onih ljudi koji su na neki način obilježili moj život. Ona je osoba koju želim pored sebe zauvijek. Važna mi je, jako.
Ali u posljednje vrijeme, zapravo ne baš posljednje, traje to jako dugo, kao da više jedna drugoj nismo dio života. Kao da jedna drugu polako isključujemo iz nekog neprihvatljivog razloga. Kao da tražimo izgovore da ne ispunimo obećanja, kao da se gubimo....kao da si lažemo. A laž je zapravo kraj. Kraj jedne priče.
Moje su misli danas bile tako nemirne zbog nje. Nedostajala mi je mnogo više nego inače, trebala sam ju mnogo više nego prije, a ne znam zašto. Ona je bila svaka moja misao danas. Ona je živjela u svakom mojem pokretu.
I koliko sam ju voljela, toliko sam ju mrzila u istom trenu.
Koliko sam ju željela, tolko sam i htjela da zauvijek ode...

Neko sam vrijeme zurila u telefon, ovog poslijepodneva, misleći da će zazvoniti... da će osjetiti.
I ne, nisam ju htjela zvati, samo sam htjela da ona naozve. Htjela sam da joj je stalo.
Po ne znam koji put danas, tuširala sam se dok se dan približavao svojemu kraju. Volim vodu jer s njom odlazi sva ona energija koja je u meni. Volim vodu jer zna sakriti suze koje ni ja ne želim vidjeti. I stvarno ne znam zašto sam plakala. Osjećala sam se tako...usamljeno. A nisam morala biti sama.
Vratila sam se u svoju sobu. Sobu koja je tako velika, prevelika. Voljela bih imati malu sobu, u koju bi jedva stalo sve što imam. Možda bih se tko osjećala manje samom.
Letimičan pogled na mobitel; 1 propušten poziv. Ona.
Zvala me je minutu prije nego što sam ušla u sobu.
Ne, nisam ju nazvala. Nisam sigurna ni da bi se javila da sam imala mobitel u ruci. Ne bih iz straha da ne osjeti led u mom glasu. Baš kao što je osjetila jučer. I baš kao što svaki put čita svaki moj osjećaj – umor, tugu, sreću...
Nisam osjetila ništa. Htjela sam da nazove, ali sada nisam osjetila ništa.
Jednostavno ju nisam željela čuti. Bila sam pomalo ljuta na nju. A ne znam zašto . Zapravo znam zašto, ali to je teško izgovoriti.
Zato što je sve ovo ponovljena priča. Priča u kojoj ću ja još jednom poželjeti biti iskrena, onako bolno iskrena, kad ću reći sve, kad će suze teći i kad ćemo si opet svašta obećati, a unaprijed znati da lažemo. I ona i ja. Da ćemo zaboraviti i da krećemo ispočetka. I opet kad će me trebati, ja ću biti tu za nju kao što sam bila i svaki put do sada. I nije mi žao, zapravo voljela bih da nikad nije ni osjetila bol, da me nikada nije ni trebala. Voljela bih da me više nikada ne treba zbog tuge. Voljela bih da je sretna onoliko koliko ja želim biti sretna.

Ali danas ja trebam nju. Samo da bude tu. A bojim se da je nestalo ono nešto među nama.
Zapravo postoji jedna stvar koja me jako smeta kod nje. Ona sve želi razumijeti. Svaki moj osjećaj, svaki moj razlog. A to je nemoguće. Zato što ja osjećam na svoj način i zato što imam svoje razloge. Ja samo želim da me sluša, da razgovara sa mnom, da me gleda onim svojim predivnim očima i da mi dopusti da ju volim i da ju trebam. Ja ne tražim da me razumije, ja tražim da me osjeti.
Ja samo želim da ostane dio mog života. Najljepši dio mog života.

I postoji razlog zašto ju danas nisam htjela zvati. Strah. Strah da ću je izgubiti ako joj kažem kako se osjećam. Da će joj biti svejedno. I da ću se ponovno slomiti. A tek sam ustala.
Prije godinu dana događale su se čudne stvari. Ljubav koju je malo tko mogao razumjeti, sastanci i rastanci. Vezivanje za neke izvanredne ljude i život koji me od njih nasilno odvojio. Izgubila sam ono što je najviše vrijedilo. Djelomično svojom krivnjom. Kriva procjena.... kriva ocjena.
I tek sada shvaćam koliko mi se teško vezati za nekoga, koliko mi je teško stvarati veze koje obvezuju, koje traže uzajamnost, sve zbog straha od ponovljene priče... koja se zapravo nikada ne mora ponoviti.
Ali ja ovako ne znam živjeti, jer nemam osjećaj pripadnosti.... nemam se čijom zvati. Ja ovakva ne mogu postojati.

I sada se osjećam tako malenom. Tako mrtvom, jer se bojim da je kraj još jedne od mojih najljepših priča. A ja ne znam prihvatiti ovakvo umiranje.

- 00:43 - Komentari (9) - Isprintaj - #

subota, 24.07.2004.

What a beautiful day

Konačno mala osvježenja.
Moja zadnja 3 dana izgledaju kao "Dnevnik jedne kućanice" :) - čisti, peri, peglaj, kuhaj... pa sve ponovno...
Totalno kužim zašto žene polude kad su cijeli dan okružene krpama, metlama, loncima, vešom... i ostalim kućnim pomagalima.
Tko ne bi postao paranoičan, nervozan i ljut na cijeli svijet. I onda ti stigne tvoja brojna obitelj i ponovno si na početku.
I ja sam nervozan od toga.
Ali dobro, učim kuhati :). Pa i vrijeme mi je. Neće mamica uvijek živjeti sa mnom. Anyway, tata i mama su bili oduševljeni mojim ručkom. Super je ispalo. Tak da se mogu udati, ali neću. :) Barem ne još nekih 5 godina.

Mislila sam da će mi biti čak i dosadno, ali sam se očito prevarila jer su mi dani ispunjeni potpuno. A i paše mi malo biti bez obveza. Inače volim imati obveze, ali mislim da je svima jednom dosta svega i svi požele malo ljenčariti.
Pao je dogovor za večeras: kava/sok/koktel s frendicom. Dugo nisam bila vani s njom, pa se baš veselim.
Sad ću vas pozdravit i odoh ja na ručak pa na bicikl. Jučer se baš počnem spremat na dnevnu rutu i onda se spusli kiša i grmljavina...tak da nije bilo ništa od toga. :(
Ciao!

- 13:11 - Komentari (8) - Isprintaj - #

srijeda, 21.07.2004.

Bajka

Ja sam djevojka odrasla na bajci. U početku, na bajkama koje mi je pričala prabaka. Zvala se Maksimilijana, zvali su je Maksa. Imala je neobično ime za ženu rođenu u njezino vrijeme. Nikad mi nije bilo jasno od kud je ona znala bajke poput Crvenkapice, Snjeguljice, Ivice i Marice jer ona nikada nije išla u školu. Nije znala čitati ni pisati. Nije znala ni računati. Moj brat, koji je samo godinu i pol stariji od mene, učio ju je računati kad je krenuo u prvi razred.

Pričala mi je te bajke dok sam bila jako mala. Kad sam krenula u malu školu, nisu me više zanimale. Bila sam jako ozbiljno dijete. Crtiće nikad nisam voljela. Bilo mi je to bezveze. S lutkama sam se prestala igrati jako rano, još dok u se neke moje puno starije prijateljice pokušale uživiti u svijet Barbika.
Nisu meni više trebale takve bajke. Ni igračke, ni crtići. Sve bajke ovog svijeta i sve igračke živjele su u mojoj mašti. Tamo sam ih vješto skrivala, njegovala i čuvala. Nikad me nisu baš previše zanimale priče koje sam morala čitati za letiru. Ja sam pisala svoje. Sad sam se sjetila one priče o snjegoviću koji je... ma nije ni važno.

Ja još uvijek maštam. Sanjam. Ja imam svoju bajku u kojoj želim živjeti. Ne, u njoj ja nisam princeza i ne postoji princ. Ne želim ogromni dvorac ispod kojeg teče potok, ni cvijeće, ni sluškinje, ni dvorske lude...
Ja želim da u moj svijet uđe netko sasvim običan. Toliko običan da bude samo meni poseban. Da ga volim. Ja sanjam o buđenju u dvoje, o svađama koji ćemo film gledati, o zagrlju u tišini, bez riječi. Sanjam o žrtvi koju sam spremna zbog njega proživjeti... ja sanjam...

Gledala sam jučer film "Sve njegove žene". I kaže Richard Geere da je svaka žena posebna. Ne postoje dvije jednake.
Sigurna sam da ste gledali "Malo misto" barem jednom. Bepina je cijeli svoj život, 40 godina, molila svog Luiga da ju odvede pred oltar. Onako kako je ona njega voljela, ja želim voljeti. Želim mu peglati košulje, čekati ga uvečer i otpratiti svako jutro, želim mu se diviti, biti ponosna na sva njegova dostignuća, hvaliti se njime, želim ga slušati iako pojma nemam o čemu govori.
Želim da on voli mene, baš ovakva kakva jesam. Da me voli. Želim, baš poput Bepine umrijeti od sreće zato što sam postala samo njegova.

I nije mi teško čekati. Kad bi barem dobila neki znak da će on doći.
Ali nekako sam sve manje skolona vjerovati da postoje muškarci koji zaista u ženama traže ono što one žele dati ili shvate prekasno što su propustili. Nadam se da sam u krivu.

Moja bajka je sasvim obična... bez sjaja i glamura... pa zašto je tako nedostižna?

- 19:41 - Komentari (7) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 19.07.2004.

Izgubljeno vrijeme

Koliko često čekamo? Čekamo čekanje. Koliko puta odgađamo one korake koje je najbolje učiniti u ovom trenutku. Trenutku koji je upravo savršen da se velike stvari dogode. Koliko često ne izgovorimo one riječi koje bi baš sada zvučale tako savršeno. Koliko često ne damo dodirima da ožive. Koliko često?... prečesto.
Kidamo niti koje nas povezuju misleći da će doći bolji trenutak da stvorimo nove.
Bježimo od ljubavi misleći da će doći neka bolja, veća i strastvenija. Ali nije li zapravo istina da se ljubavi bojimo. A oni koji ljubav čekaju i boje se, nikada ju ne mogu ni doživjeti. I propala ljubav je bolja od nijedne.
Zapravo, može li ljubav propasti? Jer voljeti nekoga znači voljeti ga uvijek i zauvijek, ponekad to znači jednostavno ga pustiti da ode. Ljubav ne može nestati, ona se samo može pretvarati iz jednog obljika u drugi. Ona je poput energije. I živi, uvijek živi.
Za mene, ovo je još uvijek predivan svijet. Na njemu još uvijek živi puno više dobrih ljudi no onih loših. Ja još uvijek vjerujem da postoje ljudi poput onih iz romantizma, još uvijek vjerujem u ljubavne priče, sretne svršetke. Jer oni postoje. Moraju postojati. Ljubav pokreće svijet. Ma koliko nesavršen on bio. Ne vjerujem u priče o svršetku svijeta. On će se promijeniti, to sigurno. Ali ovaj svijet će zauvijek postojati. Pa makar i kao prašina u svemiru. Nešto će ostati; ako moramo umrijeti pod lavom vulkana, u potresu ili požaru – umrimo, ali... ipak će nešto ostati za nama.
Vidim da sam posve skrenula s puta. :)
Ja vjerujem da mogu promijeniti svijet. Znam da ne mogu zaustaviti ratove, spriječiti prirodne katastrofe, zaustaviti umiranje od gladi, uništiti nuklearno oružje. Ja nemam moć, ni novac.
Ja imam samo sebe. I to je jedino stvarno što posjedujem. Jedino sebe mogu mijenjati, a tada će se i svijet početi mijenjati.
Možda sam naivna, imate pravo tako misliti.
Ali ja sam sretnija sa svojim mislima od onih koji misle da ne mogu promijeniti ništa...od onih koji čekaju.
Čekaju izgubljeno vrijeme.

- 13:53 - Komentari (6) - Isprintaj - #

srijeda, 14.07.2004.

Klasifikacija

Baš sam danas malo razmišljala o tome na koliko načina možemo podijeliti sve ljude na svijetu.
- prema horoskopskim znakovima
- prema vjerskoj pripadnosti
- prema nacionalnosti
- prema godinama
- prema socijalnom statusu
- prema bračnom statusu
- prema kontinentu na kojem žive
- prema spolu
-
-
-
-
-
- i još tisuću načina.

A onda sam shvatila da se s niti jednim kriterijem ne bih složila.
Za horoskopske znakove krivi su mama i tata; za vjersku pripadnost u 90% slučajeva kriva je slučajnost, jer htjeli mi to priznati ili ne, da samo rođeni u Kini, mnogo manje nas bi se nazivalo kršćanima; nacionalnost nismo mogli birati, barem po rođenju; godine se ne mogu zaustaviti; na socijalni status je danas preteško utjecati ( zaista treba biti umjetnik); bračni status je stvar
(ne)sreće; kontinent je nemoguće izabrati - ruka božje volje; spol je čista biologija.... i sve ostali kriteriji vjerojatno bi pali u vodu.

Ali za mene postoji jedan načina da podijelim ljude.
Na dobre i loše.
Dobri - ljudi koji imaju nešto u sebi, nose neku tajnu karizmu. Ne moram ih poznavati da bi ih voljela.
Loši - ljudi koji žive u neprestanom natjecanju sa svima i samim sobom. Ne znaju biti ljudi. Oni su puni ljubomore i frustracija. Ne želim ih poznavati.

- 20:45 - Komentari (9) - Isprintaj - #

petak, 09.07.2004.

Ladica

Našla sam danas u svojoj ladici jednu pjesmu. Pjesmu koju sam napisala još davno... kad sam bila zaljubljena u jednog čovjeka. Podsjetila me na bol koju sam tada osjećala. I odjednom su mi sve današnje boli postale tako malene. Beznačajne.

Bezimena...

Rasute misli.
I rasuta slova.
To je sve što je
nakon njega ostalo.
Neizgovorene riječi i
srce puno bola,
i jedan svijet koji
je jučer propao.

Tisuće snova i
tisuće suza još
živi u mom oku.
A mir u mom snu
ubija nota o njegovom koraku.

I ništa više neće biti isto.
Ni sutoni, ni buđenja.
Ni već naučeno nije isto,
ni nova dječja čuđenja.

A on se ni moga imena neće sjetiti.
Jer već sutra doći će nove kao ja.
I znat će od mene mnogo više,
ali ga ovako osjećati neće nikada.

Rasute misli i rasuta slova,
to je sve što je nekon njega ostalo.
Neizgovorene riječi isrce puno bola,
i jedan svijet koji je jučer propao....


Kako sam samo plakala dok sam ju pisala. Ali tada ni suze nisu baš puno pomogle. Svejedno... ma koliko me tada sve to boljelo, opet bih napravila isto... jer sam ga voljela. Zapravo, nikad ga neću ni prestati voljeti. To znam.

- 12:26 - Komentari (9) - Isprintaj - #

srijeda, 07.07.2004.

Bez naslova

Već se dugo nisam osjećala ovako slobodnom.... u letu.
Ne, nisam se zaljubila. :) Samo se nemam oko čega brinuti. Jedina briga mi je kako se dobro naspavati, zabaviti i odmoriti.

Puno toga se promijenilo ovih dana. Naučila sam mnogo toga o sebi i drugima. Zaboravljam polako svoju staru ljubav i spremna sam na nove izazove. U nekom drugom svjetlu vidim neke ljude. Malo više cijenim neke od njih, malo manje neke druge.

I zaista sada imam razloga vjerovati da se zavoljeti može u sekundi. Da nije teško dopustiti nekome da ti uđe u srce, ali ne treba zaboraviti da se iz srca može i izaći.
Nisam ni znala da volim neke ljude. Dok nisam vidjela tugu u njihovim očima. I samo sam poželjela onako bez riječi biti pored njih. I voljeti ih.
A sada ti isti ljudi izlaze iz mog srca, zato što shvaćam da su samo bili odlični glumci, a ja naivno dijete koje u glumu vjeruje. I nije da mi je žao što će otići, ponekad mi dođe čak i da ih otjeram, ali ipak još uvijek ne znam biti tako zločesta. Nikad nisam razumjela zašto se ne poklanjaju i osjećaju. Zašto se vesele tuđim tugama. I ne, ne trebam ih u životu. Jer kad i sad pogledam unatrag, nisu me ničim obogatili, osim razočaranjem.
Sa mnom ostaju i u moj se život vraćaju samo oni koji zaista vrijede.
Samo se nadam da ih nikada neću prestati cijeniti. Događalo mi se da zaboravim da su mi sve na svijetu, ali sada znam da si više to nikad neću dopustiti.

Anyway, znam da mi je smotan ovaj post i da 99% ljudi ne kuži o čemu pričam i da je sve nepovezano, ali i ja sam danas nekako smotana... ah...

- 20:41 - Komentari (5) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 05.07.2004.

Konačno...

Evo, konačno je gotovo. Dala sam uvjet, pa se sad mogu konačno odmorit.
Sve u svemu, zadovoljna sam - 5 ispita, 2 petice, 2 četvorke i trojka. Uvijek može bolje, ali i ovo je sasvim ok.
Nije da mi ocjene nisu važne, ali ponekad je faktor sreće mnogo važniji od znanja (mislim na usmene ispite).

Sad, godinu dana nakon upisa, i sad kad sam prevalila najteži dio (tako kažu), imam ipak malo drukčije mišljenje o ljudima.
Srela sam, naime, čovjeka koji ima neke svoje fiksne ideje i predrasude, koje se uopće ne srami javno pokazivati, pa onda postavlja različite kriterije za istu grupu studenata. Nema goreg od onog kad profesor napiše knjigu, a ovaj ju nije napisao cijelu nego dio, i onda misli da svi studenti moraju naučiti knjigu napamet, ali doslovno napamet.
Ja inače imam neki kratki spoj u glavi koji mi ne dopušta naučiti 3 rečenice za redom istim redoslijedom... pa si zamislite kak mi je bilo.
Anyway, na kraju sam dobila 4 :). Ali nadam se da se ovakve priče više neće tako skoro ponavljati. Još 2 ispita u rujnu i ja sam očistila godinu!
A sve je to zato što sam imala zaista prave uzore koji su mi pomogli da ne skrenem s puta i da budem uporna.

I tako sam ja danas dala 2 ispita. I onda sva sretna i ponosna na sebe krenem u jednu banku u kojoj sam radila cijelo prošlo ljeto, posjetiti prijatelje. I sretnem šefa koji je uvijek bio prema meni dobar i drag. Čuo je on kako ja pocijele dane učim i kako se stvarno trudim... i kaže on meni: "Ako ti ikad u 2 u noći ponestane motivacije da učš dalje, sjeti se da se nakon što sve završiš meni uvijek možeš javiti za posao."
A to je moj najveći strah; da ću 4 godine učiti i davati sve od sebe da budem dobra, a onda ću 7 godina biti na burzi, a na kraju ću raditi na kiosku. I sve ono što su moji roditelji uložili u mene, i sva muka koju trebam proći, bila bi uzaludne.
Ali od danas to više nije tako. Sad znam da postoji netko, osim mojih roditelje, tko zaista zna cijeniti to što ponekad čak i previše dajem sebe, da bi uspjela.
A onda svaki moj uspjeh postaje još veći za mene, kad vidim da se ljudi njemu vesele jednako kao i ja. I koliko god sad bila umorna, ja sam prije svega sretna što sam opet dobro obavila svoj posao. A znam da ću sljedeće godine biti još bolja. Zato što imam razloga za to.

- 17:55 - Komentari (5) - Isprintaj - #

četvrtak, 01.07.2004.

I'm back

Kada sve ko' za inat krene po zlu
Dignem glavu visoko najviše, ko' da su najljpše
pjesme za mene pjevane.
Ne dam se, stisnem zube ko' da je sva
snaga svijeta u mojim rukama,
od srca smijem se,
kad je najteže.

Jer tu, u meni, još ima snage za sve
dobre i loše dane....


Tako volim ovu pjesmu... i sad mi tako treba.

Nisam nestala, samo sam se sakrila. Trenutno sam u karanteni zbog ispita. Život mi se svodi na osnovne funkcije: spavanje, učenje i hranjenje i naravno, živciranje zbog ispita.
Doma uoće ne idem na internet, samo na faksu pogledam kaj ima.... zato sorry svima kojima ne odgovaram na mailove.
Još par dana i sve je gotovo (do novih rokova).

Zato ću vas sad pozdraviti i odoh učiti u knjižnicu. I mam ispit u pet popodne ( to mi je već drugi danas).
Ciao!!!

- 11:17 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< srpanj, 2004 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

  • Riječi...glas


    Ponekad se u mojoj glavi događaju nevjerojatne stvari. To su dijalozi koje nitko nikada neće čuti. A sve ove riječi koje pišem ovdje, samo su neke od onih koje ne govorim na glas.

    Svaku zaslugu za ovaj GENIJALAN dizajn pripisujem MIND REINSTALLATION.
    Bio je to njezin rođendanski poklon. :)
    Hvala ti draga!



    Moja e-mail adresa:

    blu_morning@net.hr

  • Mali savjeti za sreću


    Kročite smireno kroz buku i struku i ne poželite mir koji donosi vječna tišina. Trudite se, ali bez potčinjavanja da budete u dobrim odnosima sa svim ljudima. Govorite svoju istinu tiho i jasno i slušajte što vam drugi govore, jer čak i dosadni i neuki imaju svoju priču. Izbjegavajte glasne i agresivne osobe - one uznemiruju dušu! Uspoređujući sebe sa drugima možete postati sujetni i ogorčeni, jer uvijek će biti gorih i boljih od vas. Uživajte u svojim dostignućima kao i u svojim planovima. Vodite računa o svom zvanju ma kako skromno ono bilo, jer to je nešto stvarno što posjedujete u ovom nemirnom i promjenjivom vremenu. Budite svoji! Posebno ne iziskujte lažnu naklonost niti budite cinični u ljubavi. Unatoč svim prijevarama i razočaranjima, ljubav uvijek ispočetka niče poput trave. Brižljivo postupajte s iskustvom koje vam donose godine i dostojanstveno im predajte mladost. Razvijajte snagu duha da vas zaštiti od iznenednih nedaća. Ne budite sebe sumnjama i negativnim razmišljanjima, previše je strahova rođeno u samoći i premorenosti životom. Ispod zdrave discipline budite nježni prema sebi. Vi ste dijete svemira kao i stabla i zvijezde i vi imate pravo biti ovdje. I bez obzira da li je to vama jasno ili ne, svemir se razvija točno onako kako treba. Zato, budite u miru Božjem, ma što za vas on bio, i ma kakvi bili vaši zadaci u ovoj ludnici, sačuvajte mir u svojoj duši. Sa svim svojim prijevarama, svojom iskrenošću i promašenim snovima ovo je još uvijek predivan svijet. Čuvajte sebe. Uložite sve što imate i što jeste - i budite sretni.

    Pronađeno u crkvi Sv. Pavla u Baltimoreu 1692.g.





    Ne hodaj iza mene, neću te voditi.
    Ne hodaj ispred mene, neću te pratiti.
    Samo hodaj pored mene i budi mi prijatelj.
    Albert Camus

  • More Than Words

    (Extreme)

    Saying I love you
    Is not the words I want to hear from you
    It's not that I want you
    Not to say, but if you only knew
    How easy it would be to show me how you feel
    More than words is all you have to do to make it real
    Then you wouldn't have to say that you love me
    'Cause I'd already know

    What would you do if my heart was torn in two?
    More than words to show you feel
    That your love for me is real
    What would you say if I took those words away?
    Then you couldn't make things new
    Just by saying I love you

    More than words.....

    Now I've tried to talk to you and make you understand
    All you have to do is close your eyes
    And just reach out your hands and touch me
    Hold me close don't ever let me go
    More than words is all I ever needed you to show
    Then you wouldn't have to say that you love me
    'Cause I'd already know

    What would you do if my heart was torn in two?
    More than words to show you feel
    That your love for me is real
    What would you say if I took those words away?
    Then you couldn't make things new
    Just by saying I love you

    More than words.....



    Dreaming of You
    ( Selena )

    Late at night when all the world's sleepimg
    I stay up and think of you
    And I wish on a star that somewhere you are
    Thinking of me too

    'Cause I'm dreaming of you tonight
    'Til tomorrow I'll be holding you tight
    And there's no where in the world I'd rather be
    Then here in my room, dreaming about you and me

    Wonder if you ever see me
    And I wonder if you know I'm there
    If you looked in my eyes would you see what's inside?
    Would you even care?

    I just wanna hold you close
    But so far all I have is dreams of you
    I wait for the day, the courage to say
    How much I love you

    'Cause I'm dreaming of you tonight
    'Til tomorrow I'll be holding you tight
    And there's no where in the world I'd rather be
    Then here in my room, dreaming about you and me

    Late at night when all the world's sleepimg
    I stay up and think of you
    I still can't believe that you came up to me
    And said I love you
    I love you too

    Now I'm dreaming with you tonight
    'Til tomorrow and for all of my life
    And there's no where in the world I'd rather be
    Then here in my room dreaming with you endlessly

    I'm dreaming of you tonight
    'Til tomorrow I'll be holding you tight
    And there's no where in the world I'd rather be
    Then here in my room, dreaming about you and me

    Now I'm dreaming with you tonight
    'Til tomorrow and for all of my life
    And there's no where in the world I'd rather be
    Then here in my room dreaming with you endlessly



    TI KOJA IMAŠ NEVINIJE RUKE

    Ti koja imaš nevinije ruke od mojih
    i koja si mudra kao bezbrižnost.
    Ti koja umiješ s njegova čela čitati
    bolje od mene njegovu samoću,
    i koja otklanjaš spore sjenke
    kolebanja s njegova lica
    kao što projetni vjetar otklanja
    sjene oblaka koje plove nad brijegom.

    Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
    i tvoja bedra zaustavljaju bol,
    ako je tvoje ime počinak
    njegovim mislima, i tvoje grlo
    hladovina njedovu ležaju,
    i noć tvojega glasa voćnjak
    još nedodirnut olujama.

    Onda ostani pokraj njega
    i budi pobožnija od sviju
    koje su ga ljubile prije tebe.
    Boj se jeka što se približavaju
    nedužnim posteljama ljubavi.
    Iblaga budi njegovu snu,
    pod nevidljivom planinom
    na rubu mora koje huči.

    Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
    ožalošćene pliskavice.
    Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
    neće ti učiniti zla.
    I žedne zmije koje ja ukrotih
    pred tobom će biti ponizne.
    Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
    u noćima oštrih mrazova.
    Neka te miluje dječak kojeg zaštitih
    od uhoda na pustom drumu.
    Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah
    svojim suzama.

    Ja ne dočekah najljepše doba
    njegove muškosti. Njegovu plodnost
    ne primih u svoja njedra
    koja su pustošili pogledi
    goniča stoke na sajmovima
    i pohlepnih razbojnika.

    Ja neću nikada voditi za ruku
    njegovu djecu. I priče koje
    za njih davno pripremih
    možda ću ispričati plačući
    malim ubogim medvjedima
    ostavljenim crnoj šumi.

    Ti koja imaš nevinije ruke od mojih,
    budi blaga njegovu snu
    koji je ostao bezazlen.
    Ali mi dopusti da vidim
    Njegovo lice dok na njega budu
    silazile nepoznate godine.

    I reci mi katkad nešto o njemu,
    da ne moram pitati strance
    koji mi se čude, i susjede
    koji žale moju strpljivost.

    Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
    ostani kraj njegova uzglavlja
    i budi blaga njegovu snu!
    Vesna Parun


    PJESNICI

    Pjesnici su čuđenje u svijetu

    Oni idu zemljom i njihove oči
    velike i nijeme rastu pored stvari

    Naslonivši uho
    na ćutanje što ih okružuje i muči
    pjesnici su vječno treptanje u svijetu
    Antun Branko Šimić

    NOTTURNO

    Noćas se moje čelo žari,
    noćas se moje vjeđe pote;
    i moje lice san ozari,
    umrijet ću noćas od ljepote.

    Duša je strasna u dubini,
    ona je zbilja u dnu noći;
    plačimo, plačimo u tišini,
    umrimo, umrimo u samoći.
    Tin Ujević