Ja sam djevojka odrasla na bajci. U početku, na bajkama koje mi je pričala prabaka. Zvala se Maksimilijana, zvali su je Maksa. Imala je neobično ime za ženu rođenu u njezino vrijeme. Nikad mi nije bilo jasno od kud je ona znala bajke poput Crvenkapice, Snjeguljice, Ivice i Marice jer ona nikada nije išla u školu. Nije znala čitati ni pisati. Nije znala ni računati. Moj brat, koji je samo godinu i pol stariji od mene, učio ju je računati kad je krenuo u prvi razred.
Pričala mi je te bajke dok sam bila jako mala. Kad sam krenula u malu školu, nisu me više zanimale. Bila sam jako ozbiljno dijete. Crtiće nikad nisam voljela. Bilo mi je to bezveze. S lutkama sam se prestala igrati jako rano, još dok u se neke moje puno starije prijateljice pokušale uživiti u svijet Barbika.
Nisu meni više trebale takve bajke. Ni igračke, ni crtići. Sve bajke ovog svijeta i sve igračke živjele su u mojoj mašti. Tamo sam ih vješto skrivala, njegovala i čuvala. Nikad me nisu baš previše zanimale priče koje sam morala čitati za letiru. Ja sam pisala svoje. Sad sam se sjetila one priče o snjegoviću koji je... ma nije ni važno.
Ja još uvijek maštam. Sanjam. Ja imam svoju bajku u kojoj želim živjeti. Ne, u njoj ja nisam princeza i ne postoji princ. Ne želim ogromni dvorac ispod kojeg teče potok, ni cvijeće, ni sluškinje, ni dvorske lude...
Ja želim da u moj svijet uđe netko sasvim običan. Toliko običan da bude samo meni poseban. Da ga volim. Ja sanjam o buđenju u dvoje, o svađama koji ćemo film gledati, o zagrlju u tišini, bez riječi. Sanjam o žrtvi koju sam spremna zbog njega proživjeti... ja sanjam...
Gledala sam jučer film "Sve njegove žene". I kaže Richard Geere da je svaka žena posebna. Ne postoje dvije jednake.
Sigurna sam da ste gledali "Malo misto" barem jednom. Bepina je cijeli svoj život, 40 godina, molila svog Luiga da ju odvede pred oltar. Onako kako je ona njega voljela, ja želim voljeti. Želim mu peglati košulje, čekati ga uvečer i otpratiti svako jutro, želim mu se diviti, biti ponosna na sva njegova dostignuća, hvaliti se njime, želim ga slušati iako pojma nemam o čemu govori.
Želim da on voli mene, baš ovakva kakva jesam. Da me voli. Želim, baš poput Bepine umrijeti od sreće zato što sam postala samo njegova.
I nije mi teško čekati. Kad bi barem dobila neki znak da će on doći.
Ali nekako sam sve manje skolona vjerovati da postoje muškarci koji zaista u ženama traže ono što one žele dati ili shvate prekasno što su propustili. Nadam se da sam u krivu.
Moja bajka je sasvim obična... bez sjaja i glamura... pa zašto je tako nedostižna?
Post je objavljen 21.07.2004. u 19:41 sati.