Stare rane opet peku, moje bitke dalje teku, dušo ti nemaš ništa s tim...
Taman kad se smire sve bure i stanu svi ratovi, ratovi sa samom sobom, osvane dan poput ovog.
Nedjelja, prokleta nedjelja.... nigdje nikog, pustinja.... u našim snovima još samo čekanja....
šutimo , mi samo šutimo, kao da se više ne volimo... a nije istina, ti znaš da nije istina...
Dan u kojem nešto nedostaje, i dan u kojem je nečega previše. A ja ne znam što je što. Ma, nije to nikakva tuga. Možda samo melankolija. Možda samo strah.
Imala sam cijeli dan neki čudan osjećaj. Osjećaj suvišnosti, nepripadnosti, izgubljenosti... umor, teški umor.
Posljednjih nekoliko dana, sve je bilo u najboljem redu. Konačno sam se uspjela opustiti i uživati... ali danas, danas je sve bilo tako teško. Sumorno.
Čudno je kako je ovaj dan brzo prošao. Toliko sam stajala na mjestu da nisam ni primjetila kako vrijeme brzo prolazi. A opet, to vrijeme, svaka sekunda, bila je tako teška.
Još od jučer imam neki čudan osjećaj vezan za jednu prijateljicu.
Ona je jedna od onih ljudi koji su na neki način obilježili moj život. Ona je osoba koju želim pored sebe zauvijek. Važna mi je, jako.
Ali u posljednje vrijeme, zapravo ne baš posljednje, traje to jako dugo, kao da više jedna drugoj nismo dio života. Kao da jedna drugu polako isključujemo iz nekog neprihvatljivog razloga. Kao da tražimo izgovore da ne ispunimo obećanja, kao da se gubimo....kao da si lažemo. A laž je zapravo kraj. Kraj jedne priče.
Moje su misli danas bile tako nemirne zbog nje. Nedostajala mi je mnogo više nego inače, trebala sam ju mnogo više nego prije, a ne znam zašto. Ona je bila svaka moja misao danas. Ona je živjela u svakom mojem pokretu.
I koliko sam ju voljela, toliko sam ju mrzila u istom trenu.
Koliko sam ju željela, tolko sam i htjela da zauvijek ode...
Neko sam vrijeme zurila u telefon, ovog poslijepodneva, misleći da će zazvoniti... da će osjetiti.
I ne, nisam ju htjela zvati, samo sam htjela da ona naozve. Htjela sam da joj je stalo.
Po ne znam koji put danas, tuširala sam se dok se dan približavao svojemu kraju. Volim vodu jer s njom odlazi sva ona energija koja je u meni. Volim vodu jer zna sakriti suze koje ni ja ne želim vidjeti. I stvarno ne znam zašto sam plakala. Osjećala sam se tako...usamljeno. A nisam morala biti sama.
Vratila sam se u svoju sobu. Sobu koja je tako velika, prevelika. Voljela bih imati malu sobu, u koju bi jedva stalo sve što imam. Možda bih se tko osjećala manje samom.
Letimičan pogled na mobitel; 1 propušten poziv. Ona.
Zvala me je minutu prije nego što sam ušla u sobu.
Ne, nisam ju nazvala. Nisam sigurna ni da bi se javila da sam imala mobitel u ruci. Ne bih iz straha da ne osjeti led u mom glasu. Baš kao što je osjetila jučer. I baš kao što svaki put čita svaki moj osjećaj – umor, tugu, sreću...
Nisam osjetila ništa. Htjela sam da nazove, ali sada nisam osjetila ništa.
Jednostavno ju nisam željela čuti. Bila sam pomalo ljuta na nju. A ne znam zašto . Zapravo znam zašto, ali to je teško izgovoriti.
Zato što je sve ovo ponovljena priča. Priča u kojoj ću ja još jednom poželjeti biti iskrena, onako bolno iskrena, kad ću reći sve, kad će suze teći i kad ćemo si opet svašta obećati, a unaprijed znati da lažemo. I ona i ja. Da ćemo zaboraviti i da krećemo ispočetka. I opet kad će me trebati, ja ću biti tu za nju kao što sam bila i svaki put do sada. I nije mi žao, zapravo voljela bih da nikad nije ni osjetila bol, da me nikada nije ni trebala. Voljela bih da me više nikada ne treba zbog tuge. Voljela bih da je sretna onoliko koliko ja želim biti sretna.
Ali danas ja trebam nju. Samo da bude tu. A bojim se da je nestalo ono nešto među nama.
Zapravo postoji jedna stvar koja me jako smeta kod nje. Ona sve želi razumijeti. Svaki moj osjećaj, svaki moj razlog. A to je nemoguće. Zato što ja osjećam na svoj način i zato što imam svoje razloge. Ja samo želim da me sluša, da razgovara sa mnom, da me gleda onim svojim predivnim očima i da mi dopusti da ju volim i da ju trebam. Ja ne tražim da me razumije, ja tražim da me osjeti.
Ja samo želim da ostane dio mog života. Najljepši dio mog života.
I postoji razlog zašto ju danas nisam htjela zvati. Strah. Strah da ću je izgubiti ako joj kažem kako se osjećam. Da će joj biti svejedno. I da ću se ponovno slomiti. A tek sam ustala.
Prije godinu dana događale su se čudne stvari. Ljubav koju je malo tko mogao razumjeti, sastanci i rastanci. Vezivanje za neke izvanredne ljude i život koji me od njih nasilno odvojio. Izgubila sam ono što je najviše vrijedilo. Djelomično svojom krivnjom. Kriva procjena.... kriva ocjena.
I tek sada shvaćam koliko mi se teško vezati za nekoga, koliko mi je teško stvarati veze koje obvezuju, koje traže uzajamnost, sve zbog straha od ponovljene priče... koja se zapravo nikada ne mora ponoviti.
Ali ja ovako ne znam živjeti, jer nemam osjećaj pripadnosti.... nemam se čijom zvati. Ja ovakva ne mogu postojati.
I sada se osjećam tako malenom. Tako mrtvom, jer se bojim da je kraj još jedne od mojih najljepših priča. A ja ne znam prihvatiti ovakvo umiranje.
Post je objavljen 26.07.2004. u 00:43 sati.