Koliko često čekamo? Čekamo čekanje. Koliko puta odgađamo one korake koje je najbolje učiniti u ovom trenutku. Trenutku koji je upravo savršen da se velike stvari dogode. Koliko često ne izgovorimo one riječi koje bi baš sada zvučale tako savršeno. Koliko često ne damo dodirima da ožive. Koliko često?... prečesto.
Kidamo niti koje nas povezuju misleći da će doći bolji trenutak da stvorimo nove.
Bježimo od ljubavi misleći da će doći neka bolja, veća i strastvenija. Ali nije li zapravo istina da se ljubavi bojimo. A oni koji ljubav čekaju i boje se, nikada ju ne mogu ni doživjeti. I propala ljubav je bolja od nijedne.
Zapravo, može li ljubav propasti? Jer voljeti nekoga znači voljeti ga uvijek i zauvijek, ponekad to znači jednostavno ga pustiti da ode. Ljubav ne može nestati, ona se samo može pretvarati iz jednog obljika u drugi. Ona je poput energije. I živi, uvijek živi.
Za mene, ovo je još uvijek predivan svijet. Na njemu još uvijek živi puno više dobrih ljudi no onih loših. Ja još uvijek vjerujem da postoje ljudi poput onih iz romantizma, još uvijek vjerujem u ljubavne priče, sretne svršetke. Jer oni postoje. Moraju postojati. Ljubav pokreće svijet. Ma koliko nesavršen on bio. Ne vjerujem u priče o svršetku svijeta. On će se promijeniti, to sigurno. Ali ovaj svijet će zauvijek postojati. Pa makar i kao prašina u svemiru. Nešto će ostati; ako moramo umrijeti pod lavom vulkana, u potresu ili požaru – umrimo, ali... ipak će nešto ostati za nama.
Vidim da sam posve skrenula s puta. :)
Ja vjerujem da mogu promijeniti svijet. Znam da ne mogu zaustaviti ratove, spriječiti prirodne katastrofe, zaustaviti umiranje od gladi, uništiti nuklearno oružje. Ja nemam moć, ni novac.
Ja imam samo sebe. I to je jedino stvarno što posjedujem. Jedino sebe mogu mijenjati, a tada će se i svijet početi mijenjati.
Možda sam naivna, imate pravo tako misliti.
Ali ja sam sretnija sa svojim mislima od onih koji misle da ne mogu promijeniti ništa...od onih koji čekaju.
Čekaju izgubljeno vrijeme.
Post je objavljen 19.07.2004. u 13:53 sati.