Našla sam danas u svojoj ladici jednu pjesmu. Pjesmu koju sam napisala još davno... kad sam bila zaljubljena u jednog čovjeka. Podsjetila me na bol koju sam tada osjećala. I odjednom su mi sve današnje boli postale tako malene. Beznačajne.
Bezimena...
Rasute misli.
I rasuta slova.
To je sve što je
nakon njega ostalo.
Neizgovorene riječi i
srce puno bola,
i jedan svijet koji
je jučer propao.
Tisuće snova i
tisuće suza još
živi u mom oku.
A mir u mom snu
ubija nota o njegovom koraku.
I ništa više neće biti isto.
Ni sutoni, ni buđenja.
Ni već naučeno nije isto,
ni nova dječja čuđenja.
A on se ni moga imena neće sjetiti.
Jer već sutra doći će nove kao ja.
I znat će od mene mnogo više,
ali ga ovako osjećati neće nikada.
Rasute misli i rasuta slova,
to je sve što je nekon njega ostalo.
Neizgovorene riječi isrce puno bola,
i jedan svijet koji je jučer propao....
Kako sam samo plakala dok sam ju pisala. Ali tada ni suze nisu baš puno pomogle. Svejedno... ma koliko me tada sve to boljelo, opet bih napravila isto... jer sam ga voljela. Zapravo, nikad ga neću ni prestati voljeti. To znam.