Umijeće razočaranja

Jeste li primjetili kako je lako razočarati ljude?
Ne morate biti krvi. Bez krivnje i razloga odjednom ste razočarali nekoga.
Nekoga sa veeelikim očekivanjima, snovima i unaprijed isplaniranim filmovima i scenarijima po kojima biste vi trebali glumiti. Jer da, Vi ste u tuđim glavama baš idealni glumaci za njihove predstave, Vi ste najljepše lutke za lutkarske igre, Vi ste idealan plijen i njihovo buduće vlasništvo. I da, vi imate idalne osobina da ispunite sva njihova očekivanja. Vi sami, kao ljudi, upoće niste važni. Ma koga briga za vašu osobnost, snove, želje, ambicije. Vi niste ovdje da bi bili vi. Vi ste ovdje da ispunite sva njihova očekivanja. I nemojte se slučajno usuditi reći što mislite ili kako se osjećate, jer ne zaboravite, Vi na to nemate pravo. Vi ste lutke. Da, igračke kojima će se igrati neka bogata djeca.
I ja sam među vama. I od mene su neki očekivali nešto. Igrali su se. Samo nisu znali da se i ja znam igrati njima. Njihova velika očekivanja nasuprot mojim velikim ambicijama, željama i snovima. Njihovi scenariji za mene i moje zločesto iskustvo. Njihov poriv da me posjeduju i moja osobnost u meni.
Pogodite tko je pobjedio???

Danas...

Moje lice

What a beautiful day

Konačno mala osvježenja.
Moja zadnja 3 dana izgledaju kao "Dnevnik jedne kućanice" :) - čisti, peri, peglaj, kuhaj... pa sve ponovno...
Totalno kužim zašto žene polude kad su cijeli dan okružene krpama, metlama, loncima, vešom... i ostalim kućnim pomagalima.
Tko ne bi postao paranoičan, nervozan i ljut na cijeli svijet. I onda ti stigne tvoja brojna obitelj i ponovno si na početku.
I ja sam nervozan od toga.
Ali dobro, učim kuhati :). Pa i vrijeme mi je. Neće mamica uvijek živjeti sa mnom. Anyway, tata i mama su bili oduševljeni mojim ručkom. Super je ispalo. Tak da se mogu udati, ali neću. :) Barem ne još nekih 5 godina.

Mislila sam da će mi biti čak i dosadno, ali sam se očito prevarila jer su mi dani ispunjeni potpuno. A i paše mi malo biti bez obveza. Inače volim imati obveze, ali mislim da je svima jednom dosta svega i svi požele malo ljenčariti.
Pao je dogovor za večeras: kava/sok/koktel s frendicom. Dugo nisam bila vani s njom, pa se baš veselim.
Sad ću vas pozdravit i odoh ja na ručak pa na bicikl. Jučer se baš počnem spremat na dnevnu rutu i onda se spusli kiša i grmljavina...tak da nije bilo ništa od toga. :(
Ciao!

Bajka

Ja sam djevojka odrasla na bajci. U početku, na bajkama koje mi je pričala prabaka. Zvala se Maksimilijana, zvali su je Maksa. Imala je neobično ime za ženu rođenu u njezino vrijeme. Nikad mi nije bilo jasno od kud je ona znala bajke poput Crvenkapice, Snjeguljice, Ivice i Marice jer ona nikada nije išla u školu. Nije znala čitati ni pisati. Nije znala ni računati. Moj brat, koji je samo godinu i pol stariji od mene, učio ju je računati kad je krenuo u prvi razred.

Pričala mi je te bajke dok sam bila jako mala. Kad sam krenula u malu školu, nisu me više zanimale. Bila sam jako ozbiljno dijete. Crtiće nikad nisam voljela. Bilo mi je to bezveze. S lutkama sam se prestala igrati jako rano, još dok u se neke moje puno starije prijateljice pokušale uživiti u svijet Barbika.
Nisu meni više trebale takve bajke. Ni igračke, ni crtići. Sve bajke ovog svijeta i sve igračke živjele su u mojoj mašti. Tamo sam ih vješto skrivala, njegovala i čuvala. Nikad me nisu baš previše zanimale priče koje sam morala čitati za letiru. Ja sam pisala svoje. Sad sam se sjetila one priče o snjegoviću koji je... ma nije ni važno.

Ja još uvijek maštam. Sanjam. Ja imam svoju bajku u kojoj želim živjeti. Ne, u njoj ja nisam princeza i ne postoji princ. Ne želim ogromni dvorac ispod kojeg teče potok, ni cvijeće, ni sluškinje, ni dvorske lude...
Ja želim da u moj svijet uđe netko sasvim običan. Toliko običan da bude samo meni poseban. Da ga volim. Ja sanjam o buđenju u dvoje, o svađama koji ćemo film gledati, o zagrlju u tišini, bez riječi. Sanjam o žrtvi koju sam spremna zbog njega proživjeti... ja sanjam...

Gledala sam jučer film "Sve njegove žene". I kaže Richard Geere da je svaka žena posebna. Ne postoje dvije jednake.
Sigurna sam da ste gledali "Malo misto" barem jednom. Bepina je cijeli svoj život, 40 godina, molila svog Luiga da ju odvede pred oltar. Onako kako je ona njega voljela, ja želim voljeti. Želim mu peglati košulje, čekati ga uvečer i otpratiti svako jutro, želim mu se diviti, biti ponosna na sva njegova dostignuća, hvaliti se njime, želim ga slušati iako pojma nemam o čemu govori.
Želim da on voli mene, baš ovakva kakva jesam. Da me voli. Želim, baš poput Bepine umrijeti od sreće zato što sam postala samo njegova.

I nije mi teško čekati. Kad bi barem dobila neki znak da će on doći.
Ali nekako sam sve manje skolona vjerovati da postoje muškarci koji zaista u ženama traže ono što one žele dati ili shvate prekasno što su propustili. Nadam se da sam u krivu.

Moja bajka je sasvim obična... bez sjaja i glamura... pa zašto je tako nedostižna?

Izgubljeno vrijeme

Koliko često čekamo? Čekamo čekanje. Koliko puta odgađamo one korake koje je najbolje učiniti u ovom trenutku. Trenutku koji je upravo savršen da se velike stvari dogode. Koliko često ne izgovorimo one riječi koje bi baš sada zvučale tako savršeno. Koliko često ne damo dodirima da ožive. Koliko često?... prečesto.
Kidamo niti koje nas povezuju misleći da će doći bolji trenutak da stvorimo nove.
Bježimo od ljubavi misleći da će doći neka bolja, veća i strastvenija. Ali nije li zapravo istina da se ljubavi bojimo. A oni koji ljubav čekaju i boje se, nikada ju ne mogu ni doživjeti. I propala ljubav je bolja od nijedne.
Zapravo, može li ljubav propasti? Jer voljeti nekoga znači voljeti ga uvijek i zauvijek, ponekad to znači jednostavno ga pustiti da ode. Ljubav ne može nestati, ona se samo može pretvarati iz jednog obljika u drugi. Ona je poput energije. I živi, uvijek živi.
Za mene, ovo je još uvijek predivan svijet. Na njemu još uvijek živi puno više dobrih ljudi no onih loših. Ja još uvijek vjerujem da postoje ljudi poput onih iz romantizma, još uvijek vjerujem u ljubavne priče, sretne svršetke. Jer oni postoje. Moraju postojati. Ljubav pokreće svijet. Ma koliko nesavršen on bio. Ne vjerujem u priče o svršetku svijeta. On će se promijeniti, to sigurno. Ali ovaj svijet će zauvijek postojati. Pa makar i kao prašina u svemiru. Nešto će ostati; ako moramo umrijeti pod lavom vulkana, u potresu ili požaru – umrimo, ali... ipak će nešto ostati za nama.
Vidim da sam posve skrenula s puta. :)
Ja vjerujem da mogu promijeniti svijet. Znam da ne mogu zaustaviti ratove, spriječiti prirodne katastrofe, zaustaviti umiranje od gladi, uništiti nuklearno oružje. Ja nemam moć, ni novac.
Ja imam samo sebe. I to je jedino stvarno što posjedujem. Jedino sebe mogu mijenjati, a tada će se i svijet početi mijenjati.
Možda sam naivna, imate pravo tako misliti.
Ali ja sam sretnija sa svojim mislima od onih koji misle da ne mogu promijeniti ništa...od onih koji čekaju.
Čekaju izgubljeno vrijeme.

Klasifikacija

Baš sam danas malo razmišljala o tome na koliko načina možemo podijeliti sve ljude na svijetu.
- prema horoskopskim znakovima
- prema vjerskoj pripadnosti
- prema nacionalnosti
- prema godinama
- prema socijalnom statusu
- prema bračnom statusu
- prema kontinentu na kojem žive
- prema spolu
-
-
-
-
-
- i još tisuću načina.

A onda sam shvatila da se s niti jednim kriterijem ne bih složila.
Za horoskopske znakove krivi su mama i tata; za vjersku pripadnost u 90% slučajeva kriva je slučajnost, jer htjeli mi to priznati ili ne, da samo rođeni u Kini, mnogo manje nas bi se nazivalo kršćanima; nacionalnost nismo mogli birati, barem po rođenju; godine se ne mogu zaustaviti; na socijalni status je danas preteško utjecati ( zaista treba biti umjetnik); bračni status je stvar
(ne)sreće; kontinent je nemoguće izabrati - ruka božje volje; spol je čista biologija.... i sve ostali kriteriji vjerojatno bi pali u vodu.

Ali za mene postoji jedan načina da podijelim ljude.
Na dobre i loše.
Dobri - ljudi koji imaju nešto u sebi, nose neku tajnu karizmu. Ne moram ih poznavati da bi ih voljela.
Loši - ljudi koji žive u neprestanom natjecanju sa svima i samim sobom. Ne znaju biti ljudi. Oni su puni ljubomore i frustracija. Ne želim ih poznavati.

Ladica

Našla sam danas u svojoj ladici jednu pjesmu. Pjesmu koju sam napisala još davno... kad sam bila zaljubljena u jednog čovjeka. Podsjetila me na bol koju sam tada osjećala. I odjednom su mi sve današnje boli postale tako malene. Beznačajne.

Bez naslova

Već se dugo nisam osjećala ovako slobodnom.... u letu.
Ne, nisam se zaljubila. :) Samo se nemam oko čega brinuti. Jedina briga mi je kako se dobro naspavati, zabaviti i odmoriti.

Puno toga se promijenilo ovih dana. Naučila sam mnogo toga o sebi i drugima. Zaboravljam polako svoju staru ljubav i spremna sam na nove izazove. U nekom drugom svjetlu vidim neke ljude. Malo više cijenim neke od njih, malo manje neke druge.

I zaista sada imam razloga vjerovati da se zavoljeti može u sekundi. Da nije teško dopustiti nekome da ti uđe u srce, ali ne treba zaboraviti da se iz srca može i izaći.
Nisam ni znala da volim neke ljude. Dok nisam vidjela tugu u njihovim očima. I samo sam poželjela onako bez riječi biti pored njih. I voljeti ih.
A sada ti isti ljudi izlaze iz mog srca, zato što shvaćam da su samo bili odlični glumci, a ja naivno dijete koje u glumu vjeruje. I nije da mi je žao što će otići, ponekad mi dođe čak i da ih otjeram, ali ipak još uvijek ne znam biti tako zločesta. Nikad nisam razumjela zašto se ne poklanjaju i osjećaju. Zašto se vesele tuđim tugama. I ne, ne trebam ih u životu. Jer kad i sad pogledam unatrag, nisu me ničim obogatili, osim razočaranjem.
Sa mnom ostaju i u moj se život vraćaju samo oni koji zaista vrijede.
Samo se nadam da ih nikada neću prestati cijeniti. Događalo mi se da zaboravim da su mi sve na svijetu, ali sada znam da si više to nikad neću dopustiti.

Anyway, znam da mi je smotan ovaj post i da 99% ljudi ne kuži o čemu pričam i da je sve nepovezano, ali i ja sam danas nekako smotana... ah...

Konačno...

Evo, konačno je gotovo. Dala sam uvjet, pa se sad mogu konačno odmorit.
Sve u svemu, zadovoljna sam - 5 ispita, 2 petice, 2 četvorke i trojka. Uvijek može bolje, ali i ovo je sasvim ok.
Nije da mi ocjene nisu važne, ali ponekad je faktor sreće mnogo važniji od znanja (mislim na usmene ispite).

Sad, godinu dana nakon upisa, i sad kad sam prevalila najteži dio (tako kažu), imam ipak malo drukčije mišljenje o ljudima.
Srela sam, naime, čovjeka koji ima neke svoje fiksne ideje i predrasude, koje se uopće ne srami javno pokazivati, pa onda postavlja različite kriterije za istu grupu studenata. Nema goreg od onog kad profesor napiše knjigu, a ovaj ju nije napisao cijelu nego dio, i onda misli da svi studenti moraju naučiti knjigu napamet, ali doslovno napamet.
Ja inače imam neki kratki spoj u glavi koji mi ne dopušta naučiti 3 rečenice za redom istim redoslijedom... pa si zamislite kak mi je bilo.
Anyway, na kraju sam dobila 4 :). Ali nadam se da se ovakve priče više neće tako skoro ponavljati. Još 2 ispita u rujnu i ja sam očistila godinu!
A sve je to zato što sam imala zaista prave uzore koji su mi pomogli da ne skrenem s puta i da budem uporna.

I tako sam ja danas dala 2 ispita. I onda sva sretna i ponosna na sebe krenem u jednu banku u kojoj sam radila cijelo prošlo ljeto, posjetiti prijatelje. I sretnem šefa koji je uvijek bio prema meni dobar i drag. Čuo je on kako ja pocijele dane učim i kako se stvarno trudim... i kaže on meni: "Ako ti ikad u 2 u noći ponestane motivacije da učš dalje, sjeti se da se nakon što sve završiš meni uvijek možeš javiti za posao."
A to je moj najveći strah; da ću 4 godine učiti i davati sve od sebe da budem dobra, a onda ću 7 godina biti na burzi, a na kraju ću raditi na kiosku. I sve ono što su moji roditelji uložili u mene, i sva muka koju trebam proći, bila bi uzaludne.
Ali od danas to više nije tako. Sad znam da postoji netko, osim mojih roditelje, tko zaista zna cijeniti to što ponekad čak i previše dajem sebe, da bi uspjela.
A onda svaki moj uspjeh postaje još veći za mene, kad vidim da se ljudi njemu vesele jednako kao i ja. I koliko god sad bila umorna, ja sam prije svega sretna što sam opet dobro obavila svoj posao. A znam da ću sljedeće godine biti još bolja. Zato što imam razloga za to.

I'm back

Kada sve ko' za inat krene po zlu
Dignem glavu visoko najviše, ko' da su najljpše
pjesme za mene pjevane.
Ne dam se, stisnem zube ko' da je sva
snaga svijeta u mojim rukama,
od srca smijem se,
kad je najteže.

Jer tu, u meni, još ima snage za sve
dobre i loše dane....

Tako volim ovu pjesmu... i sad mi tako treba.

Nisam nestala, samo sam se sakrila. Trenutno sam u karanteni zbog ispita. Život mi se svodi na osnovne funkcije: spavanje, učenje i hranjenje i naravno, živciranje zbog ispita.
Doma uoće ne idem na internet, samo na faksu pogledam kaj ima.... zato sorry svima kojima ne odgovaram na mailove.
Još par dana i sve je gotovo (do novih rokova).

Zato ću vas sad pozdraviti i odoh učiti u knjižnicu. I mam ispit u pet popodne ( to mi je već drugi danas).
Ciao!!!