srijeda, 23.06.2004.

Mijenjanje

Gledam danas malo ovaj svoj blog. Svašta tu ima, stvarno. Ne mogu vjerovati da neke stvari dijelim sa strancima. A opet... jesmo li zaista stranci?
Nekako mi se čini da svi mi imamo nešto za reći o sebi, o svom životu. Nešto što se ne govori kolegama na poslu, na faksu, ljudima sa kojima živimo... ponekad , zbog ovog ludog ritma i vremena što se poput pijeska prosipa nošeno vjetrom, neke tajne čak ni prijateljima više ne odajemo. I kao da svatko od nas želi zaustaviti vrijeme, ukrasti trenutak, biti jači od života... i biti ono što zaista jest. Bez maski. Možda ove naše priče koje pričamo sebi i drugima, najbolje opisuju nas. Nismo li mi, napokon, samo osobe? U ovom virtualnom svijetu nema lica, nema očiju. Pa onda, možemo lagati o čemu želimo, možemo pričati što želimo. I biti ono što želimo. U ovom virtualnom svijetu, mi smo samo duše.

I ovdje na mom blogu piše svašta. Sve sam sama pisala. Danas ne mislim da sam neke stvari trebala napisati baš ovako kako jesam možda neke istine ipak trebaju ostati skrivene. A onda opet, svaka riječ, svako slovo, je jedan mali dio mene. I svaki taj mali dio sebe poklanjam onima koji misle da ga trebaju. Ponekad mislim da bi trebala izbrisati neke svoje postove. Ali to onda više nije to. Jer možda upravo ta raznolkost, te očite oscilacije od sreće do tuge, od tuge do sreće, najbolje opisuju mene.

Ovih dana kad je tako teško, mnogo razmišljam o tome kakva sam ja osoba zapravo. I onda pronalazim milijun pogrešaka koje sam učinila, a mislila sam da imam pravo.
I sad se pitam: Je li ovo što se događa kazna? Ako nije kazna, zašto se događa? Ma neka bude kazna, izmolit ću svoju pokoru, samo kad bih mogla vjerovati da će nakon toga biti bolje i lakše. A danas mi je to nekako teško vjerovati. Previše je strahova u meni. Nema više motivacije, ni želja... snovi?... hmmm....
Kad bih barem danas ovdje pokraj mene bio netko na koga se mogu osloniti. Malo odmoriti.
Je li i to kazna? Voljela bih znati.
I bš bih željela izaći iz ove košnice i stati na trenutak. Ali bojim se da se više ne bih znala vretiti. I što mi sad preostaje. Boriti se? Ili odustati?
Govorim si: «Ma hajde, izdrži još malo. Bilo je i gore.». Da, bilo je i gore, ali tada je bilo i snova, želja i ambicija. Danas? Nestalo.

I gle što danas radim – pišem blog. Razgovaram sama sa sobom. Ali ti razgovori zaista zaustavljau vrijeme. Za mnoge – oni nemaju svoj smisao. Za mene su poput molitve.
I možda sam čitajući vlastiti blog upoznala sebe bolje nego što mnogi i mnogo stariji od mene nauče o sebi kroz čitav život.
Vrijeme je za mijenjanje.
- 11:11 - Komentari (12) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 21.06.2004.

Komentar na komentare.

Mislila sam ne komentirat komentare... ali ne mogu. :))
O da, on zna, bar bi trebao znati. Zapravo, možda misli da je sve to nestalo, jer ja mu to već neko vrijeme ne želim pokazati. Koliko god to bilo teško.
Ponekad kad ga vidim, samo ga želim zagrliti, kad razgovaramo i kad se nasmije... kad me gleda onim svojim okicama... jooooj...
A strašan mi je taj dečko. Oni koji ga ne poznaju, rekli bi da je čudan. Možda i je malo... ali ja to tako volim kod njega. To što je toliko različit od drugih... moja mala dobrica.
Nekoliko je puta napravio neke poteze koji su me naveli na to da pomislim da mu je stalo do mene (brzo se osvijestim). Ali onda obično proradi onaj ponos u meni i počnem glumiti da ga ne primjećujem, da mi nije stalo. I mrzim samu sebe zbog toga. A kad ga ne vidim, onda sanjarim o njemu. I tako stalno...
Nekad se stvarno teško biti ja. :(
Pa ga sad volim ovako... a nemam ga. I bit će tako dok ne dođe netko novi... netko tko će biti tu - i ostati.

Što se tiče ekonomije - baš sam neki dan pričala s prijateljicom da je baš grozna činjenica da kad završimo faks i počnemo raditi, zapravo više nećemo imati s kim razgovarati. Jer se sve vrti oko novca. Pa onda ljudi kao ja, kojima novac u životu baš ništa ne znači, ispadaju čudaci. Ja baš volim ekonomiju. Možda sam preromantična da bi bila ekonomistica u pravom smislu riječi, ali ipak... to je moj put.
- 20:56 - Komentari (4) - Isprintaj - #

nedjelja, 20.06.2004.

When I need You

Ponekad mi nedostaje ono dijete u meni. Kao da se sakrije, pobjegne, izgubi...
A ponekad baš kao sada, to dijete u meni je toliko živo... toliko razigrano...toliko ovdje u meni. I kao da ništa osim tog djeteta u meni i ne postoji. A dijete kao dijete... im svoje snove, planove i želje koje baš nitko drugi na svijetu ne može razumijeti. To dijete u meni danas tako želi voljeti... baš onako bezuvjetno i jako... kako samo djeca znaju. Oh kako bih danas željela zagrliti svijet, preplivati more, proći ispod duge, dotaknuti sunce... I sve bih ja to mogla da si ovdje... ali tebe nema.
Danas nema nikoga da ga volim.
A ti ni ne znaš da te ja i ovako mogu voljeti... i kad nisi ovdje. Čak ni kad nisi uopće moj. I nisi moj... ja samo snjam da si moj. I volim te kao da si moj, a znam da te imaju druge. Zato ljubavi, iako znam da ovo nikad nećeš pročitati, ostavljam ti pjesmu koja me tako podsjeća na tebe...

When I need You,
I just close my eyes and I'm with you
And all that I so wanna give you is only a heart beat away.
When I need love, I just hold up my hands and I touch love
I never knew there was so much love, keeping me warm night and day...
- 20:36 - Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 18.06.2004.

Kad me takne tišina
i tvoja blizina.
Kad stane vrijeme i
prestane kucati sat.
Moj pogled je veći od riječi.
Ja znam,
želim te.
- 20:37 - Komentari (7) - Isprintaj - #

četvrtak, 17.06.2004.

Priča o čovjeku

Jednom davno rodio se jedan čovjek. Čovjek koji je trebao biti poput ostalih ljudi. Čovjek kao svaki drugi - sa svojom pričom o djetinstvu, sa sjećanjima na mladost, sa velikim i malim radostima, promašenim željama i snovima, ostvarenim i zaboravljenim ciljevima, promašenim željama, čovjek sa ljubvnim iskustvima, posebnostima, karakterom i životom. Čovjek kao svaki drugi.
Ali taj čovjek to nije želio biti. On je želio biti nešto više. Nadvladati osjećaje, skrivati promašaje, ostvarivati velike ciljeve, želio je biti iznad svih i svakoga. Želio je zamijeniti Boga.
I penjao se Čovjek sve više i više. I bio je bolji od mnogih. Zaradio je novac, stekao ugled. Voljeli su ga. Zapravo, nisu ga imali ni razloga ne voljeti, jer Čovjek je zaista bio idol.
I tako živeći, Čovjek ostari. Kosa je postala sijeda, aleđa se saviše pod bremenom vremena.
Iskustvo i znanje je ono najvrednije što čovjek može posjedovati kad se nađe na kraju svog puta.
Dobio je Čovjek priliku da nekima da krila, hrabrost, znanje i iskustvo. Ali on je još uvijek želio zamijeniti Boga. Krojiti budućnost manjima i rušiti snove slabijima. I odluči Čovjek da bude kako želi. I slomi krila manjima i sruši snove slabijima. I bude sretan.
Ali jadan čovjek nije znao da je umro u očima onih koji su mu se zaista divili. Mnogi od onih koji su za njim išli shvatiše da ispod lica Čovjeka ne postoji duša. Vidjeli su da ispod lica Čovjeka ne postoji Čovjek.
Umro je čovjek na svom vrhu. Ali umro je sam, jer na vrhu ima mjesta samo za jednoga.
I bješe zaboravljen. Jer iza sebe nije ostavio ništa.
Nije imao što ostaviti, jer dušu je izgubio na početku ove priče.
- 21:13 - Komentari (6) - Isprintaj - #

srijeda, 16.06.2004.

Priča o ljubavi

Jednom davno, svi ljudski osjecaji i sve ljudske kvalitete našli su se na jednom skrivenom mjestu na Zemlji.
Kada je Dosada zijevnula treci put, Ludost je, uvijek tako luda, predlozila:
"Hajdemo se igrati skrivaca! Tko se najbolje sakrije, pobjednik je medju osjecajima."
Intriga je podigla desnu obrvu, a Radoznalost je, ne mogavsi presutjeti, zapitala: "Skrivaca? Kakva je to igra?"
"To je jedna igra", zapocela je objasnjavati Ludost, "u kojoj ja pokrijem oci i brojim do milijun, dok se svi vi ne sakrijete.
Kada zavrsim s brojanjem, polazim u potragu, i koga ne pronadjem, taj je pobjednik."
Entuzijazam je zaplesao, slijedilo ga je Odusevljenje.
Sreca je toliko skakala da je nagovorila Sumnju i Apatiju koju nikada nista nije interesiralo.
Ali nisu se svi htjeli igrati. Istina je bila protiv skrivanja, a i zasto bi se skrivala? Ionako je uvijek, na kraju, svi pronadju.
Ponos je mislio da je to glupa ideja, iako ga je zapravo mucilo sto on nije bio taj, koji se sjetio predloziti igru.
Oprez nije htio riskirati.
"Jedan, dva, tri..." pocela je brojati Ludost.
Prva se sakrila Lijenost, koja se kao i uvijek, samo bacila iza prvog kamena na putu.
Vjera se popela na nebo, Zavist se sakrila u sjenu Uspjeha koji se muceci popeo na vrh najviseg drveta.
Velikodusnost se nikako nije mogla odluciti gdje se sakriti jer joj se svako mjesto cinilo savrsenim za jednog od njenih prijatelja.
Ljepota je uskocila u kristalno cisto jezero, a Sramezljivost je provirivala kroz pukotinu drveta.
Krasota je nasla svoje mjesto u letu leptira, a Sloboda u dahu vjetra.
Sebicnost je pronasla skroviste, ali samo za sebe!
Laz se sakrila na dno oceana (laze, na kraju duge), a Pozuda i Strast u krater vulkana.
Zaborav se zaboravio sakriti, ali to nije vazno.
Kada je Ludost izbrojala 999.999, Ljubav jos nije pronasla skroviste jer je bilo sve zauzeto.
Ugledavsi ruzicnjak, uskocila je, prekrivsi se prekrasnim pupoljcima.
"Milijun", zavikala je Ludost i zapocela svoju potragu.
Prvu je pronasla Lijenost, iza najblizeg kamena.
Ubrzo je zacula Vjeru kako raspravlja o teologiji s Bogom, a Strast i Pozuda su iskocile iz kratera od straha.
Slucajno se tu nasla i Zavist, i naravno Uspjeh, a Sebicnost se nije trebalo niti traziti.
Sama je izletjela iz svog savrsenog skrovista koje se pokazalo pcelinjom kosnicom.
Od tolikog trazenja Ludost je ozednila, i tako u kristalnom jezeru pronasla Ljepotu.
Sa Sumnjom joj je bilo jos lakse jer se ona nije mogla odluciti za skroviste pa je ostala sjediti na obliznjem kamenu.
Tako je Ludost, malo po malo, pronasla gotovo sve.
Talent u zlatnom klasju zita, Tjeskobu u izgorjeloj travi,
Laz na kraju duge (laze, bila je na dnu oceana),
a Zaborav je zaboravio da su se uopce icega igrali.
Samo Ljubav nije mogla nigdje pronaci.
Pretrazila je svaki grm i svaki vrh planine i kada je vec bila bijesna, ugledala je ruzicnjak.
Usla je medju ruze, uhvatila suhu granu i od bijesa i iznemoglosti pocela udarati po prekrasnim pupoljcima.
Odjednom se zacuo bolan krik.
Ruzino je trnje izgreblo Ljubavi oci.
Ludost nije znala sto uciniti.
Pronasla je pobjednika, osjecaj nad osjecajima, ali Ljubav je postala slijepa.
Plakala je i molila Ljubav da joj oprosti i naposljetku odlucila zauvijek ostati uz Ljubav i pomagati joj.
Tako je Ljubav ispala pobjednik nad osjecajima, ali ostala je slijepa, a Ludost je prati gdje god ide.
- 12:15 - Komentari (4) - Isprintaj - #

nedjelja, 13.06.2004.

Male velike istine

Jučer sam od frendice dobila mail. Mislim, dobila sam taj mail još prije, a vjerojatno ste ga i vi već čitali... ipak podsjetio me...

Ako u vasem frizideru ima hrane, na vama odjece, nad glavom imate krov
i krevet u koji
cete leci, bogatiji ste od 75% stanovnika ovog svijeta.

Ako imate racun u banci, novac u novcaniku i nesto sitnisa okolo u
nekoj kutijici, pripadate medju 8% najbolje stojecih ljudi na svijetu.
Ako su vam roditelji jos zivi a uz to jos uvijek u braku, spadate medju
uistinu rijetke osobe.
Ako mozete procitati ovu poruku upravo ste dvostruko blagoslovljeni:
jer je netko mislio na vas i jer ne spadate medju 2 milijarde onih koji
ne znaju citati a imate i kompjuter.

Netko je jednom rekao:
Radite kao da vam novac nije potreban.
Volite kao da vam nitko nikad nije nanio bol.
Plesite kao da vas nitko ne gleda.
Pjevajte kao da vas nitko ne cuje.
Zivite kao da je Raj na Zemlji.
- 18:02 - Komentari (4) - Isprintaj - #

subota, 12.06.2004.

Sutra nikad ne umire

OK, naspavala sam se. Subota je.
Što se tiče mog zadnjeg posta... Možda bi ga trebala izbrisati. Bilo je to punih 7 sati depresije. Znam da nije sve tako crno kako se čini... ali kad sam umorna, tužna, povrijeđena... onda sam stvarno na dnu.

A zašto? Zato što si neki ljudi, koji to i nisu, uzimaju za pravo rušiti tuđe snove. Ubijaju nadu... skrivaju se pod slatkoriječivim maskama... otkrivaju se pred najranjivijima... lome krila zaljubljenima...
Zato što neki ne znaju što znači voljeti čovjeka... zato što se boje biti ono što zaista jesu.

Rekla bih, nisu oni krivi. Kriva sam sama što previše sanjam. Kriva sam što vjerujem u nadanje, kriva sam što se ponekad zaista previše trudim...
i što vjerujem u pravdu.
I nitko nije kriv kad mi zbog mojim misli krila budu slomljena.

To se dogodilo jučer.

Ali danas... danas sam puna inata da dokažem da se znam boriti protiv njih. Ja imam pravo na svoje snove... ja imam pravo željeti što god hoću i koga god hoću... imam pravo biti ovdje jer sam kao i oni samo dijete svemira...
Spremna sam uložiti sve što imam i sve što jesam da se dignem više nego što sam ikad bila... spremna sam sanjati nove snove i željeti nove želje.
I znam da nikada, baš nikada neću biti poput njih.
Nije da nisam tužna... još je u glavi onj kaos... još je u meni onaj osjećaj.. ali... sutra nikad ne umire. :)))
- 18:35 - Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 11.06.2004.

ovaj put...

Obični sama sebi govorim: "Nije važno koliko puta padneš, nego koliko brzo ustaneš" Ovaj put to jednostavno ne funkcionira....
jer sam na dnu, i sama jednostavno ne znam ustai. srušilo se sve....
- 13:07 - Komentari (7) - Isprintaj - #

srijeda, 09.06.2004.

Ispit 2

Dobila sam 5!!!!!!!!!!!!!!!!
- 12:59 - Komentari (7) - Isprintaj - #

Ispit

Danas imam ispit. Usmeni. Za 5. Probudila sam se u pola pet da "učim" ali sam toliko nervozna da mi se vrti i ne mogu uopće učiti. Zlo mi je. To mi je toliko važno... a bojim se da mi neće dati 5. Nije 4 loša ocjena, pogotovo ako uzmemo u obzir profesora koji je ponekad stvarno ne fer, da se radi o predmetu zbog kojeg masa ljudi upisuje parcijale, da je dosta opsežan... bla, bla, bla.
Ali ja želim 5. To mi je cilj od početka godine.
Držite mi palčeve, molite se za mene, šaljite mi dobre vibracije i radite sve što vjerujete da pomaže.
Samo sam se htjela javit... ne da mi se čitat tu knjigu po 10. put.
ahhhhhh...........
- 09:19 - Komentari (6) - Isprintaj - #

utorak, 08.06.2004.

Pismo Elektri

"Treba ti jedan tren da se zaljubiš,
jedana minuta da zavoliš
i cijeli život da zaboraviš"


Jučer sam čitala tvoj blog. Rastužilo me. I onda sam se sjetila ove rečenice gore. Bol je dio ljubavi, ona dolazi prije ili kasnije. Sreća nije vječna, ona je trenutak, a ostalo su samo priče. Biti ostavljen ponekad je lakše nego ostavljati, ali bez obzira na to tko ostaje... ipak je teško.
Tuga s kojom živiš... znam... nije tvoj najdraži gost. Ali ipak ne možeš ju otjerati... jer ona te obuzima... i kad bi željela da nestane, nestao bi jedan dio tebe.
Ne postoje riječi koje mogu biti utjeha onima koji tuguju. Ne postoje stihovi koji mogu tugu opisati... postoji samo duša da ju osjeti... i srce da ju preboli.

Koliko god ti bilo teško, koliko god bila usamljena, uvijek će postojati ljudi zbog kojih moraš biti ono najbolje što jesi. Zbog njih se moraš smijati... zbog njih se moraš boriti... zbog njih moraš živjeti.
I kad sve stane... vrijeme još uvijek prolazi i zato nikad ne zaboravi cijeniti to vrijeme... jer ono je za tebe konačno.

Dopusti sebi da budeš izabrana. Otvori se za one koji to zaslužuju. Budi ono što jesi jer i upravo takva savršena. A jednom će doći On. Netko tko će pronaći savršensto u tvojim očima i zauvijek ostati pokraj tebe... da te čuva. A do tada, ja ti šaljem osmijeh da te tješi i vojsku anđela da uvijek budu s tobom. :-)
- 08:25 - Komentari (7) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 07.06.2004.

Pjesma

Još jedan dan... umoran... učenje... učenje... ne da mi se... spava mi se...
No dobro, dosta kukanja.

Nego, ova pjesma dolje... Kažete da je tužna? Možda malo. Ali ja se zapravo osjećam baš OK zbog te pjesme. Iako nisam mislila da ću nešto ovako intimno stavljat pred cijeli svijet, ipak sam to učinila. Zašto? Pa ne znam, možda zato što postoji minimalna šansa da dođe do onog kojemu je napisana... ali zapravo nije ni važno da li će on to ikada čitati. To tek sada shvaćam. Prije sam uvijek mislila da moje pjesme nemaju smisla ako ih ne čitaju oni zbog kojih su napisane. Ali sada znam da svaki stih ima smisao ako on znači nešto meni... vama... bilo kome tko ga pročita.

I možda je ova pjesma tužna, ali ja nisam baš više toliko tužna, barem ne kao prije. Nedostaje mi... ponekad, ali samo ponekad. I svaki put kad ga vidim, i svaki put kad razmislim o njemu shvaćam razloge zašto nismo zajedno.
On je meni poseban, i uvijek će to biti. Bila sam sretna zbog njega, barem kratko... mogla bi ga voljeti kad bi me želio. Ali mi smo različiti svijetovi koji ne znaju živjeti zajedno. I zbog toga je oproštaj najbolji kraj priče.
Tuga će još ponekad biti ovdje zbog njega... dok ne dođe netko drugi.

Spremna sam na ljubav, pravu ljubav. On to nije bio. Vrijeme donosi svoje... i sve će biti OK. Znam to.
- 19:45 - Komentari (3) - Isprintaj - #

nedjelja, 06.06.2004.

Mojoj ljubavi

Sve moje molitve i sve moje čežnje
spremi i zaboravi.
Sve moje snove i sve moje težnje
prošlosti ostavi.

Nek prašina skrije sve čega se bojiš.
U drugoj nađi sve ono što voliš.
Zalupi vrata i ne sjeti me se više,
zaboravi da u zaboravu netko za te diše.

Ja bit ću sretna kad tebe srenim vidim,
ali ne traži da sve zaboravim.
Jer još uvijek u meni tvoj dah živi i diše
i bit će tako i kad mene ne bude više.
- 10:43 - Komentari (6) - Isprintaj - #

...kao oproštaj...

Noćas sam poželjela napisati mu pismo... znam, nikad ne bi stiglo na njegovu adresu.
Noćas je tišina u mojoj sobi bila tako glasna... tako teška.
A svjetlost svijeća tako bistra... tako topla.

Tek za sebe, umjesto pisma napisala sam pjesmu... kao oproštaj...
- 10:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 04.06.2004.

Božanski osjećaj davanja

Jutros dok sam se polako vukla do NSB-a prolazila sam Paromlinskom ulicom. To je ona ulica iza Glavnog kolodvora. U staroj, sivoj, derutno zgradi bez prozora i vrata, u zgradi koja kao da dopušta svima i kao da poziva sve nas da vidimo što se u njoj događa, već dugo žive Cigani. Ilegalno, naravno.
Ali u tu zgradu nitko ne ulazi...
Baš sam malo prije toga u Pothodniku kupila fornete... jer opet sam se prekasno probudila za doručak...
Jedna mala raspjevana djevojčica vozila se na svom malom biciklu koji je vjerojatno na ilegalan način došao do nje, ali to nije ni bitno...Pogledala me svojim tamnim očima, a njeno zaprljano lice uputilo mi je najslađi osmijeh. Molećivo je izgovorila:"Teta daš mi jednu buhtlu?"
I tako je moj dan započeo božanskim osjećajem davanja.
Sretna sam.
To davanje dalo mi je mir. Dovoljno mira za cijeli svijet.

Danas me čeka cjelodnevno učenje. Knjiga ima točno 540 strana. A ja imam 3 dana da to sredim. Držite mi palčeve.

- 08:18 - Komentari (11) - Isprintaj - #

srijeda, 02.06.2004.

Ovaj dan...

Ima dana, kao ovaj, kad ništa nije kako treba.
Umoran... spor... bez nekog smisla... bezveze.
Ne da mi se ništa raditi, misli mi lete tamo gdje ne bi smjele i zadržavaju se suviše dugo da bi mogla normalno funkcionirati. Nemojte mi zamjeriti, ali ova kiša... je baš kao moje raspoloženje.
A sve bi to riješio jedan zagrljaj.
Dođe mi da ga nazovem, pošaljem poruku... pa makar i nešto bez veze, tek toliko... ali bilo je dosta blamiranja, pa kažem sebi: "pokaži malo ponosa."
Znam ni sama da poziv, poruka ništa neće promijeniti. Samo ću se spustiti još niže. A samo ga želim vidjeti...
Želim ga imati barem mali djelić onoga koliko on ima mene, ali izgleda da previše tražim... :-(
- 18:52 - Komentari (4) - Isprintaj - #

utorak, 01.06.2004.

Ah... neki...

Volim biti dobra prema ljudima jer znam da će mi biti žao kad više ne budu ovdje. Zapravo želim da što duže ostanu. I ne samo ljudima koji sa mnom žive, već i ljudima koje srećem jednom, dvaput...
Naučila sam od života koliko boli kad netko ode bez pozdrava, au meni ostaju neizgovorene riječi i kajanje zbog propuštenog.
Obećala sam sebi da ću naučiti se nositi s tugom. Ne svojom tugom, već tugom onih koje volim. Jer meni zaista nema težeg osjećaja od onog kad gledam suze na licima koja bi se trebala smijati. Tada moja bol zbog boli postaje tako velika i snažna.
Nikad mi ne uspijeva nositi se s takvim tugama., uvijek posljednja ozdravim.
Ipak, sretna sam zbog svoje naravi. Zto što mogu osjetiti bol zbog tuđe boli, zato što znam od drugih učiti... zato što mogu osjetiti sreću zbog sreće... zato što me osmijeh neznanca može nasmijati.
I baš uvijek vjerujem da će se svaki osmijeh smijehom vratiti... svaki trud talentom obogatiti... iz svakog dodira prijateljstvo rađati.
Nije mi važno koliko će vremena proći dok se to ne dogodi, jer dogodit će se u pravom trenutku.
I onda ću, baš kao sada, biti sretna, bogata i velika. I svojim ću osmijehom donositi osmijeh drugima.
I znam da nikad neću biti poput nekih koji nikada nisu znali pokloniti sebe čak niti onima čijim se prijateljima usuđuju nazvati.

Svaka slučajnost sa stvarnim osobama je pose slučajna.
- 08:37 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< lipanj, 2004 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

  • Riječi...glas


    Ponekad se u mojoj glavi događaju nevjerojatne stvari. To su dijalozi koje nitko nikada neće čuti. A sve ove riječi koje pišem ovdje, samo su neke od onih koje ne govorim na glas.

    Svaku zaslugu za ovaj GENIJALAN dizajn pripisujem MIND REINSTALLATION.
    Bio je to njezin rođendanski poklon. :)
    Hvala ti draga!


    Moja e-mail adresa:

    blu_morning@net.hr

  • Mali savjeti za sreću


    Kročite smireno kroz buku i struku i ne poželite mir koji donosi vječna tišina. Trudite se, ali bez potčinjavanja da budete u dobrim odnosima sa svim ljudima. Govorite svoju istinu tiho i jasno i slušajte što vam drugi govore, jer čak i dosadni i neuki imaju svoju priču. Izbjegavajte glasne i agresivne osobe - one uznemiruju dušu! Uspoređujući sebe sa drugima možete postati sujetni i ogorčeni, jer uvijek će biti gorih i boljih od vas. Uživajte u svojim dostignućima kao i u svojim planovima. Vodite računa o svom zvanju ma kako skromno ono bilo, jer to je nešto stvarno što posjedujete u ovom nemirnom i promjenjivom vremenu. Budite svoji! Posebno ne iziskujte lažnu naklonost niti budite cinični u ljubavi. Unatoč svim prijevarama i razočaranjima, ljubav uvijek ispočetka niče poput trave. Brižljivo postupajte s iskustvom koje vam donose godine i dostojanstveno im predajte mladost. Razvijajte snagu duha da vas zaštiti od iznenednih nedaća. Ne budite sebe sumnjama i negativnim razmišljanjima, previše je strahova rođeno u samoći i premorenosti životom. Ispod zdrave discipline budite nježni prema sebi. Vi ste dijete svemira kao i stabla i zvijezde i vi imate pravo biti ovdje. I bez obzira da li je to vama jasno ili ne, svemir se razvija točno onako kako treba. Zato, budite u miru Božjem, ma što za vas on bio, i ma kakvi bili vaši zadaci u ovoj ludnici, sačuvajte mir u svojoj duši. Sa svim svojim prijevarama, svojom iskrenošću i promašenim snovima ovo je još uvijek predivan svijet. Čuvajte sebe. Uložite sve što imate i što jeste - i budite sretni.

    Pronađeno u crkvi Sv. Pavla u Baltimoreu 1692.g.




    Ne hodaj iza mene, neću te voditi.
    Ne hodaj ispred mene, neću te pratiti.
    Samo hodaj pored mene i budi mi prijatelj.
    Albert Camus

  • More Than Words

    (Extreme)

    Saying I love you
    Is not the words I want to hear from you
    It's not that I want you
    Not to say, but if you only knew
    How easy it would be to show me how you feel
    More than words is all you have to do to make it real
    Then you wouldn't have to say that you love me
    'Cause I'd already know

    What would you do if my heart was torn in two?
    More than words to show you feel
    That your love for me is real
    What would you say if I took those words away?
    Then you couldn't make things new
    Just by saying I love you

    More than words.....

    Now I've tried to talk to you and make you understand
    All you have to do is close your eyes
    And just reach out your hands and touch me
    Hold me close don't ever let me go
    More than words is all I ever needed you to show
    Then you wouldn't have to say that you love me
    'Cause I'd already know

    What would you do if my heart was torn in two?
    More than words to show you feel
    That your love for me is real
    What would you say if I took those words away?
    Then you couldn't make things new
    Just by saying I love you

    More than words.....


    Dreaming of You
    ( Selena )

    Late at night when all the world's sleepimg
    I stay up and think of you
    And I wish on a star that somewhere you are
    Thinking of me too

    'Cause I'm dreaming of you tonight
    'Til tomorrow I'll be holding you tight
    And there's no where in the world I'd rather be
    Then here in my room, dreaming about you and me

    Wonder if you ever see me
    And I wonder if you know I'm there
    If you looked in my eyes would you see what's inside?
    Would you even care?

    I just wanna hold you close
    But so far all I have is dreams of you
    I wait for the day, the courage to say
    How much I love you

    'Cause I'm dreaming of you tonight
    'Til tomorrow I'll be holding you tight
    And there's no where in the world I'd rather be
    Then here in my room, dreaming about you and me

    Late at night when all the world's sleepimg
    I stay up and think of you
    I still can't believe that you came up to me
    And said I love you
    I love you too

    Now I'm dreaming with you tonight
    'Til tomorrow and for all of my life
    And there's no where in the world I'd rather be
    Then here in my room dreaming with you endlessly

    I'm dreaming of you tonight
    'Til tomorrow I'll be holding you tight
    And there's no where in the world I'd rather be
    Then here in my room, dreaming about you and me

    Now I'm dreaming with you tonight
    'Til tomorrow and for all of my life
    And there's no where in the world I'd rather be
    Then here in my room dreaming with you endlessly


    TI KOJA IMAŠ NEVINIJE RUKE

    Ti koja imaš nevinije ruke od mojih
    i koja si mudra kao bezbrižnost.
    Ti koja umiješ s njegova čela čitati
    bolje od mene njegovu samoću,
    i koja otklanjaš spore sjenke
    kolebanja s njegova lica
    kao što projetni vjetar otklanja
    sjene oblaka koje plove nad brijegom.

    Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
    i tvoja bedra zaustavljaju bol,
    ako je tvoje ime počinak
    njegovim mislima, i tvoje grlo
    hladovina njedovu ležaju,
    i noć tvojega glasa voćnjak
    još nedodirnut olujama.

    Onda ostani pokraj njega
    i budi pobožnija od sviju
    koje su ga ljubile prije tebe.
    Boj se jeka što se približavaju
    nedužnim posteljama ljubavi.
    Iblaga budi njegovu snu,
    pod nevidljivom planinom
    na rubu mora koje huči.

    Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
    ožalošćene pliskavice.
    Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
    neće ti učiniti zla.
    I žedne zmije koje ja ukrotih
    pred tobom će biti ponizne.
    Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
    u noćima oštrih mrazova.
    Neka te miluje dječak kojeg zaštitih
    od uhoda na pustom drumu.
    Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah
    svojim suzama.

    Ja ne dočekah najljepše doba
    njegove muškosti. Njegovu plodnost
    ne primih u svoja njedra
    koja su pustošili pogledi
    goniča stoke na sajmovima
    i pohlepnih razbojnika.

    Ja neću nikada voditi za ruku
    njegovu djecu. I priče koje
    za njih davno pripremih
    možda ću ispričati plačući
    malim ubogim medvjedima
    ostavljenim crnoj šumi.

    Ti koja imaš nevinije ruke od mojih,
    budi blaga njegovu snu
    koji je ostao bezazlen.
    Ali mi dopusti da vidim
    Njegovo lice dok na njega budu
    silazile nepoznate godine.

    I reci mi katkad nešto o njemu,
    da ne moram pitati strance
    koji mi se čude, i susjede
    koji žale moju strpljivost.

    Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
    ostani kraj njegova uzglavlja
    i budi blaga njegovu snu!
    Vesna Parun

    PJESNICI

    Pjesnici su čuđenje u svijetu

    Oni idu zemljom i njihove oči
    velike i nijeme rastu pored stvari

    Naslonivši uho
    na ćutanje što ih okružuje i muči
    pjesnici su vječno treptanje u svijetu
    Antun Branko Šimić

    NOTTURNO
    Noćas se moje čelo žari,
    noćas se moje vjeđe pote;
    i moje lice san ozari,
    umrijet ću noćas od ljepote.

    Duša je strasna u dubini,
    ona je zbilja u dnu noći;
    plačimo, plačimo u tišini,
    umrimo, umrimo u samoći.
    Tin Ujević