Ima dana, kao ovaj, kad ništa nije kako treba.
Umoran... spor... bez nekog smisla... bezveze.
Ne da mi se ništa raditi, misli mi lete tamo gdje ne bi smjele i zadržavaju se suviše dugo da bi mogla normalno funkcionirati. Nemojte mi zamjeriti, ali ova kiša... je baš kao moje raspoloženje.
A sve bi to riješio jedan zagrljaj.
Dođe mi da ga nazovem, pošaljem poruku... pa makar i nešto bez veze, tek toliko... ali bilo je dosta blamiranja, pa kažem sebi: "pokaži malo ponosa."
Znam ni sama da poziv, poruka ništa neće promijeniti. Samo ću se spustiti još niže. A samo ga želim vidjeti...
Želim ga imati barem mali djelić onoga koliko on ima mene, ali izgleda da previše tražim... :-(
Post je objavljen 02.06.2004. u 18:52 sati.