subota, 29.05.2004.

Plima

Ne znam jeste li ikada osjetili neku plimu osjećaja.
Kad vam pogled na majku s djetetom izaziva osmijeh, kad pozdravljate prijatelje sa sjajem u očima, kad poklanjate pažnju nepoznatima, kad živite svaki trenutak, kad želite pomoći, kad znate voljeti… kad postajete više od onog što ste bili jučer… kad tuga ne postoji, kad su suze smijeh, kad rane dobiju lijek, kad bol mire, kad brige pobjegnu…
Tako se ja osjećam. Zbog ljubavi, naravno. I ne, nije se dogodilo čudo… još uvijek sam sama. Ali biti sam može biti predivno iskustvo… jer tišina koju slušam dok razmišljam o… možda je najljepša muzika koju ću ikada čuti. I u tim trenucima, nekako, kao da počinjem više voljeti sebe. Postajem svjesna ljepote kojom me život dariva… postajem zahvalna za tugu koja me obuzimala prošlih dana jer po tisućiti put je nakon kiše osvanula duga. I ne bilo kakva duga, već duga ljepša i veća nego ikada.

Nije lijep osjećaj kad darivate ono najvrednije što imate, sebe, ljubav, a on to ne želi… nije lijepo osjetiti nemoć zbog neznanja, nije ni lijepo živjeti u nadi kad znaš da se ništa neće promijeniti… ali iza svega toga ipak ostaje nešto. Ostaje iskustvo i… i ostaje ljubav.

Ne znam jeste li ikada bili zaljubljeni u nekoga toliko jako da zapravo uopće niste primjećivali njegov lik, tijelo…
On je za mene bio samo pogled, nježnost, duša, srce, smijeh, tajna… on nije imao tijelo… ono nije bilo važno. I koliko god bio nesavršen, on je za mene bio ideal. Sad kad razmislim, uopće ne mogu spojiti tu njegovu osobnost s njegovim tijelom… zapravo, ono nikada neće ni postati važno za moju priču.
A ljubav koju sam poklanjala i meni je teško opisati. Željela sam dati sve što želi, bila sam nježna kao žena i željela sam ga kao žena, bila sam sretna kao dijete i trebala sam ga kao dijete.

I možda ćete pomisliti da sam tužna… ne, ne više… tuga više ne živi ovdje.
U meni živi samo ljubav. Jer moja je ljubav kao energija – ona ne može nestati, ona se samo pretvara iz jednog oblika u drugi. I ja ga ne mogu prestati voljeti, ja to ne znam odlučiti… samo ću ga voljeti na drugi način kao i sve one koje nisam smjela imati, a imali su mene.
U meni živi ljubavi dovoljno za cijeli svijet… ona je moja moć i oružje kojim zaustavljam tugu.

Tišina u meni, ta prekrasna muzika mog srca, ponovno u meni budi osmijehe.
Jer, žensko srce je kao tramvaj, uvijek stane u njega bar još jedan čovjek.
A dok čekam posljednjeg putnika svog srca, voljet ću cijeli svijet. :-) ma kako nesavršen on bio.
- 20:16 - Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 28.05.2004.

Smisao

Što je to što me tjera da provodim vrijeme na internetu otkrivajući svoje misli neznancima. Ljudima koji me uopće ne poznaju, ljudima koje ja ne poznajem. Zašto dijeliti svoje misli s onima kojima u životu ništa ne značim?
Ispada da ih nemam kome drugom reći... ali, ne, to nije istina. Imam dovoljno prijatelja koji me znaju i žela slušati. I nije da se bojim izgovoriti na glas sve ove riječi koje radije pretvaram u slova, tragove. Oni koji me poznaju, znaju da sam vrlo iskrena, izravna i otvorena. Ne znam glumiti.
Pa ipak...
Postoje riječi koje se daju izgovoriti na glas. One nisu iste kad postaju zvuk. I koliko god predivna njihova melodija bila, zapisane (pa makar i kao nizovi nula i jedinica), one postaju trajanje. U meni živi nada da one barem nekima nešto znače. Da barem nekome izmame osmijeh na lice... da ih barem jedan čovjek osjeti onoliko snažno koliko su one snažne u meni.
Ako se to ikad dogodi, onda one imju svoj smisao.
- 08:24 - Komentari (3) - Isprintaj - #

četvrtak, 27.05.2004.

Trenutak

Volim se voziti tramvajem. Kad nije gužva, naravno. Ionako sam prisiljena provesti svaki dan sat i pol do faksa u jednom smjeru u busu i tramvaju. Nakon nekog vremena, to trajanje postalo je nekako kratko. Još uvijek živim na istoj adresi, ali vrijeme na putovanju mi prolazi nevjerojatno brzo. Uvijek utonem u neke svoje misli. I zapravo se veselim tim beskrajnim putovanjima, zato što to nisu obična putovanja. To su moja mala putovanja uma, misli i promišljanja.

Tako sam se jučer vozila u šestici. Nije bilo gužve (nekim čudom s obzirom na doba dana), i malo promatrala ljude u njoj. Različiti, potpuno različiti… ne samo da izgledaju različito, nego to su neki različiti svjetovi kojima je možda jedina zajednička karakteristika to što su se eto, u isto vrijeme, na istom mjestu, silom prilika našli u istom tramvaju.

Gledajući njihova lica počela sam se igrati. Zapravo njihovi pogledi u meni su budili neke asocijacije… i tako sam počela razmišljati o tome kako svaki od njih ima neku svoju priču…
Svaki od njih nosi svoju tugu, svoju ljubav, svoje brige, svoja sjećanja, misli, snove, ciljeve… svaki od njih gradi svoj svijet…
I koliko god njihove priče bile različite; tužne, sretne, duge, kratke, jednostavne ili zamršene… ma kakve one bile… one su još uvijek - nedovršene. Još uvijek traju, svaki od njih još uvijek stigne zaljubiti se, voljeti, ostaviti nekoga, sklopiti prijateljstvo, pronaći posao, stvoriti život, zaraditi novac, osvojiti svijet… promijeniti svijet…promijeniti sebe…
Pitanje je jedino jesu li oni toga svjesni? Ili žale zbog prošlosti? Nesretne ljubavi? Slomljenih krila?
Ili žive u budućnosti? Kuju snove tamo gdje nije sigurno da će stići?
U svakom slučaju propuštaju trenutak… sada…

I razmišljajući tako o njima, shvatila sam da sam i ja dio ovog tramvaja, i ja sam jedan svijet… imam svoju priču…i ja živim tamo gdje sam nekad bila, i tamo gdje možda nikada neću stići.
A trenutak se poput pijeska prosipa kroz moje prste i osjećam se nemoćnom jer ga ne znam zaustaviti, umjesto da uživam u dodiru njegove nježnosti dok mi sunce miluje lice i dok mi taj isti pijesak posljednji put dotiče stopala… prosipajući se…
I taj trenutak, možda nekima beznačajan, za mene je velik, poseban i neponovljiv… to je moj trenutak shvaćanja… trenutak ponovnog osvajanja svijeta.
- 13:10 - Komentari (5) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 24.05.2004.

Ljepota je u očima promatrača

Hm… ne znam baš. To svi govore (uglavnom), ali neki kriteriji ljepote su nepobjedivi. Pa znate ono, kak´ cura mora izgledat ili kak´ dečko mora izgledat, i to… ti kriteriji su javna tajna i svi se nekako držimo tih kriterija ne razmišljajući o njihovoj plitkosti. Mislim, to je zapravo O.K., jer tko bi se u javnosti htio pokazivat s nekim tko se ne bi svidio njegovim prijateljima ili da svi onak´ pričaju «Pa kaj si nije mogla nać boljeg?» ili «Kaj on radi s njom?»
Nema veze kaj si mi ti baš super i kaj se s tobom mogu zezat, i kaj možemo o svemu pričat, ko´ ti kriv kaj ne zadovoljavaš uvjete ideala! Ako nemaš sve atribute Seve Nacionale ili ako nisi bar približni klon Davida Bachkema, ispadaš iz igre. To ti je zakon prirode.
Pa dobro, postoji odstupanje, ali u granicama plus-minus dvije standardne devijacije, možda čak i manje.
Tužno.
Ali tu se ništa ne može. Znam puno ljudi koji unaprijed imaju sliku idealnog partnera/ice. I žive u nadi da će ga pronaći. Male su šanse da se to dogodi.
Možda bi savršenstvo bilo lakše pronaći u nesavršenom, u detaljima, sitnicama. Jer konačno… život se sastoji od sitnica.
Shvatiti to – znači odrasti, ali sačuvati dijete u sebi… I uvijek, baš uvijek dopustiti tom djetetu da se veseli i da živi. Jer samo dijete u nama zna voljeti i jedino ono je promatrač sa zdravim očima i pravim kriterijima ljepote.
Pozdrav svim promatračima!
- 20:43 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 23.05.2004.

Ti posebni ljudi...

Postoje ljudi koji u naše živote ulaze, pozvani ili nepozvani, samo s jednom zadaćom. Da ih promijene.
Ima nešto u njima. U njihovim riječima, pogledu, dodiru, nešto na njihovim licima… neshvatljivo… toliko obično, a ipak puno drugačije od ostalih. Oni postaju svjetionik kada ne znamo kuda dalje, putokaz za izgubljene.

Bio je jedan čovjek u mom životu kojeg sam dugo prihvaćala kao jednog među mnogima. Ipak, nešto u meni znalo je da on to nikada neće biti. I koliko se god se ja trudila, moja fascinacija njime nije se mogla sakriti, upravo suprotno - rasla je.

Sudbina, ako ona postoji, spojila nas je u pravom trenutku.
Ja sam bila bez nade, tužna, izgubljena, bojala se svega onog što me čekalo tada i još me čeka.
A on… on je bio život. Imao je iskustvo koje sam ja trebala, imao je nježnost koju sam ja željela, i onaj pogled u očima… umoran, ali blag i predivan.
Našim susretom moj se život počeo mijenjati iz jednostavnog razloga što je postao bogatiji za jednog anđela. Anđela čija su krila nosila moje umorne misli. Motor koji me tjerao da dam sve od sebe… čista energija.

Zbog njega sam danas sve što jesam. Zbog njega sam imala hrabrost i motivaciju napraviti velike korake. Moj je život krenuo u pravom smjeru.
On je bio jedina osoba koja je znala da mogu osvojiti svijet. A ja sam za njega bila kraljica.
I da, imao je pravo da ću uspjeti. Nadam se da zna da je veliki dio mene.

Danas on više nije ovdje. Kao što nas je spojio, život nas je razdvojio. Ponovno ga trebam, baš kao prošli put… bar na trenutak. Samo da me podsjeti na onaj osjećaj…
On će zauvijek ostati ideal za mene. Ima osobnost kojoj težim, ima mir koji želim.
Želim jednom nekome postati ono što je on meni. Vječna nada.. i nečija krila…
- 19:45 - Komentari (2) - Isprintaj - #

subota, 22.05.2004.

Klasa optimist

Po tisućiti put bude me zrake sunca što lome branu mojih roleta. I dok tražim mobitel pokraj uzglavlja, s radija se čuju šumovi. I, da… opet je svirao cijelu noć.
Razočaranje. Nema poruka. I znam da je ovo još samo jedan u nizu dana kad jednostavno ne mogu pronaći razlog da ustanem iz kreveta.
Provjeravam horoskop, naravno, svoj i njegov. Moj: «možda je vrijeme da razmislite o povratku na jednu staru ljubav. Ali jedino ako ste sigurni da za tim postoji snažan interes s obje strane». Njegov: «ako već neko vrijeme osjećate neku neugodnu napetost u odnosu s osobom kojoj je do vas stalo, možda je došlo vrijeme da poduzmete neku odlučniju akciju».
Očekivati akciju? Ne znam baš. Jednom smo raspravljali o optimizmu, pesimizmu i realizmu. On je kao optimist. A ja nisam nijedno od toga. Ja sam samo sanjar.
Dakle, moja teorija je da se uvijek mogu nadati, ali kad počnem nešto očekivati, ulazim u opasnu zonu mogućeg razočaranja. Ni ovaj put nisam očekivala ništa. Ali ipak sam razočarana. Mislim da je cijela priča o nama trebala malo drugačije završiti.
Bili su to dani ekstaze.
Shvaćanje da tamo postoji netko koga bi mogla voljeti, netko tko je sve ono što tražim, trebam i želim, budi osjećaj nade. On zapravo i nije znao tko sam ja. Nije znao o meni apsolutno ništa. Ali mislim da mu se stvarno svidio moj pristup i sve ono što od mene dobiva.
A ja? Ja sam se razboljela od one ženske bolesti iskrenosti i bila sam toliko opuštena, nasmijana i iskrena kao… kao prošli put kad sam voljela. S njim sam se osjećala nježno, slobodno i prekrasno. Vjerovala sam mu svaku riječ iz nekih svojih razloga. Danas ih ne razumijem, ali mislim da je ono što je tada bilo među nama bila ona misteriozna kemija.
Zašto je to nestalo sam jednim bljeskom?… trenutkom…
Zašto se sve pretvorilo u neku nevjerojatnu prazninu, tupi osjećaj izgubljenosti…
Zato mrzim ovo sunce što me budi iz nemirnog sna. I dok šećem gradom među tisućama ljudi, ja sam ipak sama sa svojim mislima. I dok plešem s drugima, ipak tražim ta dva tamna oka… i njegove ruke.
Zastao mi je pogled na labudovima u letu preko jezera. Ta sloboda, ta divlja priroda, taj beskrajni mir, bjelina… to sam bila ja… mi.
A sad? Što sam sad? Kao proljetnica kroz granje i trnje pokušavam se domoći malo svjetlosti i topline da mogu nastaviti živjeti. Ali moje sunce zaklanjaju oblaci neznanja. Ja zaista ne znam što on osjeća, a želim znati. Ja ne znam što je istina, a moram saznati da bi živjela.
Kako mu objasniti da bol zbog nekoga raste eksponencijalno svaki sljedeći put kad te povrijedi i da je ludost prodati zlato za prašinu. I da je sve osim sjećanja prolazno… jedino ona ostaju zauvijek.
Možda mu jednom bude žao… ali, možda će tada biti prekasno.
Živjeti s njim bilo je san. Ali, budućnost me zove. I da, ja znam da moram dalje. Hrabro, ali s odgovornošću za posljedice. Po tisućiti put krećem ispočetka.
A on? On će uvijek biti poseban za mene. Jedinstven… i moja nada.
- 22:05 - Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 21.05.2004.

Kaos

Ne znam jeste li i vi to primijetili, ali ja imam osjećaj da kad sam ili jako tužna ili jako sretna, vrijeme prebrzo prolazi i cijeli svijet kao da se okreće sto puta brže nego inače. Stvari se počinju događati nekom neslućenom brzinom. I kako to obično biva, (ne)sreća dolazi u paketu, poput valova u plimi, obuzima me potpuno i odnosi u neki moj sagrađeni svemir… no, da , sad sam postala patetična. Evo, neću više.

Sad probajte zamisliti raspoloženje u kretanju srčanog ritma na EKG-u. Ili ono kad tijelo izgubi vezu s razumom jer je suviše umorno da bi zadržalo minimum koncentracije na ovaj svijet… e, tako izgleda moj život u posljednje vrijeme.
Beskonačna krivulja s milijun maksimuma i minimuma… ovo je sad posljedica 6 sati matematike jučer na faksu (mrzim integrale!).
Kad smo već kod matematike, nekima obično proradi mašta, pa je tako kolega morao svima ispričati vic kojem se možete nasmijat samo ako vam je stvarno dosadno…
Dakle: Zašto zec ima dugačke uši i kratak rep????
Pa, da je obrnuto, bio bi vjeverica.
Toliko o tome. I da… ja sam se nasmijala, ne zato što mi je to bilo nešto smiješno, nego zbog načina na koji je on to ispričao. Ma, legenda…kažem vam…

Nego moja bi se stranica zapravo trebala svati Kaos, a ne ovak kak se zove. Možda bi ju trebala preimenovat, ili se možda sredim, pa ipak ne.

Da, danas sam sasvim slučajno srela frendicu ispred faksa dok sam čekala kolokvij iz informatike (btw: prošla sam!) i pokazala sam joj svoj blog jer eto, nema Internet, pa onda sve moramo na faksu, ali dobro…
I tako, čita ona blog i onda skužim kak joj se okice cakle, onak slatko dok je čitala Tugu, mislim… ona je plakala sa mnom i bila je tužna koliko i ja, ali ovo je bilo prvi put ovako… i vjerovali ili ne odmah sam osjetila neki ponos što su neke moje riječi izazvale emocije kod ljudi, i osjetila sam da nisam sama, nevjerojatan osjećaj… možda da počnem stavljat i pjesme, pa da vidim kakve će biti reakcije. :-) Ali moj blog sasvim sigurno ne čitaju oni koji bi možda trebali :-(. Oni čitaju neke druge stranice… evo opet sam skrenula s teme, mada i nemam neku temu.

Vikend je na vratima! Jupi! Nadam se bar nekoj duuuuugoj kavi s frendicom, jer malo je frka i s lovom i s učenjem, ali kavicu si moram priuštiti. To mi je umjesto psihijatra, odmah sam super nakon doze kofeina (optimizma) i šetnjice. Jedva čekam.
A i dečki nisu loši i perspektive neke dobre terase…
Čitamo se…
- 20:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 18.05.2004.

Tuga...

Tuga me jučer dotakla, velom je moje snove prekrila…

Postoji razlog zašto dva dana nema mojih postova. Ispast će da sam depresivna, ali nije to depresija, samo tuga.
Već dugo se nisam osjetila tako bespomoćnom, slabom kao jučer kad sam spoznala bol zbog boli.
I odjednom su sve moje tuge i svi moji problemi postali sitnice, jer tamo u nekom drugom svijetu netko tko je meni u životu na trenutke bio sve, tuguje.
U prvom postu, napisala sam da mi ostaje vječna potraga za ljubavlju. U drugom postu pisala sam o prijateljstvu. Ali, prijateljstvo uključuje ljubav, a ljubav ne isključuje prijateljstvo…
I voljeti prijatelje treba znati… a voljeti znači dijeliti… dijeliti i tugu.

Kada netko napusti ovaj svijet, tražimo razloge. I koliko god se trudili, potraga je uzaludna. Jer ipak postoji netko tko je iznad nas, netko koga možete zamisliti kao starca sa bijelom bradom, netko bez lica, netko nevidljiv, netko koga možete zvati bilo kojim imenom, ali ga nikad nećete dozvati i čuti mu glas, jer on će uvijek ostati miljama daleko iznad nas. I on kao da se igra nama, kao dijete koje ne razumije mnogo toga, a mi smo samo figure na šahovskoj ploči.

Dođu trenuci kad život dijeli živote. I razumjeli mi to ili ne to tako mora biti. Jer mi smo ipak samo na putovanju. Ne znam od kuda dolazimo niti kamo idemo. Ne tražim niti odgovore na to pitanje.
Ali ono što bih zaista voljela znati je kako se pomiriti s činjenicom da najdraži odlaze kad ih najviše trebamo… bez naše krivnje… bez rastanka.
I tko to može brisati suze onima koji ostaju? Koje su to riječi koje mogu otjerati tugu? Koja je to snaga koja nas vodi dalje?

Kad bih znala odgovore na ova pitanja, ne bih bila ovako bespomoćna gledajući suze onih koji ostaju iz nekoga tko je otišao prerano. Preostaje mi sam o plakati s njima i vjerovati u priče o nekom boljem životu u raju… i pomiriti se s činjenicom o prolaznosti... ma kako besmislena ona bila.
I voljeti one koji ostaju.
- 08:17 - Komentari (2) - Isprintaj - #

subota, 15.05.2004.

Fali mi...

Još jedna subota, a ja sam doma.
A zašto... kad bi tako željela biti na drugom kraju grada, s ljudima s kojima želim plesati, plesati, smijati se, plesati, gledati ih....
Ali ne, ja sam doma!... jer u ponedjeljak je ispit, u srijedu isto i u četvrtak isto... i znam ako da ako subotu provedem vani, u nedjelju nema učenja jer se jednostavno ne mogu prisilit.
Samo vrtim neke filmove po glavi, analiziram, spavam, čitam novine... i tak mi se ne da...

Prošli sam vikend doslovno provela u krevetu, jer u petak sam bila vani ( i bilo je dobro:-)), ali je vikend zato bio mortus (ne zbog alkohola!).

I sad su ti isti ljudi koje sam gledala tada, na drugom kraju grada i uživaju, a ja nadobudna cijeli dan "učim"...

No, neću više kukati, nema smisla... znam da ću do 20.06. dati uvjet i ponosno pokazivat index.
Nije da sam neka štreberica, ali volim osjetit uspjeh... adrenalin... ponos... umor... i znam da će sljedeće ljeto biti ludo, najluđe do sada...
Jedva čekam dan kad ću spakirat stvari i otputovat negdje, svejedno, samo da se konačno maknem od svega ovoga.

A sad mi više od svega fale dva oka... najtoplija... najljepša... najslađa..
- 22:56 - Komentari (6) - Isprintaj - #

Analiza

Ima dana (tjedana/mjeseci) kad me uhvati neka opasna bolest analiziranja. I onda počinjem analizirati sve i svašta. Uža specijalnost su mi muški mozgovi.
Mislim neke stvari stvarno ne kužim... no ako ste mislili da ću sad o tome pisati; e pa varate se :-)!
Neću.

Zapravo sam htjela malo o prijateljstvu. Baš sam pronašla neke porukice koje su mi slali prijatelji ili sam ih ja slala njima, svaki put kad bi netko od nas osjetio potrebu.
Ima i nekih stvari kojih se ne volim prisjećati, kao što je bio totalni kaos jedno ljeto, još u srednjoj, kad se sve jednostavno počelo raspadati. Zašto?
Ne znam ni danas koji je zapravo bio razlog; ljubomora, nerazumijevanje, egocentičnost, netolerancija... odrastanje?
No, nije to više ni važno.

Ali taj osjećaj bespomoćnosti da se pogazi ponos, kaos emocija u glavi – ljubav i mržnja se stapaju u jedno i umiru i rađaju se zajedno ponovno, i ponovno, i ponovno i pnovno... jedan je od onih osjećaja koje ne želim osjetiti više nikad.

I što je to u nama da tako lako stavljamo na kocku ono što nam donosi osmijehe, entuzijazam, utjehu... ono što nas može oživjeti kad umiremo.
I zašto prijatelje počinjemo cijeniti više kad ih počinjemo gubiti?

Imam prijateljicu koja može gledajući moje lice čitati moje misli. Ali stvarno...nije to samo otkrivanje emocija, nego i razloge njihova rađanja. ( :-) Andy KISS)
To me ponekad i plaši... jer moje su misli ipak samo moje, i nije baš da ih želim dijeliti s javnošću.

Postoji neka tanka nit među nama koja spaja naše udaljene svemire. I koliko god bile različite i živjele različite živote, ta nit se nikad ne raskida.
Volim ju. I ona to zna.

A ovih dana postajem nekako svjesna toga koliko mi nedostaje njezino prisustvo svaki put kad osjetim tugu, jer ona je jedna od rijetkih lica u mojem svijetu pred kojim se ne bojim pokazati sve što osjećam... i samo njezine ruke znaju brisati moje suze, i samo njezine riječi znaju izmamiti osmijeh... ponekad...

U svima nama se s vremena na vrijeme javi potreba za osjećajem pripadnosti.
Ako ste ovaj tekst čitali od početka, možete samo slutiti kakav je kaos u mojoj glavi.
Ali mene to uopće ne zabrinjava.
Ne sjećam se od koga sam dobila ovu poruku, ali...
«Prijatelji su anđeli na čija krila nas nose svaki put kad naša zaborave letjeti.»
A ja pripadam svojim anđelima... :-)
- 10:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 14.05.2004.

Moj prvi blog

Eto, ovo je moj prvi blog!
Mislim, sad nemam neku inspiraciju za pisanje, ali nekak mi je bila zanimljiva ideja imati vlastitu stranicu i da mogu cijelom svijetu reći ono što ne želim izgovorit... da, dobro, dosta o tome...

Nego, danas sam se vidjevši maturante na Črnomercu sjetila sebe prije nekih godinu dana.
i onda skužim kak se sve promijenilo... ja više nisam ona ista cura koja se živcira oko toga dal će se upisat ne faks, kak će proć matura, dal ću nać ljubav svog života i dobar posao...

Danas sam na faksu (onom kojeg sam željela), matura je bila najljepše, ali možda i najteže emotivno iskustvo srednje škole, imala sam najbolji posao na svijetu, posao na kojem sam upoznala neke izuzetne ljude, i možda najvažnije upoznala sam sebe...

....a ljubav? ne znam jel to bila ljubav, ali dobar je osjećaj... nije ljubav života, ali je poticaj, energija, motivacija i tuga, u isto vrijeme. još uvijek malo boli, ipak je ostalo sjećanje, ali nekako sam ipak uspjela polijepiti komadiće slomljenog srca.


Da se vratim... da, prošla je godina dana, u svakom slučaju zanimljiva...
i gdje smo sad? ne brinem više o maturi, prijemnom, poslu i svim tim važnim stvarima.
sad su u mojoj glavi neki potpuno drugi filmovi, neke nove tuge, intrige i pitanja...
a prošla je godina... i vjerojatno ću se sljedeće ponovno sjetiti sebe... i sljedeća će proći još brže...

ostaje mi vječno traganje za ljubavlju.
- 17:46 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Sljedeći mjesec >>

  svibanj, 2004 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

  • Riječi...glas


    Ponekad se u mojoj glavi događaju nevjerojatne stvari. To su dijalozi koje nitko nikada neće čuti. A sve ove riječi koje pišem ovdje, samo su neke od onih koje ne govorim na glas.

    Svaku zaslugu za ovaj GENIJALAN dizajn pripisujem MIND REINSTALLATION.
    Bio je to njezin rođendanski poklon. :)
    Hvala ti draga!


    Moja e-mail adresa:

    blu_morning@net.hr

  • Mali savjeti za sreću


    Kročite smireno kroz buku i struku i ne poželite mir koji donosi vječna tišina. Trudite se, ali bez potčinjavanja da budete u dobrim odnosima sa svim ljudima. Govorite svoju istinu tiho i jasno i slušajte što vam drugi govore, jer čak i dosadni i neuki imaju svoju priču. Izbjegavajte glasne i agresivne osobe - one uznemiruju dušu! Uspoređujući sebe sa drugima možete postati sujetni i ogorčeni, jer uvijek će biti gorih i boljih od vas. Uživajte u svojim dostignućima kao i u svojim planovima. Vodite računa o svom zvanju ma kako skromno ono bilo, jer to je nešto stvarno što posjedujete u ovom nemirnom i promjenjivom vremenu. Budite svoji! Posebno ne iziskujte lažnu naklonost niti budite cinični u ljubavi. Unatoč svim prijevarama i razočaranjima, ljubav uvijek ispočetka niče poput trave. Brižljivo postupajte s iskustvom koje vam donose godine i dostojanstveno im predajte mladost. Razvijajte snagu duha da vas zaštiti od iznenednih nedaća. Ne budite sebe sumnjama i negativnim razmišljanjima, previše je strahova rođeno u samoći i premorenosti životom. Ispod zdrave discipline budite nježni prema sebi. Vi ste dijete svemira kao i stabla i zvijezde i vi imate pravo biti ovdje. I bez obzira da li je to vama jasno ili ne, svemir se razvija točno onako kako treba. Zato, budite u miru Božjem, ma što za vas on bio, i ma kakvi bili vaši zadaci u ovoj ludnici, sačuvajte mir u svojoj duši. Sa svim svojim prijevarama, svojom iskrenošću i promašenim snovima ovo je još uvijek predivan svijet. Čuvajte sebe. Uložite sve što imate i što jeste - i budite sretni.

    Pronađeno u crkvi Sv. Pavla u Baltimoreu 1692.g.




    Ne hodaj iza mene, neću te voditi.
    Ne hodaj ispred mene, neću te pratiti.
    Samo hodaj pored mene i budi mi prijatelj.
    Albert Camus

  • More Than Words

    (Extreme)

    Saying I love you
    Is not the words I want to hear from you
    It's not that I want you
    Not to say, but if you only knew
    How easy it would be to show me how you feel
    More than words is all you have to do to make it real
    Then you wouldn't have to say that you love me
    'Cause I'd already know

    What would you do if my heart was torn in two?
    More than words to show you feel
    That your love for me is real
    What would you say if I took those words away?
    Then you couldn't make things new
    Just by saying I love you

    More than words.....

    Now I've tried to talk to you and make you understand
    All you have to do is close your eyes
    And just reach out your hands and touch me
    Hold me close don't ever let me go
    More than words is all I ever needed you to show
    Then you wouldn't have to say that you love me
    'Cause I'd already know

    What would you do if my heart was torn in two?
    More than words to show you feel
    That your love for me is real
    What would you say if I took those words away?
    Then you couldn't make things new
    Just by saying I love you

    More than words.....


    Dreaming of You
    ( Selena )

    Late at night when all the world's sleepimg
    I stay up and think of you
    And I wish on a star that somewhere you are
    Thinking of me too

    'Cause I'm dreaming of you tonight
    'Til tomorrow I'll be holding you tight
    And there's no where in the world I'd rather be
    Then here in my room, dreaming about you and me

    Wonder if you ever see me
    And I wonder if you know I'm there
    If you looked in my eyes would you see what's inside?
    Would you even care?

    I just wanna hold you close
    But so far all I have is dreams of you
    I wait for the day, the courage to say
    How much I love you

    'Cause I'm dreaming of you tonight
    'Til tomorrow I'll be holding you tight
    And there's no where in the world I'd rather be
    Then here in my room, dreaming about you and me

    Late at night when all the world's sleepimg
    I stay up and think of you
    I still can't believe that you came up to me
    And said I love you
    I love you too

    Now I'm dreaming with you tonight
    'Til tomorrow and for all of my life
    And there's no where in the world I'd rather be
    Then here in my room dreaming with you endlessly

    I'm dreaming of you tonight
    'Til tomorrow I'll be holding you tight
    And there's no where in the world I'd rather be
    Then here in my room, dreaming about you and me

    Now I'm dreaming with you tonight
    'Til tomorrow and for all of my life
    And there's no where in the world I'd rather be
    Then here in my room dreaming with you endlessly


    TI KOJA IMAŠ NEVINIJE RUKE

    Ti koja imaš nevinije ruke od mojih
    i koja si mudra kao bezbrižnost.
    Ti koja umiješ s njegova čela čitati
    bolje od mene njegovu samoću,
    i koja otklanjaš spore sjenke
    kolebanja s njegova lica
    kao što projetni vjetar otklanja
    sjene oblaka koje plove nad brijegom.

    Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
    i tvoja bedra zaustavljaju bol,
    ako je tvoje ime počinak
    njegovim mislima, i tvoje grlo
    hladovina njedovu ležaju,
    i noć tvojega glasa voćnjak
    još nedodirnut olujama.

    Onda ostani pokraj njega
    i budi pobožnija od sviju
    koje su ga ljubile prije tebe.
    Boj se jeka što se približavaju
    nedužnim posteljama ljubavi.
    Iblaga budi njegovu snu,
    pod nevidljivom planinom
    na rubu mora koje huči.

    Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
    ožalošćene pliskavice.
    Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
    neće ti učiniti zla.
    I žedne zmije koje ja ukrotih
    pred tobom će biti ponizne.
    Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
    u noćima oštrih mrazova.
    Neka te miluje dječak kojeg zaštitih
    od uhoda na pustom drumu.
    Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah
    svojim suzama.

    Ja ne dočekah najljepše doba
    njegove muškosti. Njegovu plodnost
    ne primih u svoja njedra
    koja su pustošili pogledi
    goniča stoke na sajmovima
    i pohlepnih razbojnika.

    Ja neću nikada voditi za ruku
    njegovu djecu. I priče koje
    za njih davno pripremih
    možda ću ispričati plačući
    malim ubogim medvjedima
    ostavljenim crnoj šumi.

    Ti koja imaš nevinije ruke od mojih,
    budi blaga njegovu snu
    koji je ostao bezazlen.
    Ali mi dopusti da vidim
    Njegovo lice dok na njega budu
    silazile nepoznate godine.

    I reci mi katkad nešto o njemu,
    da ne moram pitati strance
    koji mi se čude, i susjede
    koji žale moju strpljivost.

    Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
    ostani kraj njegova uzglavlja
    i budi blaga njegovu snu!
    Vesna Parun

    PJESNICI

    Pjesnici su čuđenje u svijetu

    Oni idu zemljom i njihove oči
    velike i nijeme rastu pored stvari

    Naslonivši uho
    na ćutanje što ih okružuje i muči
    pjesnici su vječno treptanje u svijetu
    Antun Branko Šimić

    NOTTURNO
    Noćas se moje čelo žari,
    noćas se moje vjeđe pote;
    i moje lice san ozari,
    umrijet ću noćas od ljepote.

    Duša je strasna u dubini,
    ona je zbilja u dnu noći;
    plačimo, plačimo u tišini,
    umrimo, umrimo u samoći.
    Tin Ujević