Ti posebni ljudi...

Postoje ljudi koji u naše živote ulaze, pozvani ili nepozvani, samo s jednom zadaćom. Da ih promijene.
Ima nešto u njima. U njihovim riječima, pogledu, dodiru, nešto na njihovim licima… neshvatljivo… toliko obično, a ipak puno drugačije od ostalih. Oni postaju svjetionik kada ne znamo kuda dalje, putokaz za izgubljene.

Bio je jedan čovjek u mom životu kojeg sam dugo prihvaćala kao jednog među mnogima. Ipak, nešto u meni znalo je da on to nikada neće biti. I koliko se god se ja trudila, moja fascinacija njime nije se mogla sakriti, upravo suprotno - rasla je.

Sudbina, ako ona postoji, spojila nas je u pravom trenutku.
Ja sam bila bez nade, tužna, izgubljena, bojala se svega onog što me čekalo tada i još me čeka.
A on… on je bio život. Imao je iskustvo koje sam ja trebala, imao je nježnost koju sam ja željela, i onaj pogled u očima… umoran, ali blag i predivan.
Našim susretom moj se život počeo mijenjati iz jednostavnog razloga što je postao bogatiji za jednog anđela. Anđela čija su krila nosila moje umorne misli. Motor koji me tjerao da dam sve od sebe… čista energija.

Zbog njega sam danas sve što jesam. Zbog njega sam imala hrabrost i motivaciju napraviti velike korake. Moj je život krenuo u pravom smjeru.
On je bio jedina osoba koja je znala da mogu osvojiti svijet. A ja sam za njega bila kraljica.
I da, imao je pravo da ću uspjeti. Nadam se da zna da je veliki dio mene.

Danas on više nije ovdje. Kao što nas je spojio, život nas je razdvojio. Ponovno ga trebam, baš kao prošli put… bar na trenutak. Samo da me podsjeti na onaj osjećaj…
On će zauvijek ostati ideal za mene. Ima osobnost kojoj težim, ima mir koji želim.
Želim jednom nekome postati ono što je on meni. Vječna nada.. i nečija krila…