Ne znam jeste li ikada osjetili neku plimu osjećaja.
Kad vam pogled na majku s djetetom izaziva osmijeh, kad pozdravljate prijatelje sa sjajem u očima, kad poklanjate pažnju nepoznatima, kad živite svaki trenutak, kad želite pomoći, kad znate voljeti… kad postajete više od onog što ste bili jučer… kad tuga ne postoji, kad su suze smijeh, kad rane dobiju lijek, kad bol mire, kad brige pobjegnu…
Tako se ja osjećam. Zbog ljubavi, naravno. I ne, nije se dogodilo čudo… još uvijek sam sama. Ali biti sam može biti predivno iskustvo… jer tišina koju slušam dok razmišljam o… možda je najljepša muzika koju ću ikada čuti. I u tim trenucima, nekako, kao da počinjem više voljeti sebe. Postajem svjesna ljepote kojom me život dariva… postajem zahvalna za tugu koja me obuzimala prošlih dana jer po tisućiti put je nakon kiše osvanula duga. I ne bilo kakva duga, već duga ljepša i veća nego ikada.
Nije lijep osjećaj kad darivate ono najvrednije što imate, sebe, ljubav, a on to ne želi… nije lijepo osjetiti nemoć zbog neznanja, nije ni lijepo živjeti u nadi kad znaš da se ništa neće promijeniti… ali iza svega toga ipak ostaje nešto. Ostaje iskustvo i… i ostaje ljubav.
Ne znam jeste li ikada bili zaljubljeni u nekoga toliko jako da zapravo uopće niste primjećivali njegov lik, tijelo…
On je za mene bio samo pogled, nježnost, duša, srce, smijeh, tajna… on nije imao tijelo… ono nije bilo važno. I koliko god bio nesavršen, on je za mene bio ideal. Sad kad razmislim, uopće ne mogu spojiti tu njegovu osobnost s njegovim tijelom… zapravo, ono nikada neće ni postati važno za moju priču.
A ljubav koju sam poklanjala i meni je teško opisati. Željela sam dati sve što želi, bila sam nježna kao žena i željela sam ga kao žena, bila sam sretna kao dijete i trebala sam ga kao dijete.
I možda ćete pomisliti da sam tužna… ne, ne više… tuga više ne živi ovdje.
U meni živi samo ljubav. Jer moja je ljubav kao energija – ona ne može nestati, ona se samo pretvara iz jednog oblika u drugi. I ja ga ne mogu prestati voljeti, ja to ne znam odlučiti… samo ću ga voljeti na drugi način kao i sve one koje nisam smjela imati, a imali su mene.
U meni živi ljubavi dovoljno za cijeli svijet… ona je moja moć i oružje kojim zaustavljam tugu.
Tišina u meni, ta prekrasna muzika mog srca, ponovno u meni budi osmijehe.
Jer, žensko srce je kao tramvaj, uvijek stane u njega bar još jedan čovjek.
A dok čekam posljednjeg putnika svog srca, voljet ću cijeli svijet. :-) ma kako nesavršen on bio.