Volim se voziti tramvajem. Kad nije gužva, naravno. Ionako sam prisiljena provesti svaki dan sat i pol do faksa u jednom smjeru u busu i tramvaju. Nakon nekog vremena, to trajanje postalo je nekako kratko. Još uvijek živim na istoj adresi, ali vrijeme na putovanju mi prolazi nevjerojatno brzo. Uvijek utonem u neke svoje misli. I zapravo se veselim tim beskrajnim putovanjima, zato što to nisu obična putovanja. To su moja mala putovanja uma, misli i promišljanja.
Tako sam se jučer vozila u šestici. Nije bilo gužve (nekim čudom s obzirom na doba dana), i malo promatrala ljude u njoj. Različiti, potpuno različiti… ne samo da izgledaju različito, nego to su neki različiti svjetovi kojima je možda jedina zajednička karakteristika to što su se eto, u isto vrijeme, na istom mjestu, silom prilika našli u istom tramvaju.
Gledajući njihova lica počela sam se igrati. Zapravo njihovi pogledi u meni su budili neke asocijacije… i tako sam počela razmišljati o tome kako svaki od njih ima neku svoju priču…
Svaki od njih nosi svoju tugu, svoju ljubav, svoje brige, svoja sjećanja, misli, snove, ciljeve… svaki od njih gradi svoj svijet…
I koliko god njihove priče bile različite; tužne, sretne, duge, kratke, jednostavne ili zamršene… ma kakve one bile… one su još uvijek - nedovršene. Još uvijek traju, svaki od njih još uvijek stigne zaljubiti se, voljeti, ostaviti nekoga, sklopiti prijateljstvo, pronaći posao, stvoriti život, zaraditi novac, osvojiti svijet… promijeniti svijet…promijeniti sebe…
Pitanje je jedino jesu li oni toga svjesni? Ili žale zbog prošlosti? Nesretne ljubavi? Slomljenih krila?
Ili žive u budućnosti? Kuju snove tamo gdje nije sigurno da će stići?
U svakom slučaju propuštaju trenutak… sada…
I razmišljajući tako o njima, shvatila sam da sam i ja dio ovog tramvaja, i ja sam jedan svijet… imam svoju priču…i ja živim tamo gdje sam nekad bila, i tamo gdje možda nikada neću stići.
A trenutak se poput pijeska prosipa kroz moje prste i osjećam se nemoćnom jer ga ne znam zaustaviti, umjesto da uživam u dodiru njegove nježnosti dok mi sunce miluje lice i dok mi taj isti pijesak posljednji put dotiče stopala… prosipajući se…
I taj trenutak, možda nekima beznačajan, za mene je velik, poseban i neponovljiv… to je moj trenutak shvaćanja… trenutak ponovnog osvajanja svijeta.