Ima dana (tjedana/mjeseci) kad me uhvati neka opasna bolest analiziranja. I onda počinjem analizirati sve i svašta. Uža specijalnost su mi muški mozgovi.
Mislim neke stvari stvarno ne kužim... no ako ste mislili da ću sad o tome pisati; e pa varate se :-)!
Neću.
Zapravo sam htjela malo o prijateljstvu. Baš sam pronašla neke porukice koje su mi slali prijatelji ili sam ih ja slala njima, svaki put kad bi netko od nas osjetio potrebu.
Ima i nekih stvari kojih se ne volim prisjećati, kao što je bio totalni kaos jedno ljeto, još u srednjoj, kad se sve jednostavno počelo raspadati. Zašto?
Ne znam ni danas koji je zapravo bio razlog; ljubomora, nerazumijevanje, egocentičnost, netolerancija... odrastanje?
No, nije to više ni važno.
Ali taj osjećaj bespomoćnosti da se pogazi ponos, kaos emocija u glavi – ljubav i mržnja se stapaju u jedno i umiru i rađaju se zajedno ponovno, i ponovno, i ponovno i pnovno... jedan je od onih osjećaja koje ne želim osjetiti više nikad.
I što je to u nama da tako lako stavljamo na kocku ono što nam donosi osmijehe, entuzijazam, utjehu... ono što nas može oživjeti kad umiremo.
I zašto prijatelje počinjemo cijeniti više kad ih počinjemo gubiti?
Imam prijateljicu koja može gledajući moje lice čitati moje misli. Ali stvarno...nije to samo otkrivanje emocija, nego i razloge njihova rađanja. ( :-) Andy KISS)
To me ponekad i plaši... jer moje su misli ipak samo moje, i nije baš da ih želim dijeliti s javnošću.
Postoji neka tanka nit među nama koja spaja naše udaljene svemire. I koliko god bile različite i živjele različite živote, ta nit se nikad ne raskida.
Volim ju. I ona to zna.
A ovih dana postajem nekako svjesna toga koliko mi nedostaje njezino prisustvo svaki put kad osjetim tugu, jer ona je jedna od rijetkih lica u mojem svijetu pred kojim se ne bojim pokazati sve što osjećam... i samo njezine ruke znaju brisati moje suze, i samo njezine riječi znaju izmamiti osmijeh... ponekad...
U svima nama se s vremena na vrijeme javi potreba za osjećajem pripadnosti.
Ako ste ovaj tekst čitali od početka, možete samo slutiti kakav je kaos u mojoj glavi.
Ali mene to uopće ne zabrinjava.
Ne sjećam se od koga sam dobila ovu poruku, ali...
«Prijatelji su anđeli na čija krila nas nose svaki put kad naša zaborave letjeti.»
A ja pripadam svojim anđelima... :-)
Post je objavljen 15.05.2004. u 10:41 sati.