Što je to što me tjera da provodim vrijeme na internetu otkrivajući svoje misli neznancima. Ljudima koji me uopće ne poznaju, ljudima koje ja ne poznajem. Zašto dijeliti svoje misli s onima kojima u životu ništa ne značim?
Ispada da ih nemam kome drugom reći... ali, ne, to nije istina. Imam dovoljno prijatelja koji me znaju i žela slušati. I nije da se bojim izgovoriti na glas sve ove riječi koje radije pretvaram u slova, tragove. Oni koji me poznaju, znaju da sam vrlo iskrena, izravna i otvorena. Ne znam glumiti.
Pa ipak...
Postoje riječi koje se daju izgovoriti na glas. One nisu iste kad postaju zvuk. I koliko god predivna njihova melodija bila, zapisane (pa makar i kao nizovi nula i jedinica), one postaju trajanje. U meni živi nada da one barem nekima nešto znače. Da barem nekome izmame osmijeh na lice... da ih barem jedan čovjek osjeti onoliko snažno koliko su one snažne u meni.
Ako se to ikad dogodi, onda one imju svoj smisao.