Jednom davno rodio se jedan čovjek. Čovjek koji je trebao biti poput ostalih ljudi. Čovjek kao svaki drugi - sa svojom pričom o djetinstvu, sa sjećanjima na mladost, sa velikim i malim radostima, promašenim željama i snovima, ostvarenim i zaboravljenim ciljevima, promašenim željama, čovjek sa ljubvnim iskustvima, posebnostima, karakterom i životom. Čovjek kao svaki drugi.
Ali taj čovjek to nije želio biti. On je želio biti nešto više. Nadvladati osjećaje, skrivati promašaje, ostvarivati velike ciljeve, želio je biti iznad svih i svakoga. Želio je zamijeniti Boga.
I penjao se Čovjek sve više i više. I bio je bolji od mnogih. Zaradio je novac, stekao ugled. Voljeli su ga. Zapravo, nisu ga imali ni razloga ne voljeti, jer Čovjek je zaista bio idol.
I tako živeći, Čovjek ostari. Kosa je postala sijeda, aleđa se saviše pod bremenom vremena.
Iskustvo i znanje je ono najvrednije što čovjek može posjedovati kad se nađe na kraju svog puta.
Dobio je Čovjek priliku da nekima da krila, hrabrost, znanje i iskustvo. Ali on je još uvijek želio zamijeniti Boga. Krojiti budućnost manjima i rušiti snove slabijima. I odluči Čovjek da bude kako želi. I slomi krila manjima i sruši snove slabijima. I bude sretan.
Ali jadan čovjek nije znao da je umro u očima onih koji su mu se zaista divili. Mnogi od onih koji su za njim išli shvatiše da ispod lica Čovjeka ne postoji duša. Vidjeli su da ispod lica Čovjeka ne postoji Čovjek.
Umro je čovjek na svom vrhu. Ali umro je sam, jer na vrhu ima mjesta samo za jednoga.
I bješe zaboravljen. Jer iza sebe nije ostavio ništa.
Nije imao što ostaviti, jer dušu je izgubio na početku ove priče.