OK, naspavala sam se. Subota je.
Što se tiče mog zadnjeg posta... Možda bi ga trebala izbrisati. Bilo je to punih 7 sati depresije. Znam da nije sve tako crno kako se čini... ali kad sam umorna, tužna, povrijeđena... onda sam stvarno na dnu.
A zašto? Zato što si neki ljudi, koji to i nisu, uzimaju za pravo rušiti tuđe snove. Ubijaju nadu... skrivaju se pod slatkoriječivim maskama... otkrivaju se pred najranjivijima... lome krila zaljubljenima...
Zato što neki ne znaju što znači voljeti čovjeka... zato što se boje biti ono što zaista jesu.
Rekla bih, nisu oni krivi. Kriva sam sama što previše sanjam. Kriva sam što vjerujem u nadanje, kriva sam što se ponekad zaista previše trudim...
i što vjerujem u pravdu.
I nitko nije kriv kad mi zbog mojim misli krila budu slomljena.
To se dogodilo jučer.
Ali danas... danas sam puna inata da dokažem da se znam boriti protiv njih. Ja imam pravo na svoje snove... ja imam pravo željeti što god hoću i koga god hoću... imam pravo biti ovdje jer sam kao i oni samo dijete svemira...
Spremna sam uložiti sve što imam i sve što jesam da se dignem više nego što sam ikad bila... spremna sam sanjati nove snove i željeti nove želje.
I znam da nikada, baš nikada neću biti poput njih.
Nije da nisam tužna... još je u glavi onj kaos... još je u meni onaj osjećaj.. ali... sutra nikad ne umire. :)))
Post je objavljen 12.06.2004. u 18:35 sati.