Jutros dok sam se polako vukla do NSB-a prolazila sam Paromlinskom ulicom. To je ona ulica iza Glavnog kolodvora. U staroj, sivoj, derutno zgradi bez prozora i vrata, u zgradi koja kao da dopušta svima i kao da poziva sve nas da vidimo što se u njoj događa, već dugo žive Cigani. Ilegalno, naravno.
Ali u tu zgradu nitko ne ulazi...
Baš sam malo prije toga u Pothodniku kupila fornete... jer opet sam se prekasno probudila za doručak...
Jedna mala raspjevana djevojčica vozila se na svom malom biciklu koji je vjerojatno na ilegalan način došao do nje, ali to nije ni bitno...Pogledala me svojim tamnim očima, a njeno zaprljano lice uputilo mi je najslađi osmijeh. Molećivo je izgovorila:"Teta daš mi jednu buhtlu?"
I tako je moj dan započeo božanskim osjećajem davanja.
Sretna sam.
To davanje dalo mi je mir. Dovoljno mira za cijeli svijet.
Danas me čeka cjelodnevno učenje. Knjiga ima točno 540 strana. A ja imam 3 dana da to sredim. Držite mi palčeve.
Post je objavljen 04.06.2004. u 08:18 sati.