Još jedan dan... umoran... učenje... učenje... ne da mi se... spava mi se...
No dobro, dosta kukanja.
Nego, ova pjesma dolje... Kažete da je tužna? Možda malo. Ali ja se zapravo osjećam baš OK zbog te pjesme. Iako nisam mislila da ću nešto ovako intimno stavljat pred cijeli svijet, ipak sam to učinila. Zašto? Pa ne znam, možda zato što postoji minimalna šansa da dođe do onog kojemu je napisana... ali zapravo nije ni važno da li će on to ikada čitati. To tek sada shvaćam. Prije sam uvijek mislila da moje pjesme nemaju smisla ako ih ne čitaju oni zbog kojih su napisane. Ali sada znam da svaki stih ima smisao ako on znači nešto meni... vama... bilo kome tko ga pročita.
I možda je ova pjesma tužna, ali ja nisam baš više toliko tužna, barem ne kao prije. Nedostaje mi... ponekad, ali samo ponekad. I svaki put kad ga vidim, i svaki put kad razmislim o njemu shvaćam razloge zašto nismo zajedno.
On je meni poseban, i uvijek će to biti. Bila sam sretna zbog njega, barem kratko... mogla bi ga voljeti kad bi me želio. Ali mi smo različiti svijetovi koji ne znaju živjeti zajedno. I zbog toga je oproštaj najbolji kraj priče.
Tuga će još ponekad biti ovdje zbog njega... dok ne dođe netko drugi.
Spremna sam na ljubav, pravu ljubav. On to nije bio. Vrijeme donosi svoje... i sve će biti OK. Znam to.
Post je objavljen 07.06.2004. u 19:45 sati.