Volim biti dobra prema ljudima jer znam da će mi biti žao kad više ne budu ovdje. Zapravo želim da što duže ostanu. I ne samo ljudima koji sa mnom žive, već i ljudima koje srećem jednom, dvaput...
Naučila sam od života koliko boli kad netko ode bez pozdrava, au meni ostaju neizgovorene riječi i kajanje zbog propuštenog.
Obećala sam sebi da ću naučiti se nositi s tugom. Ne svojom tugom, već tugom onih koje volim. Jer meni zaista nema težeg osjećaja od onog kad gledam suze na licima koja bi se trebala smijati. Tada moja bol zbog boli postaje tako velika i snažna.
Nikad mi ne uspijeva nositi se s takvim tugama., uvijek posljednja ozdravim.
Ipak, sretna sam zbog svoje naravi. Zto što mogu osjetiti bol zbog tuđe boli, zato što znam od drugih učiti... zato što mogu osjetiti sreću zbog sreće... zato što me osmijeh neznanca može nasmijati.
I baš uvijek vjerujem da će se svaki osmijeh smijehom vratiti... svaki trud talentom obogatiti... iz svakog dodira prijateljstvo rađati.
Nije mi važno koliko će vremena proći dok se to ne dogodi, jer dogodit će se u pravom trenutku.
I onda ću, baš kao sada, biti sretna, bogata i velika. I svojim ću osmijehom donositi osmijeh drugima.
I znam da nikad neću biti poput nekih koji nikada nisu znali pokloniti sebe čak niti onima čijim se prijateljima usuđuju nazvati.
Svaka slučajnost sa stvarnim osobama je pose slučajna.