Gledam danas malo ovaj svoj blog. Svašta tu ima, stvarno. Ne mogu vjerovati da neke stvari dijelim sa strancima. A opet... jesmo li zaista stranci?
Nekako mi se čini da svi mi imamo nešto za reći o sebi, o svom životu. Nešto što se ne govori kolegama na poslu, na faksu, ljudima sa kojima živimo... ponekad , zbog ovog ludog ritma i vremena što se poput pijeska prosipa nošeno vjetrom, neke tajne čak ni prijateljima više ne odajemo. I kao da svatko od nas želi zaustaviti vrijeme, ukrasti trenutak, biti jači od života... i biti ono što zaista jest. Bez maski. Možda ove naše priče koje pričamo sebi i drugima, najbolje opisuju nas. Nismo li mi, napokon, samo osobe? U ovom virtualnom svijetu nema lica, nema očiju. Pa onda, možemo lagati o čemu želimo, možemo pričati što želimo. I biti ono što želimo. U ovom virtualnom svijetu, mi smo samo duše.
I ovdje na mom blogu piše svašta. Sve sam sama pisala. Danas ne mislim da sam neke stvari trebala napisati baš ovako kako jesam možda neke istine ipak trebaju ostati skrivene. A onda opet, svaka riječ, svako slovo, je jedan mali dio mene. I svaki taj mali dio sebe poklanjam onima koji misle da ga trebaju. Ponekad mislim da bi trebala izbrisati neke svoje postove. Ali to onda više nije to. Jer možda upravo ta raznolkost, te očite oscilacije od sreće do tuge, od tuge do sreće, najbolje opisuju mene.
Ovih dana kad je tako teško, mnogo razmišljam o tome kakva sam ja osoba zapravo. I onda pronalazim milijun pogrešaka koje sam učinila, a mislila sam da imam pravo.
I sad se pitam: Je li ovo što se događa kazna? Ako nije kazna, zašto se događa? Ma neka bude kazna, izmolit ću svoju pokoru, samo kad bih mogla vjerovati da će nakon toga biti bolje i lakše. A danas mi je to nekako teško vjerovati. Previše je strahova u meni. Nema više motivacije, ni želja... snovi?... hmmm....
Kad bih barem danas ovdje pokraj mene bio netko na koga se mogu osloniti. Malo odmoriti.
Je li i to kazna? Voljela bih znati.
I bš bih željela izaći iz ove košnice i stati na trenutak. Ali bojim se da se više ne bih znala vretiti. I što mi sad preostaje. Boriti se? Ili odustati?
Govorim si: «Ma hajde, izdrži još malo. Bilo je i gore.». Da, bilo je i gore, ali tada je bilo i snova, želja i ambicija. Danas? Nestalo.
I gle što danas radim – pišem blog. Razgovaram sama sa sobom. Ali ti razgovori zaista zaustavljau vrijeme. Za mnoge – oni nemaju svoj smisao. Za mene su poput molitve.
I možda sam čitajući vlastiti blog upoznala sebe bolje nego što mnogi i mnogo stariji od mene nauče o sebi kroz čitav život.
Vrijeme je za mijenjanje.
Post je objavljen 23.06.2004. u 11:11 sati.