|
ŠETNJA KROZ HRVATSKI SABOR
Ideja je zapravo bila Kapraljevićeva. Baš kad sam iz Našica krenuo put Osijeka, na terasi hotela susreo sam Antuna Kapraljevića, inženjera telekomunikacija i zastupnika u Hrvatskom Saboru. Ispijao je jutarnju kavicu s prijateljima. Lijepo smo se pozdravili. Tada je Kapraljević, koji je rođen u obližnjem Feričancu 14. siječnja 1960. godine, obećao da će jedan dan prohodati sa mnom.
Ako hoćete da budem iskren, nisam mu vjerovao. Znam da su političari su skloni obećanjima.
Kad sam prolazio nekim selom u blizini Vinkovaca, nazvao me Kapraljević, pitao me kako sam i ponovio obećanje. Tada mi je rekao da redovito prati ovu moju pješačku avanturu.
DOBAR DOMAĆIN LOŠEM GOSTU
Da je tako, uvjerio sam se neki dan. Opet me je nazvao i pitao za stanje moga junačkoga nožnog prsta. Zanimao se kad ću nastaviti put. Kad sam mu rekao da to ne ovisi o meni nego o zdravlju rečenoga prsta, pozvao me da svratim k njemu u Sabor na kavu.
Svratih neki dan i tada mi je predložio da s njim prošećem Saborom. Ako se uopće ovo moje šepanje može nazvati šetnjom.
I tako smo se jučer našli u Saboru.
Sad, kad je sve prošlo. Mogu reći da je Kapraljević bio izvrstan domaćin, a ja loš gost.
Jer sam, osim kave, odbio svaki njegov pokušaj da me počasti. Nekoliko me je puta nudio raznim sokovima. Nekoliko puta nastojao me odvesti na ručak u saborski restoran. Budući da pijem kad sam žedan, a jedem kad sam gladan, a u vrijeme našeg hodanja kroz saborske putove i puteljke nisam bio ni gladan ni žedan, svaku sam njegovu domaćinsku ljubaznost sa zahvalnošću odbijao.
STRANAČKA DEMOKRACIJA
Jučer je u Hrvatskom Saboru bio dosadan dan. Saborska većina igrala se demokracije. Vlada je jučer dala vritnjak sve i jednom oporbenom amandmanu na proračun. Sanader, Šuker i ostala vladajuća bratija i sestrija glatko su odbacili oko 350 oporbenih amandmana, da bi kasno noćas zastupnici u Saboru prihvatili predloženi proračun.
Meni su smiješna ta saborska glasovanja. Jer zapravo i nisu glasovanja. U Saboru, ako ćemo pravo za zdravo, sjede stranački poslušnici koji glasuju onako kako stranačka vodstva odluče.
POZIV BLOGERIMA DA GOSTUJU U SABORU
Meni je Kapraljević super momak. Kod njega mi se sviđa što nema dlake na jeziku i što misli svojom glavom. Za razliku od nekih drugih političara koji bujne dlake na jeziku često briju, blajhaju ili prave trajnu ondulaciju.
A da je Kapry u redu lahko ćete se uvjeriti ako zavirite na njegovu WEB stranicu. Jer ćete tamo - http://www.inet.hr/~akapralj/ - naći i one radijske izvještaje pokojnoga Siniše Glavaševića koji su bili najstrože cenzurirani. Pa i onu Sinišinu Optužnicu koju je preksinoć Latin hrabro emitirao u svojoj TV Latinici.
Naravno, i saborske Kapraljevićeve diskusije pobuđuju golem interes javnosti, pa mi rečeni Našičanin iz Feričanaca više sliči na vitku štuku među debelim šaranima u ribnjaku, to jest u Saboru.
Prohodali smo kroz većinu saborskih salona i hodnika. Upoznao me s mnogim zastupnicima, predstavljajući me s respektom i uvažavanjem.
Čak sam bio i na onoj galeriji odakle građani mogu uživo pratiti sjednice u Hrvatskom Saboru. Tamo sam svome domaćinu predložio da i Blogeri jednom odsjede jedan saborski radni dan. I to onaj kraći, što je Kapraljević prihvatio.
Sad je red ma Dariju da organizira taj izlet u Sabor. Jamčim vam da ćete u Kapryju imati sjajnog domaćina.
BEZ MASOVKI
A o mojoj šetnji kroz prostorije Hrvatskoga Sabora držim da najbolje govore fotografije. Nastojao sam izbjeći masovne fotke. To jest Bulajićevske filmske scene s mnoštvom. Takozvanim ljudskim masama. Odnosno - saborskim. Više sam pažnje posvećivao raskošnim salonima i hodnicima, a manje drugim zastupnicima u Saboru.
Dakako, snimio sam i Klub zastupnika HNS-e u kojem mi je zanimljivu priču o Međimurju ispričao rođeni Međimurac Dragutin Lesar. Lesar je prava hodajuća međimurska enciklopedija. Koju bih ja ipak malo drukčije uredio.
Inače i Lesara simpatiziram kao zastupnika u Saboru. Gdjegdje mu diskusije znaju biti dobro pripremljene.
HVALA, KAPRY
Negdje oko 14 sati, završio sam pješačenje Hrvatskim Saborom.
Kapraljević me ispratio do izlaza.
Na rastanku se nismo poljubili. Kapraljević mi je samo ljubazno mahnuo za doviđenja.
Pritom mi je ponovio obećanje da će sa mnom propječačiti jednodnevnu dionicu. Čim se vratim na cestu.
Na kraju ću vam samo tiho šapnuti da mi je informatičar i zastupnik u Saboru, inženjer Antun Kapraljević zaista bio izvrstan domaćin. Zato vam savjetujem da što prije prihvatite njegov poziv.
Ako ništa drugo, upoznat ćete lijepog čovjeka i popiti izvrsnu kavu.
IZ ČITANKI NA - BLOG
A ja sam se uputio u Društvo književnika na promociju knjige Alojza Majetića.
Na koju sam zakasnio puna dva sata.
A u društvu sam zatekao još, uz Debelloga, Višnju i Branimira Bošnjaka, Zvonimira Mrkonjića, Zvonka Milčeca, Tita Bilopavlovića, Milana Mirića, Ladu Žigo, Mariju Barbarić-Fanuko, Stipicu Čuića, Božu Petrača i Antu Stamača.
Izvadio sam ih iz čitanki i lijepo posložio na ovoj adresi.
|
- 07:54 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
NJEGOVO VELIČANSTVO – KULIN!
Na pozivnici je kratko pisalo: Dragi prijatelju, povodom ponovnog izbora za podpredsjednika ORIGIN-a – svjetske organizacije proizvođača sa zaštićenim geografskim podrijetlom, Shanghai, 15. studenoga 2005. – čast mi je pozvati vas na svečano otvaranje dućana GALERIJA KULIN GALOVIĆ, Zagreb, Vlaška ulica 78, i slavonski svinjokoljski ručak, u nedjelju, 27. studenoga 2005. Tomislav Galović.
GALERIJA S JESTIVIM UMJETNINAMA
I sad ti budi karakter i ne dođi!
I tako se nađoh u Vlaškoj 78. Kad tamo – gomila novinara. Bljeskaju bljeskaljice dok Tomica reže kulin, a gosti nestrpljivo očekuju da kušaju proizvod koji je u sanjanoj Europi odavno stekao popularnost.
- Kulin, Galovic, o, sehr gut!, klikću zadovoljni Europljani.
- Kulin, Galović, o, jebote, baš je dobar!, klikću našijenci, gosti na otvaranju, čuj – GALERIJE KULIN GALOVIĆ.
U Vlaškoj 78 našlo nas se popriličan broj ljubitelja slavonskoga specijaliteta, poznatog kao kulin ili kulen. On se pravi od najboljega svinjskoga mesa. Valja reći da svaki proizvođač ima svoj način pripreme i sušenje kulina. Ima tu svakojakih tajni. Samo jedno nije tajna: koji god kulin kušate, on je najbolji, pa bio manje ili više šarf.
Naravno, u Galeriji nisu izloženi samo umjetnički Galović-kulini. Tu su, uz trapave i debele kuline, ljupke i vitke kulinove seke, mirisne table špeka, razne slavonske ljepotice kobasice, vrckavi i krckaci čvarci, ljute debele švargle, rumene krvavice...
LOVE STORY: KULIN I SEKA
Joško Juvančić, kazališni režiser, izjavio je u Galeriji da bi vrlo rado režirao ljubavnu predstavu Kulin i Seka, nepoznatog slavonskoga pisca,u kojoj bi glavne uloge igrali samo Galovićevi specijaliteti.
A priča bi bila ovakva: voljeli se Kulin i Seka. Roditelji bogatog Kulina bili su u svađi sa siromašnim roditeljima manekenski građene, neuhranjene i mršave Seke. Svome su sinu namijenili znatno deblju ljepoticu, Gavrilovićevu kćerku Salamu. Nesretni ljubavnici zamoliše prijatelja Švarglu da ih skrije u njegovu dvorac Pušnicu, što ovaj i učini.
Voljeli se Kulin i Seka čitavu noć.
Ujutro ih, onako umorne, uspavane i zagrljene, pronađoše Gavrilovićevi tajni agenti Čvarci. Dojaviše to gazdi i ovaj pošalje u Pušnicu gladne plaćenike s oštrim noževima. Trebali su uhvatiti zaljubljene i ubiti ih.
Međutim, Kulin i Seka zatvoriše sve prozore Pušnice i dragovoljno se ugušiše u gustome dimu.
Na kraju predstave, gledatelji bi pojeli glavne junake.
Držim da bi Kulin i Seka izlazili na bis i tridesetak puta po predstavi. A Jupa bi zasluženo bio proglašen za režisera dva stoljeća, budući da je na hrvatskim scenama djelovao puna dva stoljeća.
Bilo kako bilo, mi smo u Galeriji pojeli sve Galovićeve izložene uratke, a nakon toga se uputili do BIG MAME na pravi slavonski svinjokoljski ručak
NA IZLOŽBI PASA
Ja sam se vozio opet s prijateljom Vladom Svibenom. Ovaj put s nama nije bio Mićko Mitrović, nego Nina Palinkaš, prava ljepotica, negdašnja mis, manekenka, umjetnica i svjetska uglednica. Nismo se dugo vidjeli, pa sam zahvalan Vladi što je Ninu vratio u moj život.
Danas se vrlo uspješno bavi tapiserijom. Upravo priprema radove za izložbu iduće godine.
Nina je ljubiteljica životinja, pa smo, prije nego smo otišli na ručak, prošetali izložbom pasa na Velesajmu. Tamo gužva pasa i ljudi. Susreli smo mnoge znance.
Nina se oduševljavala svakim psom.
Uopće nije primjećivala da smo je Vlado i ja vjerno pratili i mahali repovima.
TUGA I NADA
Kod BIG MAME skupilo se prilično poznato društvo. Glumice i glumci, producenti, novinari, režiseri, pisci i brojni drugi uglednici sladili su se ukusnim slavonskim jelima, zalijevajući ih odabranim vinima.
Ja sam iskoristio prigodu da učinim nekoliko zanimljivih fotografija. Snimio sam glumca Gorana Grgića s djecom, Miću Dušanovića sa ženom, ljupku kolegicu iz Jutarnjega Selmu Mijatović, švedski stol sa slavonskim jelima, mlade tamburaše...
Dakako, zamolio sam dvije prijateljice, glumicu Nadu Abrus i manekenku Ninu Palinkaš da mi poziraju, što su one radosno prihvatile.
Dok sam ih fotao, onako lijepe i ženstvene, nenadmašnim Sonyjem Ericssonom, kao slučajno sam spomenuo da bi mi mogle pozirati i onako, bez garderobne ambalaže. Iznenađeno su me pogledale i nasmijale se.
Čini mi se da sam u njihovu smijehu primijetio oveću dozu podsmijeha, pa mi se lice rastužilo. One su primijetile tugu na mome licu, pa su me zagrlile i utješile riječima:
- Ljudi smo, dogovorit ćemo se, stari naš!
|
- 08:58 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
SENZACIONALNA PROMOCIJA LIJEKA PROTIV PTIČJE GRIPE!
Glavni krivac nije Miljenko Mitrović-Mitar, kolumnist i novinar Večernjaka, nego Vlado Sviben.
Naime, družili smo se kod Pave u Gavelli, kad me Mitar pozvao na imanje Ljubekov gaj u Svetom Ivanu Zelini, vlasnika Ljubomira Smrndića. Sjećam se tog imanja kad sam hodao tim krajem. Smrndić se prilično uspješno bavi seoskim turizmom. Elem, Mitar me pozvao na svjetsku promociju novootkrivenog senzacionalnog lijeka protiv ptičje gripe. Promocija je održana u sklopu godišnje skupštine KUD-a Dr. Vinko Pintarić. Budući da je predsjednik KUD-a popularni akademik dr. Davor Dretar Drele, prvi hrvatski stručnjak za vedro raspoloženje, pristao sam na Mitrov poziv, ukoliko nađe prijevoz, budući da zbog slomljenog prsta ne mogu put od Gavelle do Ljubekovog gaja prohodati.
S nama je bio i Vlado Sviben i – eto prevoza.
NEMA PTICE DO PRASICE!
U Ljubekov gaj smo stigli upravo u doba kad je medicinsko osoblje Instituta Dr. Vinko Pintarić pripremalo senzacionalni lijek protiv ptičje gripe. Lijek je spremljen u nekoliko dobro osmišljenih oblika. Možete ga oralno uzimati u dozama oblika krvavica, češnjovki, čvaraka i drugih sličnih pilula koje se serviraju na tanjurima, uz restani krumpir i kiselo zelje.
Odavno je poznato da nema ptice do prasice, pa je medicinsko osoblje lijek protiv zloguke ptičje gripe pripremalo od jedne, na ptičju gripu imune, 150 kg teške, takve ptice.
UGLEDNI POKUSNI LJUDI
Ceremonijal mešter bio je rečeni Drele, a među brojnim prvim kušačima novoga senzacionalnog lijeka bili su mnogi pokusni uglednici, među kojima sam prepoznao glumce Darka Janeša i Vedrana Mlikotu. Naravno, proizvodnju lijeka nadgledao je i doktor za vina i ostale stolne ljekovite blagodati Stjepan Šagovac. Velikom i senzacionalnom događaju prisustvovao je i ministar kulture Sjedinjenih Češnjokovih Država Venčeslav Špilak, jedan od najvećih svjetskih proizvođača mirisnoga češnjaka i glasoviti haiku pjesnik.
Varaždinska televizija snimala je svaki složeni dio komplicirane proizvodnje novoga senzacionalnog lijeka.
PIJANI ČLANCI STATUTA KUD-A
Dok smo čekali da svi lijekovi budu proizvedeni i na stolove servirani, predsjednik KUD-a akademik dr. Davor Dretar Drele, kojega svi članovi moraju oslovljavati s Voljeno Predsjedniče, promovirao je novi Statut Kluba.
Osnovne odredbe Statuta sadrže sedam članaka. Tim su člancima vrlo precizno određene sve osnovne odredbe. Koliko precizno možete i sami zaključiti ako pročitate, primjerice, Članak 6, koji glasi:
Svaki član mora biti na usluzi bilo kojem bratu u svako doba dana ili noći, pomoći mu koliko treba i može.
Ako koji brat sretne u grado drugoga brata, moraju odmah iti na pijaču. Piju se minimalno dvije runde, od kojih prvu plaća mlađi član, a drugu stariji.
Ako se starijem članu ne da platiti, i drugu rundu plaća mlađi član.
Statut ima ukupno 20 članaka, od kojih ni jedan nije trijezan.
Prema Statutu, počasni član KUD-a je Al Bandy, popularni junak televizijske serije Bračne vode. Njegovo se ime uzvikuje u trenucima nadahnuća bilo kojega člana, to jest brata, kako se članovi između sebe nazivaju.
POETSKI PROGRAM
Statut je aklamacijom prihvaćen, uz zborsku nesnosnu viku Al, Bandy, Al Bandy!, nakon čega je održan kulturni program. Ministar za kulturu SČD-a pročitao je nekoliko haiku stihova. Ti su stihovi nadahnuli i ostalu braću, pa je održan svojevrstan poetski recital neobično tužnih, da ne kažem – tragičnih stihova. U kojima se dao naslutiti nevjerojatan nedostatak književnog talenta pjesnika, što nije nimalo smetalo punom literarnom doživljaju recitala, budući da se pjesnički uradci uopće nisu mogli čuti od silnoga i silovitog pljeska.
NAPOKON CIJEPLJEN!
Nakon uvodnoga dijela, pri kojem je bio poslužen gusti sirup, kojega mi amateri nazivamo vinski gulaš, te nekoliko dezinfekcijskih pića, kao što su domaća rakija, vilijamovka, lozovača i tome slični dezinfekcijski proizvodi, pristupilo se općem cijepljenu.
Mene su cijepili sa krvavicama, češnjovkama i pečenim krmenadlima, sve servirano uz popriličnu dozu restanog krumpira i kuhanog kiselog zelja.
Nakon cijepljena, brojna je družina proslavila epohalno otkriće senzacionalnog lijeka protiv zla 21. stoljeća – zločeste ptičje gripe.
Proizvođač senzacionalnog lijeka, gospodin Ljubomir Smrndić poručio je Blogerima da lijek još ne proizvodi u količinama za slobodnu prodaju u brojnim ugostiteljskim ljekarnama, ali oni koji bi se htjeli što prije zaštititi od smrtonosne bolesti, mogu svratiti k njemu u Ljubekov gaj. Tamo lijekova ima u neograničenim količinima.
Gazda je te riječi prisnažio, ponudivši mi još jedno vrlo ukusno cjepivo: pečenu patku.
|
- 09:14 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
DAN HRVATSKOGA GLUMIŠTA
Jučer je bio Dan hrvatskoga kazališta, pa sam, poslije svakodnevne medicinske kontrole, svratio u zagrebačko Hrvatsko narodno kazalište do starih prijatelja.
Kad tamo, u raskošnom prostoru foajea na prvom katu, naiđem baš na dodjelu godišnje nagrade Tito Strozzi Nevenu Belamariću.
FABRIO
Kazališni odbor HNK, u sastavu Nedjeljko Fabrio, Pero Kvrgić, Nikola Batušić, Zlatko Kauzlarić Atač, Miroslav Salopek, Mirko Šparenblek i Miro Gavran, jednoglasno su tu prestižnu nagradu dodijelili glasovitom bas-baritonu. Obrazloženje Odbora pročitao je, pred brojnim poštovateljima Belamarićeve umjetnost, književnik i akademik Nedjeljko Fabrio.
Vi zasigurno znate da je Fabrio vrstan poznavalac glazbe, pa je njegovo obrazloženje nagrade zaista zvučalo kao nadahnuti Zbor pismena: kratko, jasno, informativno i vrlo muzikalno. Nadam se da se Fabrio neće ljutiti što njegove riječi navodim ovdje. To činim iz dva razloga. Najprije zbog Belamarića kojega kao pjevača jako volim. Toliko da se mogu uvrstiti u njegov fan. Drugi je razlog vrlo prozaičan. Zašto bih se mučio, kad jednostavno mogu navesti Fabrijeve riječi?! Mislim da Blogeri zaslužuju najbolje, a boljeg od Fabrija nema. Dalje prepuštam riječ Fabriju:
BELAMARIĆEV KRALJ MARKE
Belamarić je umjetnik zavidne međunarodne reputacije, nadahnuti interpret velikih bas-baritonskih uloga u klasičnom i suvremenom opernom repertoaru, svome je nizu na sceni HNK dodao još jedno antologijsko ostvarenje: kralj Marke u muzičkoj drami Tristan i Izolda Richarda Wagnera.
Kročio je Neven Belamarić kao nesretni kralj Marke zagrebačkom pozornicom vladarski ponosito i suvereno, u jedinstvenom interpretativnom luku od samozatajne prigušenosti – kada je riječ o iskazivanju plemenitosti duše što u dobroti svojoj ne može shvatiti da je izdana u najintimnijim pitanjima ljudskoga srca i muške časti – do finalne dobrostivosti koja u tuzi oprašta počinjeni preljub vlastitoj supruzi i ljubljenu nećaku.
U pastoznoj voluminoznosti njegova basso serio glasa, u gotovo zaštitničkom spokoju i prelijevnosti besprijekorno otpjevanih Wagnerovih ideologema – koji ulogu kralja Marke uzdižu do programatskog značenja u odnosu muškarca spram "vječnoga ženskog" kako bi rekao Goethe – kroz mirnoću kontemplacije koja se u tragičnim interpretativnim tonalitetima približava usudnoj rezignaciji što bi htjela poništiti i egzistenciju samu, Neven Belamarić je – baš kao i na iskustvima svoga Wotana iz zagrebačkoga Rajnina zlata 1989. godine – ostvario wagnerijansku kreaciju istinske europske vrijednosti, uvrstivši se među najistaknutije hrvatske tumače Wagnerova muzičkog kazališta.
DRUŽENJA
Poslije kraćeg druženja s glumcima Kvrgićem i Jelčićem, negdašnjim ravnateljem HNK Marijanom Radmilovićem, ljupkom sopranisticom Majom Vukoja i drugim uglednicama i uglednicima, napustih HNK i svratih do Pave u Gavellu. Tamo sam se lijepo proveo u društvu sjajnih glumaca Kikija Kapora i Gorana Grgića.
Na odlasku sam na vratima susreo Dražena Ferenčinu, režisera jučerašnje spektakularne glumačke priredbe u HNK-u. Tradicionalnu dodjelu nagrada Hrvatskoga glumišta prenosila je sinoć Hrvatska televizija. Ferenčina me pozvao na priredbu. Nažalost, dva izlaska dnevno, moj prst ne može izdržati, pa sam zahvalio na pozivu.
Gledao sam priredbu na TV i Ferenčini, evo, javno čestitam na režiji.
A svima ostalim na zasluženim nagradama.
|
- 08:39 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
TRAMVAJSKI SVIRAČ
Vraćajući se jučer od liječnika, dakako tramvajem jer mi je još bolno hodati, bio sam ugodno oznenađen svirkom. Neki mladić izvrsno je svirao na harmonici radosnu francusku šansonu u ritmu valcera.
Dakako, odmah mi se promijenilo raspoloženje. Ta je svirka izmamila svu silu ugodnih uspomena. Na neke davne harmonike i vesele djevojke. Na davne ljubavi i ugodna druženja uz tu istu melodiju.
Licem mi se razvuklo zadovoljstvo.
Čini se da je svirka djelovala jednako ugodno i na ostale putnike. Svi smo potražili u džepovima, žene u torbicama, kovanice i dali ih mladiću.
Glazba je jezik koji svi razumijemo, zato glazbenicima trebamo zahvaliti nekim malenim darom. Ili, ako nemate novaca, barem ih recite hvala.
Jer su možda svojom svirkom rastjerali, barem na trenutak, oblake koji su vam se nakupili u glavi.
|
- 08:26 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
ALFI KABILJO, RASKOŠ DVERACA, KAPRALJEVIĆ I DARIUS PRVI
Vraćajući se prekjučer, u ponedjeljak 21. studenoga, od liječnika (koji mi je baš lijepo zabandažirao slomljeni nožni prst), čuo sam se telefonski s Antunom Kapraljevićem, zastupnikom u Hrvatskom Saboru. Pitao me što radim, a kad sam odgovorio da ne radim ništa, pozvao me u u Sabor na kavicu.
Naravno, takav se poziv ne odbija i ja se lijepo uspinjačom uputih na Gornji grad.
I tamo, kod Starogradske vijećnice susretoh Alfija Kabilja, davnašnjeg prijatelja i sjajnog skladatelja. Ako niste znali, Alfi je autor naših najboljih mjuzikla, a njegove su skladbe osvajale najviše nagrade na brojnim inozemnim festivalima zabavne glazbe.
Inače, Alfi je stari Bloger. Ne piše, ali redovito prati što mi pišemo. Sjećam se da sam bio iznenađen kad sam krenuo na put i na ovome mjestu, među komentarima, našao i Alfijev tekst pun lijepih želja.
Lijepo se pozdravismo i on me pozva na primanje u Dverce.
Naime, u Zagrebu se održava glazbena manifestacija Zagreb – Grad glazbe u organizaciji Hrvatskoga radija i Europske radiotelevizijske unije, a u sklopu projekta Gradovi glazbe. Naravno, poikrovitelj ove manifestacije je ministar kulture Boži Biškupić.
Budući da se u Zagrebu ne može ništa dogoditi bez gradonačelnika Milana Bandića, tako ni ova manifestacija nije mimoišla radišnog gradonačelnika. Priredio je u raskošnim prostorijama Dverca primanje za organizatore i sudionike ove zaista sjajne glazbene manifestacije, koja se u našem gradu održava od 21. do 27. studenoga, dakle ovih dana.
I, tako sam se našao, u društvu Alfi Kabilja, na primanju u Dvercima. Gdje sam susreo mnoge ugledne glazbenike. Neke od njih nisam vidio godinama, pa sam zahvalan Kabilju što me doveo ovamo.
A kad sam već tu, odlučih da prohodam raskošnim prostorijama. Naravno, s mojim trećim okom, nenadmašnim Sony Ericssonom.
I tako su nastale ove fotografije s primanja.
Poslije sam svratio kod Kapraljevića u Sabor i tamo popio obećanu duplu kavicu.
Naravno, s Kapraljevićem sam se dogovorio da ćemo se danas ponovo naći na istome mjestu, nakon što obavim liječničku kontrolu bolnog prsta. Palo mi je napamet da mi Antun Kapraljević bude domaćin u Saboru i da me provede kroz saborske prostorije. Bit će to, mislim si mislim, dobar putopis.
Sad još samo odgovor na nepostavljeno pitanje: zašto sve ovo pišeš s dvodnevnim zakašnjenjem?
Zato što je Darius Prvi Bolgerski sudjelovao u talk showu Sanje Doležal, posvećenom Blogu i Blogerima. Tamo je izvodio razne čarolije uživo, pa je trebao moju tehničku bazu: kompjutor, karticu i čudesni mobitel (svjetski rekorder) koji je snimio nevjerojatnih 6000 fotografija. I tako sam dva dana bio bez mogućnosti da sve ovo objeloblogerim. Naime, prekjučer sam Dariju posudio ovu nenadmašnu tehniku, a tek mi je sinoć, poslije snimanja, vratio.
To bi bilo to.
Sad idem liječniku, a potom u Sabor, odakle ću se javiti uživo.
|
- 07:37 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
PSOVKOM PROTIV SLOMLJENOG PRSTA!
Beskrajno sam tužan, jer mi je četvrti prst na desnoj nozi slomljen. I to ne od jučer, nego odavno, otkad sam se nespretno udario u hotelskoj kupaonici.
Sad moram mirovati, a ne mogu. Nadam se da ću za nekoliko dana, kad mi liječnici imobiliziraju prst, moći nastaviti tamo gdje sam stao.
Baš sam tužan.
I već nekoliko dana, može se reći, prilično prost.
Naime, smišljam vrlo prostačke psovke. Kad ih smislim i osmislim, otkrijem nogu i strogim glasom saspem ih prstu pravo u nokat.
Pa nek si misli!
|
- 21:09 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
TRAMVAJSKA AVANTURA KOJA JE NESLAVNO ZAVRŠILA
Nažalost, četvrti prst desne noge u teškom je stanju.
Prst mi je toliko udebljao da više ni cipelu obuti ne mogu. Tako sam prisiljen na mirovanje.
Evo, već tri dana njegujem bolesnika.
Naime, ne mogu ga ostaviti doma sama. Tko zna što bi mi napravio kad bih se vratio, ako bih se uopće i vratio.
Nenaučen na ugodno ljenčarenje, koristim ovo prisilno mirovanje da iščitam mnoštvo novih Blogera, da sredim intelektualnu zaostavštinu, te da osmislim ono što sam započeo kao Blogomobil, a to nije završeno. Štoviše, neke stvari još uopće nisu ni započete.
To se prije svega odnosi na slikare-naivce, zatim na Dječji festival Kukuriček, Podravski festival u Pitomači, Zagrlimo Hrvatsku riječima itd.
Osim toga, Dario priprema izdavanje virtualnog tjednika Blog, kojem će suradnici biti svi Blogeri i oni koji se tako osjećaju. To je prilično obiman posao koji mu želim olakšati. Naravno, ni tjednik ni suradnja u tjedniku neće biti besplatna. Štoviše, Dario je zamislio da tjednik bude poprilično jeftin, ali će zato honorari suradnika biti iznad uobičajenog novinarskog prosjeka.
Inače, zanimljivo me je vidjeti kad idem na liječničku kontrolu. Lijeva noga je uredno obuvena, a desna zaštićena samo čarapom.
Dakako, gradom idem pješice. Jutros sam pokušao tramvajem. I doživio, rekao bih, zanimljivo seksualno iskustvo. Neka ljupka dama zagledala se u mene toliko da je previdila da imam i noge. Pa mi je baš nježno stala, pogađate, na bolni prst. Kao da mi znakovito, do bola, hoće poručiti da joj se sviđam. Toliko da mi sasvim intimno stoji na nozi.
Nasmiješio sam se i povukao nogu ispod njene elegantne čizmice s visokom petom. Koja se, petica, baš smjestila na četvrti i peti prst desne noge. Ali se ona nije dala. Zakoračila je još odlučnije i nepogrešivo stala na iste prste.
Kao da ništa u životu nije radila nego vježbala kako da simpatičnim muškarcima nenapadno stane na nogu.
Da ste samo vidjeli kako sam porumenio na taj očit poziv! Naravno, dami sam se ispričao u ime nerazumne noge i glupog prsta što su joj se našli na putu.
- Ah, događa se, nasmiješila mi se ljupko.
A ja sam hitro izišao iz tramvaju znajući da sam propustio zanimljivu avanturu s nepoznatom damom.
Tko zna kad će mi se opet pružiti takva prilika?!
|
- 14:43 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
KASNA BERBA NA BUNDEK-LIBERU
Naravno, bio sam toliko znatiželjan da sam na zakazan sastanak u Zapruđu došao pola sata prije nego je trebalo. Šetkarao sam sa šćapom Zapruđem, nestrpljiv da doznam što su mi pripremili stari prijatelji i pisci Alojz Majetić, dr. Branimir Bošnjak i Zvonimir Milčec. Dakako, našu princezu Višnju Bošnjak nisam zaboravio. Kako bih mogao zaboraviti jednu od naših najboljih izdavačica, koja se doista može pohvaliti vrijednim izdanjima.
Međutim, Milčec nije došao. U posljednji čas nešto je iskrslo neplanirano, pa me nazvao nekoliko minuta prije deset sati i ispričao se. Pritom mi je poželio sretnu i uspješnu kasnu berbu.
- Koju vražju berbu?, upitao sam, ali on je prekinuo vezu. I baš kad sam ga mislio nazvati, spustio se Majetić sa svojih neboderskih visina.
- Milčec mi je rekao za nekakvu kasnu berbu, reci o čemu je riječ?, umjesto pozdrava upitao sam De Bellog.
- Saznat ćeš kad bude vrijeme, rekao je pjesnik stari i nasmijao se.
- A gdje su Višnja i Branko?, nisam se dao.
- Čekaju nas kod motela.
SJEĆANJE NA DAVNU KASNU BERBU
I, zaista, njih dvoje, Višnja i Branko, već su bili kod motela kad samo stigli Debellyssimo i ja.
- Sad te, stari moj, vodimo na kasnu berbu, rekao mi je Bošnjak.
Baš me obradovao. Samo sam jednom u životu bio u kasnoj berbi. Grožđe je bilo gotovo suho. Od tog grožđa doista se pravi najbolje vino.
Prisjetio sam se i da smo nas trojica pili tokajac, spravljen od kasne berbe, kad smo prije gotovo trideset godina išli u Beograd na kongres pisaca. I to putem preko Mađarske. Bošnjak je vozio, Fišerova žena nabavila nam je u Čakovcu mađarske forinte, De Belly je bio zadužen za sendviče, a ja sam trebao popriličnu svotu šuštećih mađarskih novčanica prešvercati.
Tokajac, kasna berba, kao što vidite, nisam ni do danas zaboravio.
- A kamo idemo?, pitao sam dalje. U Kutjevo ili...?
- Ništa ne pitaj, samo idi kamo mi idemo.
A krenuli smo na Bundek. Posljednje remek djelo Milana Bandića. Naravno Bundek još nije potpuno uređen, ali već sada se dade naslutiti kakvo smo jezero i park dobili u Zagrebu. Nadam se da će Zagreb dobiti i bolje šetalište i biciklističke staze uz Savu.
NI B OD BOBICA SLATKOG GROŽĐA
I tako hodamo mi Bundekom. Višnja, Majetić i Bošnjak stalno se nešto značajno gledaju, smiju i namigivaju. Naravno, meni starom promatraču to ne može promaknuti. Hodajući, naučio sam gledati. Nigdje ni b od bobica slatkoga grožđa. Primijetio sam svaku ptičicu, da ne kažem glistu, na našem putu, pa kako ne bih primijeto Daljinsko upravljanje, Alojzija Majetića. Ta knjiga njegovih izabranih pjesama, za koju je lani dobio najviše književno priznanje Nagradu Tin Ujević, smjestila se na bršljan koji se verao uz jedno zanimljivo drvo.
- Dakle, to je ta kasna berba!, skužio sam odmah što su mi priredili. Zapravo, to sam mogao i pretpostaviti: momci su pisci, Višnja je izdavač, pa su odlučili prirediti mi, poslije nedavno završenog Inter-libera, svojevrsni Bundek-liber.
Zaista izvrsna ideja. Prolazio sam Bundekom i otkrivao najmaštovitiju izložbu knjiga do sada.
MEĐU RIBIČIMA I DIVLJIM PATKAMA
Tamo uz dio jezera koji je predviđen kao stanište ptica, neki su ribiči iskušavali sreću, neke su patke plivale zelenom vodom, a sa jednog betonskog platoa gledale su me knjige Branimira Bošnjaka, Susačke razglednice i Žanrovi žudnje, između kojih se stislo Majetićevo More bačeno u nebo. Žanrovi žudnje su lucidni Bošnjakovi eseji, dok su Susačke razglednice zbirka izvanredne poezije.
O Majetićevim pripovjetkama, koje su se stisnule između korica knjige More bačeno u nebo, valja reći da je Debellyssimo u sjajnoj pripovijedačkoj formi. On je Ronaldinjo naše književnosti. Tu je, kao posljednja priča, ona nastala na Blogu, koju je Majetić pisao mjesecima na adresi Bestjelesna. Tu ćete naći i komentare mnogih Blogerica i Blogera, tiskanih onako kako su pisani. Začuđujući je taj spoj literarne bestjelesne ljubavne fikcije i komentara koji fikciju vjerno prate, kao što bi svaki ljubavnik pratio svoju ljubljenu, pa bila ta ljubljena i književna priča.
ZAMALO ŠUMU NISAM VIDIO OD DRVETA
Kad su njih troje naglo požurili jednom stazom, zastao sam.
Ta nagla žurba nije bila prirodna.
Dakako, oni su htjeli da od drveta ne vidim šumu. Jer me sa jednog hrapavog drveta zaljubljeno promatrala knjiga Tee Benčić Rimay - I bude šuma. Tea se dobrano potrudila da bi sastavila malu impresivnu studiju o poeziji žena. Od poezije Dore Pfanove, rođene 1897. godine, Vesne Parun, Vesne Krmpotić i Marije Čudine, preko poezije Ljerke Mifke, Andriane Škunce, Jozefine Dautbegović, Sonje Manojlović (gdje si, Sonja?), Gordane Benić, moje Božice Jelušić i Anke Žagar, do Božice Zoko, Sibile Petlovske, Tatjane Gromače i 25-godišnje Ane Brnardić.
Pa ako mogu o ovom uratku Tee Benčić Rimay izreći samo pohvale, onda mogu i njoj i Višnji preporučiti blogovske poetese. Ugodno bi se obje dame iznenadile poetskim nadahnućem naših Blogerica.
BOLJE SENIOR NA GRANI, NEGO ZVIŽDUK S BUKOVCA
Šetkarali smo travama i ugaženim puteljcima. Višnja je izbjegavala blato, što je razumljivo kad znate da nije željela uprljati čizme, dar supruga Branka za rođendan i godišnjicu dugog bračnog staža.
Bošnjak je uglavnom šutio. Nosio je moj šćap, ne snalazeći se u ambijentu civiliziranog Bundeka.
Majetić je nosio knjige koje sam pronašao.
Samo je Milčec manjkao.
Ali ne zadugo. Evo na jednom ostarjelom drvetu Seniora, njegove najnovije zbirke zagrebačkih pripovijesti i podlistaka. Većinu priča sam pročitao. Milčec je književni car kad je riječ o Zagrebu i zagrebačkom ugođaju. Naravno, ovdje ću spomenuti i pripovjetku koju je posvetio Blogu – Blogovska ideja dobre zabave i druženja na Internetu, u kojoj spominje Majetića, Darija Markuša i moju hodačko-kemoterapisjku majušnu malenkost.
I dok listam dobro osmišljenim pričama, pada mi napamet narodna poslovica: Bolje Senior (Milčec) na grani, nego Zvižduk s Bukovca.
KNJIGE RASTU POSVUDA
I tako šećemo kroz svojevrsni Bundek-liber. Ja skupljam knjige koje rastu posvuda.
Sa jednog stabla zove me Hrvatsko pjesništvo, Cvjetka Milanje, Lirski kockar Borbena Vladovića i Ekspresionizam u hrvatskoj književnosti i umjetnosti.
S kasnog jesenskog cvijetnog grma ubirem Maslinu u listopadu, izabrane pjesme Zvonimira Mrkonjića.
Tamo ispred cvjetnjaka čekaju me, kao da iz zemlje rastu, knjige pjesama Branislava Zeljkovića, spomenuti izbor Tee Benčić Rimay, Mrkonjića, Borbena Vladovića i, naravno, Alojzija Majetića, čija se zbirka znakovito i muški popela na zbirku ljupke Siščanke Tee.
Tu su romani Milorada Stojevića, pjesme Zorana Kršula i brojne druge knjige...
NAJVJERNIJE LJUBAVNICE
I dok sam ja skakao, kao Tarzan, s drveta na drvo i umjesto banana i kokosovih oraha skupljao najslađe plodove kasne berbe hrvatske književnosti, Višnja je sjela na klupu i listala nadahnutim esejima svoga Bebela, kako sam davno prozvao Bošnjaka. Znam da Višnja nikad nije bila na Bundeku, ali se sjećam mnogih klupa gdje je, kao zaljubljena djevojka slušala pametne, cinične, čitke i pitke, gdjegdje kao najbolji šampanjac, Brankove stihove, promišljene i duhovite rečenice i bistra kritička zapažanja.
A, Branko pak, naslonjen na klupu, držao je u ruci knjigu, nježno, kao posljednju svoju ljubavnicu. Ne dižući pogled s pismena, ne ispuštajući knjigu, kao što ne bi ni dragu, sve do kraja, dok ne okrene i njenu posljednju stranicu. Žaleći što je posljednja. Pa bi brzo dohvatio novu knjigu, kao novu ljubavnicu. Strasno i pažljivo.
Dok jednim okom gledam kako pažljivo čita već pročitanu knjigu, a drugim kako Majetić brižno nosi ubrane plodove kasne berbe, shvaćam da su knjige zapravo naše najvjernije ljubavnice. Koje nas nikad neće napustiti. Koliko god bili stari ili još stariji. One su vječno mlade ljepotice duha, putene razvratnice i uvijek nevine ljubavnice, bez obzira koliko ih prevrtali u rukama ili mazili očima.
MOLITVA ZA KNJIGU
Tamo na Bundeku nepoznati su svakodnevni šetači uredili neku vrst crkve na otvorenom. Tamo me je čekalo posljednje iznenađenje: dvije Majetićeve, dvije Bošnjakove i jedna Milčeceva knjiga.
Kleknuo sam kao najodaniji vjernik i pomolio jedinome svome Bogu – Gutenbergu, odnosno knjizi.
Knjigo naša, koja jesi na nebesima, sveti se ime tvoje, kako u izlogu tako i na polici...
Zahvalan Višnji, Majetiću, Bošnjaku i Milčecu na sjajnim plodovima kasne berbe hrvatske lijepe književnosti, bilježim ovdje i adresu na kojoj plodove ove literarne berbe možete naručiti. Višnja je rekla da Blogovcima daje pedeset posto popusta.
Ona vas čeka s osmijehom na adresi: altagama@altagama. hr – pa izvolite.
|
- 22:36 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
UTORAK IZNENAĐENJA
Radujem se sutrašnjem danu.
Utorak bi imao biti kao neki dan iznenađenja koji mi priređuju Branimir i Višnja Bošnjak, te Alojzije Majetić i Zvonimir Milčec. Uglavnom, trebamo se ujutro u deset naći kod Majetića u Zapruđu.
A dalje će sve ići samo od sebe.
Da mi je samo znati što mi pripremaju?!
Pa da ih zaskočim nekom svojom ludom idejom. Ovako mi ostaje da šutim i čekam.
I da budem strpljiv, što sam dosad bezbroj puta dokazao.
|
- 16:06 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
ZAGREBAČKE ŠETNJE (2)
Katkada mi se čini da nikad neću dovoljno odrasti. Eto, vratio sam se u Zagreb po zimsku garderobu i da izliječim kobasicu od četvrtog prsta ne desnoj nozi. I što radim? Pripremam zimsku garderobu, jer po svemu čeka me prilična zima do mora. Valja mi proći, do tog sretnog dana, još poprilično kontinentalnih županija: Požeško-slavonsku, Bjelovarsko-bilogorsku, Sisačko-moslavačku, Karlovačko i dobar dio Gorskoga kotara. Brrr, već mi je sad zima!
Ali ne liječim prst. Naime, želja za druženjem je jača. Eto, jučer sam otišao do Tabe, Sulejmana Tabakovića (ako ga želite upoznati svratite na KemoTerapiju), i pozovem ga u subotnju šetnju gradom. Nakon što mi je zamjerio na tome što ne liječim prst, krenuli smo.
KVATRIĆ
Subota je i Taba je morao u nabavku na obližnji Kvatrić. A Kvatrić izgleda sjajno: kao da se ofarbao svim bojama. Šarenilo različita povrća, ribe svih vrsta i boja... Taba obožava ribu, pa smo svratili da izabere tankoćutne orade, premda sam ja zaljubljeno gledao u svježeg smuđa, osamdesetak cm dugog.
Onda krumpir, peršin, celer, mrkva, teleća goljenica za juhu, namaz od kozjeg sira, vrhnje, voće... i začas smo bili gotovi.
LJILJANA MOLNAR TALAJIĆ
Potom smo se našli u jednom kafiću u Gundulićevoj. Tabina žena, Amira, imala je svoju uobičajenu subotnju sjedjeljku s prijateljicom. Jučer se našla s jednom od naših najslavnijih opernih diva Ljiljanom Molnar-Talajić, sjajnom ženom. Taba je podnio izvještaj s placa, a gospođa Talajić nas je zadržala u društvu. Uljepšala nam je dan najsvježijim bosanskim vicevima koje priča vrlo lako, uživajući u njima. Kao što je pjevala na sceni, kao da je uživala u svakoj pjesmi. Zapitah je za muža Zvonka, budući da smo svojedobno zajedno radili u Ministarstvu obrane. Kaže mi da Talajić uživa u nedavno rođenom unuku. Potom su ona i Taba razmijenili viceve, umjesto posjetnica. I tako je vrijeme druženja isteklo. Došao je Talajić. Nas se dvojica nismo dugo vidjeli, pa je susret bio zaista srdačan. Ono, grljenje i cmakanje, tapšanje po ramenima i smiješak od uha do uha.
TIN
Pratili smo Amiru do tramvaja na Trgu. Putem smo prošli kraj spomenika Tinu Ujeviću. Budući da je ovih dana bila pedeseta obljetnica pjesnikove smrtu, a Taba i Amira obožavaju njegove eseje i poeziju, fotnem ih Sony Ericssonom za obiteljski album. Ono, njih dvoje kao starci gledaju stare fotografije i naiđu na fotos s Tinovim spomenikom. Onda će Amira:
- Sjećaš li se kad nas je Kemo fotografirao ovdje?
- Sjećam se, kako se ne bih sjećao.
- A gdje je sad Kemo? Dugo se ne javlja.
- Pa, umro je, ženo božja odavno. Bit će tome dvadeset godina.
- Ko da je to važno. Znaš ti njega. On bi ti se i mrtav javio. Mora da mu se nešto dogodilo!
MERLA
Ispred Dubrovnik.hotela susreli smo Merlića. Sinoć je opet imao izvrsnu emisiju, pa je malo izašao da se prolufta. Sjećam se Merle kad je počinjao na HTV. Pripremao je, zajedno s Hloverkom, one glasovite vijesti na Drugom programu. Sjećam se da su bili vrlo profesionalni, pa sam uživao radeći povremeno s njima. Bile su to devedesete. Potom je s Latinom radio Slikom na sliku, emisiju koju smo izmislili kao obranu od mnogih laži ondašnje velikosrpske ratne propagande. Momci su bili vrlo uspješni. Poslije dugo vremena Merla se vratio na male ekrane i opet je odličan. Imponira njegova pripremljenost i sjajan novinarski nerv.
JEDVAJI
Kod Charlyja pozdravismo se s bračnim parom Jedvaj. Oni su vlasnici hotela Ilica, u Ilici, tamo iza Britanca. S njima me je Taba odavno upoznao. Upitao sam ih bi li mi bili sponzori, a Jedvaj je odbio. Kao, nisam mu dovoljno faca. A o njemu bih mogao ispričati takve priče, kad bi mi se dalo, da bih odmah postao faca.
KULENOVIĆ
Mnoge Kulenoviće poznajemo Taba i ja. Nekako nam je srcu prirastao najviše Asim Kulenović. Asim je rođen u Bosanskoj Dubici, odakle smo Taba i ja. Svojedobno je bio jedan od naših najboljih nogometnih sudaca. Živio je u Bosanskoj Dubici, a onda su i njega, kao i mnoge druge četnici istjerali iz rodne kuće. Naravno, smjestio se u Zagrebu. Gdjekad se sretnemo, kao jučer na Trgu, a onda padne priča o prošlom svršenom vremenu.
BAKŠIĆ
Na putu prema Pavinoj Gavelli, na uglu Ilice i Frankopanske, ispred zgrade gdje je Ljudevit Gaj tiskao svoje Narodne novine, a iz koje se zgrade posljednjih godina širi miris pečenih brojlera, susretosmo Mirsada Bakšića, umirovljenog pravnika i umirovljenog brigadira Hrvatske vojske. Sjećam se Bakšića od prije gotovo pedeset godina. On i Taba imaju štošta jedan drugome reći, pa sam stajao kraj njih dvojice u uživao u Mirsadovim pravnim dosjetkama i Tabinom enciklopedijskom i to ne samo pravnom znanju.
GAVELLA
A u Pavinoj Gavelli stanje redovno, baš onakvo kakvo si ostavio prije nekoliko mjeseci, rekao bi šanker Branko. Najprije se pozdravismo s Tomicom Palinićem, ili Ćošom kako ga svi zovu. Kad sam nedavno bio u Županji puno sam pisao o Tomislavu.
Nenad Cvetko, meni posebno drag glumac čitao je novine. Ako ne znate, Cvetko izgleda prilično mladoliko i krhko. O njemu kruže mnoge anegdote. I sve su istinite. Posljednja govori o njegovu susretu s operetnom divom Sandrom Bagarić. Kao što možda znate, Sandra je rodila i drugo dijete. I tako ona šeće s mlađim sinom, koji je još u kolicima i sretnu Cvetka. Cvetko se najprije divio zdravom djetetu, kojega Sandra zaista znalački oblači. Toliko dobro da joj je Cvetku rekao.
- Ova jakna u klinca je toliko dobra, pa te molim da je sačuvaš za mene kad je mali preraste.
ULIČNI SVIRAČ
Ne znam jesu li svi Zagrepčani i oni koji se tako osjećaju primijetili uličnog svirača Florijana Geru. Čini mi se da je Florijan mađarski Rom, ali to za priču nije važno. Florijan često sjedi u Ilici ili tamo na čošku Trga i Jurišićeve. Oboružan je harmonikom, flautom i deirama. Sjedi na maloj klupici. Ispored njega je neke prostirač, a na njemu dva mala psa.
Florijana poznajem odavno. Svira kao da vam svoje glazbeno srce izvlači iz duše. Naprosto, morate stati i slušati. Svirao stare romance, zabavne ili narodne pjesme, jedino što možete zaključiti je da svaku pjesmu svira na svoj poseban način. Uvijek ga mogu slušati. Ako treba i satima.
Sad sam uhvatio Tabu kako se naslonio uza zid, pokraj Florijana, i uživa u njegovoj nevjerojatnoj muzikalnosti.
ZLATNA I SVIBENOVA PIRUETA
Na povratku kući, svratio sam ponovo u Gavellu. A tamo se društvo počelo okupljati. Dražen Kühn, Goran Grgić, Pavo Kremenić, stari Tom, kolega novinar Tomljanović, Vlado, Mitar... Pljuštale su šale da je praštalo od smijeha.
Baš kad sam se spremao kući na grah s kiselim zeljem i slavonskim kobasicama, koji sam to jutro skuhao, došao je Vlado Sviben. On ovih dana ima puno posla oko organizacije Zlatne piruete. Sjećam se kad je Pirueta stidljivo započinjala. Sad je to vrlo ugledna kluzačka priredba. Zahvaljujući i mome prijatelju Vladi Svibenu.
Na Frankopansku su me ispratili Mitar i Sviben. Htjeli su se uvjeriti da sam doista otišao.
|
- 12:26 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
PROROK GAJBIJA
Mladi su ljudi puni ideja koje bi rado realizirali. Osobito u manjim mjestima kroz koji život prolazi, čini mi se, sporo. Ne stigneš se okrenuti i već je sve gotovo: djetinjstvo, mladost, srednja dob, starost; škola, vojska, traženje posla, posao (možda), ženidba i, evo nje, slatke male mirovinice!
Već sam napisao da sam u Staroj Gradiškoj upoznao Velimira Paušića, mladića koji radi u općini i koji mi je spomenuo neke od svojih, čini mi se, odličnih ideja.
Jedna od njih je uređenje zatvora i tvrđave u hotel, druga je lovni turizam, a treća je religijski turizam.
Nije mi bila jasna ideja religijskog turizma. Mislio sam da Velimir misli na sve češće pojavljivanje Gospe, ali ne... Rekao mi je da je iza stare tvrđave svojedobno bilo svetište na koje su masovno svraćali vjernici islamske vjeroispovijesti iz svih krajeva svijeta. Evo te priče:
PRIČA O GAJBIJI
Pri kraju turske vladavine u Slavoniji, živio je u Staroj Gradiški stanoviti Gajbija, pravim imenom, navodno, Hasan-efendija Muabir. Bio je rodom iz Mostara. Bavio se vračanjem i gatanjem.
U tom je poslu navodno bio vrlo uspješan. Legenda bilježi nekoliko njegovih ostvarenih proročanstava, kao što bilježi i uspješno liječenje od raznih bolešćina, pa čak i kuge. Pri vračanju i liječenju služio se raznim znamenjima, pa i križem.
Tako je Gajbija postao poznat po svome umijeću diljem turskoga i austrijskoga carstva. Glas u njegovu uspješnom prorokovanju došao i do velikog vezira Kara-Mustafe. U to doba, a bilo je to 1682. godine veliki vezir pripremao u Beogradu (Bjeogradu, kako piše Luka Ilić Oriovčanin) u bojnu na Beč. Poslao je Gajbiju teklića u Gradišku zanimajući se za ishod svoje bojne.
Gajbija je odgovorio da će do Beča sretno doći, ali će tamo loše proći.
Štoviše, Gajbija je mnoge muslimane, koji su se javljali velikom veziru kao dragovoljci, odgovarao od puta, prorokujući im smrt.
Dakako, oba su se proročanstva ispunila. Kara-Mustafina vojska poražena je kod Beča, a mnogi ratnici tamo izginuše.
SAVA MEĐA I MOJA LEĐA
Kara-Mustafa jedva se spasio bijegom u Veliki Varadin. Odakle je opet Gajbiji poslao teklića s pitanjem gdje će biti buduća granica Turskoga carstca.
Gajbija mu je lakonski odgovorio: Sava međa i moja leđa. Što, drugim riječima znači da će granica biti tamo gdje njega pokopaju.
I to se proročanstvo ostvarilo. Turska vojska bježala je u panici preko Gradiške u Bosnu. S vojskom su izbjegli i mnogi muslimani. Gajbija nije htio bježati, pa se sakrio. Ali u zlo doba, jer ga je primijetio neki Hadžija i ubio ga sjekirom. Tu je, uz Savu, i pokopan. Proročanstvo se ispunilo Karlovačkim mirom 1699. kad Sava postade službena granica, što je i danas. Sava međa i moja leđa.
GROBNICA SVETIŠTE
Nakon stanovitog vremena Veliki Muftija proglasi Gajbiju prvim prorokom iza Muhameda a.s. Te zapovijedi da muslimani pohode grob i Gajbije, isto onako kako pohode grob Muhameda a.s. Svaki hodočasnik koji bi posjetio grob Gajbije dobivao bi pravo na naslov hadžija.
Kad je dovršena nova tvrđava, muslimani zamoliše Austrijance da urede Gajbijin grob tako da bude vidljiv i s druge obale. Tako Austrijanci podignu kod Savskih vrata grob Gajbijin da su ga muslimani iz prijeka mogli vidjeti.
Međutim, Austrijanci nisu dopustili da se kosti proroka Gajbije prenesu u Bosnu, držeći da se time ne bi poštovalo proročanstvo.
U devetnaestom stoljeću, muslimani su grob potpuno uredili, naravno uz dopuštenje austrijskog cara. U to je doba i kapetan Kozarac oporučno ostavio da svakoga petka bude upaljeno kandilo na grobu, a muslimanima iz Bosne bude dopušten prelaz preko Save kako bi se poklonili sjeni Proroga Gajbije.
U podacima nisam pronašao kad su kosti Proroka Gajbije prenesene u Bosnu.
Držim da je Velimir Paušić u pravu, pa bi se mjesto Gajbijine pogibije trebalo posebno obilježiti. Od negdašnjeg groba, tamo kod Savskih vrata stare tvrđave, ostalo je samo stepenište negdašnjeg svetišta.
|
- 23:43 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
ZAGREBAČKE ŠETNJE (1)
Bez majke, stan je pust. U njenoj sobi tiho svira radio. Kad sam odlazio, ostavio sam ga uključena. Da stan kao ne bio bio prazan. Moja je majka voljela slušati radio. Nikad ga nije gasila. Držala ga je pokraj glave i cijelu noć slušala. Kad je u bolnici umirala, odnio sam joj radio.
Dok radio bude svirao, moja će majka biti živa.
Javio sam se prijateljima Tabi, De Bellom Majetiću i Uvodiću. Momci, evo me, stigao sam.
Nažalost, Žezlini se nisam javio, umro je.
FUKARA NA DAR
Odnio sam ljetne stvari na pranje. Poslije ću izabrati zimsku garderobu.
U podne našao sam se s Alojzom Majetićem (bestjelesna.blog.hr). Otišli smo na Interliber i pogledali što ima novo u svijetu knjiga.
A tamo susreti sa starim prijateljima. Prije svih susret s Josipom Pavičićem, izdavačem i piscem. Kao izdavač proslavio se dobro odabranim naslovima. Kao pisac poznat je po vrlo oštrim kritikama i polemikama. Nismo se dugo vidjeli, pa je susret bio srdačan. Poklonio mi je knjigu Ivana Aralice Fukara. Znade da Fukaru nisam pročitao.
Trenutak kad mi poklanja knjigu ovjekovječio sam neuništivim Sony Ericssonom, a potom mu demonstrirao let kroz Svemir i slijetanje u laptopić.
TAMBURAŠI MEĐU KNJIGAMA
Dok smo se probijali kroz gužvu, iznenadio me Miki. Miki je tamburaš. Ovamo je došao svirati u čast stotog Tadijina rođendana.
Miki je svojedobno stvorio Gazde. Bio im je godinama menager, a potom su se razišli. Sad ima svoj tamburaški sastav s kojim često prati Zvonka Bogdana.
MJESEC TADIJINOG ROĐENDANA
Na štandu Školske knjige – gužva. Tadija ne prestaje slaviti stoti rođendan. Pozdravljam ga, dok sjedi u društvu glumice Nade Subotić, izdavača Žužula i pjesnika Ante Stamača.
Lidija Bajuk svira i pjeva Tadijinu pjesmu. Lidiju nisam vidio od prosinca prošle godine. Snimali smo u Vukovaru Božićni koncert. U toj je TV emisiji i ona pjevala. Sjećam se da smo spikali od djeci i ljubavi. Bila je vrlo hepi i vrlo zaljubljena. Zato sam je i pitao kako ljubav, a ona mi je odgovorila da je u punom cvatu. A zapravo je to nisam ni trebao pitati. Zaljubljene žene zrače ljepotom. A Lidiji je naprosto je sva zračila.
U publici primjećujem Paju Kanižaja i Gorana Tribusona. Sjede u prvom redu i pažljivo slušaju Tadijine priče.
MILE TAPAVIČKI
Unatoč gužvi primjećujem da me snima TV kamera. A za kamerom dobri stari Mile Tapavički. Nekad smo često surađivali. Mogu se pohvaliti da sam imao sreću što je upravo on snimio nekoliko mojih davnih TV dokumentaraca.
Mile je obrazovan snimatelj. Nema filma kojeg nije vidio, nema likovne izložbe koju nije pogledao. A to se vidi u svemu što radi kao snimatelj. Snimke su mu zaista na visokoj likovnoj razini.
Naravno, fotnuo sam ga. Poslije je rekao da ga nikad dosad nisam fotografirao. Pokazao sam mu na mobitelu snimku, a on me pohvalio.
- Nije loše za pisca, rekao je.
SUSRET S LUKOM PALJETKOM
Budući da Majetiću i meni nije bilo ugodno u toj interliberskoj zbrci i gužvi, odlučili smo zbrisati na normalnu šetnju. Na samom izlazu susreo sam Luku Paljetka. A njega zaista nisam dugo vidio. U međuvremenu je Luko postao akademik.
Luku volim kao pjesnika i osvjedočenog ljubitelja ženski draži. I pri današnjem susretu u ženskom je društvu, s urednicom zaboravio sam koje izdavačke hiže.
Na brzinu smo dogovorili čvenk kad budem za nekoliko mjeseci došao u Dubrovnik.
BUNDEK, KRAVE KRAJ NEBODERA I MOST KOJI SPAJA JEDNU OBALU
A onda smo Majetić i ja krenuli na uobičajenu šetnju. Najprije Bundek, a onda savski nasip.
Na Bundeku sam bio ugodno iznenađen novom šminkom. Od one džungle ni dž. Sad je Bundek park koji se još uređuje. Ovdje se više ne bi mogli sakriti Mogli i njegovo vučje itd. društvo. A da o Tarzanu i slonovima i ne zborim.
Majetić mi pozira kod bagera i ostale tehnike, jer je cijeli život fasciniran upravo tim tehničkim napravama.
- Vidi što je onaj bager elegantan, kaže mi.
Poslije sam ga snimio i kod jezera koje je predviđeno kao stanište pataka, liski i drugih letećih perjanica.
Nedavno sam u Sikirevcima snimio kako krave pasu u središtu tog tipično slavonskog naselja.
Sad sam s nevjericom gledao u stado krava pokraj Save. Ljupke proizvođačice mlijeka, šarmantne junice i snažni junci pasli su nadomak onih nebodera u Zapruđu.
Zato sam zamolio De Bellog da mi pozira u zagrebačkom čobanskom ozračju, što je Majetić s oduševljenjem prihvatio. I tako su nastale fotografije urbanog pisca glasovitog Čangija i sjajnih frajerskih pjesama, napisanih u zagrebačkom slengu, i dražesnih kravica. Koje su, kad su skužile da su u žiži mojih fotoreporterskih sklonosti, prišle bliže, e ne bi li tako pokazale sve svoje kravlje fotogenične obline i oštro rogovlje.
Poslije sam Majetića sliknuo kraj negdašnjeg starog savskog mosta. Koji, onako hrđav, više ne spaja dvije obale Save, nego samo jednu. I to desnu.
To je, po zenu, kao pljesak jedne ruke.
|
- 23:19 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
ZIMSKO VRIJEME – ZIMSKA OPREMA
Studen me natjerala da na nekoliko dana prekinem putovanje i da se vratim u Zagreb kako bih promijenio garderobu. Naime, još uvijek hodam u ljetnoj garderobi. Majice s kratkim rukavima, tanke hlače, čarape... Tek kožna jakna, a ona je preslaba da zaustavi jutarnju studen.
Jučer mi je doista bilo hladno na putu prema Davoru, urednom i vrlo lijepom naselju na Savi. Cijelo vrijeme dugog hoda pratila me gusta ljepljiva magla. Gotovo da sam je morao rezati škaricama za nokte.
Bodiljevce kao da nisam ni vidio. Ono, gotovo sam ih promašio.
Magla je bila naročito gusta dok sam hodao uz Savu, tamo od Orubice do Davora. Poslije, kad sam išao prema Starom Petrovom Selu, već je bilo lakše, ali predvečer se opet spustila.
NETIPIČNO SLAVONSKO MJESTO
Prvi put sam u Davoru bio ljeta 1992. godine. I odmah mi se svidio. Ima nešto u tom mjestu što me podsjeća na rano djetinjstvo u Bosanskoj Dubici. Široke i uredne ulice. Lijepe i čiste kuće. Miris vode, premda Sava ne miriše kao Una. Naravno, Davor je puno manji od moga rodnog mjesta. Međutim, po svemu podsjeća na grad. Druga slavonska naselja su duga. Razmak između kuća je najmanje 20 metara, često i više. Iza kuća su gospodarske zgrade, a ispred drveće i travnjaci. Pravi slavonski šorovi.
Davor nije takvo naselje. Više je gradski. Kuće su se zbile jedna uz drugu. Iz kuća izlazite pravo na ulicu. Nema taraba koje biste preskakali zbog neke dobre snaše.
MORNARI IZ DAVORA
Stanovnici Davora bave se poljodjeljstvom i riječnim brodarstvom. Ne moram posebno naglašavati plodnost posavske zemlje. A kad je riječ o riječnim brodovima, onda je to druga priča. Naravno tih brodova nema u njihovoj luci. Kruže Savom i Dunavom, prevozeći raznu robu. U doba Domovinskog rata, brodovi su bili sidreni u Mađarskoj. Tako se može reći za Davorce da su pravi riječni mornari. Štoviše, u svome KUD-u njeguju i klapsku pjesmu. Doduše, njihova klapa još nema onu tipično dalmatinsku melodioznost, onu mekoću. Ali nisu loši. Naprotiv. Samo pravi znalci mogli bi u njihovoj klapskoj pjesmi prepoznati da pjevači nisu Dalmatinci.
PSEĆJA ŠALA
Davor možete prošetati za pola sata. Ni ja se nešto duže zadržavao. Tek da popijem kavicu u kafiću koji je slavan po tome što je HRT u njemu organizirao gledanje nogometne utakmice na prošlom svjetskom prvenstvu. Naime, iz Davora je nogometaš Olić.
Ali dok sam šetao Davorom, cijelo me je vrijeme pratio mali psić. Kamo ja, tamo i on. Mislio sam da mu se sviđam, pa sam mu u mesnici kupio malo šunkerice.
Međutim, nisam ja bio razlog što me pratio. Kad sam se na izlasku iz Davoru okrenuo i tako jedno vrijeme, naslonjen na šćap, gledao krovove kuća, odjednom sam skužio psećju filozofiju.
Taj slatki mali džukac, to omiljato stvorenje koje me pratilo mašući repom, digao je nogu i, onako psećji, ostavio biljeg na mojoj šćapini.
A kad je to obavio, zadovoljno se vratio u Davor.
Učinilo mi se da mi se, šaljivdžija, mangupski nasmiješio.
SATIR RELJKOVIĆ
Ne znam kako vi, ali ja volim Reljkovića. Sviđa mi se njegov Satir. Sviđa mi se i kao polemičar. U polemici s Katančićem ("Katančić, aždaja sedmoglava"), pokazao je izuzetno znanje i duhovitost. Rođen je upravo u Davoru, koji se u njegovo doba zvao Svinjar. Odatle je otišao u svijet. Umro je u Vinkovcima.
Dok sam stajao pred njegovom bistom u Davoru, prisjetio sam se nekih stihova iz Satira.
Pa, dopustite da tim stihovima završim ovaj tekst.
Jabukam se zato lome grane,
jere voćke daju izabrane.
Tako i teb’, Slavonijo moja,
ukide se sva lipota tvoja,
jer dušmanin gledat ne mogaše
plodne zemlje, plemenite paše.
|
- 21:35 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
OKUČANI I STARA GRADIŠKA
Jučer sam, čini se, bio psihički neopterećen.
Ni u kojem dijelu moga zapetljanog mozga jučer se nisu pojavile slike rata. Valjda sam zadovoljan što sam s vama podijelio Bitku za Mašićku Šagovinu. Što sam, eto, napokon napisao samo okvirnu filmsku priču o tom izuzetnom pothvatu naše vojske, još u prosincu 1991. godine. Izbacio sam iz sebe dio svojih ratnih frustracija. Nekako mi je lakše.
NEMA LOGIKE
Međutim, valja me i razumijeti. O, jako dobro znam da je rat završio prije deset godina. Ali kad mi mjesta, gradovi, šume i puteljci kojim prolazim vrate sve ono što sam proživio, hoćeš/nećeš, prisjetiš se ljudi, događaja, straha, smrti, očaja, suza, rana... i sjena, sjena, sjena... mladića koje sam poznavao i koji su, eto, mrtvi. Poginuli su, a da gotovo nisu ni osjetili život.
I umjesto da oni svjedoče o meni, starcu kojem je već došlo vrijeme za konačno zbogom, taj starac svjedoči o tim herojskim mladićima.
Nema tu logike.
OKUČANI
Nema veze, što je tu je.
Nastavih svoje hodanje u pravcu Okučana i Stare Gradiške. Ponovo prolazim kroz Kovačevac, Mašić, Medare, Trnave, a zatim kroz Smrtić, Gornje Bogičevce i Kosovac ulazim u Okučane.
Sjećam se Okučana neposredno poslije bljeskovitog Bljeska.
Sjeo sam u kola, zajedno s tadašnjom ženom Kamelijom i tek sedmomjesečnom, Unom i otišao u slobodne Okučane na kavu i pivce. Provozao sam Unu u dječjim kolicima glavnom ulicom, pa smo svratili na kavu u jedini otvoreni lokal. Bio je vruć svibanjski dan, ljudi su okolo hodali euforično. Znate ono: napokon!
Svi su bili sretni da nisu znali što da rade od sreće.
I eto me jučer u istome mjestu. Izgleda sasvim drukčije. Srušena crkva je ponovo sagrađena. Ono što me posebno oduševljava, pravoslavna crkva nije srušena. Nalazi se u neposrednoj blizini katoličke crkve, pa sam ih nastojao snimiti kako stoje, onako, jedna pokraj druge.
Život teče, čini se, normalno. Teškoće kojim se susreće stanovništvo Okučana iste su kao i svih ostalih građana Lijepe naše. Malo posla, nezaposlenost, skup život...
ČUDAN LOVAČKI ČOBANAC ZMIJOLJUBACA
Iz Okučana krećem preko Dubovca i Novog Varoša, te cestom kroz Prašnik, pičim u Staru Gradišku.
A kad sam već kod Prašnika da ispričam i ovu priču:
U toj smo prelijepoj prašumi imali, 1991/95 jednu vojnu postrojbu koju smo nazvali zmijoljupci. Ne bojte se, neće biti priče o ratu, nego o zmijama. Lijepim, elegantnim vitkicama - riđovkama. Naime, u toj je šumi Pliva uzgajala zmije za medicinske potrebe. Znate, otrov itd. Budući da je rat stigao i na farmu zmija, ove su se nekontrolirano razmnožile, pa su se raširile cijelim krajem. Sjećam se da ih je bilo čak i u Novoj Gradiškoj, a da ne spominjem sva ostala mjesta oko Prašnika. Naši momci morali su se čuvati i zmija, ne samo ratnih opasnosti.
Često su zabavljali i hvatali zmije, a jednom su ih pripremili kao hranu. U jedinici su imali pravog kuharskog majstora, pa je ovaj zmije pripremio tako da su bile vrlo ukusne. Kad sam jednom bio u Prašniku, klopao sam lovački čobanac koji su mi ponudili. I, mogu reći, bio je vrlo ukusan. Poslije su mi rekli da je u čobancu, osim srnetine i veprovine, bilo i komada riđovki.
Šutio sam, ali otad sam vrlo oprezan kad klopam ponuđenu hranu. Jest da je sve bilo čista petica, ali saznanje da sam papao meso neke ljute otrovnice, e, to mi se nije svidjelo.
ZATVORSKI TURIZAM
Stara Gradiška okružena je Savom, Donjim Varošom, Uskocima i Gornji Varošom. Na drugoj je obali grad Bosanska Gradiška.
Da nije bilo djece, činilo bi mi se da je Stara Gradiška prilično pusto mjesto. Nekad je ovdje bio razvijen zatvorski turizam, pa je malo današnjih hrvatskih političara koji nisu koristili usluge starog i vrlo neudobnog zatvora. Kad bi neki od njih bio dovezen ovamo, ostajao bi najmanje godinu dana.
U sam mi se zatvor nije išlo.
Naime, zatvor je zatvoren.
Nije mi se dalo razgledati zatvorske ćelije u kojima su dio života proveli Mesić, Perica, Budiša..., ali i mnogi drugi hrvatski političari u razdoblju 1941./45.
HOTEL ZATVOR CONTINENTAL
Svratio sam u negdašnju staru tvrđavu, u kojoj je za Drugog svjetskog rata bio smješten logor.
Tvrđava je vrlo zapuštena, što mi se nije svidjelo. Naime, tvrđava je spomenik kulture, pa bi bio red da se o tom spomeniku vodi računa. Tim više što je na samoj granici s Bosnom i Hercegovinom. Tvrđava bi mogla biti i turističko odredište, možda neka vrst hotela. Štoviše, ja bih i zgradu zatvora pretvorio u hotel. Hotel bi se zvao Zatvor Continental. U nj bi, siguran sam, dolazili brojni lovci. Prašnik je vrlo bogato lovište. U šumama Prašnika svoj bi interes našli mnogi ljubitelji prirode. Zar nije fora: probudite se, recimo, u sobi u kojoj je nekad robovao današnji hrvatski predsjednik. Okupate se, doručkujete, a potom vas hotelski kombi ili autobus odveze u Prašnik. Tamo uživate u prohodnoj i neprohodnoj prašumi, ručate na nekoj od livada (možda čak i lovački čobanac sa srnećim, veprovim, jelenskim i riđovkinim mesom).
DJECA SU ČUĐENJE U SVIJETU
U Staroj Gradiškoj upoznao sam mnoštvo djece. Naravno, nisu znali tko sam. Najprije su se zanimali za moj šćap, a kad sam im objasnio ulogu i svrhu šćapa u mome hodanju, zamolili su me da ih fotografiram i slike objavim na ovoj adresi. Neki od klinaca imaju kompjutore i Internet. Kažu da će potražiti fotose i otprintati ih onoj djeci koji još nemaju kompjutore.
Djeca su zaista radost Života. Ili, ako hoćete - djeca su čuđenje u svijetu.
Dok sam razgovarao s djecom, pristupio nam je Velimir Paušić, mladi službenik iz Starogradiške općine. I njemu sam sve objasnio. Velimir očito voli svoj gradić. Premda je morao žuriti u Novu Gradišku na neki poslovni sastanak, odveo me do Općine i podario mi knjižicu i rukopise sa svim povijesnim podacima o tom starom gradiću na Savi.
Poslije me presreo Stjepan Margaletić u automobilu. Pitao me što sam to fotografirao, a kad sam mu objasnio, rado mi je pozirao u automobilu.
U ZAGREB PO ZIMSKU OPREMU
Prošetao sam kroz Uskoke, uživao u kozjem meketanju, tišini Save i ljepoti obale.
A o svemu tome ću pisati ovih dana.
Danas idem u Davor, rodno mjesto Matije Antuna Reljkovića, i ponovo u Batrinu. Time ću završiti putovanje i Brodsko-posavskom županijom i ulazim u Požeško slavonsku.
Prije toga moram u Zagreb po zimsku odjeću. Sve mi je hladnije, a zima još nije ni počela.
A tekst, evo, šaljem iz Davora, Reljkovićeva Svinjara.
|
- 14:47 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
ŠOFER KOJI VOLI ZRAKOPLOVE
Jučer ujutro sam opet drmnuo ozlijeđenim prstom desne noge o rub hrastova kreveta. Naravno, prst je opet otekao i jučer sam ga cijeli božji dan milovao burovima. Danas je nešto bolje, čak mogu obući cipelu. Dakle, može se dalje.
Ostao sam dužan lijepu priču iz Slavonskoga Broda. Riječ je o Štefi, sadašnjem i dosadašnjem vozaču svih brodskih gradonačelnika. Štefo je miran i ozbiljan čovjek. Uglađen, baš onakav kakav bi trebao biti svaki vozač političkih i inih uglednika.
Međutim, o Štefi ne pišem zbog njegova radnog mjesta, nego zbog njegova hobija.
Štefo, sestre i braćo, voli zrakoplove. I ne samo što ih voli, on ih i pravi. To mi je otkrio kad smo prolazili pokraj brodske zračne luke.
- Veliš, sin ti je pilot. Dođi sa mnom, pokazat ću ti nešto, reče mi i skrenu prema hangaru.
Otključao je vrata i preda mnom se pojavio mali zračni ljepotan.
- Sviđa li ti se?, ljubopitljivo me upitao, kad je vidio divljenje u mojim očima.
- Baš je lijep, rekoh, zavirujući u pilotsku kabinu. Čiji je?
- Moj. To je moj aviončić. AIR KAMPER, old tajmer. Takvi su se zrakoplovi proizvodili tridesetih godina prošloga stoljeća.
- To si kupio kao olupinu, pa ga uređuješ?
- Ma, ne... cijeli je avion mojih ruku djelo. Moj umjetnički rad. Ja sam oduvijek, kao i svaki drugi dječak, volio avione. Kad sam odrastao i riješio svoj život, učlanio sam se u brodski aeroklub. Naučio sam letjeti malim zrakoplovima, a onda odlučio da si napravim avion. Drukčije nije išlo, ne? Zrakoplov sam radio kad bi god našao malo slobodnog vremena.
- A lova?
- Za ono što je trebalo kupiti, našao sam sponzore, a sve ostalo sam sam napravio. Kupio sam stari Porscheov motor snage 80 konja, uredio ga, pa je sad kao nov. Prije su ovakvi avioni koristili Fordov motor snage 40 konja. Počastio sam se jačim motorom.
- Vidim da je motor još izvan zrakoplova.
- Naravno, sad trup i krila završno farbam. Kad to bude gotovo, onda ide motor, a poslije motora, odoh ja zrakom do Zagreba ili Osijeka.
- Kojom brzinom?
- Moglo bi se reći sporinom, jer ovakvi zrakoplovi ne lete brže od 100 km na sat. Ali to uopće nije važno. Čovječe, imat ću svoj zrakoplov!
Poželio sam Štefi sretan let, a on je obećao da će me jednom povesti. Možda čak dok sam još na putu, ako me negdje ugleda iz zraka. Kako garim sa šćapom u ruci.
Živi bili, pa - letjeli.
|
- 19:30 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
FILMSKA PRIČA O MAŠIĆKOJ ŠAGOVINI
Pišući o negdašnjem zapovjedniku 121. brigade, današnjem gradonačelniku Josipu Mikšiću napisao sam i ovu rečenicu: Bitku za Mašićku Šagovinu nikad neću zaboraviti.
Zašto?
TVRĐAVA
Zato što bi o toj izuzetnoj pobjedi Hrvatske vojske Amerikanci snimali sjajan ratni film. Svi su elementi tu: jaka neprijateljska utvrda na obroncima Psunja, teško dostupna i izvrsno branjena.
Mašićka Šagovina je jedna od najboljih strateških točaka ovoga kraja. Kaže se, tko drži Mašićku Šagovinu i Gorice, drži cijelo novogradiško područje.
Odatle su uvozni Srbi svakodnevno - tenkovima, topovima i minobacačima - sijali smrt po okolnim hrvatskim naseljima, a najčešće po Novoj Gradiškoj.
Naša je vojska nekoliko puta pokušavala ući u Mašićku Šagovinu.
Pokušavala i odustajala. Nije išlo. Cijelo područje, odakle bi mogle doći hrvatske snage, bilo je minirano. Cestom se nije moglo, jer su rijetki prilazi nadzirani topovima i tenkovima. A sama je Mašićka Šagovina bila utvrđena kao veliki bunker.
U jednu riječ: ni muha nije mogla nekontrolirano ući u tu prokletu tvrđavu.
Mještani su, uglavnom hrvatski pravoslavci, bili izbačeni iz svojih domova. Izbacili su ih srpske vojne i paravojne snage. Sve vrsni borci koji su u Mašićku Šagovinu došli iz Srbije i Crne Gore.
Domaće stanovništvo našlo se među izbjeglicama, posvuda. Neki su otišli u Bosnu, a neki su bili smješteni čak i u Novoj Gradiškoj.
Još nešto, Mašićku Šagovinu teško je tuči topovima, jer je na takvom području da topovska vatrom uglavnom prebacuje ili podbacuje ključna mjesta obrane. I kad pomislite da ste topovima pripremili pječaški napadaj, uspostavi se da niste.
Zato su svi pokušaji eleminiranja te snažne neprijateljske utvrde bili neuspješni.
SVILENI
Pišući o Duči, ili ako hoćete Vladi Rogiću iz Batrine, spomenuo sam specijalnu jedinicu koju smo svi znali pod imenom Svileni. Nazvao sam ih Trinaestoricom veličanstvenih.
Ja bih scenarij za film napisao prateći sudbinu Svilenih. Dakako, ne umanjujući ni jednog drugog hrvatskog branitelja, ne umanjujući zasluge ni jedne druge hrvatske postrojbe. Jednostavno, filmski je lakše pratiti sudbinu nekoliko junaka.
Tko su ti sjajni diverzanti?
Uglavnom momci uz Zagreba, vaši susjedi sa Žitnjaka: Josip Horvat – Svileni, Josip Batinić, Dubravko Slović, Srećko Kotorman, Nerfid Vukelić, Jozo Vavrik, Stjepan Caganić, Zlatko Krčmar, Miroslav Krpan, Jurica Bekić i Igor Vukas. Zapravo, svi su sa Žitnjaka, osim Đuke Kurelca, koji je iz središta Zagreba, i rečenog Duče, koji je iz Batrine. Momci su se skupili 1991. godine i odlučili da će ratovati tamo gdje je najteže. I to su cijelo vrijeme Domovinskoga rata jako dobro radili.
Ti su momci bili uključeni i u napadaj na Mašićku Šagovinu 19. prosinca 1991. godine. Trebali su glavninu naše vojske štititi od mogućeg prodora srpskih tenkova.
A oni su se, vidjevši da nam baš ne ide najbolje, da se teško napreduje, krenuli dolje, pravo prema neprijatelju.
Još samo ovo: napadaj na Mašićku Šagovinu predvodio je Vinko Štefanek, danas general-bojnik Hrvatske vojske. Josip Mikšić je napravio plan napadaja i razradio ga s Vinkom Štefanekom. Akcija je predviđena za 20. prosinca, jer je Mikšić 19. bio odsutan. Eto, dogodilo se da je sve počelo dan ranije. Pri oslobađanju Mašićke Šagovine sudjelovali su borci 108. i 121. brigade, Šolićeva specijalna policija i Svileni.
Zamolio sam Đuku i Duču da me provedu Mašićkom Šagovinom i da mi na licu mjesta ispričaju priču o 19. prosincu 1991. godine, kad je Mašićka Šagovina konačno oslobođena.
ŽESTOKA BITKA
I, počela je šora. Žestoka bitka. Topovska, tenkovska, minobacačka... Poslije toga slijedi pokušaj pješaka. Nije išlo.
Onda opet topovi.
Pa pješaci.
Išlo je vrlo teško. Izgubili smo nekoliko boraca, nekolicina je bila ranjena, a nismo se gotovo pomakli s mjesta.
Sad nastupaju Svileni. Njihovo geslo je – nema supermana, svatko od nas ima neku svoju slabu točku.
Korak po korak, oni su bili sve bliže prvim kućama u Mašićkoj Šagovini. S desne strane potoka, tamo od Žuberkovca još se nekako moglo proći, ali s lijeve, tamo od Cerničke Šagovine, vrlo teško.
Na desnoj je strani Đuka slučajno ostao živ. Nestalo mu je metaka, baš kod kuće u podrumu koje je bilo skladište te tada lako potrošne robe. I dok se on bavio municijom, njegovi prijatelji, Jurica Bekić i Igor Vukas, poginuli su svega nekoliko koraka dalje. Krenuli su naprijed, ne čekajući Đuku.
Smrt je stigla s druge strane potoka.
POGIBIJA ZLATKA KRČMARA
Kad je Zlatko Krčmar vidio da mu je poginuo nećak Igor Vukas, puknuo je. Otkačio. Krenuo je pravo na kuću-bunker odakle se najžešće tuklo, odakle je i stigla smrt njegovu nećaku. Nisu ga mogli nikako zaustaviti.
Takve ste scene vjerojatno gledali u mnogim filmovima, a mi smo to gledali u Mašićkoj Šagovini.
- Gledali smo prijatelja kako svjesno ide u smrt, a nismo mu mogli nakako pomoći, kažu Đuka i Dučo.
Zlatko Krčmar je bio nekoliko puta pogođen.
Prije nego što je pao mrtav, uspio je baciti bombu u tu prokletu kuću-bunker. Svileni, Dučo i ostali stigli su prekasno.
S desne strane potoka, Đuka i drugi momci napredovali su od kuće do kuće, polako lomeći otpor elitne srpske jedinice. Isto kao i momci s lijeve strane.
Za svaku se kuću vodila posebna bitka, sve dok neprijateljski otpor nije potpuno slomljen.
Koliko je bitka bila teška, govori i činjenica da se, osim dvojice koji su se sakrili ispod mosta, ni jedan od srpskih boraca nije predao. Svi su poginuli. Neki i pri paničnom bijegu.
Bila je to trka za život. Neprijatelji su bježali i pucali po našim momcima, a ovi su ih pokušavali stići i zarobiti ih.
SPAŠENI CIVILI
Ako me pamćenje dobro služi, tu su poginuli svi neprijatelji dovedeni iz Srbije i Crne Gore, oko 130, mora se priznati, vrsnih specijalaca i boraca.
Odakle su, vidjelo se po njihovim dokumentima. Među mrtvima nije bilo ni jednog domaćeg pravoslavca. U mjestu je bilo tek nekoliko civila: uglavnom nemoćnih starica i staraca, jedna ranjena žena i djevojka. Starce smo zbrinuli, kao i ranjenu ženu u Novoj Gradiškoj.
A djevojka je ispričala strahotnu priču. Srpski vojnici su je nekoliko mjeseci, svaki dan, silovali.
I ona je bila zbrinjena u Novoj Gradiškoj. Poslije je došao njen brat i odveo je, tko zna kamo.
SMRT NAKON OSLOBOĐENJA
Nešto poslije, nakon što je Mašićka Šagovina oslobođena, poginuo je još jedan Svileni, Miroslav Krpan. Zajedno s nekoliko boraca iz drugih postrojbi. Glavnina je krenula prema Trnavi i Medaru, on je ostao da preveze mrtve prijatelje. Na putu ih je sustigla tenkovska granata. Svi u automobilu su poginuli.
U toj teškoj bitki i mi smo, nažalost, imali gubitke. Osim četvorice Svilenih, poginuli su ili bili ranjeni mnogi drugi naši borci.
Poslije se bitka nastavila do Trnave, Medara...
SVINJE LJUDOŽDERI
Možda vam se neće sviđati ovaj podatak, ali moram i to reći. Za vrijeme bitke, naši su borci ubijali i svinje. Zna se da je svinja svežder, pa su, onako gladne, navalile jesti mrtve četnike. O tome imam dosta snimljenog materijala. Dobar dio snimaka malom kamerom, pokazao sam i prijatelju Bestjelesnoj.
Naši su borci prvo pokušali izvuči mrtve Srbe i Crnogorce. Nije se moglo, jer su živi šestoko pucali. Zato su morali ubiti sve svinje-ljudoždere u mjestu.
EPILOG
Što je bilo sa Svilenima. Josip Horvat, po čijem su se nadimku prozvali, poginuo je kasnije. Od trinaestorice, osam ih je preživjelo, a svi su teški ratni vojni invalidi.
Ispričavam se Đuki Kurelcu. U nekom od prošlih tekstova napisao sam da u sebi čuva još pedesetak sitnih gelera.
Nije točno. Đuka u sebi nosi više od tisuću takvih gelerčića. Ako ne vjerujete, neka vam dadne rendgensku snimku, pa sami brojite.
A ako i tada ne bude vjerovali, dignute ga u zrak i protresite.
Čut ćete kako zvoni.
|
- 14:22 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
BRIGADIR KOJI IMA KOME PISATI
- Ah, što bi čovjek mojih godina mogao očekivati od života osim onoga da nije uzalud živio?, kaže mi Josip Mikšić, gradonačelnik Nove Gradiške, na pitanje što još očekuje od života.
ZOV PSUNJSKIH OBRONOKA
Jedno je vrijeme gledao kroz prozor ureda, a onda nastavio, rekavši da se dugo znamo i nemamo jedan pred drugim nekih posebnih tajni. Upoznali smo se u ono najgore doba naših života, kad nam je domovina bila u opasnosti. Bili smo na istoj strani, samo zbog toga što smo osjećali odgovornost prema sebi, svojim obiteljima i svojoj domovini. Za razliku od mene, Mikšić je bio profesionalni vojnik, pukovnik vojske koja je napala našu domovinu. Radio je u Ljubljani na radnom mjestu generala. Imao potpuno sređen život, krasnu obitelj, dobar stan... bio vrlo ugledan član ondašnje zajednice. Profesionalno i građanski, potpuno je izgradio svoj život.
Tako je mogao do mirovine, ali neki mu vrag nije davao mira.
Vrlo rano otišao iz kuće, iz rodne Cerničke Šagovine, općina Nova Gradiška. I nikad se nije oslobodio ljubavi prema rodnoj grudi. Srce ga je uvijek vuklo ovamo, na ove divne obronke Psunja. Kad je zlo počelo, 1991. godine, sjeli su, žena i on, u komfornom ljubljanskome stanu, i ozbiljno razgovarali. Njega je vuklo da vrati svojoj domovini sve ono što je u nj uložila, školujući ga kao vrsna vojnika. A da bih to vratio, morao se odreći lagodnog i ugodnog života kojega je stvorio. Morao se vratiti u svoju Cerničku Šagovinu kao običan čovjek i s puškom u ruci, kao običan vojnik, i obraniti svoju, u to doba tenkovskom granatom već srušenu kuću. Ženi je rekao: Bolje pokojnik, nego pukovnik!
Srećom, u ženi i obitelji imao je punu podršku.
Srećom, u ratu nije postao pokojnik, nego brigadir Hrvatske vojske.
NA KRAJU REČENICE - TOČKA
I, eto, javio se kao dragovoljac. Ljudi koji su ga primili dobro su procijenili da će biti najkorisniji upravo u svome rodnom kraju i tu ga rasporediše kao zapovjednika 121. brigade, poštujući njegove profesionalne vojničke vrline.
Novu su Gradišku u to doba već bili mnogi otpisali.
Nova Gradiška je strateško mjesto, ona se nalazila točno na putu onima koji su nove granice vidjeli na relaciji Virovitica – Karlovac – Karlobag. Dolazio sam ovamo često s prijateljom Tabom, koji je danas počasni građanin Nove Gradiške, generalom Toljem, koji se također diči počasnim građanstvom, Ibrom Imširevićem... i znam što govorim. Mislim, da je Mikšić opravdao svu lovu, uloženu u njegovo profesionalno obrazovanje. Utvrdio je bojišnicu, disciplinirao vojsku i tako su se Novogradiščani obranili od žestokih napadaja s juga i zapada, a onda krenuli u još žešći protunapadaj.
Bitku za Mašićku Šagovinu nikad neću zaboraviti.
I tako je završio taj dio života momka i Cerničke Šagovine.
Kaže: Svaki dio života morao završiti točkom, a ne s tri točkice. Na kraju svake dobre rečenice stoji točka. Ne?!
RAT JE DOBIJEN, VALJA DOBITI I MIR!
Poslije, kad je umirovljen, shvatio je da je premlad za mirovinu i da bi mogao pomoći svome kraju u poratnom oporavku. Moram reći da sam mu to savjetovao još 1993. godine. Tada je odgovorio da ne razmišlja o tome. Poslije je razmišljao. I smislio čuvenu rečenicu: Rat smo dobili, sad moramo dobiti i – mir!
Međutim, nije se htio vezati ni za jednu političku stranku. Njegova je politička stranka Hrvatska, pa je u politički život krenuo kao nestranački političar. Stanovništvo ovoga kraja prepoznalo je u Josipu čovjeka koji bi, svojim političkim djelovanjem, mogao gradu i kraju vratiti ono što im je rat uništio. Izabrali su ga za gradonačelnika oba puta kad se kandidirao na listi nezavisnih kandidata. Njegova je narav takva da dobro surađuje s ljudima i nema nekih teškoća u komunikaciji sa strankama i stranačkim dužnosnicima.
KUĆA TROŠI, ŠTALA ZARAĐUJE
Znam da u Novoj Gradiškoj ne teku med i mlijeko lako. Ne samo ovdje u Novoj Gradiškoj, nego u cijeloj Slavoniji, koja je bila jedna velika bojišnica, i svim onim hrvatskim područjima koja su teško nastradala braneći se od žestokih napadaja velikosrpskih osvajača. Dobro, nešto je i izgrađeno. Dosta je domova obnovljeno. Međutim, davno sam napisao da kuća troši, a štala privređuje. To sam prvi put čuo ovdje, u Gornjim Bogićevcima. Zapravo je tako. Što će mi kuća bez štale, ako sam seljak, ili bez radnog mjesta ako sam radnik ili zanatlija. Kuća troši, a da bi trošila, valja nešto i zaraditi. Seljak u mnogim hrvatskim krajevima još ne može na svoju zemlju, jer su njihove oranice zasijane brojnim minama. Kaže mi da se prisjetim samo onoga što sam jučer vidio dok sam se iz Trnave vraćao u Novu Gradišku. A vidio sam mnoge obnovljene kuće, u dvorištu kojih su kokoši, guske, patke – Kaže: vidio sam fotose koje si snimio. – a do kuće, svega desetak metara od mjesta gdje se igraju djeca, ploča s natpisom: Pozor! Ne prilazi, ovo je područje minirano! A svi znamo kakva su djeca. Znatiželjna. Znalo se dogoditi da je neko razigrano dijete potrčalo za loptom i...
POSAO VALJA ZAVRŠITI
Kad su ga pitali zašto se politički aktivirao, rekao je:
- Toliko volim moj uži zavičaj, da druge alternative nisam imao. Ne mogu uživati sam u životu. Moram imati društvo. Najprije obitelj, onda okružje. Eto, zato sam krenuo u političke vode. Ja, naime, jako dobro znam što negdašnji Tang, Sekulić i dalje da ne nabrajam znače ovome kraju: nekoliko tisuća radnih mjesta, ako budu uspješno poslovali, a nema razloga da ne budu uspješni, jer imamo dosta kvalificiranih ljudi koji to mogu ostvariti. Uostalom, oni su to već jednom i učinili. Sve su to bila vrlo ugledna i dohodovna poduzeća. Kao što su to bili i mnogi ovdašnji zanatlije, jer Nova Gradiška davno je prestala biti graničarski grad, postala je i razvila se i u obrtnički raj. Svaki posao valja završiti. A ja ću svoj završiti tek kad kola krenu.
MOGUĆNOSTI SU TU, VALJA IH SAMO UOČITI
Poslije kraćeg razmišljanja (učinilo mi se kao da smišlja način kako da me se bezbolno otarasi), reče:
- Ja, stari moj, ovdje vidim mnoge mogućnosti. Od poljoprivrednih do privrednih, od lovnoga i ribičkoga turizma do vikendaškog seoskog turizma. Bio si u mojoj Šagovini, u Rešetarima, Adžamovcima, Lazama, Crnogovcima, Davoru... i vidio si da je to bogom dano područje za seoski turizam. Mogućnost su tu, valja ih samo uočiti i pokrenuti. Taj točak napretka želim pokrenuti, zajedno s mladima Nove Gradiške i svim stanovnicima novogradiškoga kraja. A kad točak jednom krene, onda će sam ići. Zasad sam u onoj dugoj koloni koji guraju kola napretka svom snagom.
Ma krenut će ta kola jednoga dana, moj Josipe, siguran sam. Upravo zahvaljujući i tebi. Ne bi te Novogradiščani izabrali za svoga da nisi njihov. Ne?!
Zaista nisi uzalud živio, moj gradonačelniče, ili brigadiru koji imaš kome i što pisati.
Dopusti mi da baš ovako odgovorim na tvoju prvu, prilično upitnu rečenicu.
|
- 15:34 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
TADIJI ZA STOTI ROĐENDAN
Kad nikog od nas više ne bude
Sjat će sunce nad oranicama...
Subotu, 29. listopada 2005. godine, posvetio sam svome malom privatnom izletu. Ujutro sam se spakirao i krenuo put Rastušja, rodnom selu Dragutina Tadijanovića, hrvatskoga pjesničkog barda i čovjeka koji je jučer, 4. studenoga proslavio stotu godinu života.
UVIJEK DUŽIM PUTEM
Uputio sam se prema Tadijinu Rastušju sa zapadne strane. Nije mi se išlo izravno samo zato što sam htio proći kroz Brodsko Vinogorje, brežuljkast dio iznad Slavonskoga Broda pun vinograda, klijeti i vikendica.
Zato se put odužio. Tako sam propustio prigodu da samog Tadiju susretnem u obnovljenoj rodnoj kući.
Naime, Tadija se vraćao iz Vinkovaca, pa je svratio i do nećakinje Marije i njena sina Mije Bilobrka. Marija je kćerka Kate Bjelobrk, rođene Tadijanović, jedini pravi Tadijin rod, premda u Rastušju ima više Tadijanovića. Međutim oni nisu u izravnoj rodbinskoj vezi s vrsnim pjesnikom.
Na tom okolišnom putu lijepog i sunčanog subotnjeg jutra bavio sam se traženjem sočnih jesenskih jabuka i krušaka. Ili poneki zaboravljen grozd. Neki su me ljudi prepoznavali, pa sam se i s njima zadržao u neobveznom razgovoru.
Tako me, primjerice, prodavač ukrasa i cvijeća za groblje prepoznao i zaustavio. Štoviše, svome je malehnom sinu objasnio tko je didač, to jest ja.
ČAVLIČKI KRAJ
Cesta prema Rastušju počinje od Čavličkog kraja. Čavlički kraj je vrlo duga ulica. Nazvana je po prvim doseljenicima u taj dio Brodskog vinogorja, nekoj obitelji Čavić.
U životu se događaju razne nepredviđene stvari. Tako sam točno ispred prve kuće u Čavličkom kraju upitao šarmantnog gospodina, nešto mlađeg od mene jesam li se uputio u pravom smjeru, a pravi je smjer Tadijina kuća.
Poslije sam saznao da je gospodin vlasnik kuće broj 1.
E, sad! Gospodin se zove Petar Štažić, ako sam dobro zapisao. Unuk je Žavirija Štažića, Tadijina vršnjaka i školskoga druga. Žavirije je išao s Tadijom u osnovnu školu i, dolje, u brodsku gimnaziju. Živarije je pisao knjige za djecu. Petar kaže da je odavno umro i da je Tadija jedini koji je nadživio cijelu generaciju i mnogu djecu, pa čak i unuke generacije 1905. godine.
Čavlički kraj je lijepo uređena ulica koja se blago uspinje prema okrugljačkim brežuljcima. Kuće su nove itd. Cesta je prilično prometna budući da vodi prema Našicama, preko Rastušja i Podcrkavlja.
TADIJINA ZLATNA ŽITA
I, točno gdje završava Čavlički kraj, a time i granice Slavonskoga Broda, počinje Rastušje. Najprije stidljivo. Gdjegdje koja kućica na zavojitoj cesti. S desne strane ceste je nizija, a s lijeve šumoviti brežuljak. Među kućama i drugim obilježjima tražim svjedoke Tadijina rođenja. Našao sam samo jednu kuću na kojoj piše da je izgrađena 1920. godine, dakle u doba kad je Tadija imao petnaest godina i potiho ulazio u pubertet i pjesnički svijet. Za ono doba kuća je bila poprilično raskošna.
Inače, Rastušje je prilično siromašan kraj. Ravnice su dolje.
Dolje su Tadijina zlatna žita.
Tek sad mi je jasno zašto se Tadija služio tom metaforom. Zlatna žita. Promatrano iz Rastušja prema niziji, polja pšenice mogla su, mlađahnome budućem pjesniku, sličiti zlatu.
I po boji i po želji.
Kad nešto nemaš, onda je to što nemaš ravno zlatu.
U tom kontekstu primjećujem i prikolicu traktora punu klipova kukuruza. Valjda pod dojmom Tadijina zlatna žita, meni su se ti klipovi kukuruza odjednom pretvorili u klipove zlata koje vlasnik sprema u trezor, to jest hambar.
ŠTO SE ZBIVALO ŠEST DANA PRIJE TADIJINA ROĐENJA?
Kod donekle obnovljene Crkve svetog Vida počinje sokak, s lijeve strane ceste, a na kraju tog sokaka je Tadijina kuća. Posljednja u sokaku. Iza nje nema više ni jedne kuće. Ispred same kuće, iznad ceste sokaka, stoji davni bunar, pokraj kojega prolazi puteljak koji vodi groblju.
Naravno, stara je kuća obnovljena. U dvorištu Tadijina djetinjstva ostao je samo mali drveni hambar, a i on je izgrađen 1911. godine, kad je Tadija imao šest godina.
Pokušao sam zamisliti kuću i dvorište prije stotinu godina. Kao, za nekoliko dana, prije tih sto godina, Tadijina majka trebala je roditi. Zima je pred vratima. Buduća majka možda bijelo platno tka ili takvo što? Možda je brisala jabuke i spremala ih u trap pokraj krumpira i drugog voća i povrća, kao vitaminski dodatak zimskoj ishrani?
Bilo kako bilo, siguran sam da je polako pripremala odjeću za svoje buduće dijete, ni ne sluteći da će roditi pjesnika.
Tadijin tata je vjerojatno cijepao drva za zimu, upravo kao što to, ove subote stotinu godina poslije, čini Mijo Bjelobrk. Samo što se Mijo ne služi sjekirom, nego motornom pilom.
Možda je i dan bio ovako sunčan i lijep. Po dvorištu, koje nije bilo ovako uredno, koke su nervozno čeprkale tražeći poneko izgubljeno zlatno zrno ili neko drugo sjeme. Svinje su rovale u obližnjem šumarku, nastojeći što spremnije dočekati dan svinjokolje. Kravica je pasla pokraj potočića malenog. Dalje, uz prašni ili blatni put, kako hoćete, zrele su jabuke čekale da ih netko pokupi ili ubere.
JEDNA RUŽA ZA JEDNO STOLJEĆE
Mogao bih još pretpostavljati o tom danu koliko god hoćete. Mislim da je i ovo dovoljno da sami stvorite sliku o vremenu prije stotinu godina, kad su u negdašnjoj pjesnikovoj kući očekivali prinovu.
Bijah bio žedan, pa sam zamolio gospođu Mariju, lijepu i pristalu ženu, malo vode iz bunara.
Malo vode iz bunara iz kojeg je i Tadija pio!
- E, moj gospodine, kaže mi Marija, tog bunara više nema. On je bio iza kuće, tamo gdje moj sin sad priprema drva za zimu. Kad smo bunar kopali ovdje gdje je sad, ispred kuće, pjesnik se bunio. Htio je da sve ostane onako kako je bilo. Ali više ništa nije onako kako je bilo. Niti tako može biti.
Svejedno, popio sam tri velike čaše vode. Gospođa Marija me počastila pravom domaćom orahnjačom, a za put mi je donijela zelene jesenske jabuke, malkice kiselkaste, upravo onakve kakve volim. Pitao sam je jesu li to jabuke od one vrste iz Tadijina djetinjstva, na što mi je potvrdno odgovorila. Kao ovdje su te jabuke najčešće.
Kad sam odlazio, na bunar sam ostavio mirisnu ružičastu ružu.
Jedna ruža, jedno stoljeće.
Možda bi netko drugi ostavio grančicu jelke, kao simbol za Tadijinu Jelu? Ne znam, ja sam mislio da je primjerenija ruža. (Ruža u haustoru, oprostite - na bunaru.)
Zatim sam se uzverao stazom do groblja i posjetio lijepo uređen grob Tadijinih roditelja.
Evo, Tadija, ovo ti je moja čestitka za rođendan.
Sad kad su fanfare utišale i kad je jedna sretna žena, točno prije stotinu godina, svoje malo dijete privila na bujna majčina prsa.
|
- 08:50 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
PSUNJSKIM GORJEM I SLAVONSKOM RAVNICOM
Jučer sam slučajno primijetio izloženu kartu biciklističke staze obroncima Psunja. Baš sam se bio uputio u Kovačevac da potražim negdašnjeg prijatelja Antu Šolića kad ugledah tu kartu.
BICIKLISTIČKA STAZA
Naravno, odmah sam odlučio provjeriti atraktivnost te staze.
Najprije sam otišao do Šolića. Doma su mu bili sin i snaha, a on se, poslije smrti žene, ponovo oženio i odselio negdje na more. Tako mu je to u životu.
Zato se vratih do rečene biciklističke karte i lijepo cipelcugom krenuh označenim putem. I što da kažem. Zaista je staza vrlo atraktivna, vodi vas izvan velike prometnice kroz Cernik, Giletince sve do Cerničke Šagovine, a onda drugim putem natrag prema Cerniku i Novoj Gradiškoj.
NOVOGRADIŠKE VEDUTE
A kad ste već u Novoj Gradiškoj svakako obiđite najmlađi grad u Hrvatskoj, utemeljen 1748. godine, u sklopu Vojne krajine, najprije kao Friedrichsdorf, da bi dvije godine kasnije grad dobio današnje ime. Iz toga doba datira prva zidana zgrada - Crkva sv. Terezije, značajni spomenik sakralnog graditeljstva. Tu je i župna crkva Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije, s početka 19. stoljeća, u kojoj se možete diviti djelima znamenitog hrvatskog slikara Celestina Medovića.
Nova Gradiška je graničarski grad, na raskrižju mnogih strateških puteva, pa je oduvijek bila zanimljiva svima koji su pretendirali da zavladaju ovim krajem. Dakako, ovdje su mnogi polomili zube, pa tako i posljednji (nadam se) napadači, velikosrpski agresori.
Ljubiteljima motorističkih sportova ne trebam posebno naglašavati da se na izletištu Strmac održavaju mootoristički susreti na državnoj razini.
Kao što ni ljubiteljima lova ne moram posebno predstavljati Radinje, jedno od najljepših i najuređenijih hrvatskih lovišta, gdje ponosno šeću rogovljima obdareni snažni jeleni i brzi srndači, elegantne košute i srne; gdje možete sresti velike obitelji divljih svinja na koje zaštitinički motre snažni veprovi.
Ribičima su posebno omiljena novogradiška riblja carstva u kojima se mogu uloviti ooovoooliiikeee različite ribetine. O tome se možete raspitati u Sportskim ribolovnim udrugama Klen i Elda, budući da vam ja nisam neki pouzdan izvor ribljih informacija.
Za one koji vole znati nešto o povijesnim ličnostima koji su podrijetlom iz Nove Gradiške i okolice, onda moram reći: odavde je sveučilišni profesor i osnivač državno-pravne znanosti Josip Pliverić; hrvatski glumci i redatelji, utemeljitelji Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu Josip Freudenreich i Adam Mandrović; šumarski stručnjak i osnivač Zoološkog muzeja u Zagrebu Josip Ettinger; Josip Janko Grahor, arhitekt i graditelj, prvi predsjednik Zagrebačkog velesajma; Vladimir Nikolić(1829.-1866.), književnik; Ivo Štivičić, najuspješniji televizijski pisac; Tito Bilopavlović, sjajan pjesnik i pripovjedač; Miro Gavran, jedan od naših najboljih živih dramskih pisaca, predstave kojega igraju mnoga europska kazališta itd.
NI D OD DVORCA
Meni je biciklistička staza bila prekratka. Kad sam već došao do Cerničke Šagovine, rodnoga mjesta Josipa Mikšića, gradonačelnika Nove Gradiške, uputio sam se dalje u pravcu Mašićke Šagovine. Putem sam upoznao Pavu. Poslije se uspostavilo da se Pavo i ja znamo od 1992. godine. Pavo je krenuo prema vinogradu, gdje mu je prijatelj trebao orati vinograd, jer će na tom mjestu Pavo posaditi lješnjake.
Uspostavilo se da su Pavo i Mikšić također prijatelji i da na istom brijegu imaju vinograd. Pavo me nagovorio da odem s njim. Kao pokazat će mi gradonačelnikovu vikendicu. Žabu nije teško natjerati u vodu, a ni mene na nepoznat put.
I tako stigosmo na vrh jednog brežuljka. Očekivao sam da ću vidjeti ako ne dvorac, a onda raskošnu vikendicu Josipa Mikšića, kad ono skromna građevina, bez soba, kuhinje, terase. Samo jedna zaključana vrata u kojoj su, mislim, alatke i možda koja bačva vina. Ispred tog luft-dvorca sve je terasa na otvorenome. Samo je roštilj zaštićen od moguće kiše.
IZGUBLJEN U ŠUMI
Poslije me Pavo uputio nekim stazama koje navodno vode u Mašićku Šagovinu, ali sam u šumi zalutao. Kad ste u šumi, onda se lako izgubiti. Tako sam se i ja izgubio i našao u označenim minskim poljima. Srećom, imao GPS, pa sam slijedio svoje stope natrag i tako se našao ponovo u Cerničkoj Šagovini.
Odatle sam seoskim putem, prohodavši i preko dva potočića malena, stigao u Trnavu, a onda, već umoran od svježeg zraka i neugodnih šumskih putova, vratio se natrag u Novu Gradišku, prošavši kroz Medare, Mašić i Kovačevac.
Kad sam ugledao mali obiteljski hotel Tomislav, najljepši takav hotel kojeg sam dosad vidio, uskliknuo sam od sreće.
A iz kupaonice sam sam sebe silom izvlačio. Dobrano sam se potegao za uho i proderao se: Van iz kupaonice, nezahvalni stvore. Čeka te krevet!
Međutim, kreveta nije bilo. Umjesto njega - raj!
|
- 07:45 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
SRCE PUNO NOVE GRADIŠKE!
Čovjek naprosto da ne povjeruje!
Na putokaz koji me upozorava da upravo ulazim u Sibinj naslonio se Dučo!
Vlado Rogić iz Batrine!
Jedan od preživjelih Svilenih, moj davnašnji ratni drug kojega nisam vidio sedam/osam godina!
Bio sam duboko dirnut.
Dučo je odlučio dočekati me na cesti i pomoći mi da zajedno s njim prođem njegovim zavičajem.
POPLAVA EMOCIJA
Ne znam.
Jedva čekam da izađem iz negdašnjih ratnih područja. Ovuda kuda prolazim poplavljuju me sjećanja da jedva izdržavam tu poplavu emocija. Tamo od Osijeka, Vukovara, Baranje, Ivanovca, Tenje, Vinkovaca, Nuštra, Županje, Nove Gradiške do, ah, do...
Do koga? Do čega? Do kojega mjesta? Do koje uspomene? Do kojeg ubijenog djetinjstva? Do kojeg mrtvog borca? Do kojeg ranjenog prijatelja? Do čije srušene kuće?
Nou je iz one poplave izvukla arka.
Što će mene izvuči iz ove poplave emocija?
Koje mi ne daju da pišem, jer su mi oči pune suza, a mojim krvotokom, umjesto krvi, teku uspomene!
DUČO – PRIČA O PRIJATELJSTVU
Priča o Duči je priča o prijateljstvu. Svileni, postrojba specijalaca kojoj je pripadao, nije imala puno boraca. Moglo bi se reći da je to klapa prijatelja koja je 1991. godine krenula na najopasnija ratišta, e ne bi li zaustavili onu groznu najezdu s istoka i sa druge obale Save.
Ja sam ih zvao Trinaestorica veličanstvenih. Neki su poginuli, a ostali su ranjeni.
Dučo je preživio. Naravno, nije ga mimioišao neprijateljski metak.
Jak je. Visok. Veseo i uvijek nasmijan sad već četrdesetgodišnji mladić. Ratni vojni invalid. U mirovini je, ali ne može bez rada, pa se odnedavno bavi graditeljstvom.
- Znaš, ne može se plandovati. Mi smo Slavonci radišni, kaže mi.
Kad sam rekao da je Dučo priča o prijateljstvu, onda moram to i objasniti.
U jednoj akciji Svileni su se našli pod žestokom paljbom, potpuno opkoljeni. Neki su tu ostali zauvijek, a ostali su bili ranjeni.
Žestoko su se braniii i tražili izlaz iz okruženja.
Svi, osim Đure Kurelca. Đuru je zahvatila granata po nogama. I danas je teži za pedesetak sitnih gelera. Đuro se nije mogao kretati. Zato je rekao Duči da ga ostavi i da se sam spasi. Kao, Đuro će se praviti mrtav, a kad neprijatelj dođe do njega, skupo će prodati svoju kožu.
Đuro ga, srećom, nije poslušao.
- Nisam mogao ostaviti prijatelja. Što bih rekao njegovoj maloj djeci, ha?! Što bih sebi danas go vorio da sam ga napustio?
Natovario ga je na leđa i krenuo u proboj.
Kad o tome priča, Dučo kaže da se ne sjeća kako su se izvukli, ali tu su.
I, evo ga, naslonjeg na putokaz.
OD MJESTA DO MJESTA; ODA KAFIĆA DO KAVANE!
Sibinj, Gornji Andrijevci, Stari Slatinik,Brodski Stupnik, Radovanje, Oriovac, Malino, Lužani i evo nas u Batrini.
Dobro, nije to išlo tako brzo. Svraćali smo u kafiće na kave, obilazili vinograde i pričali, pričali.
Sjećaš li se ovoga, sjećaš li se onoga?
Ma sjećam se Dučo svega, osim tvoga vjenčanja! Ako bude bilo kako bi trebalo biti, jednom ću se sjećati i tog vjenčanja. Jer tako želi neka Ona!
PRED SJENAMA SVILENIH
U Batrini smo najprije svratili na nogometno igralište, gdje je podignuta spomen-ploča mrtvim Svilenim. Tu su Svileni imali svoju bazu. Sjećam se, spomenik je otvorio negdašnji zapovjednik novogradiške brigade, brigadir Josip Mikšić, današnji gradonačelnik.
A i Mikšić je posebna priča. Bože, kad ću stići napisati sve te priče?!
Bili su tu Ante Šolić, tadašnji gradonačelnik i zapovjednik također sjajne postrojbe, Taba, Ibro, Padobranac, i mnogi drugi.
EH, JUHA!
Poslije smo svratili kod njegovih na ručak. Dučin otac je čovjek mojih godina. Na ručku su bili još majka, njegova sestra i klinci.
Pričali smo o svemu i svačemu, a ja sam se zezao da su zidovi kuće gotovo popucali od glasnog smijeha ukućana. Bio sam prilično raspoložen, jer sam klopao izvrsnu kokošju juhu. Onu pravu. Žutu kano zlato. Od domaće koke. A morate znate da juhu nisam klopao mjesecima.
Dučo je htio da ostanem kod njega, ali ja sam morao u Gradišku. Srce mu vuklo.
MIKŠIĆ, I ČOVJEK I DUŠA!
Jučer ujutro posjetio sam i gradonačelnika Mikšića. Lijepo sam se predstavio njegovoj tajnici. Punim imenom i prezimenom, a ona mi je odgovorila da joj šef nije tako rekao, nego samo da će doći Kemo.
Mikšić voli ljudima priređivati iznenađenja.
Sjećam se kad je postrojio cijelu brigadu u nekoj šumi kraj Nove Gradiške i pozvao me da dođem do njega. Kad sam stigao, Šolić je donio veliku/veliku čahuru topovske granate. Na kojoj je pisalo da mi brigada dodjeljuje granatu u znak itd.
Stajao sam ispred postrojene brigade kao kreten. Srce samo što mi nije iskočilo.
Ništa nisam rekao, jer mi se grlo steglo, oči zamaglile neprozirnom vlažnom maglom. Taba mi je rekao da sam u licu bio crven/crven da crveniji nisam mogao biti.
U davnoj priči bio sam napisao da zahvaljujem Životu što sam u Novoj Gradiškoj našao takve prijatelje.
KOD PADOBRANČEVIH
Budući da je Mikšić išao u Brod na proslavu stotoga rođendana Dragutina Tadijanovića, popili smo samo kavu, a ja sam iskoristio prigodu da fotnem prekrasan aranžman koji je nosio našem Tadiji, da malo popričam s divnim damama iz ureda, a zatim – svak svojim putem: Mikšić u Brod, a ja u Laze. U posjetu roditeljima brigadira Mladena Mikolčevića. Htio sam ih iznenaditi.
Srce mi je bilo puno radosti, a noge lagahne da lagahnije nisu mogle biti.
Iznenađenje je izostalo. Baš na ulazu u Laze, iza mene je zatrubio stari Marijanov mercedes. Padobrančev stari vraćao se iz Gradiške i prepoznao me.
Bože, i to je bio susret!
Na povratku sam posjetio i Padobrančeva sina Jasmina. Da klinac! Mladić i odnedavno Bloger
No, o svemu ću još podrobnije danas i sutra pisati.
A o Novoj Gradiškoj i Gradiščanima, bormeč, ima se što i pisati.
A sad lijepo idem ponovo pozdraviti Josipa Mikšića, a onda polako prema Cerniku i Mašićkoj Šagovini.
|
- 08:27 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
NEDJELJNA ŠETNJA
Bila je to zaista ugodna nedjeljna šetnja.
Nakon što sam ostavio gradonačelnika da odrađuje dežurstvo u Bolnici, uputio sam se pravcem prema istoku: Gornja Vrba, Ruščica, Gornja Bebrina, Klakar, Donja Bebrina, Trnjanski kuti, ponovo Ruščica i ponovo Gornja Vrba. Nije mi se išlo putem preko Donje Vrbe, premda nije ništa dulji, samo zato što sam htio Ruščicu i Gornju Vrbu vidjeti u predvečerje.
Nadao sam se da ću groblja u tim mjestima vidjeti osvijetljena brojnim svijećama, što se nije ostvarilo. Groblja su mala, osim ono u Brodu. U nedjeljno predvečerje bila su tiha i svečana. Na njima su ljudi još uređivali grobove, pa ih nisam htio ometati u tom poslu.
Jedna zanimljivost: u Ruščici sam naletio na šahovski klub. Molim Darija da fotografiju kuće u kojoj se nalazi šahovski klub plasira upravo na ovo mjesto.
IZMEĐU POLJOPRIVREDNE CIVILIZACIJE I NETAKNUTE DIVLJINE
Sve do Donje Bebrine šetkarao sam uza Savu. Zanimljiva se slika pruža tim cijelim dijelom puta. Do Savskoga nasipa uglavnom su obrađena polja, gdje caruje poljoprivredna civilizacije, a iza nasipa su vrbaci i močvare, divna i netaknuta divljina, puna komaraca i ostaloga divljeg življa.
Malo sam šetkarao putem, malo naseljima, a znao bih se zaletjeti i na nasip, gdje bih uživao u lijetu ptica, ljutitim i bolnim napadajima ljupkih i gladnih komarica i gdjekojem pucnju nedjeljnih krivolovaca.
STRANAC U MALOM MISTU
Za prijepodnevnog hodanja svidjelo mi se da su ljudi izašli u crkve, gdje su se nakon mise družili. Tako sam fotografirao skupinu stanovnika Gornje Bebrine. Drugi dan me u hotelu posebno pozdravio gospodin koji radi na recepciji.
- Jučer sam vas vidio u Gornjoj Bebrini. Fotografirali ste nas pred crkvom, rekao mi je.
Kad prolazite kroz mala naselja ne možete ostati neprimijećeni. Tamo se svi ljudi znaju, pa kad prođe neki neznanac na biciklu ili na motoru, odmah biva uočen. A kad ste pješak, kao ja, onda ne samo što vas uoče, nego i nagađaju tko ste i što ste. Tako su ljudi ispred crkve raspravljali tko je ovaj ostarjeli hodač sa šćapom u ruci i ruksakom na leđima. Koji stalno zastajkuje i nešto barata s mobitelom.
Kad sam prolazio kroz Gornju Bebrinu rasprela se ista priča. Začas se prestalo pretpostavljati tko bih mogao biti i što to radim mobitelom, jer je recepcionar objasnio da sam gost u hotelu Park u Brodu, da svaki dan pješačim i da ću tako proći cijelu Hrvatsku.
Neke su se žene križale, a neke su me znatiželjno pratile dio puta kroz naselje.
Starije su se križale, a one mlađe od četrdeset pratile su me. Tek toliko da se zna.
KLAKARSKI BLOGER
Prolazeći Klakarom nadao sam se susresti neke Blogere. Slavonski Brod ima svoj Blog s dosta mladih Blogera. Uočio sam klinca koji ima blog Klik-Klak. Piše zanimljivo, a napisao je i rep pjesmicu kako treba pisati blog. Javio sam mu se komentarom i najavio da ću u nedjelju proći kroz njegovo mjesto. Zato sam, prolazeći mjestom, zagledavao u dvorišta i na prozore kuća. Klik-Klaka nije bilo.
Pak sam odlučio da vam predstavim tog klinca, kako i s kim živi. O svemu tome on sam piše u tekstu kojega sam kopirao s njegova Bloga. Klik-klak piše:
Moju obitelj čine mama Marica, tata Ilija, braća Josip, Adam i Martin, dvije sestre Ana i Katarina i ja Franjo Gačić. Mi živimo u obiteljskoj kući u Klakaru. Sa nama žive i moj djed Marko i baka Manda. Najmlađa je sestra Katarina koja ima tri godine i voli ići sa mnom u školu. Svi imamo neke poslove koje obavljamo. Na našem seoskom imanju imamo 10 krava, puno svinja, gusaka, kokoši, mačke i pas Šaro. Svi se lijepo slažemo i pomažemo jedni drugima. Najviše volim proslave u mojoj obitelji, rođendane, imendane, kirvaj, Božić, Uskrs itd.
Ja volim svoju obitelj, a najviše najmlađu sestricu Katarinčicu!
ŠUME, PRAŠUME I OSTALI RAJEVI
Tamo kod Donje Bebrine cesta skreće prema sjeveru i nekoliko kilometara potpuno ravna, kao ravnalom povučena, vodi ka Trnjanskim Kutima.
Južno od ceste proteže se ptičji rezervat Dvorina, a ovaj prelazi u Gajnu. Iz Dvorina se katkada čuo poneki hitac lovaca. Zanimljivost Brodsko-posavske županije je i u tome što ima mnoštvo lovišta, 14 državnih i 25 županijskih, koji obuhvaćaju površinu od oko 200.000 ha.
Što zapravo i ne treba čuditi ako znamo da na području županije nalazi: Prašnik, šuma hrasta lužnjaka i običnog graba, rezervat šumske vegetacije; Muški bunar, prašuma hrasta kitnjaka i bukve, rezervat šumske vegetacije; Lonjsko polje, dio parka prirode: te Gajna i bara Dvorina, zaštićeni krajolici.
Bara Dvorina kod Donje Bebrine ima status ornitološkog rezervata, a nekoliko kilometara nizvodno nalazi se Gajna, između naselja Poljanci i Oprisavci.
Gajna ima označenu stazu na kojoj su postavljena stajališta s pločama-vodičima koje poučavaju nekim općim i posebnim informacijama o krajoliku. Predviđeno je da na Gajni bude više takvih ploča. Do sada je izrađene ploče koje nose radni naslov: Oprisavci-Poljanci, Gajna, Postanak Gajne, Lateralac, Čuvanje stoke, i Canis pastoralis croaticus. Staza se sastoji od šest točaka: škola Oprisavci, izlazak na nasip, brana na Lateralcu, most na Tečaji, velika Gajna - đeram i čardak.
Kad se nađete negdje u blizini, zaustavite automobil, bez obzira koliko se žurili, i svratite na tu stazu. Neće vam biti žao ili žo, što bi rekli Dubrovčani.
IZMEĐU SCHUMACHERA I UPLAŠENIH TETRIJEBICA
Kad sam prolazio kroz Trnjanske kute, baš je počela nogometna utakmica. Mene su više zanimale kuće i dvorišta, pa sam prošao cijelim naseljem, a to je nekoliko kilometara. Vraćajući se, hajde-de, fotografirao sam nogometaše u njihovoj vječnoj utrci za crno/bijelim balunom.
Na putu kojim se vraćam Brodu, prolazim kroz polja, šume i lovišta Jelasa.
Cesta je prilično dobra i ravna, pa pokraj mene jure u različitim automobilima novi Schummacheri i što ja znam kako se zovu svi ti automobilski prvaci i drugaci.
I kad god koji auto projuri pokraj mene, biva mi žao. Volio bih da se zaustave i prošeću šumama i livadima. Pa da im se dogodi ono što se meni dogodilo.
Skrenuo sam u šumu, pa kad sam nju prošao, kročio na neku prostranu livadu s visokom travom i grmljem.
I tako hodam, uživam u poslijepodnevnom suncu, slušam ševu i ostale ptice trkačice i netrkačice, kad odjednom, pola metra od mene prhne neka fazančina u zraku.
Ljudi moji!, toliko sam se uplašio, da sam se pod hitno vratio na cestu. Ne zato što sam se samo ja uplašio, nego i zato što sam tetrijeba ili tetrijebicu toliko uplašio da je uplašeno prhnula put neba.
A na nebu kažu da je mir. Meni je mir bio povratak na cestu, to jest bijeg od agresivnih ptica.
Poslije 47 pređenih kilometara znate li čemu se najviše radujem?
Toploj kupki i krevetu, krevetu, krevetu...
|
- 07:34 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
DOBAR VJETAR SLAVONSKOME BRODU!
Prapovijesno naselje, rimska Marsvnnia, Marsonija, Brod na Savi, Slavonski Brod, Brod.
Grad kojim protiče Sava, naftovod JANAF i sve važne prometnice Istok – Zapad, Sjever – Jug. Od davnina je poznat i kao granični grad u kojem su pomiješane mnoge kulture.
Brod je grad u koji možete stići cestom, željeznicom, brodom, zrakoplovom, jer ima sportski aerodrom, ili pak pješke kako sam to učinio ja.
Nekad trgovište, obrtničko središte Posavine, s vrlo razvijenim obrtom, pa Tvrđava, a nakon ukinuća Vojne krajine grad se razvio u industrijsko i obrtničko središte Posavine, sa srednjoeuropskom arhitekturom i raskošnim palačama. Brod je grad koji liječi teške rane prošloga rata.
POČAST USPOMENAMA
Danas je dan kad su se Brođani prisjetili svih svojih mrtvih, svih stradalih u brojnim prošlim ratovima. Dakako i prisjećanja i odavanje pošte svima onima koji su današnju brodsku slobodu platili životima. A njih nije mali broj. Poginulo je 182 stanovnika Broda, od čega 27-ero djece, a braneći Brod na bojišnicama oko Broda i u Brodu poginulo je oko 500 hrvatskih branitelja.
Danas su brodska groblja i spomenična područja oživjela životom uspomena, pa sam se tako i ja pridružio mnogim uspomenama. U društvu župana, profesora Šime Đurđevića, svoga domaćina gradonačelnika, dr. Mirka Duspare, i brojnih brodskih uglednika.
Ne mogu ne reći, da je Brod za prošloga rata prihvatio mnoštvo progranika koji danas ovaj gostoljubivi slavonski i posavski grad smatraju svojim domom.
Moj Sony Ericsson zabilježio je mnoštvo prelijepih detalja iz Broda i okolice, od Tvrđave i Državnog arhiva, Galerije umjetnina grada Slavonskog Broda, Gradske knjižnice, Muzeja Brodskog Posavlja, nove Galerije Ružić u Tvrđavi, Kazališno-koncertne dvorane "Ivana Brlić-Mažuranić"... do modernoga gradskog trga i brojnih lijepih palača, kuća i urednih ulica, računajući i uređeno šetalište uza Savu, poduzetničku zonu itd.
PROMETNICA: GRADSKO POGLAVARSTVO
Naravno, najviše me impresionirala Tvrđava.
Tvrđava se uređuje i daje joj se sadržaj.
U Tvrđavi je smješteno i Gradsko poglavarstvo.
- Možda nije daleko dan kad će i brodske zidine biti turistička atrakcija, doduše ne onakva kao dubrovačke zidine, ali dade se naslutiti, rekao mi je gradonačelnik u svome uredu. Jutros je ravno s dežurstva došao na posao. Zadovoljan, jer je liječnička ekipa kojoj pripada spasila život dječaku kojem je oštra ograda probila želudac i teško oštetila jetru.
A njegov ured, kao i uredi dogradonačelnika, doktorice Sonje Padovan-Janković, vrsne internistice zadužene za društvene djelatnosti, i profesora Zvonimira Markotića, zaduženog za gospodarstvo, više mi sliče Hitnoj službi nego gradskim uredima. Tu je živo kao na šetalištu. Mnogi ljudi ulaze, izlaze, traže, mole, žale se, pitaju... Telefoni non stop zuje i zvone, mobiteli sviraju... Uopće mi nije jasno kako tajnica ureda, elegantna dama Verica Tolić, diplomirana pravnica, stigne obavljati sve tajničke poslove. Računam da se tajnički poslovi rade sjedeći, a ja gospođu nisam vidio da sjedi. Više mi je sličila na prometnicu koja usmjerava promet iz ureda u ured. I sve to mirno, sa smiješkom na licu.
Kao što to čine svi službenici od portira do najuže uprave.
Smiješak su vrata koja otvaraju put do srca.
Mogu vam reći da sam se osjećao pomalo nelagodno, jer su prema meni bili svi vrlo/vrlo ljubazni, a bilo je očito da mi tu nije mjesto.
GRAD MLADIH
Naravno, Brodom ne teče med i mlijeko, ali se dade naslutiti da gradske vlasti, mic po mic, grade gradsku politiku na zasad najbolji mogući način. Ako je Bolnica, sve društvene djelatnosti i gospodarstvo sinonim za današnje doba, a Tvrđava sinonim za slavnu prošlost, onda je – dopustite mi da tako kažem – gradsko poglavarstvo ono tijelo koje povezuje te dvije krajnosti i vodi grad prema, vjerujem, u moderno i slavno sutra.
Pritom svakako valja voditi računa o svim društvenim promjenama u nedavnim godinama.
Đuro Đaković više ne zapošljava 20.000 radnika itd.
Međutim, ono što se meni čini relevantnim jest brodska mladost. Brod je definitivno grad mladih. Nadam se da će ti mladi povesti ovaj Brod u neke bolje životne vode.
NE BOLNICA, NEGO DOM NA KRAJU GRADA
Poslije sam posjetio u dom Dusparinih. U skromnoj jednokatnici, daleko od središta grada, žive gradonačelnikova supruga Ozana i petero djece: Krešimir (13 godina), Stjepan (12), Antun (9), Ivan (3,5) i blažena među braćom beba Anamarija.
Pitam gospođu Ozanu kako s snalazi s tim dječjim vrtićem, a ona se smješka i kaže:
- Kad su u vrtu tako divne i zdrave voćkice, onda meni, kao vrtlarici, ne ostaje drugo nego samo da pazim da male voćkice odrastu i dobre ljude. A u tome mi pomažu sama djeca i njihov otac i moj muž doktor/gradonačelnika/graditelj...
- Kakav graditelj?, začuđeno pitam.
- Pa zar vam nije rekao da je i ovu kuću gotovo sam gradio. Ciglu, po ciglu...
Ahaaa! Sad mi je jasno zašto je gradonačelnik omiljen. Taj se ne stidi rada!
|
- 06:26 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
|
