Naravno, bio sam toliko znatiželjan da sam na zakazan sastanak u Zapruđu došao pola sata prije nego je trebalo. Šetkarao sam sa šćapom Zapruđem, nestrpljiv da doznam što su mi pripremili stari prijatelji i pisci Alojz Majetić, dr. Branimir Bošnjak i Zvonimir Milčec. Dakako, našu princezu Višnju Bošnjak nisam zaboravio. Kako bih mogao zaboraviti jednu od naših najboljih izdavačica, koja se doista može pohvaliti vrijednim izdanjima.
Međutim, Milčec nije došao. U posljednji čas nešto je iskrslo neplanirano, pa me nazvao nekoliko minuta prije deset sati i ispričao se. Pritom mi je poželio sretnu i uspješnu kasnu berbu.
- Koju vražju berbu?, upitao sam, ali on je prekinuo vezu. I baš kad sam ga mislio nazvati, spustio se Majetić sa svojih neboderskih visina.
- Milčec mi je rekao za nekakvu kasnu berbu, reci o čemu je riječ?, umjesto pozdrava upitao sam De Bellog.
- Saznat ćeš kad bude vrijeme, rekao je pjesnik stari i nasmijao se.
- A gdje su Višnja i Branko?, nisam se dao.
- Čekaju nas kod motela.
SJEĆANJE NA DAVNU KASNU BERBU
I, zaista, njih dvoje, Višnja i Branko, već su bili kod motela kad samo stigli Debellyssimo i ja.
- Sad te, stari moj, vodimo na kasnu berbu, rekao mi je Bošnjak.
Baš me obradovao. Samo sam jednom u životu bio u kasnoj berbi. Grožđe je bilo gotovo suho. Od tog grožđa doista se pravi najbolje vino.
Prisjetio sam se i da smo nas trojica pili tokajac, spravljen od kasne berbe, kad smo prije gotovo trideset godina išli u Beograd na kongres pisaca. I to putem preko Mađarske. Bošnjak je vozio, Fišerova žena nabavila nam je u Čakovcu mađarske forinte, De Belly je bio zadužen za sendviče, a ja sam trebao popriličnu svotu šuštećih mađarskih novčanica prešvercati.
Tokajac, kasna berba, kao što vidite, nisam ni do danas zaboravio.
- A kamo idemo?, pitao sam dalje. U Kutjevo ili...?
- Ništa ne pitaj, samo idi kamo mi idemo.
A krenuli smo na Bundek. Posljednje remek djelo Milana Bandića. Naravno Bundek još nije potpuno uređen, ali već sada se dade naslutiti kakvo smo jezero i park dobili u Zagrebu. Nadam se da će Zagreb dobiti i bolje šetalište i biciklističke staze uz Savu.
NI B OD BOBICA SLATKOG GROŽĐA
I tako hodamo mi Bundekom. Višnja, Majetić i Bošnjak stalno se nešto značajno gledaju, smiju i namigivaju. Naravno, meni starom promatraču to ne može promaknuti. Hodajući, naučio sam gledati. Nigdje ni b od bobica slatkoga grožđa. Primijetio sam svaku ptičicu, da ne kažem glistu, na našem putu, pa kako ne bih primijeto Daljinsko upravljanje, Alojzija Majetića. Ta knjiga njegovih izabranih pjesama, za koju je lani dobio najviše književno priznanje Nagradu Tin Ujević, smjestila se na bršljan koji se verao uz jedno zanimljivo drvo.
- Dakle, to je ta kasna berba!, skužio sam odmah što su mi priredili. Zapravo, to sam mogao i pretpostaviti: momci su pisci, Višnja je izdavač, pa su odlučili prirediti mi, poslije nedavno završenog Inter-libera, svojevrsni Bundek-liber.
Zaista izvrsna ideja. Prolazio sam Bundekom i otkrivao najmaštovitiju izložbu knjiga do sada.
MEĐU RIBIČIMA I DIVLJIM PATKAMA
Tamo uz dio jezera koji je predviđen kao stanište ptica, neki su ribiči iskušavali sreću, neke su patke plivale zelenom vodom, a sa jednog betonskog platoa gledale su me knjige Branimira Bošnjaka, Susačke razglednice i Žanrovi žudnje, između kojih se stislo Majetićevo More bačeno u nebo. Žanrovi žudnje su lucidni Bošnjakovi eseji, dok su Susačke razglednice zbirka izvanredne poezije.
O Majetićevim pripovjetkama, koje su se stisnule između korica knjige More bačeno u nebo, valja reći da je Debellyssimo u sjajnoj pripovijedačkoj formi. On je Ronaldinjo naše književnosti. Tu je, kao posljednja priča, ona nastala na Blogu, koju je Majetić pisao mjesecima na adresi Bestjelesna. Tu ćete naći i komentare mnogih Blogerica i Blogera, tiskanih onako kako su pisani. Začuđujući je taj spoj literarne bestjelesne ljubavne fikcije i komentara koji fikciju vjerno prate, kao što bi svaki ljubavnik pratio svoju ljubljenu, pa bila ta ljubljena i književna priča.
ZAMALO ŠUMU NISAM VIDIO OD DRVETA
Kad su njih troje naglo požurili jednom stazom, zastao sam.
Ta nagla žurba nije bila prirodna.
Dakako, oni su htjeli da od drveta ne vidim šumu. Jer me sa jednog hrapavog drveta zaljubljeno promatrala knjiga Tee Benčić Rimay - I bude šuma. Tea se dobrano potrudila da bi sastavila malu impresivnu studiju o poeziji žena. Od poezije Dore Pfanove, rođene 1897. godine, Vesne Parun, Vesne Krmpotić i Marije Čudine, preko poezije Ljerke Mifke, Andriane Škunce, Jozefine Dautbegović, Sonje Manojlović (gdje si, Sonja?), Gordane Benić, moje Božice Jelušić i Anke Žagar, do Božice Zoko, Sibile Petlovske, Tatjane Gromače i 25-godišnje Ane Brnardić.
Pa ako mogu o ovom uratku Tee Benčić Rimay izreći samo pohvale, onda mogu i njoj i Višnji preporučiti blogovske poetese. Ugodno bi se obje dame iznenadile poetskim nadahnućem naših Blogerica.
BOLJE SENIOR NA GRANI, NEGO ZVIŽDUK S BUKOVCA
Šetkarali smo travama i ugaženim puteljcima. Višnja je izbjegavala blato, što je razumljivo kad znate da nije željela uprljati čizme, dar supruga Branka za rođendan i godišnjicu dugog bračnog staža.
Bošnjak je uglavnom šutio. Nosio je moj šćap, ne snalazeći se u ambijentu civiliziranog Bundeka.
Majetić je nosio knjige koje sam pronašao.
Samo je Milčec manjkao.
Ali ne zadugo. Evo na jednom ostarjelom drvetu Seniora, njegove najnovije zbirke zagrebačkih pripovijesti i podlistaka. Većinu priča sam pročitao. Milčec je književni car kad je riječ o Zagrebu i zagrebačkom ugođaju. Naravno, ovdje ću spomenuti i pripovjetku koju je posvetio Blogu – Blogovska ideja dobre zabave i druženja na Internetu, u kojoj spominje Majetića, Darija Markuša i moju hodačko-kemoterapisjku majušnu malenkost.
I dok listam dobro osmišljenim pričama, pada mi napamet narodna poslovica: Bolje Senior (Milčec) na grani, nego Zvižduk s Bukovca.
KNJIGE RASTU POSVUDA
I tako šećemo kroz svojevrsni Bundek-liber. Ja skupljam knjige koje rastu posvuda.
Sa jednog stabla zove me Hrvatsko pjesništvo, Cvjetka Milanje, Lirski kockar Borbena Vladovića i Ekspresionizam u hrvatskoj književnosti i umjetnosti.
S kasnog jesenskog cvijetnog grma ubirem Maslinu u listopadu, izabrane pjesme Zvonimira Mrkonjića.
Tamo ispred cvjetnjaka čekaju me, kao da iz zemlje rastu, knjige pjesama Branislava Zeljkovića, spomenuti izbor Tee Benčić Rimay, Mrkonjića, Borbena Vladovića i, naravno, Alojzija Majetića, čija se zbirka znakovito i muški popela na zbirku ljupke Siščanke Tee.
Tu su romani Milorada Stojevića, pjesme Zorana Kršula i brojne druge knjige...
NAJVJERNIJE LJUBAVNICE
I dok sam ja skakao, kao Tarzan, s drveta na drvo i umjesto banana i kokosovih oraha skupljao najslađe plodove kasne berbe hrvatske književnosti, Višnja je sjela na klupu i listala nadahnutim esejima svoga Bebela, kako sam davno prozvao Bošnjaka. Znam da Višnja nikad nije bila na Bundeku, ali se sjećam mnogih klupa gdje je, kao zaljubljena djevojka slušala pametne, cinične, čitke i pitke, gdjegdje kao najbolji šampanjac, Brankove stihove, promišljene i duhovite rečenice i bistra kritička zapažanja.
A, Branko pak, naslonjen na klupu, držao je u ruci knjigu, nježno, kao posljednju svoju ljubavnicu. Ne dižući pogled s pismena, ne ispuštajući knjigu, kao što ne bi ni dragu, sve do kraja, dok ne okrene i njenu posljednju stranicu. Žaleći što je posljednja. Pa bi brzo dohvatio novu knjigu, kao novu ljubavnicu. Strasno i pažljivo.
Dok jednim okom gledam kako pažljivo čita već pročitanu knjigu, a drugim kako Majetić brižno nosi ubrane plodove kasne berbe, shvaćam da su knjige zapravo naše najvjernije ljubavnice. Koje nas nikad neće napustiti. Koliko god bili stari ili još stariji. One su vječno mlade ljepotice duha, putene razvratnice i uvijek nevine ljubavnice, bez obzira koliko ih prevrtali u rukama ili mazili očima.
MOLITVA ZA KNJIGU
Tamo na Bundeku nepoznati su svakodnevni šetači uredili neku vrst crkve na otvorenom. Tamo me je čekalo posljednje iznenađenje: dvije Majetićeve, dvije Bošnjakove i jedna Milčeceva knjiga.
Kleknuo sam kao najodaniji vjernik i pomolio jedinome svome Bogu – Gutenbergu, odnosno knjizi.
Knjigo naša, koja jesi na nebesima, sveti se ime tvoje, kako u izlogu tako i na polici...
Zahvalan Višnji, Majetiću, Bošnjaku i Milčecu na sjajnim plodovima kasne berbe hrvatske lijepe književnosti, bilježim ovdje i adresu na kojoj plodove ove literarne berbe možete naručiti. Višnja je rekla da Blogovcima daje pedeset posto popusta.
Ona vas čeka s osmijehom na adresi: altagama@altagama. hr – pa izvolite.
Post je objavljen 15.11.2005. u 22:36 sati.