Pregled posta

BRIGADIR KOJI IMA KOME PISATI

- Ah, što bi čovjek mojih godina mogao očekivati od života osim onoga da nije uzalud živio?, kaže mi Josip Mikšić, gradonačelnik Nove Gradiške, na pitanje što još očekuje od života.

ZOV PSUNJSKIH OBRONOKA

Jedno je vrijeme gledao kroz prozor ureda, a onda nastavio, rekavši da se dugo znamo i nemamo jedan pred drugim nekih posebnih tajni. Upoznali smo se u ono najgore doba naših života, kad nam je domovina bila u opasnosti. Bili smo na istoj strani, samo zbog toga što smo osjećali odgovornost prema sebi, svojim obiteljima i svojoj domovini. Za razliku od mene, Mikšić je bio profesionalni vojnik, pukovnik vojske koja je napala našu domovinu. Radio je u Ljubljani na radnom mjestu generala. Imao potpuno sređen život, krasnu obitelj, dobar stan... bio vrlo ugledan član ondašnje zajednice. Profesionalno i građanski, potpuno je izgradio svoj život.
Tako je mogao do mirovine, ali neki mu vrag nije davao mira.
Vrlo rano otišao iz kuće, iz rodne Cerničke Šagovine, općina Nova Gradiška. I nikad se nije oslobodio ljubavi prema rodnoj grudi. Srce ga je uvijek vuklo ovamo, na ove divne obronke Psunja. Kad je zlo počelo, 1991. godine, sjeli su, žena i on, u komfornom ljubljanskome stanu, i ozbiljno razgovarali. Njega je vuklo da vrati svojoj domovini sve ono što je u nj uložila, školujući ga kao vrsna vojnika. A da bih to vratio, morao se odreći lagodnog i ugodnog života kojega je stvorio. Morao se vratiti u svoju Cerničku Šagovinu kao običan čovjek i s puškom u ruci, kao običan vojnik, i obraniti svoju, u to doba tenkovskom granatom već srušenu kuću. Ženi je rekao: Bolje pokojnik, nego pukovnik!
Srećom, u ženi i obitelji imao je punu podršku.
Srećom, u ratu nije postao pokojnik, nego brigadir Hrvatske vojske.

NA KRAJU REČENICE - TOČKA
I, eto, javio se kao dragovoljac. Ljudi koji su ga primili dobro su procijenili da će biti najkorisniji upravo u svome rodnom kraju i tu ga rasporediše kao zapovjednika 121. brigade, poštujući njegove profesionalne vojničke vrline.
Novu su Gradišku u to doba već bili mnogi otpisali.
Nova Gradiška je strateško mjesto, ona se nalazila točno na putu onima koji su nove granice vidjeli na relaciji Virovitica – Karlovac – Karlobag. Dolazio sam ovamo često s prijateljom Tabom, koji je danas počasni građanin Nove Gradiške, generalom Toljem, koji se također diči počasnim građanstvom, Ibrom Imširevićem... i znam što govorim. Mislim, da je Mikšić opravdao svu lovu, uloženu u njegovo profesionalno obrazovanje. Utvrdio je bojišnicu, disciplinirao vojsku i tako su se Novogradiščani obranili od žestokih napadaja s juga i zapada, a onda krenuli u još žešći protunapadaj.
Bitku za Mašićku Šagovinu nikad neću zaboraviti.
I tako je završio taj dio života momka i Cerničke Šagovine.
Kaže: Svaki dio života morao završiti točkom, a ne s tri točkice. Na kraju svake dobre rečenice stoji točka. Ne?!

RAT JE DOBIJEN, VALJA DOBITI I MIR!
Poslije, kad je umirovljen, shvatio je da je premlad za mirovinu i da bi mogao pomoći svome kraju u poratnom oporavku. Moram reći da sam mu to savjetovao još 1993. godine. Tada je odgovorio da ne razmišlja o tome. Poslije je razmišljao. I smislio čuvenu rečenicu: Rat smo dobili, sad moramo dobiti i – mir!
Međutim, nije se htio vezati ni za jednu političku stranku. Njegova je politička stranka Hrvatska, pa je u politički život krenuo kao nestranački političar. Stanovništvo ovoga kraja prepoznalo je u Josipu čovjeka koji bi, svojim političkim djelovanjem, mogao gradu i kraju vratiti ono što im je rat uništio. Izabrali su ga za gradonačelnika oba puta kad se kandidirao na listi nezavisnih kandidata. Njegova je narav takva da dobro surađuje s ljudima i nema nekih teškoća u komunikaciji sa strankama i stranačkim dužnosnicima.

KUĆA TROŠI, ŠTALA ZARAĐUJE
Znam da u Novoj Gradiškoj ne teku med i mlijeko lako. Ne samo ovdje u Novoj Gradiškoj, nego u cijeloj Slavoniji, koja je bila jedna velika bojišnica, i svim onim hrvatskim područjima koja su teško nastradala braneći se od žestokih napadaja velikosrpskih osvajača. Dobro, nešto je i izgrađeno. Dosta je domova obnovljeno. Međutim, davno sam napisao da kuća troši, a štala privređuje. To sam prvi put čuo ovdje, u Gornjim Bogićevcima. Zapravo je tako. Što će mi kuća bez štale, ako sam seljak, ili bez radnog mjesta ako sam radnik ili zanatlija. Kuća troši, a da bi trošila, valja nešto i zaraditi. Seljak u mnogim hrvatskim krajevima još ne može na svoju zemlju, jer su njihove oranice zasijane brojnim minama. Kaže mi da se prisjetim samo onoga što sam jučer vidio dok sam se iz Trnave vraćao u Novu Gradišku. A vidio sam mnoge obnovljene kuće, u dvorištu kojih su kokoši, guske, patke – Kaže: vidio sam fotose koje si snimio. – a do kuće, svega desetak metara od mjesta gdje se igraju djeca, ploča s natpisom: Pozor! Ne prilazi, ovo je područje minirano! A svi znamo kakva su djeca. Znatiželjna. Znalo se dogoditi da je neko razigrano dijete potrčalo za loptom i...

POSAO VALJA ZAVRŠITI
Kad su ga pitali zašto se politički aktivirao, rekao je:
- Toliko volim moj uži zavičaj, da druge alternative nisam imao. Ne mogu uživati sam u životu. Moram imati društvo. Najprije obitelj, onda okružje. Eto, zato sam krenuo u političke vode. Ja, naime, jako dobro znam što negdašnji Tang, Sekulić i dalje da ne nabrajam znače ovome kraju: nekoliko tisuća radnih mjesta, ako budu uspješno poslovali, a nema razloga da ne budu uspješni, jer imamo dosta kvalificiranih ljudi koji to mogu ostvariti. Uostalom, oni su to već jednom i učinili. Sve su to bila vrlo ugledna i dohodovna poduzeća. Kao što su to bili i mnogi ovdašnji zanatlije, jer Nova Gradiška davno je prestala biti graničarski grad, postala je i razvila se i u obrtnički raj. Svaki posao valja završiti. A ja ću svoj završiti tek kad kola krenu.


MOGUĆNOSTI SU TU, VALJA IH SAMO UOČITI
Poslije kraćeg razmišljanja (učinilo mi se kao da smišlja način kako da me se bezbolno otarasi), reče:
- Ja, stari moj, ovdje vidim mnoge mogućnosti. Od poljoprivrednih do privrednih, od lovnoga i ribičkoga turizma do vikendaškog seoskog turizma. Bio si u mojoj Šagovini, u Rešetarima, Adžamovcima, Lazama, Crnogovcima, Davoru... i vidio si da je to bogom dano područje za seoski turizam. Mogućnost su tu, valja ih samo uočiti i pokrenuti. Taj točak napretka želim pokrenuti, zajedno s mladima Nove Gradiške i svim stanovnicima novogradiškoga kraja. A kad točak jednom krene, onda će sam ići. Zasad sam u onoj dugoj koloni koji guraju kola napretka svom snagom.
Ma krenut će ta kola jednoga dana, moj Josipe, siguran sam. Upravo zahvaljujući i tebi. Ne bi te Novogradiščani izabrali za svoga da nisi njihov. Ne?!
Zaista nisi uzalud živio, moj gradonačelniče, ili brigadiru koji imaš kome i što pisati.
Dopusti mi da baš ovako odgovorim na tvoju prvu, prilično upitnu rečenicu.

Post je objavljen 05.11.2005. u 15:34 sati.