Na pozivnici je kratko pisalo: Dragi prijatelju, povodom ponovnog izbora za podpredsjednika ORIGIN-a – svjetske organizacije proizvođača sa zaštićenim geografskim podrijetlom, Shanghai, 15. studenoga 2005. – čast mi je pozvati vas na svečano otvaranje dućana GALERIJA KULIN GALOVIĆ, Zagreb, Vlaška ulica 78, i slavonski svinjokoljski ručak, u nedjelju, 27. studenoga 2005. Tomislav Galović.
GALERIJA S JESTIVIM UMJETNINAMA
I sad ti budi karakter i ne dođi!
I tako se nađoh u Vlaškoj 78. Kad tamo – gomila novinara. Bljeskaju bljeskaljice dok Tomica reže kulin, a gosti nestrpljivo očekuju da kušaju proizvod koji je u sanjanoj Europi odavno stekao popularnost.
- Kulin, Galovic, o, sehr gut!, klikću zadovoljni Europljani.
- Kulin, Galović, o, jebote, baš je dobar!, klikću našijenci, gosti na otvaranju, čuj – GALERIJE KULIN GALOVIĆ.
U Vlaškoj 78 našlo nas se popriličan broj ljubitelja slavonskoga specijaliteta, poznatog kao kulin ili kulen. On se pravi od najboljega svinjskoga mesa. Valja reći da svaki proizvođač ima svoj način pripreme i sušenje kulina. Ima tu svakojakih tajni. Samo jedno nije tajna: koji god kulin kušate, on je najbolji, pa bio manje ili više šarf.
Naravno, u Galeriji nisu izloženi samo umjetnički Galović-kulini. Tu su, uz trapave i debele kuline, ljupke i vitke kulinove seke, mirisne table špeka, razne slavonske ljepotice kobasice, vrckavi i krckaci čvarci, ljute debele švargle, rumene krvavice...
LOVE STORY: KULIN I SEKA
Joško Juvančić, kazališni režiser, izjavio je u Galeriji da bi vrlo rado režirao ljubavnu predstavu Kulin i Seka, nepoznatog slavonskoga pisca,u kojoj bi glavne uloge igrali samo Galovićevi specijaliteti.
A priča bi bila ovakva: voljeli se Kulin i Seka. Roditelji bogatog Kulina bili su u svađi sa siromašnim roditeljima manekenski građene, neuhranjene i mršave Seke. Svome su sinu namijenili znatno deblju ljepoticu, Gavrilovićevu kćerku Salamu. Nesretni ljubavnici zamoliše prijatelja Švarglu da ih skrije u njegovu dvorac Pušnicu, što ovaj i učini.
Voljeli se Kulin i Seka čitavu noć.
Ujutro ih, onako umorne, uspavane i zagrljene, pronađoše Gavrilovićevi tajni agenti Čvarci. Dojaviše to gazdi i ovaj pošalje u Pušnicu gladne plaćenike s oštrim noževima. Trebali su uhvatiti zaljubljene i ubiti ih.
Međutim, Kulin i Seka zatvoriše sve prozore Pušnice i dragovoljno se ugušiše u gustome dimu.
Na kraju predstave, gledatelji bi pojeli glavne junake.
Držim da bi Kulin i Seka izlazili na bis i tridesetak puta po predstavi. A Jupa bi zasluženo bio proglašen za režisera dva stoljeća, budući da je na hrvatskim scenama djelovao puna dva stoljeća.
Bilo kako bilo, mi smo u Galeriji pojeli sve Galovićeve izložene uratke, a nakon toga se uputili do BIG MAME na pravi slavonski svinjokoljski ručak
NA IZLOŽBI PASA
Ja sam se vozio opet s prijateljom Vladom Svibenom. Ovaj put s nama nije bio Mićko Mitrović, nego Nina Palinkaš, prava ljepotica, negdašnja mis, manekenka, umjetnica i svjetska uglednica. Nismo se dugo vidjeli, pa sam zahvalan Vladi što je Ninu vratio u moj život.
Danas se vrlo uspješno bavi tapiserijom. Upravo priprema radove za izložbu iduće godine.
Nina je ljubiteljica životinja, pa smo, prije nego smo otišli na ručak, prošetali izložbom pasa na Velesajmu. Tamo gužva pasa i ljudi. Susreli smo mnoge znance.
Nina se oduševljavala svakim psom.
Uopće nije primjećivala da smo je Vlado i ja vjerno pratili i mahali repovima.
TUGA I NADA
Kod BIG MAME skupilo se prilično poznato društvo. Glumice i glumci, producenti, novinari, režiseri, pisci i brojni drugi uglednici sladili su se ukusnim slavonskim jelima, zalijevajući ih odabranim vinima.
Ja sam iskoristio prigodu da učinim nekoliko zanimljivih fotografija. Snimio sam glumca Gorana Grgića s djecom, Miću Dušanovića sa ženom, ljupku kolegicu iz Jutarnjega Selmu Mijatović, švedski stol sa slavonskim jelima, mlade tamburaše...
Dakako, zamolio sam dvije prijateljice, glumicu Nadu Abrus i manekenku Ninu Palinkaš da mi poziraju, što su one radosno prihvatile.
Dok sam ih fotao, onako lijepe i ženstvene, nenadmašnim Sonyjem Ericssonom, kao slučajno sam spomenuo da bi mi mogle pozirati i onako, bez garderobne ambalaže. Iznenađeno su me pogledale i nasmijale se.
Čini mi se da sam u njihovu smijehu primijetio oveću dozu podsmijeha, pa mi se lice rastužilo. One su primijetile tugu na mome licu, pa su me zagrlile i utješile riječima:
- Ljudi smo, dogovorit ćemo se, stari naš!
Post je objavljen 28.11.2005. u 08:58 sati.