Marketing
PROROK GAJBIJA
Mladi su ljudi puni ideja koje bi rado realizirali. Osobito u manjim mjestima kroz koji život prolazi, čini mi se, sporo. Ne stigneš se okrenuti i već je sve gotovo: djetinjstvo, mladost, srednja dob, starost; škola, vojska, traženje posla, posao (možda), ženidba i, evo nje, slatke male mirovinice!
Jedna od njih je uređenje zatvora i tvrđave u hotel, druga je lovni turizam, a treća je religijski turizam.
Nije mi bila jasna ideja religijskog turizma. Mislio sam da Velimir misli na sve češće pojavljivanje Gospe, ali ne... Rekao mi je da je iza stare tvrđave svojedobno bilo svetište na koje su masovno svraćali vjernici islamske vjeroispovijesti iz svih krajeva svijeta. Evo te priče:
PRIČA O GAJBIJI
Pri kraju turske vladavine u Slavoniji, živio je u Staroj Gradiški stanoviti Gajbija, pravim imenom, navodno, Hasan-efendija Muabir. Bio je rodom iz Mostara. Bavio se vračanjem i gatanjem.
U tom je poslu navodno bio vrlo uspješan. Legenda bilježi nekoliko njegovih ostvarenih proročanstava, kao što bilježi i uspješno liječenje od raznih bolešćina, pa čak i kuge. Pri vračanju i liječenju služio se raznim znamenjima, pa i križem.
Tako je Gajbija postao poznat po svome umijeću diljem turskoga i austrijskoga carstva. Glas u njegovu uspješnom prorokovanju došao i do velikog vezira Kara-Mustafe. U to doba, a bilo je to 1682. godine veliki vezir pripremao u Beogradu (Bjeogradu, kako piše Luka Ilić Oriovčanin) u bojnu na Beč. Poslao je Gajbiju teklića u Gradišku zanimajući se za ishod svoje bojne.
Gajbija je odgovorio da će do Beča sretno doći, ali će tamo loše proći.
Štoviše, Gajbija je mnoge muslimane, koji su se javljali velikom veziru kao dragovoljci, odgovarao od puta, prorokujući im smrt.
Dakako, oba su se proročanstva ispunila. Kara-Mustafina vojska poražena je kod Beča, a mnogi ratnici tamo izginuše.
SAVA MEĐA I MOJA LEĐA
Kara-Mustafa jedva se spasio bijegom u Veliki Varadin. Odakle je opet Gajbiji poslao teklića s pitanjem gdje će biti buduća granica Turskoga carstca.
Gajbija mu je lakonski odgovorio: Sava međa i moja leđa. Što, drugim riječima znači da će granica biti tamo gdje njega pokopaju.
I to se proročanstvo ostvarilo. Turska vojska bježala je u panici preko Gradiške u Bosnu. S vojskom su izbjegli i mnogi muslimani. Gajbija nije htio bježati, pa se sakrio. Ali u zlo doba, jer ga je primijetio neki Hadžija i ubio ga sjekirom. Tu je, uz Savu, i pokopan. Proročanstvo se ispunilo Karlovačkim mirom 1699. kad Sava postade službena granica, što je i danas. Sava međa i moja leđa.
GROBNICA SVETIŠTE
Nakon stanovitog vremena Veliki Muftija proglasi Gajbiju prvim prorokom iza Muhameda a.s. Te zapovijedi da muslimani pohode grob i Gajbije, isto onako kako pohode grob Muhameda a.s. Svaki hodočasnik koji bi posjetio grob Gajbije dobivao bi pravo na naslov hadžija.
Kad je dovršena nova tvrđava, muslimani zamoliše Austrijance da urede Gajbijin grob tako da bude vidljiv i s druge obale. Tako Austrijanci podignu kod Savskih vrata grob Gajbijin da su ga muslimani iz prijeka mogli vidjeti.
Međutim, Austrijanci nisu dopustili da se kosti proroka Gajbije prenesu u Bosnu, držeći da se time ne bi poštovalo proročanstvo.
U devetnaestom stoljeću, muslimani su grob potpuno uredili, naravno uz dopuštenje austrijskog cara. U to je doba i kapetan Kozarac oporučno ostavio da svakoga petka bude upaljeno kandilo na grobu, a muslimanima iz Bosne bude dopušten prelaz preko Save kako bi se poklonili sjeni Proroga Gajbije.
U podacima nisam pronašao kad su kosti Proroka Gajbije prenesene u Bosnu.
Držim da je Velimir Paušić u pravu, pa bi se mjesto Gajbijine pogibije trebalo posebno obilježiti. Od negdašnjeg groba, tamo kod Savskih vrata stare tvrđave, ostalo je samo stepenište negdašnjeg svetišta.
Post je objavljen 11.11.2005. u 23:43 sati.