Pregled posta

FILMSKA PRIČA O MAŠIĆKOJ ŠAGOVINI

Pišući o negdašnjem zapovjedniku 121. brigade, današnjem gradonačelniku Josipu Mikšiću napisao sam i ovu rečenicu: Bitku za Mašićku Šagovinu nikad neću zaboraviti.
Zašto?

TVRĐAVA

Zato što bi o toj izuzetnoj pobjedi Hrvatske vojske Amerikanci snimali sjajan ratni film. Svi su elementi tu: jaka neprijateljska utvrda na obroncima Psunja, teško dostupna i izvrsno branjena.
Mašićka Šagovina je jedna od najboljih strateških točaka ovoga kraja. Kaže se, tko drži Mašićku Šagovinu i Gorice, drži cijelo novogradiško područje.
Odatle su uvozni Srbi svakodnevno - tenkovima, topovima i minobacačima - sijali smrt po okolnim hrvatskim naseljima, a najčešće po Novoj Gradiškoj.
Naša je vojska nekoliko puta pokušavala ući u Mašićku Šagovinu.
Pokušavala i odustajala. Nije išlo. Cijelo područje, odakle bi mogle doći hrvatske snage, bilo je minirano. Cestom se nije moglo, jer su rijetki prilazi nadzirani topovima i tenkovima. A sama je Mašićka Šagovina bila utvrđena kao veliki bunker.
U jednu riječ: ni muha nije mogla nekontrolirano ući u tu prokletu tvrđavu.
Mještani su, uglavnom hrvatski pravoslavci, bili izbačeni iz svojih domova. Izbacili su ih srpske vojne i paravojne snage. Sve vrsni borci koji su u Mašićku Šagovinu došli iz Srbije i Crne Gore.
Domaće stanovništvo našlo se među izbjeglicama, posvuda. Neki su otišli u Bosnu, a neki su bili smješteni čak i u Novoj Gradiškoj.
Još nešto, Mašićku Šagovinu teško je tuči topovima, jer je na takvom području da topovska vatrom uglavnom prebacuje ili podbacuje ključna mjesta obrane. I kad pomislite da ste topovima pripremili pječaški napadaj, uspostavi se da niste.
Zato su svi pokušaji eleminiranja te snažne neprijateljske utvrde bili neuspješni.

SVILENI
Pišući o Duči, ili ako hoćete Vladi Rogiću iz Batrine, spomenuo sam specijalnu jedinicu koju smo svi znali pod imenom Svileni. Nazvao sam ih Trinaestoricom veličanstvenih.
Ja bih scenarij za film napisao prateći sudbinu Svilenih. Dakako, ne umanjujući ni jednog drugog hrvatskog branitelja, ne umanjujući zasluge ni jedne druge hrvatske postrojbe. Jednostavno, filmski je lakše pratiti sudbinu nekoliko junaka.
Tko su ti sjajni diverzanti?
Uglavnom momci uz Zagreba, vaši susjedi sa Žitnjaka: Josip Horvat – Svileni, Josip Batinić, Dubravko Slović, Srećko Kotorman, Nerfid Vukelić, Jozo Vavrik, Stjepan Caganić, Zlatko Krčmar, Miroslav Krpan, Jurica Bekić i Igor Vukas. Zapravo, svi su sa Žitnjaka, osim Đuke Kurelca, koji je iz središta Zagreba, i rečenog Duče, koji je iz Batrine. Momci su se skupili 1991. godine i odlučili da će ratovati tamo gdje je najteže. I to su cijelo vrijeme Domovinskoga rata jako dobro radili.
Ti su momci bili uključeni i u napadaj na Mašićku Šagovinu 19. prosinca 1991. godine. Trebali su glavninu naše vojske štititi od mogućeg prodora srpskih tenkova.
A oni su se, vidjevši da nam baš ne ide najbolje, da se teško napreduje, krenuli dolje, pravo prema neprijatelju.
Još samo ovo: napadaj na Mašićku Šagovinu predvodio je Vinko Štefanek, danas general-bojnik Hrvatske vojske. Josip Mikšić je napravio plan napadaja i razradio ga s Vinkom Štefanekom. Akcija je predviđena za 20. prosinca, jer je Mikšić 19. bio odsutan. Eto, dogodilo se da je sve počelo dan ranije. Pri oslobađanju Mašićke Šagovine sudjelovali su borci 108. i 121. brigade, Šolićeva specijalna policija i Svileni.
Zamolio sam Đuku i Duču da me provedu Mašićkom Šagovinom i da mi na licu mjesta ispričaju priču o 19. prosincu 1991. godine, kad je Mašićka Šagovina konačno oslobođena.

ŽESTOKA BITKA
I, počela je šora. Žestoka bitka. Topovska, tenkovska, minobacačka... Poslije toga slijedi pokušaj pješaka. Nije išlo.
Onda opet topovi.
Pa pješaci.
Išlo je vrlo teško. Izgubili smo nekoliko boraca, nekolicina je bila ranjena, a nismo se gotovo pomakli s mjesta.
Sad nastupaju Svileni. Njihovo geslo je – nema supermana, svatko od nas ima neku svoju slabu točku.
Korak po korak, oni su bili sve bliže prvim kućama u Mašićkoj Šagovini. S desne strane potoka, tamo od Žuberkovca još se nekako moglo proći, ali s lijeve, tamo od Cerničke Šagovine, vrlo teško.
Na desnoj je strani Đuka slučajno ostao živ. Nestalo mu je metaka, baš kod kuće u podrumu koje je bilo skladište te tada lako potrošne robe. I dok se on bavio municijom, njegovi prijatelji, Jurica Bekić i Igor Vukas, poginuli su svega nekoliko koraka dalje. Krenuli su naprijed, ne čekajući Đuku.
Smrt je stigla s druge strane potoka.

POGIBIJA ZLATKA KRČMARA
Kad je Zlatko Krčmar vidio da mu je poginuo nećak Igor Vukas, puknuo je. Otkačio. Krenuo je pravo na kuću-bunker odakle se najžešće tuklo, odakle je i stigla smrt njegovu nećaku. Nisu ga mogli nikako zaustaviti.
Takve ste scene vjerojatno gledali u mnogim filmovima, a mi smo to gledali u Mašićkoj Šagovini.
- Gledali smo prijatelja kako svjesno ide u smrt, a nismo mu mogli nakako pomoći, kažu Đuka i Dučo.
Zlatko Krčmar je bio nekoliko puta pogođen.
Prije nego što je pao mrtav, uspio je baciti bombu u tu prokletu kuću-bunker. Svileni, Dučo i ostali stigli su prekasno.
S desne strane potoka, Đuka i drugi momci napredovali su od kuće do kuće, polako lomeći otpor elitne srpske jedinice. Isto kao i momci s lijeve strane.
Za svaku se kuću vodila posebna bitka, sve dok neprijateljski otpor nije potpuno slomljen.
Koliko je bitka bila teška, govori i činjenica da se, osim dvojice koji su se sakrili ispod mosta, ni jedan od srpskih boraca nije predao. Svi su poginuli. Neki i pri paničnom bijegu.
Bila je to trka za život. Neprijatelji su bježali i pucali po našim momcima, a ovi su ih pokušavali stići i zarobiti ih.

SPAŠENI CIVILI
Ako me pamćenje dobro služi, tu su poginuli svi neprijatelji dovedeni iz Srbije i Crne Gore, oko 130, mora se priznati, vrsnih specijalaca i boraca.
Odakle su, vidjelo se po njihovim dokumentima. Među mrtvima nije bilo ni jednog domaćeg pravoslavca. U mjestu je bilo tek nekoliko civila: uglavnom nemoćnih starica i staraca, jedna ranjena žena i djevojka. Starce smo zbrinuli, kao i ranjenu ženu u Novoj Gradiškoj.
A djevojka je ispričala strahotnu priču. Srpski vojnici su je nekoliko mjeseci, svaki dan, silovali.
I ona je bila zbrinjena u Novoj Gradiškoj. Poslije je došao njen brat i odveo je, tko zna kamo.

SMRT NAKON OSLOBOĐENJA
Nešto poslije, nakon što je Mašićka Šagovina oslobođena, poginuo je još jedan Svileni, Miroslav Krpan. Zajedno s nekoliko boraca iz drugih postrojbi. Glavnina je krenula prema Trnavi i Medaru, on je ostao da preveze mrtve prijatelje. Na putu ih je sustigla tenkovska granata. Svi u automobilu su poginuli.
U toj teškoj bitki i mi smo, nažalost, imali gubitke. Osim četvorice Svilenih, poginuli su ili bili ranjeni mnogi drugi naši borci.
Poslije se bitka nastavila do Trnave, Medara...

SVINJE LJUDOŽDERI
Možda vam se neće sviđati ovaj podatak, ali moram i to reći. Za vrijeme bitke, naši su borci ubijali i svinje. Zna se da je svinja svežder, pa su, onako gladne, navalile jesti mrtve četnike. O tome imam dosta snimljenog materijala. Dobar dio snimaka malom kamerom, pokazao sam i prijatelju Bestjelesnoj.
Naši su borci prvo pokušali izvuči mrtve Srbe i Crnogorce. Nije se moglo, jer su živi šestoko pucali. Zato su morali ubiti sve svinje-ljudoždere u mjestu.

EPILOG
Što je bilo sa Svilenima. Josip Horvat, po čijem su se nadimku prozvali, poginuo je kasnije. Od trinaestorice, osam ih je preživjelo, a svi su teški ratni vojni invalidi.
Ispričavam se Đuki Kurelcu. U nekom od prošlih tekstova napisao sam da u sebi čuva još pedesetak sitnih gelera.
Nije točno. Đuka u sebi nosi više od tisuću takvih gelerčića. Ako ne vjerujete, neka vam dadne rendgensku snimku, pa sami brojite.
A ako i tada ne bude vjerovali, dignute ga u zrak i protresite.
Čut ćete kako zvoni.

Post je objavljen 06.11.2005. u 14:22 sati.