Tko hoda? |
Vijest duga 8 tisuća kilometara je 65-ogodišnji Kemal Mujičić. Didač nije nepoznata faca. Poznati je novinar, publicist, pisac, humorist, antologičar i televizijski scenarist. Napisao je više od tisuću TV scenarija za zabavne, humoristične i dokumentarne emisije.
Intervju
|
|
|
|
NEDJELJNA ŠETNJA
Bila je to zaista ugodna nedjeljna šetnja.
Nakon što sam ostavio gradonačelnika da odrađuje dežurstvo u Bolnici, uputio sam se pravcem prema istoku: Gornja Vrba, Ruščica, Gornja Bebrina, Klakar, Donja Bebrina, Trnjanski kuti, ponovo Ruščica i ponovo Gornja Vrba. Nije mi se išlo putem preko Donje Vrbe, premda nije ništa dulji, samo zato što sam htio Ruščicu i Gornju Vrbu vidjeti u predvečerje.
Nadao sam se da ću groblja u tim mjestima vidjeti osvijetljena brojnim svijećama, što se nije ostvarilo. Groblja su mala, osim ono u Brodu. U nedjeljno predvečerje bila su tiha i svečana. Na njima su ljudi još uređivali grobove, pa ih nisam htio ometati u tom poslu.
Jedna zanimljivost: u Ruščici sam naletio na šahovski klub. Molim Darija da fotografiju kuće u kojoj se nalazi šahovski klub plasira upravo na ovo mjesto.
IZMEĐU POLJOPRIVREDNE CIVILIZACIJE I NETAKNUTE DIVLJINE
Sve do Donje Bebrine šetkarao sam uza Savu. Zanimljiva se slika pruža tim cijelim dijelom puta. Do Savskoga nasipa uglavnom su obrađena polja, gdje caruje poljoprivredna civilizacije, a iza nasipa su vrbaci i močvare, divna i netaknuta divljina, puna komaraca i ostaloga divljeg življa.
Malo sam šetkarao putem, malo naseljima, a znao bih se zaletjeti i na nasip, gdje bih uživao u lijetu ptica, ljutitim i bolnim napadajima ljupkih i gladnih komarica i gdjekojem pucnju nedjeljnih krivolovaca.
STRANAC U MALOM MISTU
Za prijepodnevnog hodanja svidjelo mi se da su ljudi izašli u crkve, gdje su se nakon mise družili. Tako sam fotografirao skupinu stanovnika Gornje Bebrine. Drugi dan me u hotelu posebno pozdravio gospodin koji radi na recepciji.
- Jučer sam vas vidio u Gornjoj Bebrini. Fotografirali ste nas pred crkvom, rekao mi je.
Kad prolazite kroz mala naselja ne možete ostati neprimijećeni. Tamo se svi ljudi znaju, pa kad prođe neki neznanac na biciklu ili na motoru, odmah biva uočen. A kad ste pješak, kao ja, onda ne samo što vas uoče, nego i nagađaju tko ste i što ste. Tako su ljudi ispred crkve raspravljali tko je ovaj ostarjeli hodač sa šćapom u ruci i ruksakom na leđima. Koji stalno zastajkuje i nešto barata s mobitelom.
Kad sam prolazio kroz Gornju Bebrinu rasprela se ista priča. Začas se prestalo pretpostavljati tko bih mogao biti i što to radim mobitelom, jer je recepcionar objasnio da sam gost u hotelu Park u Brodu, da svaki dan pješačim i da ću tako proći cijelu Hrvatsku.
Neke su se žene križale, a neke su me znatiželjno pratile dio puta kroz naselje.
Starije su se križale, a one mlađe od četrdeset pratile su me. Tek toliko da se zna.
KLAKARSKI BLOGER
Prolazeći Klakarom nadao sam se susresti neke Blogere. Slavonski Brod ima svoj Blog s dosta mladih Blogera. Uočio sam klinca koji ima blog Klik-Klak. Piše zanimljivo, a napisao je i rep pjesmicu kako treba pisati blog. Javio sam mu se komentarom i najavio da ću u nedjelju proći kroz njegovo mjesto. Zato sam, prolazeći mjestom, zagledavao u dvorišta i na prozore kuća. Klik-Klaka nije bilo.
Pak sam odlučio da vam predstavim tog klinca, kako i s kim živi. O svemu tome on sam piše u tekstu kojega sam kopirao s njegova Bloga. Klik-klak piše:
Moju obitelj čine mama Marica, tata Ilija, braća Josip, Adam i Martin, dvije sestre Ana i Katarina i ja Franjo Gačić. Mi živimo u obiteljskoj kući u Klakaru. Sa nama žive i moj djed Marko i baka Manda. Najmlađa je sestra Katarina koja ima tri godine i voli ići sa mnom u školu. Svi imamo neke poslove koje obavljamo. Na našem seoskom imanju imamo 10 krava, puno svinja, gusaka, kokoši, mačke i pas Šaro. Svi se lijepo slažemo i pomažemo jedni drugima. Najviše volim proslave u mojoj obitelji, rođendane, imendane, kirvaj, Božić, Uskrs itd.
Ja volim svoju obitelj, a najviše najmlađu sestricu Katarinčicu!
ŠUME, PRAŠUME I OSTALI RAJEVI
Tamo kod Donje Bebrine cesta skreće prema sjeveru i nekoliko kilometara potpuno ravna, kao ravnalom povučena, vodi ka Trnjanskim Kutima.
Južno od ceste proteže se ptičji rezervat Dvorina, a ovaj prelazi u Gajnu. Iz Dvorina se katkada čuo poneki hitac lovaca. Zanimljivost Brodsko-posavske županije je i u tome što ima mnoštvo lovišta, 14 državnih i 25 županijskih, koji obuhvaćaju površinu od oko 200.000 ha.
Što zapravo i ne treba čuditi ako znamo da na području županije nalazi: Prašnik, šuma hrasta lužnjaka i običnog graba, rezervat šumske vegetacije; Muški bunar, prašuma hrasta kitnjaka i bukve, rezervat šumske vegetacije; Lonjsko polje, dio parka prirode: te Gajna i bara Dvorina, zaštićeni krajolici.
Bara Dvorina kod Donje Bebrine ima status ornitološkog rezervata, a nekoliko kilometara nizvodno nalazi se Gajna, između naselja Poljanci i Oprisavci.
Gajna ima označenu stazu na kojoj su postavljena stajališta s pločama-vodičima koje poučavaju nekim općim i posebnim informacijama o krajoliku. Predviđeno je da na Gajni bude više takvih ploča. Do sada je izrađene ploče koje nose radni naslov: Oprisavci-Poljanci, Gajna, Postanak Gajne, Lateralac, Čuvanje stoke, i Canis pastoralis croaticus. Staza se sastoji od šest točaka: škola Oprisavci, izlazak na nasip, brana na Lateralcu, most na Tečaji, velika Gajna - đeram i čardak.
Kad se nađete negdje u blizini, zaustavite automobil, bez obzira koliko se žurili, i svratite na tu stazu. Neće vam biti žao ili žo, što bi rekli Dubrovčani.
IZMEĐU SCHUMACHERA I UPLAŠENIH TETRIJEBICA
Kad sam prolazio kroz Trnjanske kute, baš je počela nogometna utakmica. Mene su više zanimale kuće i dvorišta, pa sam prošao cijelim naseljem, a to je nekoliko kilometara. Vraćajući se, hajde-de, fotografirao sam nogometaše u njihovoj vječnoj utrci za crno/bijelim balunom.
Na putu kojim se vraćam Brodu, prolazim kroz polja, šume i lovišta Jelasa.
Cesta je prilično dobra i ravna, pa pokraj mene jure u različitim automobilima novi Schummacheri i što ja znam kako se zovu svi ti automobilski prvaci i drugaci.
I kad god koji auto projuri pokraj mene, biva mi žao. Volio bih da se zaustave i prošeću šumama i livadima. Pa da im se dogodi ono što se meni dogodilo.
Skrenuo sam u šumu, pa kad sam nju prošao, kročio na neku prostranu livadu s visokom travom i grmljem.
I tako hodam, uživam u poslijepodnevnom suncu, slušam ševu i ostale ptice trkačice i netrkačice, kad odjednom, pola metra od mene prhne neka fazančina u zraku.
Ljudi moji!, toliko sam se uplašio, da sam se pod hitno vratio na cestu. Ne zato što sam se samo ja uplašio, nego i zato što sam tetrijeba ili tetrijebicu toliko uplašio da je uplašeno prhnula put neba.
A na nebu kažu da je mir. Meni je mir bio povratak na cestu, to jest bijeg od agresivnih ptica.
Poslije 47 pređenih kilometara znate li čemu se najviše radujem?
Toploj kupki i krevetu, krevetu, krevetu...
|
- 07:34 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|
|
Copyright © Blog.hr, od 2004.
|
|
|