Jučer je bio Dan hrvatskoga kazališta, pa sam, poslije svakodnevne medicinske kontrole, svratio u zagrebačko Hrvatsko narodno kazalište do starih prijatelja.
Kad tamo, u raskošnom prostoru foajea na prvom katu, naiđem baš na dodjelu godišnje nagrade Tito Strozzi Nevenu Belamariću.
FABRIO
Kazališni odbor HNK, u sastavu Nedjeljko Fabrio, Pero Kvrgić, Nikola Batušić, Zlatko Kauzlarić Atač, Miroslav Salopek, Mirko Šparenblek i Miro Gavran, jednoglasno su tu prestižnu nagradu dodijelili glasovitom bas-baritonu. Obrazloženje Odbora pročitao je, pred brojnim poštovateljima Belamarićeve umjetnost, književnik i akademik Nedjeljko Fabrio.
Vi zasigurno znate da je Fabrio vrstan poznavalac glazbe, pa je njegovo obrazloženje nagrade zaista zvučalo kao nadahnuti Zbor pismena: kratko, jasno, informativno i vrlo muzikalno. Nadam se da se Fabrio neće ljutiti što njegove riječi navodim ovdje. To činim iz dva razloga. Najprije zbog Belamarića kojega kao pjevača jako volim. Toliko da se mogu uvrstiti u njegov fan. Drugi je razlog vrlo prozaičan. Zašto bih se mučio, kad jednostavno mogu navesti Fabrijeve riječi?! Mislim da Blogeri zaslužuju najbolje, a boljeg od Fabrija nema. Dalje prepuštam riječ Fabriju:
BELAMARIĆEV KRALJ MARKE
Belamarić je umjetnik zavidne međunarodne reputacije, nadahnuti interpret velikih bas-baritonskih uloga u klasičnom i suvremenom opernom repertoaru, svome je nizu na sceni HNK dodao još jedno antologijsko ostvarenje: kralj Marke u muzičkoj drami Tristan i Izolda Richarda Wagnera.
Kročio je Neven Belamarić kao nesretni kralj Marke zagrebačkom pozornicom vladarski ponosito i suvereno, u jedinstvenom interpretativnom luku od samozatajne prigušenosti – kada je riječ o iskazivanju plemenitosti duše što u dobroti svojoj ne može shvatiti da je izdana u najintimnijim pitanjima ljudskoga srca i muške časti – do finalne dobrostivosti koja u tuzi oprašta počinjeni preljub vlastitoj supruzi i ljubljenu nećaku.
U pastoznoj voluminoznosti njegova basso serio glasa, u gotovo zaštitničkom spokoju i prelijevnosti besprijekorno otpjevanih Wagnerovih ideologema – koji ulogu kralja Marke uzdižu do programatskog značenja u odnosu muškarca spram "vječnoga ženskog" kako bi rekao Goethe – kroz mirnoću kontemplacije koja se u tragičnim interpretativnim tonalitetima približava usudnoj rezignaciji što bi htjela poništiti i egzistenciju samu, Neven Belamarić je – baš kao i na iskustvima svoga Wotana iz zagrebačkoga Rajnina zlata 1989. godine – ostvario wagnerijansku kreaciju istinske europske vrijednosti, uvrstivši se među najistaknutije hrvatske tumače Wagnerova muzičkog kazališta.
DRUŽENJA
Poslije kraćeg druženja s glumcima Kvrgićem i Jelčićem, negdašnjim ravnateljem HNK Marijanom Radmilovićem, ljupkom sopranisticom Majom Vukoja i drugim uglednicama i uglednicima, napustih HNK i svratih do Pave u Gavellu. Tamo sam se lijepo proveo u društvu sjajnih glumaca Kikija Kapora i Gorana Grgića.
Na odlasku sam na vratima susreo Dražena Ferenčinu, režisera jučerašnje spektakularne glumačke priredbe u HNK-u. Tradicionalnu dodjelu nagrada Hrvatskoga glumišta prenosila je sinoć Hrvatska televizija. Ferenčina me pozvao na priredbu. Nažalost, dva izlaska dnevno, moj prst ne može izdržati, pa sam zahvalio na pozivu.
Gledao sam priredbu na TV i Ferenčini, evo, javno čestitam na režiji.
A svima ostalim na zasluženim nagradama.
Post je objavljen 25.11.2005. u 08:39 sati.