Pregled posta

SRCE PUNO NOVE GRADIŠKE!

Čovjek naprosto da ne povjeruje!
Na putokaz koji me upozorava da upravo ulazim u Sibinj naslonio se Dučo!
Vlado Rogić iz Batrine!
Jedan od preživjelih Svilenih, moj davnašnji ratni drug kojega nisam vidio sedam/osam godina!
Bio sam duboko dirnut.
Dučo je odlučio dočekati me na cesti i pomoći mi da zajedno s njim prođem njegovim zavičajem.

POPLAVA EMOCIJA
Ne znam.
Jedva čekam da izađem iz negdašnjih ratnih područja. Ovuda kuda prolazim poplavljuju me sjećanja da jedva izdržavam tu poplavu emocija. Tamo od Osijeka, Vukovara, Baranje, Ivanovca, Tenje, Vinkovaca, Nuštra, Županje, Nove Gradiške do, ah, do...
Do koga? Do čega? Do kojega mjesta? Do koje uspomene? Do kojeg ubijenog djetinjstva? Do kojeg mrtvog borca? Do kojeg ranjenog prijatelja? Do čije srušene kuće?
Nou je iz one poplave izvukla arka.
Što će mene izvuči iz ove poplave emocija?
Koje mi ne daju da pišem, jer su mi oči pune suza, a mojim krvotokom, umjesto krvi, teku uspomene!

DUČO – PRIČA O PRIJATELJSTVU
Priča o Duči je priča o prijateljstvu. Svileni, postrojba specijalaca kojoj je pripadao, nije imala puno boraca. Moglo bi se reći da je to klapa prijatelja koja je 1991. godine krenula na najopasnija ratišta, e ne bi li zaustavili onu groznu najezdu s istoka i sa druge obale Save.
Ja sam ih zvao Trinaestorica veličanstvenih. Neki su poginuli, a ostali su ranjeni.
Dučo je preživio. Naravno, nije ga mimioišao neprijateljski metak.
Jak je. Visok. Veseo i uvijek nasmijan sad već četrdesetgodišnji mladić. Ratni vojni invalid. U mirovini je, ali ne može bez rada, pa se odnedavno bavi graditeljstvom.
- Znaš, ne može se plandovati. Mi smo Slavonci radišni, kaže mi.
Kad sam rekao da je Dučo priča o prijateljstvu, onda moram to i objasniti.
U jednoj akciji Svileni su se našli pod žestokom paljbom, potpuno opkoljeni. Neki su tu ostali zauvijek, a ostali su bili ranjeni.
Žestoko su se braniii i tražili izlaz iz okruženja.
Svi, osim Đure Kurelca. Đuru je zahvatila granata po nogama. I danas je teži za pedesetak sitnih gelera. Đuro se nije mogao kretati. Zato je rekao Duči da ga ostavi i da se sam spasi. Kao, Đuro će se praviti mrtav, a kad neprijatelj dođe do njega, skupo će prodati svoju kožu.
Đuro ga, srećom, nije poslušao.
- Nisam mogao ostaviti prijatelja. Što bih rekao njegovoj maloj djeci, ha?! Što bih sebi danas go vorio da sam ga napustio?
Natovario ga je na leđa i krenuo u proboj.
Kad o tome priča, Dučo kaže da se ne sjeća kako su se izvukli, ali tu su.
I, evo ga, naslonjeg na putokaz.

OD MJESTA DO MJESTA; ODA KAFIĆA DO KAVANE!
Sibinj, Gornji Andrijevci, Stari Slatinik,Brodski Stupnik, Radovanje, Oriovac, Malino, Lužani i evo nas u Batrini.
Dobro, nije to išlo tako brzo. Svraćali smo u kafiće na kave, obilazili vinograde i pričali, pričali.
Sjećaš li se ovoga, sjećaš li se onoga?
Ma sjećam se Dučo svega, osim tvoga vjenčanja! Ako bude bilo kako bi trebalo biti, jednom ću se sjećati i tog vjenčanja. Jer tako želi neka Ona!

PRED SJENAMA SVILENIH
U Batrini smo najprije svratili na nogometno igralište, gdje je podignuta spomen-ploča mrtvim Svilenim. Tu su Svileni imali svoju bazu. Sjećam se, spomenik je otvorio negdašnji zapovjednik novogradiške brigade, brigadir Josip Mikšić, današnji gradonačelnik.
A i Mikšić je posebna priča. Bože, kad ću stići napisati sve te priče?!
Bili su tu Ante Šolić, tadašnji gradonačelnik i zapovjednik također sjajne postrojbe, Taba, Ibro, Padobranac, i mnogi drugi.

EH, JUHA!
Poslije smo svratili kod njegovih na ručak. Dučin otac je čovjek mojih godina. Na ručku su bili još majka, njegova sestra i klinci.
Pričali smo o svemu i svačemu, a ja sam se zezao da su zidovi kuće gotovo popucali od glasnog smijeha ukućana. Bio sam prilično raspoložen, jer sam klopao izvrsnu kokošju juhu. Onu pravu. Žutu kano zlato. Od domaće koke. A morate znate da juhu nisam klopao mjesecima.

Dučo je htio da ostanem kod njega, ali ja sam morao u Gradišku. Srce mu vuklo.

MIKŠIĆ, I ČOVJEK I DUŠA!
Jučer ujutro posjetio sam i gradonačelnika Mikšića. Lijepo sam se predstavio njegovoj tajnici. Punim imenom i prezimenom, a ona mi je odgovorila da joj šef nije tako rekao, nego samo da će doći Kemo.
Mikšić voli ljudima priređivati iznenađenja.
Sjećam se kad je postrojio cijelu brigadu u nekoj šumi kraj Nove Gradiške i pozvao me da dođem do njega. Kad sam stigao, Šolić je donio veliku/veliku čahuru topovske granate. Na kojoj je pisalo da mi brigada dodjeljuje granatu u znak itd.
Stajao sam ispred postrojene brigade kao kreten. Srce samo što mi nije iskočilo.
Ništa nisam rekao, jer mi se grlo steglo, oči zamaglile neprozirnom vlažnom maglom. Taba mi je rekao da sam u licu bio crven/crven da crveniji nisam mogao biti.
U davnoj priči bio sam napisao da zahvaljujem Životu što sam u Novoj Gradiškoj našao takve prijatelje.

KOD PADOBRANČEVIH
Budući da je Mikšić išao u Brod na proslavu stotoga rođendana Dragutina Tadijanovića, popili smo samo kavu, a ja sam iskoristio prigodu da fotnem prekrasan aranžman koji je nosio našem Tadiji, da malo popričam s divnim damama iz ureda, a zatim – svak svojim putem: Mikšić u Brod, a ja u Laze. U posjetu roditeljima brigadira Mladena Mikolčevića. Htio sam ih iznenaditi.
Srce mi je bilo puno radosti, a noge lagahne da lagahnije nisu mogle biti.
Iznenađenje je izostalo. Baš na ulazu u Laze, iza mene je zatrubio stari Marijanov mercedes. Padobrančev stari vraćao se iz Gradiške i prepoznao me.
Bože, i to je bio susret!
Na povratku sam posjetio i Padobrančeva sina Jasmina. Da klinac! Mladić i odnedavno Bloger
No, o svemu ću još podrobnije danas i sutra pisati.
A o Novoj Gradiškoj i Gradiščanima, bormeč, ima se što i pisati.

A sad lijepo idem ponovo pozdraviti Josipa Mikšića, a onda polako prema Cerniku i Mašićkoj Šagovini.

Post je objavljen 03.11.2005. u 08:27 sati.