neverinov blogneverinov blog

Goranski nadjev



 photo P1010066_zps4aabcbae.jpg

Ovog Uskrsa su propatili mladi luk, jaja, šunka, pršut, rotkvice, orehnjače i goranski nadjev, zapečen u rerni i pokriven folijom (ipak bez vegete i bez da ga se obuče u onaj fudrin od želuca). Sat i pol na 180.

Fotkan prije fatalnog udarca.

Tako ti to ide kad su baka i mama iz Gerova (točnije iz ). A baki je sit = zadovoljan jer doživjela glad. Dišem na škrge. Sutra samo voće i zobena kaša. Mašem bijelom zastavom.
Post info
31.03.2013. (22:41)
17 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

Nekom nekad



 photo P1018840.jpg

Još sam pod dojmom sinoćnjeg sna iako osjećam već sada kako se sjećanje o njemu lagano kopni. Ne znam kako je uspjelo završiti loše. U jednom ruku smo se smijali, šetali i držali za ruke, zaustavili se radi ljubljenja. Onda je meni izletjelo da te volim i više ništa nije bilo isto iako smo se i tih dana lijepo proveli u našem proputovanju istočne Istre.

Jedna od ljepših noći koje pamtim je upravo na plaži iz mog djetinjstva, vatra, boca plavca i ti kako znaš otpjevati čitavog Ladačkog i Božu zvanog Pub.

Samopouzdanje mi je bilo na vrhu unatoč tome što nema mjesta za nas u ovoj zemlji. Sve što znam sam ti htio pokazati i podijeliti kad si tako draga, inteligentna, ironična i strastvena. Netko koga sam smatrao na istom nivou mada se uspostavilo da ja nisam na tvome.

Našli smo se na ulazu u Maksimir kao onomad, ti si potrčala preko ceste u proljetnoj haljini na cvjetiće, a ja sam te prepoznao tek kad si mi došla dovoljno blizu jer mi je sunce bliještilo. Ušli smo u tramvaj u gužvi koja bi inače bila nesnosna, no mi smo bili zaokupirani gledanjem u oči, smijanjem i stajanjem u ravnoteži dok smo udarali lagano jedno u drugo na svako kočenje i ubrzavanje.

I onda su mi u tom zanosu opet pobjegle nakon čega si se ti počela smrkavati. Na licu i očima sunce je odalo mjesto oblacima. Znao sam da je tada vrijeme za buđenje. U snu smo najranjiviji.


Još uvijek čuvam tvoje zadnje pismo zajedno sa predmetima drugih cura koje su mi obilježile život i kamenčića da me podsjete mojih stopa. Na gmailu mi svako malo srce zatitra kada vidim da si online jer sam tražio u imeniku nečiju adresu sa I., iako sam postavio za tebe "never show". Iznenadila si me kad si mi se zahvalila uljudno jer sam te se sjetio za mogući posao prevađanja. To što nismo zajedno, ne znači da ti ne želim i dalje svako dobro i da mogu nekako pomoći ako je u mojoj moći.







Post info
29.03.2013. (10:11)
29 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

Nezavisni istraživač




 photo theninthgate_zpse562ae77.jpg

U mojoj grani postoje dva suprotstavljena načina rada od kojeg jedan ovisi o rezultatima drugog i obrnuto. Rad na terenu omogućava uglavnom uživanje u prirodi (ako nije iskopavanje u urbanoj sredini), friškom zraku, mnogo sunca i mira od ostatka čovječanstva.


Što zabačeniji teren, tim bolje.


Prošlo je dvije godine otkad smo sondirali kod Majzelja (baš mi je bilo teško na početku izgovoriti ovo prezime), ali dobro pamtim zeleni proplanak podno Golog Cirnika. Kada bi bilo prevruće uzeo bi pauzu sa radnicima, sjeo pod goleme borove i gledao Majzeljeve konje kako veselo trče i pasu unutar travnjaka opasanog onim što susjedi zovu električnim pastirjem. Radnicima koji dolaze iz male općine je to nešto sasvim normalno (mladi slovenci vikendom idu raditi na vinogradu) dok je meni, gradskom dečku, sve to bio pravi egzotični raj za dušu.


Teško da se mogu zamisliti pred kompjuterom, u uredu sa neonskim lampama, u kojoj ordinira još 200 ljudi istodobno (radio sam u call centru) i gdje provodim trećinu svoga vremena. Ali se svakako mogu zamisliti u istraživačkom poslu, kao kakav knjiški crv, gdje kopam po starim zapisima koje je vrijeme progutalo.

Biti sam u arhivi nekakvog instituta i listati stare knjige prekrivene prašinom, uz blokić i olovku. Cigarete nažalost nisu dopuštene (odmah sam primijetio da Deep u Devetim vratima troši Lucky Strike) ali sa kavom nema problema. Glavno da vratiš sve uredno nazad kako je bilo u košuljicama.

A onda padne noć i ti ostaješ sam u arhivu (zajedno sa nesretnim dežurnim knjižničarem koji te ne može smisliti nacrtanog a mora ostati ljubazan), u tišini, ni muhu ne možeš čuti, samo šaptanja iz prošlosti, vlastitito disanje i otkucaje srca.

Povezuješ analogije sa predmetom istraživanja i crtaš neku svoju zamisao nakon koje te hvata uzbuđenje otkrića, dovoljno da pomisliš da si prvi ili barem jedini trenutno živući kojem je pobjedonosno rješenje palo na pamet pa osjetiš nervozu u želucu. Slatke li muke!

I kud veće sreće ako to činiš za sebe, da možeš živjeti od plodova vlastitih istraživanja, bez da se moraš opravdavati nekakvoj matičnoj ustanovi. Opdavdavati se moraš ionako uvijek, jer kad tražiš neke financije, redovito od tebe zahtjevaju nekakav troškovnik. Ali barem guraš ono što te uistinu zanima i tvoje polje znanja počinje rasti, sam si sebi učitelj, moraš, jer ako staneš, gubiš teren pred kolegama koji su tradicionalno zaposleni i kojima znanje ide po inerciji. Baš bi volio da uz ostale sanje, ovaj karijerni element ode u tom smjeru. Najbolje funkcioniram sam iako na svakoj prijavi za posao moram napisati da sam timski igrač.


U ozbiljnoj sam opasnosti da zavolim vlastitu samoću.







Post info
24.03.2013. (17:29)
27 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

Disfunkcionalne veze i potraga za harmonijom




 photo sarcofagodeglisposi_zpsc2c4a756.jpg

Sarcofago degli Sposi, etrušćanska pogrebna urna u terakoti iz kraja 6.st. pr.n.e (Museo nazionale etrusco di Villa Giulia, Roma).


Ja sam promatrač. Ponekad i nevoljki promatrač i koliko ponekad okretao glavu ne uspijevam ne formirati si neko svoje mišljenje. Pogotovo o nekim stvarima koje se ponavljaju kao da silaze s matrice. Pošto se neka ljudska ponašanja ponavljaju u prostoru i vremenu doista frekventno onda smatram da se to može definirati ljudskim fenomenom.

Sam nisam u vezi i imam dvojake osjećaje prema tome. Ponekad mi prifali nečija prisutnost kako bi mogao dijeliti prisnost, a ponekad sam zahvalan na neobaveznosti koja krasi moj život. To faljenje se uglavnom dešava kada racionalnost popusti, a to je kod mene uglavnom prije spavanja i nakon buđenja. Tada, kad su granice jave i sna još uvijek nedefinirane osjećam nekakvu dječačku potrebu da sam voljen. Vjerojatno to ima veze sa onim trenutkom kada ugasimo svijetlo i ostajemo uistinu sami.


Pitam se uglavnom, zašto ne postoji ravnopravnost u vezi? Čak i ovdje na blogu imamo svjedočanstva propalih veza i brakova. U nekima je muškarac onaj koji iskorištava sebično situaciju, omalovažava, ne trudi se, a ima i onih ekstrema kada diže ruku na svoju suputnicu. S druge strane, kad imam prilike družiti se parovima onda ne mogu ne vidjeti kako je žena ona koja diktira, a moji prijatelji su dvije različite osobe kad sam sam sa njim i kad gledam njihovu interakciju sa drugim spolom. Počevši od glasa, netko tko ima bariton malte ne počne cvrkutati poput slavuja kad se obraća partnerici.

Osim toga, riječ jednog muškarca u vezi nije sigurna ako se nalazi u sukobu s onim što si je tog trenutka partnerica zacrtala. Jako sam skeptičan kad se dogovaram za putovanje, izlazak, šetnju, koncert, izložbu sa prijateljem koji je u vezi. Dovoljno je da nju uhvati fibra, zaboli glava, drmne pms, kako on ne bi mogao izaći sa svojim društvom jer je valjda bolje da se i on muči kad se ona muči.

Ili ako si sa parom na putovanju zaboravi na izlaske u egzotičnoj destinaciji. Njima se spava u 22 h i ti ostaješ bez dva wing-mana. Jako su umorni, putovali smo cijeli dan, zabavi se, mi idemo.


Sljedeće što ne razumijem je kontroliranje sa kim partner komunicira. Ili utjecanje na prijateljstva (bila ona virtualna ili realna). Kao da će to donijeti ikakav mir, samo palijativno djeluješ i popuštaš teren misleći da se crta opet neće prekoračiti a u biti daješ bianko ček za daljnje ponašanje umjesto da otvoreno kažeš što te smeta. Zato prijatelji služe, da ih konstantno bombardiraš sa nedaćama koje imaš sa partnericom, to su duboki uzdasi. Ali nakon razgovora odnos ostaje nepromijenjen tako da ne vidim koji je razlog razgovora osim tlačenja prijatelja umjesto Nje.



Ovo govorim u svojstvu osobe koja se ne razumije međuljudske odnose jer mi nije jasno kako nije mogući pristanak da se ljudi nađu na pola puta. Na groblju u Grobniku stoji epitaf s natpisom: ja tebi, ti meni. Osim što zvuči kao poziv na bratsku fajdu mogao bi biti i način na koji dvije osobe odustaju od nekih esktremnih ponašanja u ime zajedničkog bivanja. Znati da si se ti odrekao nekih stvari dok je ta osoba nepopustljiva vjerojatno stvara osjećaj frustracije. Barem je meni to generirala kad sam bio u zadnje tri promašene veze.

Zašto žena koristi svoju moć nad muškarcem ako je ovaj popustljiv? Zato jer može. Zašto je žena na šalteru u općini bezobrazna? Zato jer može. Jer ti trebaš od nje neki papir da vodiš dalje neki nepregledni postupak dok ona od tebe ne treba ama baš ništa (iako ju ti hraniš).


Zašto je muškarac nemilosrdan prema ženi koja ga voli? Zato jer ne osjeća nikakvo poštovanje prema nekome tko bi bio s njim pošto poto, samo da bude voljen i ne bude sam. Kad si previše popustljiv to ljudi iskorištavaju.


Kako postići harmonični uzajamni odnos bez da je jedna strana u gubitku dok druga nameče svoja pravila? Pretpostavljam da prije svega treba upoznati samog sebe i imati izgrađeno Ja. Kada upoznaješ neki aspekt tvoje zemlje počneš ju još više cijeniti i voljeti. Kada upoznaješ samog sebe trudiš se njegovati vrline i ispraviti (ili barem limitirati) mane. Sa strahom od samoće u kojoj si sa bilo kim u vezi ne uspijevaš upoznati samog sebe jer ti se život svede na ulagivanju druge osobe. Koja to možebitno ne cijeni.


Imam prijatelj-parove koji nisu tako naporni. Ako ću ikad imati neku zrelu, harmoničnu vezu onda bi volio da bude kao njihova. Ti parovi nije da se ne svađaju ali ne ponižavaju svoga druga i družicu pred trećim. Ne podižu ton glasa, ne vrijeđaju se pred menom ali se opet ne čmare jedan drugome. Ako nešto zasmeta ili ako netko kaže neku glupost postoji dovoljna tolerancija da se iskaže vlastito mišljenje bez sitnih ucjena, bez posljedica i bez kondicionala.


Kada stvari krenu sa frazama kao "kad si ti meni" i "e ali ti si onda meni" onda imam osjećaj da gledam igrokaz u sab... pardon vrtiću. I samom mi se dešavalo u vezama takva neplodna konfrontacija. Svoje brodolome pokušavam pretvoriti u iskustvo koje neću više ponavljati i nek mi bog da snage kad se pojavi ego koji će htjet nadolijevati ulje na vratu u takvim situacijama.


S druge strane imaš priljepke koji te zovu vani da se družiš sa njima a onda provedu vrijeme tako da si šapću, dodirivaju, paze i maze dok ti srćeš svoju pivu kao da si sam. A ako kažeš da ideš ća jer ne vidiš smisao u tom obitavanju u njihovoj blizini e onda ispadneš ti neodgojen ili egoist. Kao da je teško da se ta uzajamna želja ne riješi tako da dvoje zaljubljenika uzmu zajednički time-off i odu negdje uživati koliko god žele jednom u drugom, odnosno get a room.


Što sam stariji to manje razumijem neke odnose. Nadam se da za mene postoji netko tko će me elementarno poštovati kao i ja nju, bez prisila, bez zapovjedi, bez durenja. Za takvu osobu nije se teško žrtvovati sve dok ne postoji imperativ i dok se on kristalizira u nešto zdravo za gotovo. Onda to postaje samo čahura a ti dobrovoljni zarobljenik koji se o svom stanju nema snage pobrnuti ali se revno žali svojim prijateljima bez želje i hrabrosti da se situacija promijeni.



Koliko god volio svoje prijatelje i prijateljice, ne želim biti treći u odnosi terorist - taoc sa štokolmskim sindromom.



Post info
21.03.2013. (11:40)
31 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

Tajna Seusovog blaga






Naslov je navlakuša, zapravo trebao bi biti "Problematika Seusovog blaga".


Vinlovačko blago za koje zna svaki laik u Hrvatskoj (zajedno sa Bosanskim piramidama) i oko kojeg su se političke elite slikale povlači davno zaboravljeno pitanje Seusovog blaga (pogledati snimku ako ikoga zanima) kojeg je svojevremno bila izvukla nakadašnja ministrica i sad pokojna Vesna Girardi-Jurkić.

Oko Seusovog blaga se spore Mađari, nekada mi (ako računamo Jugoslaviju) i sad na kraju Libanonci. Svega toga ne bi bilo kada bi postojala služba koja može suzbiti pokušaje raznih pljačkaša (tombaroli) u samom pokušaju. Talijani su osnovali već 1969. godine Comando Carabinieri per la Tutela del Patrimonio Culturale. Jednom od njih, moj kolega Rudi, su platili studiji arheologije kako bi prokrijumčarene nalaze znao odrediti po razdoblju i tipologiji.

Pretpostavljam da je naša zemljica i na crnom tržištu dobro zastupljena jer ne postoji specifična zaštita naše pokretne kulturne baštine (osim na papiru ali zakone i pravilnike ionako nitko ne šljivi) i da bi osnivanje takve policijske grane uvelike otežalo kriminalcima krađu onog što pripada svima nama.


Kad nešto ne znaš riješiti onda ne bi trebalo biti teško prepisati toplu vodu od drugih.
Post info
19.03.2013. (15:30)
14 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

Korporativna društvena odgovornost

 photo giotto_zps9b3df916.jpg

Plava koja oduzima dah. Oslikao Giotto.

Capella degli Scrovegni, Padova, početak 14. st



Društvena odgovornost poduzeća je koncept prema kojem poduzeća na dobrovoljnom principu integriraju brigu za društvena pitanja i zaštitu okoliša u svoje poslovne aktivnosti i odnose s vlasnicima, dioničarima, zaposlenicima, potrošačima, dobavljačima, vladom, medijima i širom javnošću. To je koncept koji poduzeća u sve većm broju koriste kao instrument diferencijacije na tržištu.

Ovaj članak donosi temelje koncepta društvene odgovornosti poduzeća i ponašanja potrošača kao teorijsku podlogu za što bolje razumijevanje rezultata provedenog istraživanja utjecaja društvene odgovornosti poduzeća na ponašanje potrošača u Hrvatskoj. Rezultati istraživanja pokazuju da je većina potrošača u Hrvatskoj čula za pojam društvena odgovornost poduzeća, ali nivo znanja o istom još je uvijek dosta nizak.

Također, istraživanje je pokazalo kako većina potrošača u Hrvatskoj ne razmatra društvenu odgovornost/neodgovornost prilikom kupovine proizvoda te da je stupanj nepovjerenja potrošača prema motivima društveno odgovornih aktivnosti poduzeća još uvijek visok. Filantropsku dimenziju društvene odgovornosti potrošači smatraju najvažnijom, a najosjetljiviji su na društvene odgovorne aktivnosti usmjerene zaštiti djece i mladih.


Sažetak Martine Srbljinović u stručnom radu Utjecaj društvene odgovornosti poduzeća na ponašanje potrošača u Hrvatskoj na Hrčku


U prošlosti su postojala dva načina kako na neki način opravdati vlastito bogatsvo pred zajednicom. Prvo je filantropija. Iz antičkih vremena je bilo uobičajeno da bogati građani financiraju vlastitim novcem izgradnju spomenika, hramova, gradskih zidina, kazališta, terma, lučkih skladišta i ostalih prostora za javno korištenje.

I to ne samo u Rimu već i u provincijama.

Razlozi takvom postupanju su patriotizam, pietas (religiozna samilost), ambicija i želja za popularnošću. Ta tradicija ide pod ime beneficentia ili na grčkom evergetizam (odnosno dobročiniteljstvo).

Herod Atik konkurira sa carem Hadrijanom i financira akvedukt u vrijednosti 4 miliona drahmi, stadion od penteličkog mramora u Ateni, jedan u Delfima i osim Odeona ima na umu projekt probijanja Korinstke prevlake. Zašto?

Možda je smatrao da je neiskorišteni novac zapravo sterilno bogatstvo. Ili možda želja za slavom. Sigurno se ne smije misliti da je dobročiniteljstvo bilo isto kao kršćanska cura pauperum, pomaganje siromašnima, već obazrivost prema općem dobru, prema zajednici.

Najeksplicitniji motiv za takvo velikodušno ponašanje je težnja za slavom. Javne izborne dužnosti su se u antičkom Rimu dobivale realizacijom javnih radova: Cezar je skoro završio u bankrotu radi dugova koje je napravio kako bi gurao svoju dužnost edila. Bogati Rimljanin je moralno obvezan da troši za zajednicu. Pravo dobročinitelja jest da se potpiše kako bi građani i buduće generacije znale tko je zaslužan za podizanje takvih zdanja.


Srednji vijek.

Kako bi odaslao pozitivnu sliku o sebi u javnom mnjenju, bogati padovanski bankar Enrico Scrovegni kupuje godine 1300 teren kod Rimske Arene, da bi dao sagraditi svoju palaču i kapelu posvećenu Blaženoj Djevici u zavjet vlastite duše i njegovog oca, Reginalda, lihvar koji je zapamćen u Danteovom 17. pjevanju, u Paklu dakako.


Zašto pišem o tome?


Za razliku od običnih žicera i onih kojima treba pomoći iz dana u dan da prežive, ja odašiljem projekte kompanijama i tvrtkama koje na svojim web stranicama imaju one tri triječi iz naslova. Moj posao u svojoj biti nije ništa drugačiji od žicanja po ulici iako se ja koristim lap topom iz komotne topline i zahtjevam mnogo veće cifre.

Razlozi tih korporacija je da vrate kolektivu jer od njega i žive. Vraćanje zajednici može biti kroz humanitarnu pomoć, brigu o prirodi ili očuvanju kulturne baštine (ovim zadnje je moja domena) sa čime sam se posvjedočio da financijske institucije u Italiji prednjače. Kad god je neka izložba ili financiranje iskopavanja vidim da u tome sudjeluje lokalna banka. Osim toga neke banke u svom posjedu imaju brojne kolekcije umjetnina koje posuđuju uokolo po svijetkim muzejima na uživanje građanstva. Mnogi stipendiraju studente.

Uglavnom se mogućim sponzorima obećaje logo na informativnim tablama i njihovo spominjanje u medijima kao i znanstvenim objavama. Nekako je svojstveno skandinavskim kompanijama da zahtjevaju u zamjenu za pomoć da se šuti o njihovom udjelu. To me podsjeća na onu biblijsku da dobročinitelj čini svoje dobro djelo u tajnosti a ne iz prvog reda.


Ovdje ne govorim da se ne pomaže prvenstveno najslabijim karikama u društvu: djeca i stari. Ali, opet imam osjećaj da se pomoć kulturi smatra samo kao financiranje koncerata i manifestacija koja uključuju pristutnost tisuća ljudi. U smislu kruga i igara. Kao da kultura nema još mali milion ostalih pojava među kojima i moja arheologija za koju se borim i pokušavam obrazložiti onima koji odlučuju zašto je to bitno. Isto kao što političari misle da će pokazati razinu svoje kulture (ili pobožnosti) ako su u prvom redu na kazališnoj predstavi (odnosno na misi).


Naravno da ono čime se bavim mi daje štofa za razmišljanje koje odmah povezujem sa primjerima iz prošlosti, tako ja funkcioniram. Hranim se analogijama.




Kad smo već u plavom....





ps. zaboravio sam nadodati da arheologija može biti samodostatna nakon prve financijske inekcije u braku sa turizmom i tako hraniti gospodarstvo i državu kroz poreze. Sad tek shvaćam da se ima još šta nadodati u sljedećem postu i da je ovo tek početak onog što sad u svijetu zovu kulturnim menadžmentom ili kulturnom diplomacijom.






Post info
17.03.2013. (12:58)
25 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

Podsjetnik




Tek kada shvatimo koliko smo zapravo smrtni dolazimo do onog trenutka kada bi napravili sve samo da ostanemo na životu, što je i logično, instinkt za preživljavanje je neiskorjenjiv, može pomaknuti brda i doline.

Svaki put kada preživim sam se sebi zavjetujem da neću nikad više biti nezahvalan što sam živ ali sam sebe pregazim i zaboravim na svoje riječi. Prvi put se desilo sa 17 godina kad sam bio uvjeren da sam besmrtan, da mi se ne može ama baš ništa dogoditi. Onda me je otrijeznio let sa fićom u provaliju.

Nakon mučne operacije i godinu dana zacjeljivanja postao sam nezahvalan.

Sa 19 sam opet bio presiguran u sebe i zaletio se sa neprežaljenim peugeotom 309 u grotu. Namjerno, jer pijan. Smijao sam se ko manijak odmah nakon a hvatao se za kosu kad sam se probudio.

Zaboravio sam i opet bio nezahvalan.

Sa 21 sam se vozio od iza u Fiat Stilu, taman smo kretali doma nakon divljeg izlaska. Već je svanuo dan kada sam se probudio sa zakrvavljenom glavom sa zabijenim autom u ogradu kod Preluke.

Prošlo je neko vrijeme i opet je nadvlada nezahvalnost.

Sa 24 smo bili pijani i lijeni da odemo 300 metara pješke do doma pa smo išli s autom. Cimer je ludovao i stiskao gas, uletio 80 km/h lijevo na raskrižju i zabio nas u nekakav znak pa u platanu. Prednji dio auto rastavljen, cimer sa frakturom nosa, platani ništa, ja zavezan i netaknut, samo jako puno straha.

Došao je nekakav vatrogasac i pitao me ako mi što treba. Ta je cigareta bila najbolja koju pamtim.


Ali nedovoljno, to je klopka koju nam sprema vrijeme. Da popustimo gard.


Na putu za Brodski Stupnik nakon izleta na Jankovcu, vraćali smo se i već je padala noć kad je sa suprotne strane pijani tip zaspao za volanom i punim gasom išao prema nama. Srce mi je završilo u grlu. Tipa je probudilo naše blendanje i u zadnji čas je skrenuo na stranu, odletio u jarak i prevrnuo se nakon što nas je zamalo zahvatio. Počeo je odmah odvidavat tablice i bježati u šumu.


Tad sam popio najbolju pivu u svom životu i opet se zavjetovao da neću biti nezahvalan od sad na dalje ali pogađate... nakon nekog vremena sam opet popustio.


Teško je ostati usredotočen. Ponekad se čini da nema razloga za ustajanje iz kreveta i samog sebe bi rado našamarao što se usuđujem takvo što uopće propustiti kroz pretkomoru mozga (anticamera del cervello mi bolje zvuči).I ne trebam se čuditi zašto društvo i pojedinci ne uče ništa iz povijesti kad i ja sam ponekad zaboravim.

Nisam robot pa da mogu namjestiti na nekakav mode beskonačne zahvalnosti što sam živ ali ono što mogu jest u takvim trenucima porazgovarati sa sobom i ako treba, podijeliti par metaforičkih šamarčina, jer ne znam koliko mi je zapravo vremena dodijeljeno pa da ga bezveze rasipam na takav način, da mi pijesak prođe kroz prste.


Ne da postoji razlog za život već ih ima pregršt a inatititi se može postati vrlina u tom slučaju.


I zato kada vas uhvati sličan osjećaj kao i mene, recite onom depresivcu koji čuči u svakome od nas "e nećeš danas!"




Post info
15.03.2013. (11:40)
36 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

Prijedlog za novog chefa u saborskoj kantini




 photo bud_zps1a9314a9.jpg

prevedeno za naše prilike...

Zdravo, ja sam novi kuhar kantine u saboru..

Ujutro četiri šake i dva šuta u guzicu pa da vidiš kako razmišljaju o Hrvatima.



Kik i ja vjerujemo da je Bud jači od Chuka Norrisa



Post info
13.03.2013. (10:00)
21 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

Čudesni ljudi








Ovih dana mi se dijele sa vama osobe sa TED-a (moto: ideas worth spreading) koje su me naprosto oduševile. Sarah Key me podsjeća na jednu bivšu i sav se čudim i smiješkam dok ju gledam. Ona je sama voljela glumu i time mi je podudarnost još veća. Ovo je najgledaniji TED conversation koji pamtim. Kad vidim da ovakvi ljudi postoje odmah mi je lakše u životu.





Naprosto sam oduševljen ovim predavanjima, performansima iz čitavog svijeta.




I predstava za one koji se još uvijek osjećaju kao klincima. Moram priznat da bi ponekad volio biti u srednjem vijeku ili renesansi samo da gledam one ulične predstave sa lutkama (i one koje u kojima se stalno mlate).

Post info
11.03.2013. (08:19)
13 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

The Art of Asking





Tko sluša Dresden Dolls zna tko je Amanda Palmer. Odlučio sam podijeliti sa vama neke priče koje su ostavile na mene dojam. Mišljenja sam da vrijede toliko da ih se šalje dalje.



Uostalom umijeće pitanja ima veze sa mnom kao nezaposlena osoba u potrazi za udomitelj.... pardon poslodavcem :)


Post info
10.03.2013. (13:15)
8 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

Zima i proljeće u istom danu (Mitsko-povijesna staza Trebišće-Perun pt.1)

 photo Moscaron1070eni10D0kaDraga-Trebiscaron1070a-Petrebiscaron1070a-Perun_zpsd0450839.jpg

Istočna strana Učke ima dvije ogromne usjekline u vlastitom biću: Lovranska draga i Mošćenička draga. Obje su vidljive iz Rijeke. Danas će biti riječi o ovoj zadnjoj.


 photo IMG_5757_zps4fdde868.jpg

Šetnja je počela sa Sipara koji vam se toliko svidio prije dva posta.


 photo IMG_5759_zpsc5effeaa.jpg

S druge bande, mjesto po kojem je općina dobila ime i u kojoj je njeno sjedište.


 photo IMG_5763_zps3a7fff42.jpg

Po lijeti je ovdje nepodnošljivo puno turista i zato ju izbjegavam dok ne završi sezona.


 photo IMG_5767_zpsa03a9f7c.jpg


 photo IMG_5771_zps5ef28604.jpg

Kajići još uvijek počivaju svoj zimski san.




 photo IMG_5780_zps9a1773ee.jpg

Ovaj se Jonathan igra sam sa sobom bez brige za kolege.


 photo IMG_5788_zps528c2448.jpg



 photo IMG_5782_zps61354c42.jpg

Medo i Kata. Medota sam upoznao još u Sloveniji. Nikad neću zaboraviti kako smo se trudili očistiti jedan sloj strugajući sa motikama. Pa očistili smo ga za fotografiranje da je milina. I onda Medo uskoči u njega i ostavi svoje tragove. I kreni isponova. A ne možeš se ljutiti na njega.


 photo IMG_5786_zpsbb0bcf39.jpg

Skroz gore, nad čitavom scenom dominira predimenzijonirana crkva Sv.Andrije.


 photo IMG_5792_zps04241b7c.jpg

Kome se da mučit oči. Tekst je sastavio etnolog Grga Frangeš.


 photo IMG_5795_zps86b92235.jpg

Riječ je o stazi na kojoj ćete naučiti i shvatiti kakvo je bilo ustrojstvo svijeta kakvim su ga zamišljali naši preci slaveni. Nažalost, ovdje na primorju i nema njihovih očitih ostataka jer su se se de facto između 6 i 9 stoljeća (dok su se klatili sa Avarima) ponašali poput indijanaca i stalno selili. Na Primorju se ne mogu ostaviti tragovi od vidljivog kemijskog raspadanja (drvne konstrukcije) kao što je to primjer u Slavoniji a suhozidi su preopćeniti kako bi im rasaznali dataciju. Moglo bi biti riječ o tisućama godina unatrag kao i samo pola stoljeća.


 photo IMG_5796_zps544a843e.jpg

Posvuda tragovi ljudske prisutnosti. Šetnja kreće od infopunkta na rotoru, skreće se prije ceste za Mošćenice, tojest za Sv.Peta, Obrš, Sučići i onda na biviju ulijevo, parkirate na Potokima.


 photo IMG_5797_zps5669a77f.jpg


 photo IMG_5799_zps8c2cdc16.jpg

Sporedni put u koji nam je medo pobijegao...


 photo IMG_5800_zps91680278.jpg



 photo IMG_5804_zpsdfa95a7a.jpg

Slaveni su zadnji val jedne etničke skupine kojoj je dano ime indoeuropljana. Ne zna se koja je naša zajednička pradomovina, to se ne može usvrditi sa sigurnošću ali zadnja teorija jest da smo negdje između ruskih stepa i baltičkoga mora: germani (englezi, nijemci, norvežani, danci, islanđani, šveđani), latini (talijani, francuzi, španjolci, rumunji, portugalci), grci, iranci (u biti Iran je zemlja arijevaca), indijci, hititi, tokari (možda i bravari a Alex?) i dakako naši Slaveni. Ovdje nije riječ o genetici već o jeziku kao najupečatljivijem nosiocu kulture i svidjelo se to nekima ili ne, Srbi i mi imamo isto polazište glede jezika. Ovdje politika ne igra nikakvu ulogu.

Shvaćanje da smo svi indoeuropljani potiječe iz činjenice da se neke bazne riječi skoro pa isto izgovaraju:

- oganj: sanskrt agni (vatra i bog vatre), latinski ignis;

nije li zanimljivo da sankrstki veda i slovenski veda imaju isto značenje?

Radi se o lingvističkom konceptu jer se taj narod ne može evidentirati arheološki. Iako Francisco Villar (špajolski profesor iz Sveučilišta u Salamnki, u knjizi Gli Indoerupei) tvrdi da se arheolozi i lingvisti nikako ne mogu naći na pol puta-a (da, to je hommage Koktelsima), smatram da je to ipak ono što je Ian Hodder s naše strane nazvao kao kognitivnom arheologijom ili arheologijom simbola.


 photo IMG_5804_zpsdfa95a7a.jpg

Simboli ne moraju biti samo nacrtani ili uklesani u stijenu. Oni mogu biti i riječi. Simboli koji su preživjeli u narodnim pjesmama i kodirane kako ne bi pokrenule crkvenu pozornost. Žilavost narodne predaje i staroga mitskoga svijeta koji se sakriva u njoj nam pokazuje da preobraćenje u kršćanstvo i nije teklo sasvim dobrovoljno.


 photo IMG_5806_zps61aace07.jpg

Pozicije pradomovina uzeti sa dozom sumnje.


 photo IMG_5810_zps6f1b2bec.jpg

Perunov dvor...


 photo IMG_5812_zpse998bb96.jpg

Sveopći kršlus tijekom kasne antike.


 photo IMG_5813_zps92c8d29f.jpg


 photo IMG_5816_zps8abcd3eb.jpg

Ustrojstvo slavenskoog svijeta. Svijet je poput stabla (javor, bor, jela, jabuka, dud, hrast), gore je orao koji vidi sve, simbol Peruna, boga gromovnika, dolje je Veles, zmija, zmaj, medvjed, lasica, kuna, njemu pripada voda i zemlja. Zanimljiva je etimologija zašto se sve te životinje i mitska bića upravo tako zovu.

Kao što sam rekao, informacije su preživjele, ponekad i kodirane, u narodnoj predaji (kaže, bajke, protiv uroka) ali i u toponimima. U cijelom slavenskom (i indoeuropskom) svijetu, imamo geomorfolške pojave koje su naše pretke podsjećale na mit. Perun je visoka gora u kojoj se nalazilo stablo života ili Perunov dvor, ispod je potok (mora biti vode) i zamračeno mjesto, poput rupe u hrastu, u kojoj se sakrivao Veles.


 photo IMG_5819_zpscaafe604.jpg

Perun nije dobri bog kao što Veles nije vrag (to ih je kršćanstvo poistovjetilo sa Sv.Ilijom i vragom) već su oni dvije prirodne sile koje upravljaju svijetom.


 photo IMG_5820_zps834a5e5e.jpg




 photo IMG_5822_zps2c02dd88.jpg

S lijeve (odnosno južne) strane kanjona je pretežito mrak i kao što možemo vidjeti još uvijek se zadržava snijeg.



 photo IMG_5823_zps70677072.jpg
Trebišća je zaseok do kojeg smo stigli i nismo išli na Perun radi snijega. Zato je ovo part 1.



 photo IMG_5829_zpsd77f52c7.jpg

Da ne bude sve samo povijest, evo na estetike.


 photo IMG_5830_zps8327f29e.jpg

Ovaj zaseok se bude doveo malo po malo u red. Bit će konoba za izletnike, mala etnološka zbirka, mlin za brašno do kojeg su išli ljudi iz Mošćenica (i to je zasebna staza).


 photo IMG_5833_zps69c94b81.jpg


 photo IMG_5835_zpsfb20bd79.jpg

Ovdje je mjesto gdje vas budem vodio da prizalogajite, odmorite i uživate u igrokazu 5 glumaca koji će vam predstaviti o božanskom boju između Peruna i Velesa. Sam žrec (svećenik kao i druid) će vam objasniti sve dok vi čopate klopu i pijete vino.


 photo IMG_5838_zpsa39ac660.jpg

Slapići, kao što sam objasnio, ništa ovdje nije slučajno i sve ima svoje zašto. Voda je, naravno, bila važan element u slavenskim ritualima.


 photo IMG_5841_zpsa0b03f17.jpg

Do izvora koji se pretvara u slap, još dalje u unutrašnjosti nismo stigli jer je teren radi snijega bio teško prohodan.



 photo IMG_5847_zpsca8674b7.jpg


 photo IMG_5850_zpsfbc1963c.jpg

Jarilo je Perunov sin kojeg je Veles ukrao u koji je odrastao u podzemnom svijetu.



 photo IMG_5855_zpsbd483caa.jpg



 photo IMG_5859_zpsf79ab64f.jpg



 photo IMG_5863_zpsa0b00d21.jpg

Medo je po snijegu ko doma.


 photo IMG_5864_zps9e8d51f6.jpg

Riccardo je vlasnik agencije koja se bavi ovakvom vrstom izleta ali i pisac i glazbenik.


 photo IMG_5865_zps0bbc13f3.jpg


 photo IMG_5868_zpsc4be06d7.jpg


 photo IMG_5869_zps0b829814.jpg


 photo IMG_5872_zpsf68b64ee.jpg

Da mi se ne izgubite...


 photo IMG_5877_zps0dd1b189.jpg

Kad sam već pročitao riječ more. U biti to je praslavenska riječ za bara, lokva. Mislio sam da je samo ironično to što Atlantik zovemo Velikom barom a treba imati na umu da u pradomovini, gdjegod da je bila, nije bilo mora. Aj baš dobro da smo se makli od tamo, jeli tako Brode u Boci?


 photo IMG_5878_zpsebaeb5f5.jpg

Volovski kuk se isto možda zove po Velesu. Uostalom i da ima veze sa volovima ionako je Velse bio stočji bog, čuvar stada, kojem se molilo upravo zato da ne napada stoku, koja je bila najveće bogastvo u slavena. Nije bezveze da riječ blago ima dva značaja....


 photo IMG_5881_zpsde882460.jpg



 photo IMG_5884_zpsc1d113af.jpg


Gromoviti znaci, drevni Perunovi simboli, često izdjelani, nacrtani ili ugravirani na krovovima kuća, posebice u istočnoslavenskim narodima, da bi zaštitili ljude od gromova.


 photo IMG_5886_zps62df926c.jpg

U međuvremenu je Medo dobio prijatelje.


 photo IMG_5888_zps6070f88e.jpg


 photo IMG_5889_zps14c37f08.jpg


 photo IMG_5891_zps3d2bae61.jpg


 photo IMG_5894_zpsd6b84e14.jpg

Sjeverna strana kanijona je sva u svijetlu. Čudo od korijena.



 photo IMG_5896_zps7f9b1608.jpg

Kontrast zima-proljeće.



 photo IMG_5899_zpsf7c30d15.jpg

Brojni se potočići ulijevaju u potok.



 photo IMG_5901_zpsac25ad7d.jpg



 photo IMG_5904_zps0361f351.jpg

Da mi ne zakunjate.


 photo IMG_5908_zps6cfc78c0.jpg


 photo IMG_5918_zpsc8ff823a.jpg


 photo IMG_5920_zps6365a38c.jpg

Strane drage sa đinovskim stepenicama.



 photo IMG_5921_zps35241539.jpg



 photo IMG_5922_zps14a66939.jpg



 photo IMG_5926_zps274088f6.jpg



 photo IMG_5943_zpsff8beaa8.jpg

Kad smo u Trebišćima nemamo osjećaj da smo pored mora. A onda...



 photo IMG_5929_zps16132a4d.jpg



 photo IMG_5933_zps91a012bf.jpg


 photo IMG_5945_zps592b107c.jpg

Ovdje se po ljeti možete i kupati.


 photo IMG_5950_zpsf6a2e699.jpg

Stari most. Ali o lukovima nekom drugom zgodom.


 photo kepatmeretezes_hu_IMG_5952_zpse5875f5f.jpg

Baš je teško ovo troje strpat u bunker, ali ne i nemoguće.


 photo kepatmeretezes_hu_IMG_5954_zpsdbfcc8c2.jpg


 photo perun_zpsa8a9221d.jpg

Izvor: http://os-popovac.skole.hr/slavenska

Dragi moji, sad sam vas vodio virtualno (i još nije gotovo), nadam se da ćete jednog dana i uživo sa mnom do bijelog Perunovog dvora.


ps. za one koji žele vidjeti i znati kako se obnavlja suhozidna konstrukcija:

Idemo na Lipice preko Društva Sinjali iz Baške.


http://www.dragodid.org/najava-obnova-mrgara-na-lipici/


Post info
07.03.2013. (17:20)
27 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

JEZERO






 photo DSC03196.jpg

Ohridsko jezero


Nešto vremena iza zadnje oledbe, u jednoj nizini koja je za naše dane presušena, postojalo je jezero. Bila je to golema, prostrana površina vode kojoj se nije nazirala suprotna obala. Toliko je bilo bogato životom, biljkama i ribama raznih vrsta da je naprosto vabilo još života da se nastani na njegovim žalovima. Na obroncima koji su tada bili otoci se mogu još uvijek naći okamine nekadašnjih slatkovodnih riba. Pored mnogobrojnih živina i svakakvih biljka koje su živjele od njegovih voda stiglo je i jedno nomadsko pleme koje je na njegovim obalama odlučilo okončati svoje dugo lutanje. Na početku su koristili šatore koje su dovukli sa sobom.

Blizina šume je dala materijala za trupce na kojima su sagradili naselje sojeničkog tipa, u obliku trapeza, sa drvenim ulicama između kuća. To je bilo zato kako bi se sa tri strana lakše obranili od zvijeri.

Otkad su prigrlili sjedilački način života zvijezde, planeti i sunce nisu bili više dovoljna božanstva. Kada si u pokretu jedina je konstanta nebo. Sada više nije bilo tako. S vremenom su obogatili svoj duhovni panteon sa Velikom Majkom, podzemnim božanstvima zaduženima za onkraj života, svakakvim vrstama zloduha i manjih bogova ali posebno mjesto je dobilo upravo ono koje je bilo zaslužno za preživljavanje zajednice: jezero je postalo Jezero. Uzdignuli su Ga kao zaštitnika mjesta te su se počeli poistovjećivati sa Njim.


Kako to uvijek biva, netko ugledan iz zajednice se dosjetio da Ga treba štovati na način koji priliči Njegovom dostojanstvu. To se svidjelo svima jer ljubavi i strahopoštovanja nikad dosta. Odlučili su sagraditi prigodno mjesto u kojem će Ga štovati. Svatko je pristao dati svoj danak u protuvrijednosti materijala ili rada kako bi podigli dostojan hram. Sad su imali veličanstveno mjesto gdje će žrtvovati Jezeru i moliti se za Njegovu naklonost.

Ali hram je zahtijevao održavanje i neprekinuto prinošenje žrtva. Zato su izabrani svećenici iz obitelji starješina kako bi obredi bili redoviti. Tako je nastala liturgija. S vremenom su svećenici počeli smatrati spontane udjele stanovništva kao vlastite privilegije i odredili kakva davanja očekuju kao i kada. Kult je bio na vrhuncu obožavanja jer je jezero nastavljalo obilato davati prehranu naseobini. Tako su prošla čitava stoljeća. Nove generacije nisu pamtile da su njihovi preci stigli iz daleka, smatrali su da to mjesto pripada njima jer su od pamtivijeka na njemu. Tu su bile kosti njihovih predaka. Tu su nastali tumuli u kojima su ih pokopali.

Broj žitelja je rastao i sa njima njihove potrebe. Društvo je postajalo sve kompleksnije i odmicalo se od egalitarnih temelja sa kojim je došlo. Već se sa pojavom bakra i njegovom preradom društvo počelo dijeliti u kaste. A tada se nastavilo sa broncom i razlike su postale još izrazitije. Tko je kontrolirao uvoz i preradu metala imao je moć nad zajednicom. Oni koji su imali moć su se potrudili da ju prenesu na svoju djecu i da tako postane nasljedna. Pošto su svećenici Jezera dolazili iz velikaških obitelji, bilo je samo pitanje vremena kada će božanstvo blagosloviti novo stanje stvari i s vremenom ga pretvoriti u tradiciju koju nitko ne smije ugroziti jer će se On naljutiti. I tako je izvor koji ih je hranio postao Onaj koji je naredio ratarima, stočarima i metalurzima da imaju hraniti Gospodare i Svećenstvo jer je to volja Njegova.

Na taj se način naselje opasalo sa dva vijenca nabijenih kolaca. Jedan unutarnji gdje je živjela elita i vanjski, u kojem se nalazio ostatak pučanstva: ratari, kovači, ribari. Red stvari u zajednici nije bio samo fizički raspoređen već i mentalno. Bio je neupitan i pozivao se na Božju odluku iz davnina. Red stvari je sam sebe generirao s koljena na koljeno. Ono što je jednom bila novost postala je tradicijom i bilo kakvo njezino propitkivanje se strogo kažnjavalo.

Kompleksnost je stvarala rast a rast je zahtijevao još više prostora i još više resursa. Odlučili su da saznaju što se nalazi s druge strane jezera. Nakon ritualnog blagoslova u luci kojeg su upriličile elite u ime cjelokupnog stanovništva odaslane su izvidnice sa brodovima tamo gdje još nikad nijedan od njih nije bio. Nakon nekoliko tjedana strepnje, brodove na povratku su prvo uvidjeli sa najviših promatračnica i paljenjem vatre dali znak za uzbunu. Narod se sjurio u luku, znatiželja za nepoznatim je bila prejaka.

Izvidnice su pričale kako su nakon sedam dana plovidbe uzduž obale naišli na veličanstven grad za kojeg se činilo da se uzdiže iz same vode. Kad su se približili, shvatili su da se grad nalazi na poluotoku. Bio je sazdan od bijelog kamena i bliještio na suncu. Građevine su oduzimale dah ali ih se najviše dojmio veličanstveni hram koji je nadvisivao po veličini i po ljepoti sva ostala zdanja. U njemu su se čuvala bezbrojna blaga kao zavjetni darovi lokalnom božanstvu. Stanovnicima su se caklile oči na spomen basnoslovnog Grada s druge strane jezera. U njihovim mislima Grad je bio ljepši nego što to zapravo jest. Ubrzo je gramzivost pobijedila i sve je drugo bilo manje važno.

Pripremili su vojni pohod s ciljem da osvoje Grad. No, nisu računali da su i oni iz Grada isto tako organizirani i da mogu pružati dug i čvrsti otpor. Ono što se na početku činilo kao stvar trenutka i da će Grad ubrati ko zrelu voćku s vremenom je postao razlog za mržnju. Svima je bilo dosta rata ali ga nitko nije htio izgubiti. Osim toga vanjski neprijatelj dobro dođe elitama kao objašnjenje zašto im treba dati još više moći. Osim bitke protiv Grada krenula je jedna unutarnja bitka u strukturama radi pridobivanja moći. Na kraju je iznjedrila jednog Vladara koji je pogubio ostale pretendente. Kada je pobijedio ostale, prvo što je učinio jest žrtvovanje u nikad viđenoj mjeri vrhovnom božanstvu, Jezeru.

Tako je postao bogobojazan u očima ostalih. Govorio je o slavi i pobijedi nad mrskim neprijateljem sa suprotne obale. Izgledalo je da su oni drugi izazvali sukob svojim postojanjem, kao da su oni pokrenuli rat. I s druge strane je bilo jednako, isti problemi dovode do istih solucija te je i u Gradu izniknuo prijeko potreban čovjek koji će dovesti do konačne pobijede. Pobjeda koja će po veličini biti pamćena zauvijek. I jedan i drugi grad su klicali svako svojem čovjeku trenutka. Konačni je sraz bio neminovan. Obostrana Božanstva će biti oduševljena posrnućem onog Drugog.

Bitka se zbila u zelenoj dolini, negdje u sredini kopnenog puta dvaju grada. U njoj su bili svi muškarci koji su mogli nositi oružje. Čak su dovedeni kipovi glavnih Bogova kako bi se osigurala svaka prednost vlastitoj strani. Izginulo ih je mnogo iz oba tabora, previše, da bi to oba Grada mogla izdržati ako se pojavi netko treći u sukobu, što se i desilo. Nakon što su oba Grada oslabila, osvojeni su bez pružanja otpora i spaljeni do temelja jer je o njihovim bogatstvima čuo susjedni narod.

Nakon stoljeća tišine što se slegnula prašina povijesti, stručnjaci su sasvim slučajno otkrili otiske nekadašnjih trupaca na kojem je počivalo prvo naselje i brdo keramike kao otpatke. Nisu mogli ni slutiti priču kojoj je bilo suđeno da se ponovi još mnogo puta i u njihove dane.



----------------------------------------

Dodaci:

1. Etno muzej, naselje sojeničkog tipa

http://www.panoramio.com/photo/79666709

2. Kad se vode povuku uslijed neobično suhih zima onda to izgleda ovako

3. Tekst kolegice inspirirao:

Neću ulaziti u pitanja postojanja Boga, Isusa, Alaha i svih tih stvari. Svak neka ima svoje mišljenje o tome. Iskreno, i sama sam u dilemi oko nekih dogmi (i ne treba mi ničije "razjašnjenje" ni "objašnjenje"). Ne znam kako objasniti kad nešto osjećaš, nešto znaš, nešto spoznaš i doživiš i tako je neopisivo da to jednostavno ne znaš objasniti nikome. Rekla bih da sam se tako osjećala kad sam u svom srcu spoznala onog Gore. (Molim, nastavite čitati. Ovo nije onako kako vam se čini xD) Jednostavno znam da je tamo, da postoji i da me voli. Više od ičega znam da me voli. Tako da, to vam je moje viđenje stvari. Netko bi rekao da sam ispranog mozga, manipulirana, da je to stvar odgoja i okoline. Možda, ne znam. Nije bitno iskreno. Što se tiče toga da li je to Allah, Buddha, Kozmos, Q ili zapravo ništa, ne znam i, iskreno, ne zanima me. Moje je mišljenje da je moj Bog sve to zajedno. Da ne postoje ograničenja i razlike, jer to su samo različita viđenja iste stvari. Ne bi htjela staviti težinu posta na ovaj dio, jer to nije glavna stvar.

Post info
05.03.2013. (10:35)
20 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

Hodanje




 photo IMG_5755_zpsd2647ead.jpg


Kao adolescent i tinejđer sam bio jako nezainteresiran u sve što su me drugi tjerali: obiteljske šetnje, vaterpolo, veslanje, rukomet, tečajevi likovnog pa čak i čitanje. Ljudi koji su me upoznali kao dijete su sada iznenađeni kada vide da za nekim stvarima iskazujem interes, imam volje, volim pokret i užasno me hvata grižnja savjest ako prespavam jutro.

Mislim da mi je tu grižnju savjest usadila jedna djevojka koju sam volio neizmjerno jako. Tako sam dobio onaj osjećaj zadovoljstva koji dobiješ nakon što si učinio nešto korisno makar oprao suđe.

Iako su moje ruke nespretne i nisu baš za precizne radove, najsretniji sam kad vidim žuljeve na njima, koji doduše brzo splasnu, pa me oni koji me ne poznaju zezaju da su plemićke.

U prvom srednje je moj otac bio zadužen za održavanje nekretnina i pokretnina nekadašnjeg HPT-a a sad rascijepanog i prodanog HT-a za nema se pojma koliko (ugovor je i dalje tajan što znači da je u najmanju ruku kriminalan). Tako smo ja i moji prijatelji iz razreda imali prilike zaraditi neke novce tijekom školskih praznika. Tada je 15 kn/h bilo sasvim u redu.

Posao nam se uglavnom sastajao od vječnih preseljenja nekakvih birokrata i referenata iz jedne prostorije u drugu. Pritom smo naučili gurati ormare i stolove u lift kao u tetrisu. Kada mi netko kaže da nešto ne može stati negdje odmah sam sumnjičav, ta odokativnost zna često zavarati.

Tako smo mi čitavu srednju, pod budno paskom mog staroga koji je na meni davao primjer ostalima (duca d'Aosta je tako svog prvorođenog šutnuo na frontu i podređenima rekao dvije riječi: niente privilegi) čistili nekakve poludivlje unutarnje hateovske deponije, bacali centrale u staro željezo i hitali one masivne socijalističke stolove i ormare koji su izdržali čitava desetljeća u zamjenu za onaj šrot od iverice iz njemačkih tvornica koji bi se raskasapio nakon nekoliko mjeseci.

Tako smo imali privilegiju gledati ekipu koja dangubi po cijele dane, kasno dolazi na posao i još ranije izlazi a u sredini odlazi na pjacu po povrće pritom nam govoreći "blago se vama momci što imate nas da zaradite seljakajući nas stalno amo tamo". Šutio sam ali sam mislio kako će kad tad netko izbaciti sav ovaj višak neradnika.

To se i događa ali ne nalazim nikakvo zadovoljstvo u tome.

U arheologiji mi je najbolja vježba za unutarnji mir bila krampanje i lopatanje. Nije ni čudo da pospremanje u kući dovodi pospremanje u glavi kao nuspojavu. Trenutno nemam prilike raditi sa rukama, ono stažiranje za siću ne dolazi u obzir, ali zato puno hodam. Puno hodam i razbistrujem misli. Prijatelji koji se miču od točke a do točke b samo s autom mi se čude a ja razmišljam kako si radim višestruku korist. Em je dobro za duh em je dobro za noge em dođem na odredište koje sam si ucrtao.

Kada sam nemiran nema mi bolje od odlaska u šetnju. Jedini problem je što živim u centru grada a hvata me tegoba od ljudi i ovog neprekidnog asfalta. Moji koraci žele grabiti u prirodi gdje pred nikim ne moram držati ravna leđa, ravni hod stopala, gdje se mogu smijati kreveljiti bez da me drugi gledaju kao da sam sišao s uma. Mogu i pjevati koliko mi se hoće, a tada znam da sam sretan, kao kad se uhvatim pjevuljiti pod tušem, kao da sam zaljubljen.

Ima dana kada pomislim kako bi volio šetati s jednog kraja na drugi ovog kontinenta, poput Forresta Gumpa (mada je on trčao a trčanje me umori, ja sam kapanje vode koje neumoljivo kopa korito u stijeni a ne bujica) i pritom slagati misli i uvjeravati se da sve ovo što se zbiva, ovaj svijet u koji smo uronjeni, ipak ima nekog smisla. A da taj smisao nije zarada ili iskorištavanje svoga bližnjega.


I zato se u jeku ovog začaranog kruga u kojem mi nije dano da radim ono što volim, nadam jednom poslu vodiča gdje će mi uz objašnjavanje o slavenskoj mitologiji na mitsko-povijesnoj stazi, najveća uživancija biti upravo hodanje, kao mentalna disciplina, gdje ću disati zrak u kojem ne treba imati poznanstva, veze, plave kuverte i ostale porkarije i slične ucijene na koje naše društvo pristaje i ohrabruje.


I zato odoh u šetnju, da ostanem čist.


Lektira:

- Radoslav Katičić, Božanski boj. Tragovima svetih pjesama naše pretkršćanske starine;




Post info
03.03.2013. (13:21)
28 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

Klip (2012)




Nekako me veseli komentirati filmove koji nisu na uvid svima kao u Cinestaru već su nerazvikani iako su pobrali prestižne nagrade. Jučer sam bio na premijeri filma Klip u Art Kinu, prvijenca redateljice Maje Miloš koja je nakon filma odgovarala na pitanja iz publike (jedan dečko iz publike je pitao režiserku koja je poruka ovog filma a ona mu lakonski odgovorila citirajući John Forda da je htjela poslati poruku poslala bi ju preko pošte). Režiserka je na mene ostavila dojam inteligentnog bića. Htio sam joj postaviti neka pitanja ali kako ne volim da su oči sviju uperene u mene tako sam odustao.

Na početku sam se pobojao da će to biti nekakav snuff između Srpskog filma (kojeg nisam imao želuca pogledati do kraja) i Života i smrti porno bande. Dobro da sam se prevario.

Klip prikazuje život tinejđerke Jasne i njenih školskih kolegica. Jasna živi u trošnom stanu premale kvadrature sa previše obitelji. U jednom trenutku još dolaze živjeti kod njih baka i deda tako da mjesta nema. Koliko sam shvatio, obitelj je pretrpjela financijski šok radi kojeg se trebala preseliti iz kuće u stan u zgradi. A ti beogradski kvartovi iz predgrađa izgledaju kao da rađaju samo nesretne priče. Prikazana je bolnica (njen otac ima dišne probleme), dom za nezbrinutu djecu u kojoj "Jaca" ide radi školskog zadatka, škola u kojoj Jacina ekipa razbija školski inventar, privatni stanovi u kojima se žura u ritmu cajki. Većina kadrova je snimljena Jacinim mobitelom kako to i priliči današnjim generacijama koje snimaju sve ko Japanci.

U filmu ima dosta scena eksplicitnog sexa.

Od cijele situacije me hvatala anksioznost i osjećaj da nema spasa, nema perspektive, iako nada zatinja kada Jaca ode u taj dom za nezbrinutu djecu i vidi kako je tamo klincima. No Jaca nastavlja po svom, opija se, drogira se, seksa se sa alfa mužjakom koji ju koristi ko igračku i još ju pred sam kraj istuče. Ponekad imam osjećaj da ne postoji bezosjećajnije stvorenje od tinejđera. Sve su nas prali ti hormoni u kojima nismo imali identitet već smo bili u stalnoj potrazi za njim. Tražiš pažnju kod društva, želiš biti faca a istodobno te starci, koji su važni, "smaraju" pa kolutaš očima, nisi zahvalan iako ti daju zadnju paru na tvoje izlaske.

Tko nije bio takav neka baci kamen i na mene. Ja sam jedan od onih nepopularnih geekova. Sa Kikom sam kratio vrijeme na klupici uz vino, travu, razbijali smo aute i mislili da smo besmrtni. Da smo mogli biti takvi sa suprotnim spolom vjerojatno bi i bili. Iako smo, budale kakav jesmo, još i poeziju klepali pod utjecajem Danteovog "dolce stil novo". Prokleta Beatrice što nam učini.


Film svakako preporučam, naći ćete sivilo i morat ćete se znati nositi sa njim ali to je naša stvarnost u predgrađima i nije naodmet poistovjetiti se sa onima koji ne mogu iz začaranog kruga, nemaju seksualnih tabua ali su emocionalno hendikepirani. Jednostavno se traže. Bilo bi zanimljivo snimiti nastavak nakon kojih 5 godina da vidimo što se podešavalo sa tom ekipom, tko je umro a tko je smogao snagu da preživi i "preobrati se".


Ima mnogo spekata i mogla bi se komotno napisati knjiga o suptilnostima (recimo kada baka Jaci pokazuje fotku njenog mrtvog brata ona se sablazni i kaže da nisu normalni fotkati mrtvace a ona sama sebe snima kako se seksa sa Đoletom, a golišave fotke stavlja na FB) i ostalim stvarima koje su me pogodili. Pitanje umjetnosti je dali joj uloga namijenjena da mijenja svijet ili samo da nas informira o drugačijim sociološkim i kulturološkim aspektima koji su nam možda i iza ugla ali koje nemamo osobno prilike upoznati.


Vječno pitanje na koje odgovor svatko mora pronaći za sebe. U svakom slučaju fućkaš umjetnost koja te ostavlja ravnodušnim.



To nije slučaj sa ovim filmom.


ps. intervju sa glavnom glumicom

http://www.dazeddigital.com/artsandculture/article/15326/1/isadora-simijonovic-maja-milo%C5%A1
Post info
01.03.2013. (11:52)
11 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>