Nekako me veseli komentirati filmove koji nisu na uvid svima kao u Cinestaru već su nerazvikani iako su pobrali prestižne nagrade. Jučer sam bio na premijeri filma Klip u Art Kinu, prvijenca redateljice Maje Miloš koja je nakon filma odgovarala na pitanja iz publike (jedan dečko iz publike je pitao režiserku koja je poruka ovog filma a ona mu lakonski odgovorila citirajući John Forda da je htjela poslati poruku poslala bi ju preko pošte). Režiserka je na mene ostavila dojam inteligentnog bića. Htio sam joj postaviti neka pitanja ali kako ne volim da su oči sviju uperene u mene tako sam odustao.
Na početku sam se pobojao da će to biti nekakav snuff između Srpskog filma (kojeg nisam imao želuca pogledati do kraja) i Života i smrti porno bande. Dobro da sam se prevario.
Klip prikazuje život tinejđerke Jasne i njenih školskih kolegica. Jasna živi u trošnom stanu premale kvadrature sa previše obitelji. U jednom trenutku još dolaze živjeti kod njih baka i deda tako da mjesta nema. Koliko sam shvatio, obitelj je pretrpjela financijski šok radi kojeg se trebala preseliti iz kuće u stan u zgradi. A ti beogradski kvartovi iz predgrađa izgledaju kao da rađaju samo nesretne priče. Prikazana je bolnica (njen otac ima dišne probleme), dom za nezbrinutu djecu u kojoj "Jaca" ide radi školskog zadatka, škola u kojoj Jacina ekipa razbija školski inventar, privatni stanovi u kojima se žura u ritmu cajki. Većina kadrova je snimljena Jacinim mobitelom kako to i priliči današnjim generacijama koje snimaju sve ko Japanci.
U filmu ima dosta scena eksplicitnog sexa.
Od cijele situacije me hvatala anksioznost i osjećaj da nema spasa, nema perspektive, iako nada zatinja kada Jaca ode u taj dom za nezbrinutu djecu i vidi kako je tamo klincima. No Jaca nastavlja po svom, opija se, drogira se, seksa se sa alfa mužjakom koji ju koristi ko igračku i još ju pred sam kraj istuče. Ponekad imam osjećaj da ne postoji bezosjećajnije stvorenje od tinejđera. Sve su nas prali ti hormoni u kojima nismo imali identitet već smo bili u stalnoj potrazi za njim. Tražiš pažnju kod društva, želiš biti faca a istodobno te starci, koji su važni, "smaraju" pa kolutaš očima, nisi zahvalan iako ti daju zadnju paru na tvoje izlaske.
Tko nije bio takav neka baci kamen i na mene. Ja sam jedan od onih nepopularnih geekova. Sa Kikom sam kratio vrijeme na klupici uz vino, travu, razbijali smo aute i mislili da smo besmrtni. Da smo mogli biti takvi sa suprotnim spolom vjerojatno bi i bili. Iako smo, budale kakav jesmo, još i poeziju klepali pod utjecajem Danteovog "dolce stil novo". Prokleta Beatrice što nam učini.
Film svakako preporučam, naći ćete sivilo i morat ćete se znati nositi sa njim ali to je naša stvarnost u predgrađima i nije naodmet poistovjetiti se sa onima koji ne mogu iz začaranog kruga, nemaju seksualnih tabua ali su emocionalno hendikepirani. Jednostavno se traže. Bilo bi zanimljivo snimiti nastavak nakon kojih 5 godina da vidimo što se podešavalo sa tom ekipom, tko je umro a tko je smogao snagu da preživi i "preobrati se".
Ima mnogo spekata i mogla bi se komotno napisati knjiga o suptilnostima (recimo kada baka Jaci pokazuje fotku njenog mrtvog brata ona se sablazni i kaže da nisu normalni fotkati mrtvace a ona sama sebe snima kako se seksa sa Đoletom, a golišave fotke stavlja na FB) i ostalim stvarima koje su me pogodili. Pitanje umjetnosti je dali joj uloga namijenjena da mijenja svijet ili samo da nas informira o drugačijim sociološkim i kulturološkim aspektima koji su nam možda i iza ugla ali koje nemamo osobno prilike upoznati.
Vječno pitanje na koje odgovor svatko mora pronaći za sebe. U svakom slučaju fućkaš umjetnost koja te ostavlja ravnodušnim.
To nije slučaj sa ovim filmom.
ps. intervju sa glavnom glumicom
http://www.dazeddigital.com/artsandculture/article/15326/1/isadora-simijonovic-maja-milo%C5%A1
Post je objavljen 01.03.2013. u 11:52 sati.