Tek kada shvatimo koliko smo zapravo smrtni dolazimo do onog trenutka kada bi napravili sve samo da ostanemo na životu, što je i logično, instinkt za preživljavanje je neiskorjenjiv, može pomaknuti brda i doline.
Svaki put kada preživim sam se sebi zavjetujem da neću nikad više biti nezahvalan što sam živ ali sam sebe pregazim i zaboravim na svoje riječi. Prvi put se desilo sa 17 godina kad sam bio uvjeren da sam besmrtan, da mi se ne može ama baš ništa dogoditi. Onda me je otrijeznio let sa fićom u provaliju.
Nakon mučne operacije i godinu dana zacjeljivanja postao sam nezahvalan.
Sa 19 sam opet bio presiguran u sebe i zaletio se sa neprežaljenim peugeotom 309 u grotu. Namjerno, jer pijan. Smijao sam se ko manijak odmah nakon a hvatao se za kosu kad sam se probudio.
Zaboravio sam i opet bio nezahvalan.
Sa 21 sam se vozio od iza u Fiat Stilu, taman smo kretali doma nakon divljeg izlaska. Već je svanuo dan kada sam se probudio sa zakrvavljenom glavom sa zabijenim autom u ogradu kod Preluke.
Prošlo je neko vrijeme i opet je nadvlada nezahvalnost.
Sa 24 smo bili pijani i lijeni da odemo 300 metara pješke do doma pa smo išli s autom. Cimer je ludovao i stiskao gas, uletio 80 km/h lijevo na raskrižju i zabio nas u nekakav znak pa u platanu. Prednji dio auto rastavljen, cimer sa frakturom nosa, platani ništa, ja zavezan i netaknut, samo jako puno straha.
Došao je nekakav vatrogasac i pitao me ako mi što treba. Ta je cigareta bila najbolja koju pamtim.
Ali nedovoljno, to je klopka koju nam sprema vrijeme. Da popustimo gard.
Na putu za Brodski Stupnik nakon izleta na Jankovcu, vraćali smo se i već je padala noć kad je sa suprotne strane pijani tip zaspao za volanom i punim gasom išao prema nama. Srce mi je završilo u grlu. Tipa je probudilo naše blendanje i u zadnji čas je skrenuo na stranu, odletio u jarak i prevrnuo se nakon što nas je zamalo zahvatio. Počeo je odmah odvidavat tablice i bježati u šumu.
Tad sam popio najbolju pivu u svom životu i opet se zavjetovao da neću biti nezahvalan od sad na dalje ali pogađate... nakon nekog vremena sam opet popustio.
Teško je ostati usredotočen. Ponekad se čini da nema razloga za ustajanje iz kreveta i samog sebe bi rado našamarao što se usuđujem takvo što uopće propustiti kroz pretkomoru mozga (anticamera del cervello mi bolje zvuči).I ne trebam se čuditi zašto društvo i pojedinci ne uče ništa iz povijesti kad i ja sam ponekad zaboravim.
Nisam robot pa da mogu namjestiti na nekakav mode beskonačne zahvalnosti što sam živ ali ono što mogu jest u takvim trenucima porazgovarati sa sobom i ako treba, podijeliti par metaforičkih šamarčina, jer ne znam koliko mi je zapravo vremena dodijeljeno pa da ga bezveze rasipam na takav način, da mi pijesak prođe kroz prste.
Ne da postoji razlog za život već ih ima pregršt a inatititi se može postati vrlina u tom slučaju.
I zato kada vas uhvati sličan osjećaj kao i mene, recite onom depresivcu koji čuči u svakome od nas "e nećeš danas!"
Post je objavljen 15.03.2013. u 11:40 sati.