JEZERO
Ohridsko jezero
Nešto vremena iza zadnje oledbe, u jednoj nizini koja je za naše dane presušena, postojalo je jezero. Bila je to golema, prostrana površina vode kojoj se nije nazirala suprotna obala. Toliko je bilo bogato životom, biljkama i ribama raznih vrsta da je naprosto vabilo još života da se nastani na njegovim žalovima. Na obroncima koji su tada bili otoci se mogu još uvijek naći okamine nekadašnjih slatkovodnih riba. Pored mnogobrojnih živina i svakakvih biljka koje su živjele od njegovih voda stiglo je i jedno nomadsko pleme koje je na njegovim obalama odlučilo okončati svoje dugo lutanje. Na početku su koristili šatore koje su dovukli sa sobom.
Blizina šume je dala materijala za trupce na kojima su sagradili naselje sojeničkog tipa, u obliku trapeza, sa drvenim ulicama između kuća. To je bilo zato kako bi se sa tri strana lakše obranili od zvijeri.
Otkad su prigrlili sjedilački način života zvijezde, planeti i sunce nisu bili više dovoljna božanstva. Kada si u pokretu jedina je konstanta nebo. Sada više nije bilo tako. S vremenom su obogatili svoj duhovni panteon sa Velikom Majkom, podzemnim božanstvima zaduženima za onkraj života, svakakvim vrstama zloduha i manjih bogova ali posebno mjesto je dobilo upravo ono koje je bilo zaslužno za preživljavanje zajednice: jezero je postalo Jezero. Uzdignuli su Ga kao zaštitnika mjesta te su se počeli poistovjećivati sa Njim.
Kako to uvijek biva, netko ugledan iz zajednice se dosjetio da Ga treba štovati na način koji priliči Njegovom dostojanstvu. To se svidjelo svima jer ljubavi i strahopoštovanja nikad dosta. Odlučili su sagraditi prigodno mjesto u kojem će Ga štovati. Svatko je pristao dati svoj danak u protuvrijednosti materijala ili rada kako bi podigli dostojan hram. Sad su imali veličanstveno mjesto gdje će žrtvovati Jezeru i moliti se za Njegovu naklonost.
Ali hram je zahtijevao održavanje i neprekinuto prinošenje žrtva. Zato su izabrani svećenici iz obitelji starješina kako bi obredi bili redoviti. Tako je nastala liturgija. S vremenom su svećenici počeli smatrati spontane udjele stanovništva kao vlastite privilegije i odredili kakva davanja očekuju kao i kada. Kult je bio na vrhuncu obožavanja jer je jezero nastavljalo obilato davati prehranu naseobini. Tako su prošla čitava stoljeća. Nove generacije nisu pamtile da su njihovi preci stigli iz daleka, smatrali su da to mjesto pripada njima jer su od pamtivijeka na njemu. Tu su bile kosti njihovih predaka. Tu su nastali tumuli u kojima su ih pokopali.
Broj žitelja je rastao i sa njima njihove potrebe. Društvo je postajalo sve kompleksnije i odmicalo se od egalitarnih temelja sa kojim je došlo. Već se sa pojavom bakra i njegovom preradom društvo počelo dijeliti u kaste. A tada se nastavilo sa broncom i razlike su postale još izrazitije. Tko je kontrolirao uvoz i preradu metala imao je moć nad zajednicom. Oni koji su imali moć su se potrudili da ju prenesu na svoju djecu i da tako postane nasljedna. Pošto su svećenici Jezera dolazili iz velikaških obitelji, bilo je samo pitanje vremena kada će božanstvo blagosloviti novo stanje stvari i s vremenom ga pretvoriti u tradiciju koju nitko ne smije ugroziti jer će se On naljutiti. I tako je izvor koji ih je hranio postao Onaj koji je naredio ratarima, stočarima i metalurzima da imaju hraniti Gospodare i Svećenstvo jer je to volja Njegova.
Na taj se način naselje opasalo sa dva vijenca nabijenih kolaca. Jedan unutarnji gdje je živjela elita i vanjski, u kojem se nalazio ostatak pučanstva: ratari, kovači, ribari. Red stvari u zajednici nije bio samo fizički raspoređen već i mentalno. Bio je neupitan i pozivao se na Božju odluku iz davnina. Red stvari je sam sebe generirao s koljena na koljeno. Ono što je jednom bila novost postala je tradicijom i bilo kakvo njezino propitkivanje se strogo kažnjavalo.
Kompleksnost je stvarala rast a rast je zahtijevao još više prostora i još više resursa. Odlučili su da saznaju što se nalazi s druge strane jezera. Nakon ritualnog blagoslova u luci kojeg su upriličile elite u ime cjelokupnog stanovništva odaslane su izvidnice sa brodovima tamo gdje još nikad nijedan od njih nije bio. Nakon nekoliko tjedana strepnje, brodove na povratku su prvo uvidjeli sa najviših promatračnica i paljenjem vatre dali znak za uzbunu. Narod se sjurio u luku, znatiželja za nepoznatim je bila prejaka.
Izvidnice su pričale kako su nakon sedam dana plovidbe uzduž obale naišli na veličanstven grad za kojeg se činilo da se uzdiže iz same vode. Kad su se približili, shvatili su da se grad nalazi na poluotoku. Bio je sazdan od bijelog kamena i bliještio na suncu. Građevine su oduzimale dah ali ih se najviše dojmio veličanstveni hram koji je nadvisivao po veličini i po ljepoti sva ostala zdanja. U njemu su se čuvala bezbrojna blaga kao zavjetni darovi lokalnom božanstvu. Stanovnicima su se caklile oči na spomen basnoslovnog Grada s druge strane jezera. U njihovim mislima Grad je bio ljepši nego što to zapravo jest. Ubrzo je gramzivost pobijedila i sve je drugo bilo manje važno.
Pripremili su vojni pohod s ciljem da osvoje Grad. No, nisu računali da su i oni iz Grada isto tako organizirani i da mogu pružati dug i čvrsti otpor. Ono što se na početku činilo kao stvar trenutka i da će Grad ubrati ko zrelu voćku s vremenom je postao razlog za mržnju. Svima je bilo dosta rata ali ga nitko nije htio izgubiti. Osim toga vanjski neprijatelj dobro dođe elitama kao objašnjenje zašto im treba dati još više moći. Osim bitke protiv Grada krenula je jedna unutarnja bitka u strukturama radi pridobivanja moći. Na kraju je iznjedrila jednog Vladara koji je pogubio ostale pretendente. Kada je pobijedio ostale, prvo što je učinio jest žrtvovanje u nikad viđenoj mjeri vrhovnom božanstvu, Jezeru.
Tako je postao bogobojazan u očima ostalih. Govorio je o slavi i pobijedi nad mrskim neprijateljem sa suprotne obale. Izgledalo je da su oni drugi izazvali sukob svojim postojanjem, kao da su oni pokrenuli rat. I s druge strane je bilo jednako, isti problemi dovode do istih solucija te je i u Gradu izniknuo prijeko potreban čovjek koji će dovesti do konačne pobijede. Pobjeda koja će po veličini biti pamćena zauvijek. I jedan i drugi grad su klicali svako svojem čovjeku trenutka. Konačni je sraz bio neminovan. Obostrana Božanstva će biti oduševljena posrnućem onog Drugog.
Bitka se zbila u zelenoj dolini, negdje u sredini kopnenog puta dvaju grada. U njoj su bili svi muškarci koji su mogli nositi oružje. Čak su dovedeni kipovi glavnih Bogova kako bi se osigurala svaka prednost vlastitoj strani. Izginulo ih je mnogo iz oba tabora, previše, da bi to oba Grada mogla izdržati ako se pojavi netko treći u sukobu, što se i desilo. Nakon što su oba Grada oslabila, osvojeni su bez pružanja otpora i spaljeni do temelja jer je o njihovim bogatstvima čuo susjedni narod.
Nakon stoljeća tišine što se slegnula prašina povijesti, stručnjaci su sasvim slučajno otkrili otiske nekadašnjih trupaca na kojem je počivalo prvo naselje i brdo keramike kao otpatke. Nisu mogli ni slutiti priču kojoj je bilo suđeno da se ponovi još mnogo puta i u njihove dane.
----------------------------------------
Dodaci:
1. Etno muzej, naselje sojeničkog tipa
http://www.panoramio.com/photo/79666709
2. Kad se vode povuku uslijed neobično suhih zima onda to izgleda ovako
3. Tekst kolegice inspirirao:
Neću ulaziti u pitanja postojanja Boga, Isusa, Alaha i svih tih stvari. Svak neka ima svoje mišljenje o tome. Iskreno, i sama sam u dilemi oko nekih dogmi (i ne treba mi ničije "razjašnjenje" ni "objašnjenje"). Ne znam kako objasniti kad nešto osjećaš, nešto znaš, nešto spoznaš i doživiš i tako je neopisivo da to jednostavno ne znaš objasniti nikome. Rekla bih da sam se tako osjećala kad sam u svom srcu spoznala onog Gore. (Molim, nastavite čitati. Ovo nije onako kako vam se čini xD) Jednostavno znam da je tamo, da postoji i da me voli. Više od ičega znam da me voli. Tako da, to vam je moje viđenje stvari. Netko bi rekao da sam ispranog mozga, manipulirana, da je to stvar odgoja i okoline. Možda, ne znam. Nije bitno iskreno. Što se tiče toga da li je to Allah, Buddha, Kozmos, Q ili zapravo ništa, ne znam i, iskreno, ne zanima me. Moje je mišljenje da je moj Bog sve to zajedno. Da ne postoje ograničenja i razlike, jer to su samo različita viđenja iste stvari. Ne bi htjela staviti težinu posta na ovaj dio, jer to nije glavna stvar.