Marketing
Nezavisni istraživač
U mojoj grani postoje dva suprotstavljena načina rada od kojeg jedan ovisi o rezultatima drugog i obrnuto. Rad na terenu omogućava uglavnom uživanje u prirodi (ako nije iskopavanje u urbanoj sredini), friškom zraku, mnogo sunca i mira od ostatka čovječanstva.
Što zabačeniji teren, tim bolje.
Prošlo je dvije godine otkad smo sondirali kod Majzelja (baš mi je bilo teško na početku izgovoriti ovo prezime), ali dobro pamtim zeleni proplanak podno Golog Cirnika. Kada bi bilo prevruće uzeo bi pauzu sa radnicima, sjeo pod goleme borove i gledao Majzeljeve konje kako veselo trče i pasu unutar travnjaka opasanog onim što susjedi zovu električnim pastirjem. Radnicima koji dolaze iz male općine je to nešto sasvim normalno (mladi slovenci vikendom idu raditi na vinogradu) dok je meni, gradskom dečku, sve to bio pravi egzotični raj za dušu.
Teško da se mogu zamisliti pred kompjuterom, u uredu sa neonskim lampama, u kojoj ordinira još 200 ljudi istodobno (radio sam u call centru) i gdje provodim trećinu svoga vremena. Ali se svakako mogu zamisliti u istraživačkom poslu, kao kakav knjiški crv, gdje kopam po starim zapisima koje je vrijeme progutalo.
Biti sam u arhivi nekakvog instituta i listati stare knjige prekrivene prašinom, uz blokić i olovku. Cigarete nažalost nisu dopuštene (odmah sam primijetio da Deep u Devetim vratima troši Lucky Strike) ali sa kavom nema problema. Glavno da vratiš sve uredno nazad kako je bilo u košuljicama.
A onda padne noć i ti ostaješ sam u arhivu (zajedno sa nesretnim dežurnim knjižničarem koji te ne može smisliti nacrtanog a mora ostati ljubazan), u tišini, ni muhu ne možeš čuti, samo šaptanja iz prošlosti, vlastitito disanje i otkucaje srca.
Povezuješ analogije sa predmetom istraživanja i crtaš neku svoju zamisao nakon koje te hvata uzbuđenje otkrića, dovoljno da pomisliš da si prvi ili barem jedini trenutno živući kojem je pobjedonosno rješenje palo na pamet pa osjetiš nervozu u želucu. Slatke li muke!
I kud veće sreće ako to činiš za sebe, da možeš živjeti od plodova vlastitih istraživanja, bez da se moraš opravdavati nekakvoj matičnoj ustanovi. Opdavdavati se moraš ionako uvijek, jer kad tražiš neke financije, redovito od tebe zahtjevaju nekakav troškovnik. Ali barem guraš ono što te uistinu zanima i tvoje polje znanja počinje rasti, sam si sebi učitelj, moraš, jer ako staneš, gubiš teren pred kolegama koji su tradicionalno zaposleni i kojima znanje ide po inerciji. Baš bi volio da uz ostale sanje, ovaj karijerni element ode u tom smjeru. Najbolje funkcioniram sam iako na svakoj prijavi za posao moram napisati da sam timski igrač.
U ozbiljnoj sam opasnosti da zavolim vlastitu samoću.
Post je objavljen 24.03.2013. u 17:29 sati.