Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/blogodneverina

Marketing

Hodanje




 photo IMG_5755_zpsd2647ead.jpg


Kao adolescent i tinejđer sam bio jako nezainteresiran u sve što su me drugi tjerali: obiteljske šetnje, vaterpolo, veslanje, rukomet, tečajevi likovnog pa čak i čitanje. Ljudi koji su me upoznali kao dijete su sada iznenađeni kada vide da za nekim stvarima iskazujem interes, imam volje, volim pokret i užasno me hvata grižnja savjest ako prespavam jutro.

Mislim da mi je tu grižnju savjest usadila jedna djevojka koju sam volio neizmjerno jako. Tako sam dobio onaj osjećaj zadovoljstva koji dobiješ nakon što si učinio nešto korisno makar oprao suđe.

Iako su moje ruke nespretne i nisu baš za precizne radove, najsretniji sam kad vidim žuljeve na njima, koji doduše brzo splasnu, pa me oni koji me ne poznaju zezaju da su plemićke.

U prvom srednje je moj otac bio zadužen za održavanje nekretnina i pokretnina nekadašnjeg HPT-a a sad rascijepanog i prodanog HT-a za nema se pojma koliko (ugovor je i dalje tajan što znači da je u najmanju ruku kriminalan). Tako smo ja i moji prijatelji iz razreda imali prilike zaraditi neke novce tijekom školskih praznika. Tada je 15 kn/h bilo sasvim u redu.

Posao nam se uglavnom sastajao od vječnih preseljenja nekakvih birokrata i referenata iz jedne prostorije u drugu. Pritom smo naučili gurati ormare i stolove u lift kao u tetrisu. Kada mi netko kaže da nešto ne može stati negdje odmah sam sumnjičav, ta odokativnost zna često zavarati.

Tako smo mi čitavu srednju, pod budno paskom mog staroga koji je na meni davao primjer ostalima (duca d'Aosta je tako svog prvorođenog šutnuo na frontu i podređenima rekao dvije riječi: niente privilegi) čistili nekakve poludivlje unutarnje hateovske deponije, bacali centrale u staro željezo i hitali one masivne socijalističke stolove i ormare koji su izdržali čitava desetljeća u zamjenu za onaj šrot od iverice iz njemačkih tvornica koji bi se raskasapio nakon nekoliko mjeseci.

Tako smo imali privilegiju gledati ekipu koja dangubi po cijele dane, kasno dolazi na posao i još ranije izlazi a u sredini odlazi na pjacu po povrće pritom nam govoreći "blago se vama momci što imate nas da zaradite seljakajući nas stalno amo tamo". Šutio sam ali sam mislio kako će kad tad netko izbaciti sav ovaj višak neradnika.

To se i događa ali ne nalazim nikakvo zadovoljstvo u tome.

U arheologiji mi je najbolja vježba za unutarnji mir bila krampanje i lopatanje. Nije ni čudo da pospremanje u kući dovodi pospremanje u glavi kao nuspojavu. Trenutno nemam prilike raditi sa rukama, ono stažiranje za siću ne dolazi u obzir, ali zato puno hodam. Puno hodam i razbistrujem misli. Prijatelji koji se miču od točke a do točke b samo s autom mi se čude a ja razmišljam kako si radim višestruku korist. Em je dobro za duh em je dobro za noge em dođem na odredište koje sam si ucrtao.

Kada sam nemiran nema mi bolje od odlaska u šetnju. Jedini problem je što živim u centru grada a hvata me tegoba od ljudi i ovog neprekidnog asfalta. Moji koraci žele grabiti u prirodi gdje pred nikim ne moram držati ravna leđa, ravni hod stopala, gdje se mogu smijati kreveljiti bez da me drugi gledaju kao da sam sišao s uma. Mogu i pjevati koliko mi se hoće, a tada znam da sam sretan, kao kad se uhvatim pjevuljiti pod tušem, kao da sam zaljubljen.

Ima dana kada pomislim kako bi volio šetati s jednog kraja na drugi ovog kontinenta, poput Forresta Gumpa (mada je on trčao a trčanje me umori, ja sam kapanje vode koje neumoljivo kopa korito u stijeni a ne bujica) i pritom slagati misli i uvjeravati se da sve ovo što se zbiva, ovaj svijet u koji smo uronjeni, ipak ima nekog smisla. A da taj smisao nije zarada ili iskorištavanje svoga bližnjega.


I zato se u jeku ovog začaranog kruga u kojem mi nije dano da radim ono što volim, nadam jednom poslu vodiča gdje će mi uz objašnjavanje o slavenskoj mitologiji na mitsko-povijesnoj stazi, najveća uživancija biti upravo hodanje, kao mentalna disciplina, gdje ću disati zrak u kojem ne treba imati poznanstva, veze, plave kuverte i ostale porkarije i slične ucijene na koje naše društvo pristaje i ohrabruje.


I zato odoh u šetnju, da ostanem čist.


Lektira:

- Radoslav Katičić, Božanski boj. Tragovima svetih pjesama naše pretkršćanske starine;






Post je objavljen 03.03.2013. u 13:21 sati.