Marketing
Zima i proljeće u istom danu (Mitsko-povijesna staza Trebišće-Perun pt.1)
Istočna strana Učke ima dvije ogromne usjekline u vlastitom biću: Lovranska draga i Mošćenička draga. Obje su vidljive iz Rijeke. Danas će biti riječi o ovoj zadnjoj.
Šetnja je počela sa Sipara koji vam se toliko svidio prije dva posta.
S druge bande, mjesto po kojem je općina dobila ime i u kojoj je njeno sjedište.
Po lijeti je ovdje nepodnošljivo puno turista i zato ju izbjegavam dok ne završi sezona.
Kajići još uvijek počivaju svoj zimski san.
Ovaj se Jonathan igra sam sa sobom bez brige za kolege.
Medo i Kata. Medota sam upoznao još u Sloveniji. Nikad neću zaboraviti kako smo se trudili očistiti jedan sloj strugajući sa motikama. Pa očistili smo ga za fotografiranje da je milina. I onda Medo uskoči u njega i ostavi svoje tragove. I kreni isponova. A ne možeš se ljutiti na njega.
Skroz gore, nad čitavom scenom dominira predimenzijonirana crkva Sv.Andrije.
Kome se da mučit oči. Tekst je sastavio etnolog Grga Frangeš.
Riječ je o stazi na kojoj ćete naučiti i shvatiti kakvo je bilo ustrojstvo svijeta kakvim su ga zamišljali naši preci slaveni. Nažalost, ovdje na primorju i nema njihovih očitih ostataka jer su se se de facto između 6 i 9 stoljeća (dok su se klatili sa Avarima) ponašali poput indijanaca i stalno selili. Na Primorju se ne mogu ostaviti tragovi od vidljivog kemijskog raspadanja (drvne konstrukcije) kao što je to primjer u Slavoniji a suhozidi su preopćeniti kako bi im rasaznali dataciju. Moglo bi biti riječ o tisućama godina unatrag kao i samo pola stoljeća.
Posvuda tragovi ljudske prisutnosti. Šetnja kreće od infopunkta na rotoru, skreće se prije ceste za Mošćenice, tojest za Sv.Peta, Obrš, Sučići i onda na biviju ulijevo, parkirate na Potokima.
Sporedni put u koji nam je medo pobijegao...
Slaveni su zadnji val jedne etničke skupine kojoj je dano ime indoeuropljana. Ne zna se koja je naša zajednička pradomovina, to se ne može usvrditi sa sigurnošću ali zadnja teorija jest da smo negdje između ruskih stepa i baltičkoga mora: germani (englezi, nijemci, norvežani, danci, islanđani, šveđani), latini (talijani, francuzi, španjolci, rumunji, portugalci), grci, iranci (u biti Iran je zemlja arijevaca), indijci, hititi, tokari (možda i bravari a Alex?) i dakako naši Slaveni. Ovdje nije riječ o genetici već o jeziku kao najupečatljivijem nosiocu kulture i svidjelo se to nekima ili ne, Srbi i mi imamo isto polazište glede jezika. Ovdje politika ne igra nikakvu ulogu.
Shvaćanje da smo svi indoeuropljani potiječe iz činjenice da se neke bazne riječi skoro pa isto izgovaraju:
- oganj: sanskrt agni (vatra i bog vatre), latinski ignis;
nije li zanimljivo da sankrstki veda i slovenski veda imaju isto značenje?
Radi se o lingvističkom konceptu jer se taj narod ne može evidentirati arheološki. Iako Francisco Villar (špajolski profesor iz Sveučilišta u Salamnki, u knjizi Gli Indoerupei) tvrdi da se arheolozi i lingvisti nikako ne mogu naći na pol puta-a (da, to je hommage Koktelsima), smatram da je to ipak ono što je Ian Hodder s naše strane nazvao kao kognitivnom arheologijom ili arheologijom simbola.
Simboli ne moraju biti samo nacrtani ili uklesani u stijenu. Oni mogu biti i riječi. Simboli koji su preživjeli u narodnim pjesmama i kodirane kako ne bi pokrenule crkvenu pozornost. Žilavost narodne predaje i staroga mitskoga svijeta koji se sakriva u njoj nam pokazuje da preobraćenje u kršćanstvo i nije teklo sasvim dobrovoljno.
Pozicije pradomovina uzeti sa dozom sumnje.
Perunov dvor...
Sveopći kršlus tijekom kasne antike.
Ustrojstvo slavenskoog svijeta. Svijet je poput stabla (javor, bor, jela, jabuka, dud, hrast), gore je orao koji vidi sve, simbol Peruna, boga gromovnika, dolje je Veles, zmija, zmaj, medvjed, lasica, kuna, njemu pripada voda i zemlja. Zanimljiva je etimologija zašto se sve te životinje i mitska bića upravo tako zovu.
Kao što sam rekao, informacije su preživjele, ponekad i kodirane, u narodnoj predaji (kaže, bajke, protiv uroka) ali i u toponimima. U cijelom slavenskom (i indoeuropskom) svijetu, imamo geomorfolške pojave koje su naše pretke podsjećale na mit. Perun je visoka gora u kojoj se nalazilo stablo života ili Perunov dvor, ispod je potok (mora biti vode) i zamračeno mjesto, poput rupe u hrastu, u kojoj se sakrivao Veles.
Perun nije dobri bog kao što Veles nije vrag (to ih je kršćanstvo poistovjetilo sa Sv.Ilijom i vragom) već su oni dvije prirodne sile koje upravljaju svijetom.
S lijeve (odnosno južne) strane kanjona je pretežito mrak i kao što možemo vidjeti još uvijek se zadržava snijeg.
Trebišća je zaseok do kojeg smo stigli i nismo išli na Perun radi snijega. Zato je ovo part 1.
Da ne bude sve samo povijest, evo na estetike.
Ovaj zaseok se bude doveo malo po malo u red. Bit će konoba za izletnike, mala etnološka zbirka, mlin za brašno do kojeg su išli ljudi iz Mošćenica (i to je zasebna staza).
Ovdje je mjesto gdje vas budem vodio da prizalogajite, odmorite i uživate u igrokazu 5 glumaca koji će vam predstaviti o božanskom boju između Peruna i Velesa. Sam žrec (svećenik kao i druid) će vam objasniti sve dok vi čopate klopu i pijete vino.
Slapići, kao što sam objasnio, ništa ovdje nije slučajno i sve ima svoje zašto. Voda je, naravno, bila važan element u slavenskim ritualima.
Do izvora koji se pretvara u slap, još dalje u unutrašnjosti nismo stigli jer je teren radi snijega bio teško prohodan.
Jarilo je Perunov sin kojeg je Veles ukrao u koji je odrastao u podzemnom svijetu.
Medo je po snijegu ko doma.
Riccardo je vlasnik agencije koja se bavi ovakvom vrstom izleta ali i pisac i glazbenik.
Da mi se ne izgubite...
Kad sam već pročitao riječ more. U biti to je praslavenska riječ za bara, lokva. Mislio sam da je samo ironično to što Atlantik zovemo Velikom barom a treba imati na umu da u pradomovini, gdjegod da je bila, nije bilo mora. Aj baš dobro da smo se makli od tamo, jeli tako Brode u Boci?
Volovski kuk se isto možda zove po Velesu. Uostalom i da ima veze sa volovima ionako je Velse bio stočji bog, čuvar stada, kojem se molilo upravo zato da ne napada stoku, koja je bila najveće bogastvo u slavena. Nije bezveze da riječ blago ima dva značaja....
Gromoviti znaci, drevni Perunovi simboli, često izdjelani, nacrtani ili ugravirani na krovovima kuća, posebice u istočnoslavenskim narodima, da bi zaštitili ljude od gromova.
U međuvremenu je Medo dobio prijatelje.
Sjeverna strana kanijona je sva u svijetlu. Čudo od korijena.
Kontrast zima-proljeće.
Brojni se potočići ulijevaju u potok.
Da mi ne zakunjate.
Strane drage sa đinovskim stepenicama.
Kad smo u Trebišćima nemamo osjećaj da smo pored mora. A onda...
Ovdje se po ljeti možete i kupati.
Stari most. Ali o lukovima nekom drugom zgodom.
Baš je teško ovo troje strpat u bunker, ali ne i nemoguće.
Izvor: http://os-popovac.skole.hr/slavenska
Dragi moji, sad sam vas vodio virtualno (i još nije gotovo), nadam se da ćete jednog dana i uživo sa mnom do bijelog Perunovog dvora.
ps. za one koji žele vidjeti i znati kako se obnavlja suhozidna konstrukcija:
Idemo na Lipice preko Društva Sinjali iz Baške.
http://www.dragodid.org/najava-obnova-mrgara-na-lipici/
Post je objavljen 07.03.2013. u 17:20 sati.