22
nedjelja
veljača
2009
Priča
Jedan sasvim običan dan u životu domaćice, žene zatvorene u svoj svijet. Ustajanje, kupaona, WC, doručak, pripremanje ručka, kava sa susjedom i redoviti razgovori o djeci, njihovim i vlastitim problemima, o životu, cijenama na tržnici, vremenu, politici i mnogočemu drugom. Prošlo je i to prijepodne, kao i uvijek prebrzo. Ručak je čekao povratnike s posla i iz škole, odmor je bio zapravo tek pauza između novih serija prozaičnih poslova, pranja posuđa, odjeće, veša… zamaranja uopće.
Sjećanja su tek povremeno provirivala u svijest i stvarnost. Mladost, škola, nezavršeni fakultet (filozofija i književnost, ali onda nije bilo dovoljno pameti ni upornosti za dovršavanje nečeg tako bajkovitog, odrastanje je nastupilo prerano, kao i uvijek neočekivano). Sjećanje na duge sate provedene na plaži uz knjigu, u hladu borova, uz šumove mora i razgovora prolaznika, uz hladni čaj ili sokove, sladoled… Čitanje. Navika je ostala, ali izbor se suzio. I s vremenom je postalo rutinom prelistavanja tiska, čitanja «lakših» romana, beletristike, lektire za sina i prijevoda stručne literature za muža. Engleski joj je ostao na dovoljno upotrebljivoj razini. Misli su slobodno lebdjele u neodređenom prostoru tzv. «poslijepodnevnog odmora».
- I gdje su sad oni? – razmišljala je ona, već bi mogli i doći, neću valjda opet morati podgrijavati ručak. Ali, da, Marijan ima francuski poslije škole, Branka je vjerojatno otišla s Marinom negdje u grad na piće, pa će doći na večeru, a Drago je sigurno ostao na nekom od sastanaka (previše se bori, ali i on ima pravo na svoje vjetrenjače)…
- Sigurno će opet doći tek predvečer, kad bude kasno (kasno za što?)… ali čemu brige i nervoza, tako i tako nemam baš nikakvog utjecaja. Ja sam tako i tako tek domaćica s malo više naobrazbe (ili se i tu varam)…
- Jesam li nešto zaboravila? Nema veze. Sjetit ćeš se već, Žana, rekao bi mi Drago (kako je samo znao biti smiren kad su moji problemi i zaboravljivost u pitanju…), nastavila je Žana svoj unutarnji dijalog.
Zvono i kucanje na ulaznim vratima prekinuli su unutarnju raspravu, a Žana je krenula brzo prema predsoblju, pokušavajući dokučiti tko je od ukućana ovaj put zaboravio ključ ili koji od susjeda ima štogod mudro za pitati.
- Možda je inkasator TV pretplate. Ma, ne. On je bio prošli tjedan. Pošta, telegram… a tko bi sad nešto slao ili pisao kome?
Pogledala je kroz špijunku. Pred vratima je stajao visok, nordijski plav, zgodan mladić. Naravno, nepoznat. Niti jedan od Marijanovih ili Brankinih prijatelja nije bio nalik ovom ljepotanu pred vratima (ima ih svakakvih, ali ovaj raritet pred vratima podsjećao ju je na likove iz filmova 90-ih). Bez ikakvih zamisli o tome tko bi mogao biti nepoznati ljepotan na vratima, Žana je otvorila i pozdravila neznanca.
- Dobar dan, kako vam mogu pomoći?, započela je Žana pomalo ironično.
- Dobar dan, gospođo. Zapravo, s istim pitanjem ili prijedlogom sam došao do vas, odnosno, preduhitrili ste me s pitanjem.
- Molim?
- Oprostite. Dozvolite da se predstavim. Ja sam Vilim Grant. Radim za Društvo za poboljšanje kvalitete života, sa sjedištem u vašem susjedstvu, tu u Palmotićevoj, samo dva ulaza dalje.
- Upravo provodimo anketu i prikupljamo osnovne podatke, kako bismo mogli pokrenuti nekoliko akcija usmjerenih za poboljšanje kvalitete života naših sugrađana.
- Ah, onda ćete imati puno posla, osmjehnula se Žana. Ali, svako ima pravo na svoje vjetrenjače…
- Gospođo, vjerujem da ste razočarani kvalitetom života, kao i većina nas, ali od nečega se mora započeti. Pa je i ova anketa, što ju provodimo, već prvi korak ka poboljšanju kvalitete življenja. A sve započinje s definiranjem stanja i pravim opisom, slikom prilika u kojima živimo. Dakle, imate li koju minutu za ovu kratku anketu. Eto, možemo i ovdje, pred vratima…
- Čujte, što se tiče definiranja kvalitete življenja i slike prilika, to već odavno znam i teško da ćete tu nešto poboljšati ili promijeniti, a što se tiče ankete, nemam ništa protiv. Ali, ipak, ne bih tu na vratima. Uđite unutra, lakše je to obaviti sjedeći, nego stojeći u haustoru. Ipak, imate vi tog posla, vidim više listova.
- Ma, nije to dugo, tek desetak minuta, a i prije, ako budemo brzi.
- Čemu žurba? Radite na normu? No, uđite.
Ušli su u dnevnu sobu polako, oboje s nekim neodređenim oprezom i strahopoštovanjem prema inteligenciji, elokventnosti i osobnosti sugovornika. Vilim je pokušavao dokučiti kako je ova vidno zanimljiva, inteligentna, načitana i produhovljena osoba završila kao domaćica, a Žani je ovaj nordijski ljepotan izgledao nespojivo s poslom koji obavlja, a i odstupao je od prosjeka inteligencije anketara, studenata i penzića, koji bi katkad navratili s raznoraznim anketama i nagradnim igrama.
- Sjednite, slobodno, evo tu, ako hoćete, u fotelju, bit će vam udobnije i lakše za raditi.
- Kako vama paše… dakle, drago mi je da ste pristali odgovarati na pitanja. Možemo početi?
- Može. Ali, prije nego što počnemo, jeste li za kavu ili sok?
- Čašu vode samo. Hvala.
- OK. Sad će voda. Otišla je po vodu u kuhinju i donijela bocu negazirane mineralne vode, a nakon što je natočila vode i Vilimu (kako neobično i rijetko ime, pomislila je), sjela nasuprot i diskretno, ali temeljito promotrila sugovornika.
- Vi ste student?
- Da, zapravo, trebao sam biti apsolvent već, ali malo sam se previše opustio, počeo se baviti raznoraznim stvarima, pa i ovim, a fakultet je čekao, no, sad sam ipak dogurao nekako do četvrte godine, a za nekoliko mjeseci ću valjda i to dočekati… apsolventski status… No, oprostite što vas zamaram s pričom o sebi, znam da ne bih trebao, a i nema se baš previše vremena … Dakle…
- ... vremena ima dovoljno, samo toga još niste svjesni, ali lijepo je da se i takvim razmišljanjima bavite, a što se faksa tiče… ne bojte se, neće pobjeći, u vremenu kad ste «zapustili» studiranje vjerojatno vam se događalo nešto važno u životu… posao, ljubav, druženje, sve je to jednako važno… ne valja biti previše planiran i programiran, mora se čovjek malo i opustiti…
- Ah, da mi to barem vjeruju moji, ali, njima je sve programirano, a ja sam crna ovca… ne samo što nisam upisao stomatologiju kako su oni željeli, pa ni farmaciju ili medicinu… nego sam i ovu sociologiju i filozofiju studirao predugo … a onda još i ovaj posao…
- Važno je da ste vi sretni…
- Kad bi bar moji doma mogli i znali tako razmišljati…
- Doći će to i do njih, ne brinite…
- No, gdje sam stao, kod upitnika, sad mi je stvarno neugodno, baš sam naporan, a i nisam došao ovdje pričati o svom životu.
- A možda vam je upravo to trebalo u životu. Ovaj razgovor vam je možda upravo trebao kako biste se lakše odredili prema sebi, a i svojim roditeljima. U svakom slučaju, ne dajte se smetati, a ja sam samo jedna znatiželjna domaćica, koja voli puno pričati…
- A i čitati, što se vidi iz vašeg rječnika, konverzacije… kako to da ste domaćica, da se ne bavite nekim društvenim, humanističkim i sličnim poslovima, već vas mogu zamisliti kao profesoricu u srednjoj školi, recimo povijest umjetnosti ili književnost…?
- Dijelom ste pogodili, no to je duga priča i za mene, a vama se vidim više žuri nego meni…
Odgovorila je na sva pitanja precizno filigranski, ispratila Vilma do vrata, vratila se u sobu i ostala sjediti zamišljeno. Profesorica? Duga priča. Druga priča. Priča...
komentiraj (15) * ispiši * #
17
utorak
veljača
2009
Izazivanje sudbine...
Dugo je razmišljao o tome kako se zabaviti na malo drugačiji način. Zabaviti se i popraviti financijsko stanje - čitati sudbinu iz kave i karata, uz to i pomagati ljudima razgovorom. To je najvažnije, pomislio je. Ljudima fali priče i razgovora, a još više im fali da ih netko uopće i sluša. Smislio je kratki tekst oglasa. Velikim podebljanim slovima (nakon nekoliko pokušaja) napisao je slijedeću poruku:
GLEDAM U KAVU I KARTE, POMAŽEM U SAMOIZLIJEČENJU. TELEFON IZ USLUGE ............., ŠIFRA «POMOĆ»
Poruku je brzo potom i sms-ao, a za svaki slučaj i mail-ao na nekoliko oglasnih grupa. Od oglasnika, alternativnih tiskovina, newsgrup-a… sve živo. Svi su mogli naći taj oglas.
Nakon toga uhvatio ga je kombinirani napad samokritike i panike. Fantastično.
- Ne mogu vjerovati da sam to napravio. Trebalo je godina i godina za takvo što. Sve u dobroj namjeri - pomoć ljudima nije za podcijeniti, ali predviđanje budućnosti… čak i u šali… pomoć u liječenju psihičkih slabosti… ? Mogu li ja to? Bilo je kasno, krenuo sam u to, nema druge nego ići dalje… previše mu je pitanja i briga palo na pamet. Ali, nije bilo uzmaka. Ni pomoći.
Nakon nekoliko dana zatišja, prvi poziv bio je iznenađenje. Ženski glas s druge strane asocirao je na tetu iz vrtića, učiteljicu ili slični profil pedagoga. Ipak, bilo je previše znatiželje u njezinom tonu. Čak je posumnjao da je neka konkurencija (žena koja isto čita iz kave ili karata). Nemoguće, nemam konkurencije, šalio sam se na svoj račun u sebi.
- Vi čitate iz kave?
- Da, kratko je odgovorio.
- I karata, složila se, a zatim nastavila s pitanjima i potpitanjima.
- Kako vam mogu pomoći, pokušavao je zvučati ozbiljno, profesionalno i usmjereno na nju.
- Možda možete, a možda i ne, još nije bila spremna.
- Ali, već i razgovor o pomoći je prvi korak ...
- A plaćanje? Ne radite za badava.
- Ne. Ne radim za badava. Sve se plaća.
- Koliko?
- Ne mogu vam ovako napamet reći. Nema tarife. Platite koliko mislite da sam vam pomogao, a naravno i toliko koliko si možete priuštiti.
- Može i bez novaca?
- Može. Što imate na umu?
- Poklonit ću vam jednu sitnicu koja meni osobno znači.
- Dobro.
- I?
- Počnimo. Probleme zapažate najviše među bližnjima. Imate osjećaj da ste okruženi hladnim osobama koje nemaju vremena za vas, ne vole vašu pričljivost i toplinu …
Nastupio je muk. Tišinu je remetilo njezino ubrzano disanje. Čuo je svaki udisaj i izdisaj. A onda je spustila slušalicu.
Nije znao što bi rekao, mislio, napravio... Zbunjeno je spustio slušalicu, ugasio radio i otišao u kuhinju. Dovršio je ručak i gledao kroz prozor u dvorište. Prošli su deseci minuta. Ručak je bio gotov, stol postavljen, a on još u mislima.
Zazvonilo je na ulaznim vratima. Netko nepoznat, dok je tako legao na zvono. Nekoliko puta. Nestrpljivo. Lijeno se kretao prema vratima. Nije mu se žurilo. Nije očekivao nikoga. Ispred vrata čekala je cura od kojih dvadesetak godina, držala u ruci šalicu ispijene kave, s preljevima taloga, i nervozno lupkala nogom i petom o pod. Otvorio je vrata polako i nepovjerljivo, sve u čudu gledajući u nju i šalicu punu taloga kave.
- Pa gdje ste?!? nervozno je prošaptala.
- Evo, tu - smirivao ju je pogledom.
- Prvo izazivate sudbinu i pričate mi priče preko telefona... a sad... Jeste dobro?
- Jesam. A vi? Nešto ste nervozni...
- Kak' ne bi bila. Sve što ste rekli bilo je točno, a sitnica koju sam vam mislila pokloniti mi se razbila putem... pokazala mi je malu porculansku zdjelu za bombone i slične slatkiše.
- Nema veze. Uđite. Inače, niste morali donositi sa sobom kavu i šalicu... mogli ste ju i ovdje popiti.
- Dajte mi vi ovu tu pročitajte. Ta mi je prva danas, ovo poslije ne važi ... autoritativno mi je objasnila pravilo prve kave.
- A i petak je, dodao je uz osmjeh.
- Je. Onda? Kaj tak gledate u tu šalicu? Nekaj ne valja? Nervoza ju je još držala.
- Sve valja.
- Drek valja. Da valja, ne bi bila tu...
- Istina, ali ti problemi i nisu tako strašni...
- Daaa?!?
- Je. Sve će se riješiti uskoro. Ne mogu vam više reći.
- I to je to? To je sve?
- To je to.
- Nemate mi više niš' za reć'?
- Danas ne. Dođite drugi tjedan.
- U jebo te... kaj je ovo? Ovo još nisam doživjela...
- To vam je tako. Smirite se i dođite opet. Javite se u utorak. Hvala i doviđenja.
Otišao je nazad u kuhinju, stavio lonac na ploču, na grijanje i odlučio ručati na miru. Bilo je dosta izazivanja sudbine za taj petak.
komentiraj (10) * ispiši * #
08
nedjelja
veljača
2009
Nastavak
Metamorfoza je i ovaj put bila potpuna. Iz sive, više-manje bezlične i uniformirane službenice, u standardnom poslovnom izdanju, Inga se pretvorila u „gothic dominu“. Naravno, sve je to bilo dijelom redovitih priprema za večernji izlazak s curama u Jabuku. Uz promjenu izgleda, dugu crnu haljinu, crne duge Martensice, crno crveni make-up, pustila je i drugu glazbu na DVD-player-u. Sisters of mercy i Swans pomogli su dodatnom ufuravanju u štimung. Je, znala je da to baš i nije onak' kak' su buraz Dino i njegova ekipa '80-ih brijali u Jabuci, ali, uživala je u toj vibri jednako, ako ne i više. Osim toga, veselilo ju je to što je nastavljala „jabučarsku tradiciju „, što je Dino ponekad s ponosom isticao. Bila je spremna za gothic party u Jabuci.
Sjećala se dana i vremena kad bi ju mama odvela u šetnju da ne sluša svađe između oca i brata Dina. Mama se uvijek brinula za „svoju curicu“ i pazila kako bi ju zaštitila od buke i negativnih vibri i teških osjećaja koji su bili gotovo redovita nuspojava tih i takvih svađa. Kolateralne su žrtve tih svađa bile najčešće njih dvije, ona i mama, a ponekad i susjedi ili Dinovi frendovi kad bi na njega poslije svađe naišli. Čak i onako mala, s niti 6 godinaznala je da se s bratom i tatom nije dobro raspravljati. Mama bi joj obično dala bombon i odvela ju u šetnju gradom. To je bila, zapravo, ljepša strana tih svađa. Mama bi joj uvijek nešto kupila, bar čokoladicu, manju igračku ili neku drugu sitnicu. Kad bi se iz šetnje vratile Dino i tata bi se već smirili, pa i pomirili, a obično bi svaki krenuo svojim putem.
Imala je neki čudan običaj jesti burek sa sirom (zapravo sirnicu, rekli bi neki, jer burek je samo sa mesom, ali većina ljudi u ovim krajevima uporno i tvrdoglavo sirnicu zove burekom, pa je ovdje pojam burek upotrijebljen kako bi se razumjeli, op. a.) prije odlaska u Jabuku. Obično bi se spustila tih par katova i iza ugla u pekari kod stričeka Rasima kupila svjež i još vruć burek sa sirom. Već je znala rutinu napamet. Petkom oko 6 bi striček Rasim donijeo vruć burek. A za nju i susjede Gluhake obično bi ostavio jednu rundu (4 frtalja onog okruglog), koje bi izrezao i umatao u papir tek kad bi neko od njih došao po burek.
Tog petka vidio ju je u prolazu, oko 5, kad se vraćala s posla.
- Bok, suseda, kaak ste kaaj? Taj njegov razvučeni, kvrgavi i čudni kajkavski bio joj je čak i pomalo simpatičan.
- Dojdete po bureka večeras? Bum vam sačuval kojega.
Pozdravila ga je tek laganim kimanjem glave i osmjehom. Naravno, potvrdila je svoj dolazak po burek u ranim večernjim satima.
- Bok. Vidimo se večeras. Ostavite mi kao i obično, jedan frtalj sa sirom, malo više reš.
komentiraj (9) * ispiši * #
02
ponedjeljak
veljača
2009
Pomozi si...
Uz prostorije «Centra za ozdravljenje promjenom stavova» nalazila se agencija posmrtne pripomoći «Tiha noć».
Sve poslove u «Centru» vodio je Ferdo – Ferdinand F. Uz njega radili su i vanjski suradnici – psiholozi, treneri i terapeuti. Ipak, Ferdo je bio «spiritus movens», direktor, organizator, realizator, voditelj ustanove, koju su mnogi doživljavali ozbiljnije nego što je i želio. Najbolji primjer su bile susjedne firme i ustanove, koje nisu skrivale rezervu prema «centru» i Ferdi.
Inga J. radila je već sedmu godinu kao tajnica u agenciji «Tiha noć», vodeći predbilježbe, evidenciju i radeći ostale uredske poslove. Vjerovala je kako mnogi oko nje imaju više sreće, pameti i životnih sadržaja, što im čini život ugodnijim i zanimljivijim. Čak joj je i zdravlje trpjelo zbog toga. Ipak, nikad se ne bi usudila prijeći prag susjedne joj ustanove. Sumnjala je u alternativne pristupe liječenju, iako ni službenoj medicini nije vjerovala. Zapravo, nikome nije vjerovala. Njezino je geslo u životu bilo «pomozi si i Bog će ti pomoći».
Iako je Inga dolazila na posao točno u 7.45 i odlazila u 16.45, prilike za susret s Ferdom bile su rijetke. Ferdo je dolazio u Centar u najrazličitija moguća doba – u 9, 10, 11 i kasnije, a odlazio je kad je trebao i želio. Osim njega, tu su bili suradnici, ali i klijenti (Inga ih je zvala «pacijenti»). Ulazilo se i izlazilo cijeli dan.
Ipak, petkom bi i Ferdo znao zatvoriti ured oko 5 poslijepodne ili prije, pa bi sreo Ingu. Njega je to veselilo, kao i kontakti s ljudima uopće.
- Dobar dan! Kak' ste?
- Dobar dan, uljudno je odgovorila Inga, bez odgovora na pitanje kako je (kao da je važno, pomisli, koga briga kako je ona).
- Sigurno ste umorni. Fala bogu, eto vikenda. Ferdo je pokušao razviti nekakvu konverzaciju, jer mu je Inga izgledala simpatično i zanimljivo.
- Nisam umorna. Dobro sam. Je, dobro je što počinje vikend. Pomalo je uplašeno i zbunjeno odgovarala Inga.
- Nego kaj. Sve u redu? To ja sam tak pitam. I Ferdo je bio pomalo iznenađen i zbunjen Inginim držanjem. – Da nema kakvih problema, suseda?
- Dosta mi je svega, ovaj put nešto opuštenije, ali odsutnije je odgovorila Inga.
- Ma, dajte… a zakaj?
- Pa tak… i posla i ljudi i sebe…
- Ma, ni valjda tak crno…
- Je, ali kaj mi vredi … tu nema pomoći.
- Kako ne, kako ne. Stavljam vam se na raspolaganje. Samo recite kad i kak vam bi mogel pomoći.
- Nemrete mi vi pomoći. jedino si ja mogu pomoći…
- Fakat. A želite li si pomoći?
- Upravo jesam. Zaključala je ured, još jednom pozdravila, okrenula se i izašla iz veže.
- Doviđenja i vama. Ugodan vikend. Poštovanje. Odgovorio je uljudno Ferdo.
komentiraj (14) * ispiši * #
