Dugo je razmišljao o tome kako se zabaviti na malo drugačiji način. Zabaviti se i popraviti financijsko stanje - čitati sudbinu iz kave i karata, uz to i pomagati ljudima razgovorom. To je najvažnije, pomislio je. Ljudima fali priče i razgovora, a još više im fali da ih netko uopće i sluša. Smislio je kratki tekst oglasa. Velikim podebljanim slovima (nakon nekoliko pokušaja) napisao je slijedeću poruku:
GLEDAM U KAVU I KARTE, POMAŽEM U SAMOIZLIJEČENJU. TELEFON IZ USLUGE ............., ŠIFRA «POMOĆ»
Poruku je brzo potom i sms-ao, a za svaki slučaj i mail-ao na nekoliko oglasnih grupa. Od oglasnika, alternativnih tiskovina, newsgrup-a… sve živo. Svi su mogli naći taj oglas.
Nakon toga uhvatio ga je kombinirani napad samokritike i panike. Fantastično.
- Ne mogu vjerovati da sam to napravio. Trebalo je godina i godina za takvo što. Sve u dobroj namjeri - pomoć ljudima nije za podcijeniti, ali predviđanje budućnosti… čak i u šali… pomoć u liječenju psihičkih slabosti… ? Mogu li ja to? Bilo je kasno, krenuo sam u to, nema druge nego ići dalje… previše mu je pitanja i briga palo na pamet. Ali, nije bilo uzmaka. Ni pomoći.
Nakon nekoliko dana zatišja, prvi poziv bio je iznenađenje. Ženski glas s druge strane asocirao je na tetu iz vrtića, učiteljicu ili slični profil pedagoga. Ipak, bilo je previše znatiželje u njezinom tonu. Čak je posumnjao da je neka konkurencija (žena koja isto čita iz kave ili karata). Nemoguće, nemam konkurencije, šalio sam se na svoj račun u sebi.
- Vi čitate iz kave?
- Da, kratko je odgovorio.
- I karata, složila se, a zatim nastavila s pitanjima i potpitanjima.
- Kako vam mogu pomoći, pokušavao je zvučati ozbiljno, profesionalno i usmjereno na nju.
- Možda možete, a možda i ne, još nije bila spremna.
- Ali, već i razgovor o pomoći je prvi korak ...
- A plaćanje? Ne radite za badava.
- Ne. Ne radim za badava. Sve se plaća.
- Koliko?
- Ne mogu vam ovako napamet reći. Nema tarife. Platite koliko mislite da sam vam pomogao, a naravno i toliko koliko si možete priuštiti.
- Može i bez novaca?
- Može. Što imate na umu?
- Poklonit ću vam jednu sitnicu koja meni osobno znači.
- Dobro.
- I?
- Počnimo. Probleme zapažate najviše među bližnjima. Imate osjećaj da ste okruženi hladnim osobama koje nemaju vremena za vas, ne vole vašu pričljivost i toplinu …
Nastupio je muk. Tišinu je remetilo njezino ubrzano disanje. Čuo je svaki udisaj i izdisaj. A onda je spustila slušalicu.
Nije znao što bi rekao, mislio, napravio... Zbunjeno je spustio slušalicu, ugasio radio i otišao u kuhinju. Dovršio je ručak i gledao kroz prozor u dvorište. Prošli su deseci minuta. Ručak je bio gotov, stol postavljen, a on još u mislima.
Zazvonilo je na ulaznim vratima. Netko nepoznat, dok je tako legao na zvono. Nekoliko puta. Nestrpljivo. Lijeno se kretao prema vratima. Nije mu se žurilo. Nije očekivao nikoga. Ispred vrata čekala je cura od kojih dvadesetak godina, držala u ruci šalicu ispijene kave, s preljevima taloga, i nervozno lupkala nogom i petom o pod. Otvorio je vrata polako i nepovjerljivo, sve u čudu gledajući u nju i šalicu punu taloga kave.
- Pa gdje ste?!? nervozno je prošaptala.
- Evo, tu - smirivao ju je pogledom.
- Prvo izazivate sudbinu i pričate mi priče preko telefona... a sad... Jeste dobro?
- Jesam. A vi? Nešto ste nervozni...
- Kak' ne bi bila. Sve što ste rekli bilo je točno, a sitnica koju sam vam mislila pokloniti mi se razbila putem... pokazala mi je malu porculansku zdjelu za bombone i slične slatkiše.
- Nema veze. Uđite. Inače, niste morali donositi sa sobom kavu i šalicu... mogli ste ju i ovdje popiti.
- Dajte mi vi ovu tu pročitajte. Ta mi je prva danas, ovo poslije ne važi ... autoritativno mi je objasnila pravilo prve kave.
- A i petak je, dodao je uz osmjeh.
- Je. Onda? Kaj tak gledate u tu šalicu? Nekaj ne valja? Nervoza ju je još držala.
- Sve valja.
- Drek valja. Da valja, ne bi bila tu...
- Istina, ali ti problemi i nisu tako strašni...
- Daaa?!?
- Je. Sve će se riješiti uskoro. Ne mogu vam više reći.
- I to je to? To je sve?
- To je to.
- Nemate mi više niš' za reć'?
- Danas ne. Dođite drugi tjedan.
- U jebo te... kaj je ovo? Ovo još nisam doživjela...
- To vam je tako. Smirite se i dođite opet. Javite se u utorak. Hvala i doviđenja.
Otišao je nazad u kuhinju, stavio lonac na ploču, na grijanje i odlučio ručati na miru. Bilo je dosta izazivanja sudbine za taj petak.
Post je objavljen 17.02.2009. u 14:40 sati.