SVE NAJBOLJE ZA BLAGDANE!

Sretan Božić!
Sretnu Novu Godinu!
vaš
...
urednik

ili...

jesen

pogled krpz prozor i sjećanje na ljeto, jesen je tu...

kad prije?

u nedostatku ideja, urednik se sjetio starog, dobrog provjerenog recepta - "reprizni program", jer što ima bolje od dobre reprize... :)

Izdrži još malo

Grga Malčić još uvijek je trpio bolove u želucu. Ništa novo. Gastritis i čir na dvanaestercu bili su svakodnevnica njegovog života. Naravno, etiologija je bila psihosomatskog tipa, kako bi to suvremeni liječnici za dušu nazvali nadogradnjom. Drugim riječima, nedostajalo mu je mira u duši i discipline u ponašanju, pa mu je život postajao sve bolniji i teži. Jednostavno, trpio je frustracije izvana i iznutra. Grizli su ga i sam se grizao. A ostvarenja želja i rezultati nekako su uvijek izmicali i nazirali se negdje u «bliskoj daljini», gotovo nadomak ruke i života, pa je još uvijek vjerovao u ostvarenje svojih želja i rezultate rada i napora. Jednostavno, živio je prosječan život i uživao koliko je mogao u ritmu života koji se mijenjao češće i žešće nego što si je to mogao i zamisliti.

- Izdrži još malo, često je u sebi ponavljao i nastavljao dalje.

- Je... ga, mora se ići dalje. Nema izbora. Čak i ako se ne mora, opet se ide dalje. Više ništa nije isto kao i prije.

Pokušavao je životnu borbu olakšati svim onim silnim vježbama i promjenama u načinu disanja, prehrane, komunikacije sa svijetom oko sebe… i gdje je došao. U bolnicu Sestara milosrdnica, gdje su ga, unatoč njegovom protivljenju, obrijali po trbuhu, isti izrezali i otvorili, kako bi izvadili navodno benigni tumor. Nije pomogla ni retorika, ni sva njegova filozofija, rasprave s Mladenom, šefom klinike, inače dugogodišnjim poznanikom. Čak štoviše, morao je potpisati i nekakav papir, kojim jamči kako preuzima odgovornost na sebe i kako nema zahtjeva od bolnice ako stvari slučajno krenu krivo. I to je fer, kažu, moraju se i liječnici osigurati od nesreće.

- A što je sa mnom? Kao čovjekom, pacijentom, kao...? Nastavljao je Grga unutarnju tiradu. Moram li uvijek ja biti taj koji popušta i koji se mora «samokontrolirati» i biti na usluzi drugima, uvijek spreman na ustupke i odricanja?

- Da, to je to. I sad će me još malo izrezati, pustiti da se još malo mučim, a onda će navodno započeti proces ozdravljenja… čemu sve ovo? Jesam li uopće morao ići na tu je... operaciju? Naravno, rekli bi moji bližnji i moj doktor, svi oni koji brinu za moje dobro. E, pa neka onda oni idu umjesto mene na operaciju i pod nož.

U 6 poslijepodne, nakon bolničkih posjeta, suza, dirljivih razgovora, patetike ove ili one vrste, nakon diskretnog, ali uvjerljivog upozoravanja od strane medicinskog osoblja, na kraju krajeva i konačnog razlaza posjeta, sestra Klara donijela je večeru. Kuhana riža, hrenovka i kruh. Bolnička hrana. Je... ga, što je više i mogao očekivati. No, o tajnim željama i analizi ljepote sestre Klare ovaj put nije htio voditi unutarnju raspravu. Je, sviđala mu se i želio ju je, ali… tko je on?

- Još malo, još koji dan i morete iti doma. Kaj to ni lepo, gospon Grga?

- Je, samo, gdje se vraćam? Doma? U onaj isti kaos i suludi život, koji me je i doveo ovdje, koji će me opet dovesti tu ili negdje drugdje… par metara ispod…

- No no, ni s'e tako crno…

- Ma, dajte…

- Kaj? Treba još malo izdržati i …

- I … Onda će sve biti bolje, zar ne? A i vi mi to možete zajamčiti? Da vas poslije potražim da vam kažem kako je bilo ili ćete mi dati telefon pa da vam javim…?

- Ha? Dobar štos za dogovorit čvenk. Najte gospon Grga. Nis' ja od jučer…

- OK, sestro. Neću vas zamarati. Imate svoga posla...

- Ne zamarate me. Znam ja kaj je moj posel ...

Bio je sretan zbog činjenice da netko zna što mu je posao. A Klara mu se sviđala i nije mu smetalo što ga je prepoznala i spriječila u pokušaju upucavanja.

- Je... ga, treba još samo malo izdržati.

- Izdrži još malo. Koju minutu, sat, dan, godinu… sve će biti bolje… a i prilika će se već pojaviti. Nije ni Klara od čelika…

kasni ručak... dobar tek svima :-)

reče urednik i počasti ekipu koja se zatekla oko stola u ovaj kasni popodnevni sat... :-) dobar tek

more - nastavak

... urednik se vratio s mora i poželio opet otići na more... sjetio se raznih lijepih trenutaka i prizora...
:)

... nakon slika mora, urednik je odlučio malo proći kroz kontinentalne predjele i ...

našao upravo onakve slike koje su mu ovih toplih proljetnih dana najviše godile...

priče s mora - nastavak

pričama s mora nikad kraja. uključio se i urednik u razgovor i podijelio nekoliko dojmova... :-)

... ali niti to nije sve... nakon prve runde, druge, treće i ostalih... vratio se Šime s mora i podijelio par priča

u redakciji su pozorno pratili svaku riječ i sliku...

SRETAN USKRS!

čestitao je urednik osoblju i gostima oko šanka i otvorio novu butelju... a na monitoru, smješio se zeko u prigodnom okruženju... :)

ma koliko sjeverno putovao u mislima, neka su sjećanja vukla južnije...

otoci, Vis, Komiža... i onaj isti doživljaj... samo za taj doživljaj, nastavio je vrtjeti slike u mislima...

putujući u mislima europskim destinacijama, uredniku su misli stale u Danskoj i sjetio se...

Copenhagen, Skaelskoer, Slagelse… Danska u oku putnika, sjećanja su se vratila...

... slike mora opet u mislima ...

... razmišljanja o svim lijepim mjestima koja je vidio, posjetio, o kojima uvijek s guštom i opet razmišlja, odvela su do Elafita i Lopuda, koji ima posebno mjesto u sjećanju i gdje se često poželio vratiti...
g

... iz Nizozemske u Belgiju, Bruxelles, grad novih susreta i dojmova...

Urednik je nastavio razmišljati o ruti BENELUX i sjetio se nekih prizora iz Bruxelles-a. Slike su se izmjenjivale, a belgijska čokolada mu je i dalje bila u mislima...

Delft, Amsterdam, Keukenhof...

nakon Visa i razmišljanja o plavetnilu, uredniku su misli pobjegle nešto sjevernije prema Nizozemskoj, Delftu, Amsterdamu, Keukenhofu... i bila je to lijepa epizoda, sjetio se... :)

viške reminiscencije... novi nastavak... i dok je ekipa u kutu komentirala novi meni literarne pečenjarnice, novi snijeg, novu minicu konobarice, svašta novo... urednik je razmišljao...

zapravo, urednik se opet okružio lijepim sjećanjima, slikama Visa, Komiže, Biševa, uopće mora. sjećanje, snovi, slike, izmjenjivali su se u kolažu viških reminiscencija... :)

najava novog natječaja za literarne dosege i doprinos svekolikom kulturnom uzletu...

nasmijali su se svi gosti koji su ovu obavijest i najavu vidjeli na šanku. urednik je najavio natječaj i ostavio svim gostima na volju kako bi osmislili natječaj, uvjete, nagrade i sve ostale detalje. čast svima, nagrada samo nekima, a nagrade, zna se - ćevapi i kobase... u očekivanju prijedloga urednik je zavrtio još jednu rundu. litra i voda za ekipu za šankom, vjerne goste literarne pečenjarnice "Kratke domaće" :)

viške reminiscencije...

dok su se ćevapi izmjenjivali s kotlovinom i pljeskavicama, pivo s tekilama, urednik je razmišljao o viškim nemirima i prebirao slike iz sjećanja ...

i dok se ekipa u kutu dogovarala o meniju i rundi, urednik je nestao netragom, a na stolu je ostao jedan od ne tako novih uradaka poslanih na adresu literarne pečenjarnice...

Viški nemir

Nestrpljivo smo sišli s broda i prošetali rivom. Popili smo po bevandu u konobi i vratili se na brod. Razmišljali smo naglas o poslijepodnevnom odmoru, ali nismo mirovali. Opet nas je uhvatio „viški nemir“ – neutaživa želja za akcijom i kretanjem, a lagani jugo samo je pojačavao doživljaj. Za početak smo se odlučili prošetati mjestom. Već na rivi sreli smo ekipu koja je također došla „inkognito“. Nitko nije bio iznenađen. Znali smo kako će svako od nas naći svoj kutak pod suncem u nekoj od prekrasnih uvala. Isplovljavanje u zoru, Stončica, Srebrna, Milna… povratak poslijepodne, a kad se poželimo druženja i akcije, naći će se ekipa u nekoj od konoba. Dan je proletio, a mi smo već sjedili u konobi i smijali se. Paštafažol, ribe, rakovi, školjke, plavac… Spontano, ekipa se počela okupljati. Nakon riblje večere, društvo se okupilo za stolom i počela je pjesma. Vino je teklo bujicama. U jutro su nas ispratili galebovi.

nebo je granica ...

i eto nam snijega i radosti... igre, zabave, odmora... legnem u snijeg i pogledam u nebo... nebo je granica. što nam fali? još snijega? još zabave? još... nebo je granica... :)

SVE NAJBOLJE ZA BLAGDANE ...

u čudnoj šumi - 2. dio... onda se pečenjarnicom proširila priča kako je urednika zarobila šumska vila i kako je nestao u šumi...

a ima i druga priča po kojoj je urednik samo slijedio glasine kako se u šumi kriju šumske vile, djeve bajne, a čak i pitanje dada ima li zbilja šumskih vila u toj čudnoj šumi pokrenulo je bujicu drugih pitanja, misli, maštanja... neki su pričali kako su vidjeli urednika još prošlog petka u ribarnici s vrećom punom cipala, ali nitko to sa sigurnošću ne može potvrditi. tek razglednica s teško prepoznatljivim poštanskim žigom, neprepoznatljivim mjestom i oznakom pošiljatelja, adresom i tekstom, upućivali su na zadnju adresu... čudna šuma

kad je već neko spomenuo šumu, urednik se sjetio svojih omiljenih šetnji...

pa je krenuo... on šumom, a ostali... kud koji...
ugodno ljeto želi redakcija pečenjarnice "Kratke domaće"
:)

urednik je jednostavno otišao i najavio moguće nove reprize do jeseni, a u međuvremenu, svima ugodan odmor i lijep pogled...

:)

u očekivanju

... oblaka ...

za one koji mogu i više i bolje i dalje, kojima nikad nije dosta, a pogotovo starih dobrih repriza... urednik je pripremio reviju repriza iz ciklusa "Nismo od jučer"..., odabrao D.L. aka urednik

Ptičje mlijeko



Potrošačko ludilo zavladalo je i ovdje. I teško je odrediti razmjere i kako će to sve skupa na kraju i završiti. Svi dajemo svoj doprinos. I meni je, neki dan, u nedjelju navečer, oko trifrtalj devet, u napadu potrošačke euforije, pala na pamet ideja o kroasanima s bijelom kavom od kozjeg mlijeka (ili bar sojinog, jer mi želudac teško podnosi kravlje), pa sam svratio u lokalni kvartovski dućan.

Ekipa na klupici preko puta dućana upravo je obnovila zalihe žestice i piva, pa su zakucavali betone za laku noć. Nisu me ni primijetili kad sam prošao pokraj njih i ušao u njihov opskrbni centar – mini dućan maksi ponude (osim cuge i klope, bilo je tu i nešto kozmetike, novine i sva sila nepotrebnih artikala, ali i voće, povrće i sve potrebno domaćinstvu u nevolji, kad se sprema večera ili ručak, a dućani ne rade.

Baš su radili obračun i spremali se za zatvaranje dućana. Nedjelja u 9, noć, pomislih što mi je i čemu taj ispad potrošačke groznice. Kupit ću mlijeko, a možda snimiti (a onda i kupiti) još koju nepotrebnu pizdariju tipa kikiriki, pivo, čokolada, novine... a onda, gdje mi je kraj. A nedjeljne su noći duge, pogotovo kad se zalegne preko puta televizora uz kakav film ili sl. zabavu.

- Dobra večer, pozdravih uljudno.

- Večer... odgovorila je cura za blagajnom rezignirano.

- Imate li kozjeg mlijeka? Ili sojinog, upitao sam najuljudnije, svjestan činjenice da sam došao u 9 navečer pred zatvaranje, da tražim ne baš uobičajeni artikl, da je nedjelja, kraj tjedna, da je cura mrtva umorna...

Pogledala me bijelo, vjerojatno uz pomisao kako sam teži slučaj, čak i od ekipe na klupici... Imala je onaj totalno rezignirani pogled s nešto ironije i cinizma, u kojem je bilo još toliko malo volje da se zaputila prema polici s mlijekom i mliječnim proizvodima, pa je dodala...

- Pogledat ću. ne, nemamo kozje. Ni sojino. imamo Dukatovo i Vindijino kravlje, obično. jeste još nešto trebali...? Pitala je i pogledala kroz mene.

Zamišljao sam što bi značilo to još nešto. Možda ptičjeg mlijeka, zvijezdu s neba na čelo umjesto poljupca, duboki naklon i... ne, zbilja sam slučaj. Ali ni to nije bilo dovoljno. Nakon što sam uzeo mlijeko bez masnoće (čitaj, dobro razvodnjeno), zastao sam na štandu čokolade i slatkiša. zapazio sam njezin pogled, gotovo sažaljiv, prepun lažnog razumijevanja za osobe koje smatramo mentalno inferiornima. Osjetio sam čak i trunku naklonosti. Prišla mi je bliže i čekala moju prvu riječ, komentar ili pitanje. Znala je da si ne mogu pomoći.

Počeo sam razgledati čokolade i kekse. Već sam uzeo jednu Dorinu Bitter, kad sam ugledao Zvečevo Fantasy. Umjesto crne čokolade s 45 % kakao dijelova uzeo sam crnu s 72 % kako dijelova. jaako važno. Uletio je njezin komentar.

- Gospon, ova vam je skuplja i manja, a meni baš i nije niš' finija. Zapraf' ne kužim u čemu je razlika.

E, tu sam ju čekao. Mojih 5 minuta.

- Je, to vam je zbog razlike u postotku kakao dijelova.

- Kaj je tolika razlika. I kome je to tak važno? – zapitala se više razmišljajući na glas.

- Ha, čujte, kakao je skup, a ujedno i najvažniji sastojak čokolade. U ovoj čokoladi je veći postotak kakao dijelova, ali i različita priprema. Ima toga...

- Nikad o tome nisam razmišljala. Znam da ima više vrsta čokolade, crna, bijela i druge...

- Eto, sad znate.

- Trebate još kaj? – bilo mi je jasno kako joj je dosta i posla i prodaje i poduke o postotku kakao dijelova u čokoladi, a osobito tipova koji dolaze na fajrunt s bisernim idejama i željama, a uz to još drže predavanja.

- Ne, to bi bilo sve. Ili... zastao sam na trenutak. Prepoznao sam pogled koji znači KRAJ!

Ispričao sam se ženi za kasni dolazak i kupnju, gnjavažu i ostalo i brzo otišao. Ekipa je vrtila drugu rundu na klupici i promatrala me s čuđenjem kako izlazim s tako malom vrećicom i par stvari, a bio sam gotovo frtalj sata. Čak sam čuo i komentare.

- Ovaj se nakupoval, prošaptao je mali debeli.

- Je. I mi smo. Al' mi bar pijemo, odšaptao je drugi.

Kad sam se vratio u stan, spremio sam „običnu“ bijelu kavu, sjeo pred televizor i jeo „posebnu“ čokoladu. Razmišljao sam o „ptičjem mlijeku“. Nedjelja je pravi dan za to.

SRETNI BLAGDANI - SVIMA SVE NAJBOLJE

SRETAN BOŽIĆ,
SRETNU NOVU GODINU,
SVE NAJBOLJE ŽELE VAM KRATKE...

ničim izazvan, urednik je prekopao kutiju s rukopisima na čekanju i objavio rukopis nepoznatog autora, koji zapravo i nije bio gotov rukopis, nego tek početak jedne moguće kratke priče, čije nastavke je očekivao već tjednima...

u nedostatku nastavaka odlučio je dati priliku gostima pečenjarnice, ali i ostalim članovima "redakcije", kako bi zajedničkim snagama napisali nastavke i dovršili ovu omnibus priču. Pa eto početka...



Vodocrpilište

„If you can't be with the one you love, love the one you're with“ – Luther Vandross

Vodocrpilište Mlaka bilo je još zatvoreno. Nitko nije znao zašto, a malo tko bi se usudio i pitati. Milena Ban već je sjedila u autu kad je začula prasak, detonaciju eksplozivne naprave. Voda je suknula iz bazena, a nad bazenom se stvorio oblačić prepun sitnih kapljica vruće vode, koje su lebdjele u zraku još neko vrijeme.

***

Patricija Oršić sjedila je nasuprot dr. Baueru i opisivala svoje snove pokušavajući se sjetiti svih detalja iako ju dr. Bauer na to nije poticao niti je to od nje očekivao.

***

Jagoda Mraz kupila je novu jaknu i ponovo ju je isprobavala u predsoblju ispred ogledala, zamišljajući još niz kombinacija s ovom jaknom, drugim cipelama, nekom drugom bluzom, hlačama, suknjom… ipak, nije se mogla osloboditi gorčine jutarnjih dojmova nakon što je saznala za još jednu Jerkovu nevjeru u njihovom netom završenom braku. Tko su bile sve te žene, koje su to priče bile… no, srećom pa je i ta priča s Jerkom gotova, pa više ne mora o tome voditi brigu. Od početka njihove veze Jerko je bio prava zagonetka, prepun dvosmislenih rečenica, tajni, iznenadnih odlazaka na službeni put. Iako po prirodi nije bila ljubomorna, čak i unatoč poslu koji je Jerko obavljao (analitičar u MUP-u, ma što to već značilo), nakon prvih par godina euforije i neuspjelih razgovora o njegovom poslu i tajnim odlascima… prestala je uopće razgovarati o poslu s njim, a nakon nekog vremena postala je tako ravnodušna prema njemu da je i rastva prošla prebrzo i prelagano. Ipak, sve te žene, o kojima je tek naknadno saznala, bile slične ili potpuno različite, jutros su joj izazvale trnce nelagode i znatiželje.

***

Vodocrpilište je ubrzo bilo prekriveno ostacima mehanike, strojeva, blata... ubrzo potom je i policija došla. Zaposjeli su područje neposredno od mjesta detonacije i u krugu od pedesetak metara. Jerko je šao među zadnjima. Kao stručnjak za kriminalne profile i terorizam, došao je provjeriti o kojem obliku moguće terorističke aktivnosti bi se moglo raditi. Podmetnuti je eksploziv bio semtex, stari dobri industrijski proizvod, sveprisutan u građevinskoj branši, ali i među pripadnicima tzv. „stare škole“.

***

Milena Ban sjedila je u šoku nedaleko mjesta eksplozije, gotovo oduzeta od straha. Kad se uz auto pojavio policajac i mašući rukama joj pokušavao objasniti kako treba otvoriti prozor i dati mu par odgovora na pitanja... promatrala ga je kao u snu. Odgovorila je na svih sedam pitanja poput mjesečarke i ostala sjediti uz otvoren prozor. Hladnoću u autu nije osjećala. Kad je počela dolaziti sebi oko nje bilo je na desetke policajaca, koji su hodali okolo po terenu zasutom svim i svačim, a najviše blatom. A među svim tim likovima ugledala je i njega... Jerka, tajnovitog prijatelja njezine sestrične Marije, kojeg je upoznala nedavno, baš na Marijinom rođendanu. Došao je zadnji, donijeo predivan buket ruža, mali zamotuljak za koji je zamolio neka ga otvori poslije, kad on ode, kratko popričao sa svima, ispričao se i otišao ubrzo. Čudan neki lik. Zamišljala ga je kao diplomata, špijuna, nikako kao policajca, iako je i ovaj put bio u civilnom odijelu.

***

nakon učestalih prigovora gostiju, članova redakcije i novog kuhara, kako se nije ništa novoga ni objavilo ni napisalo, urednik je, vođen linijom manjeg otpora, odlučio prvo objaviti priču iz repriznog programa ...

Kad poželiš…

Nina je oprala kosu i brisala ju svojim velikim žutim ručnikom. Uživala je u trljanju glave i frotira koji je mirisao na omekšivač rublja, deterdžent i šampon s mirisom borovnice. Kosa je već jako narasla, razmišljala je. Šišanje? Farbanje? Nova frizura? Novi izgled? Nova Nina?

- Bilo bi vrijeme, pomisli u sebi. Ovakva ista i obična ne sviđam se više ni susjedu Mišku, hauzmajstoru, a kamoli sebi, o Robiju da i ne razmišljam. On tako i tako odavno ne primjećuje promjene na meni, čak i kad se nešto dogodi («da, lijepa ti je ova nova haljina, a cipele? A i one su nove? Je, fakat su zgodne», bili su njegovi najčešći komentari).
- Još kad bih i znala što uraditi s ovom kosom, ovim debelim dupetom (no, za dupe znam, moram smršaviti, ali kako…?)…

Razmišljanja ispred ogledala bila su još jedna od serija samokritičkih osvrta, po kojima je vjerovala da je ipak tipična žena (nesretna, neshvaćena, nevoljena… uopće «ne»), ali nije se predavala. Nanosila je puder i šminku jednakom pažnjom na svoje pravilno i lijepo lice, antičko-grčkih crta. Gledala je u svoje grudi i milovala ih pažnjom najiskusnijeg ljubavnika, pa zatim lagani dodiri po vratu, uzdasi, tako malo je bilo potrebno za razvijanje mašte… uživala je u pomisli na susjeda Miška, hauzmajstora, muškarca, antijunaka njezinih snova – mršav, koščat, s blagim izrazom lica, unatoč svoj muževnosti, grubim crtama, dvodnevnoj bradi, pomišljala je na njegove mišićave i koščate ruke, na njegove uske traperice ispod kojih se nazirala njoj omiljena meštrija. Sanjarila je o njegovom tijelu, dodiru i nespretnim muškim kretnjama, koje odaju nestrpljivost, žar, žudnju…

Ruka se spustila s vrata preko ramena i grudi do pupka, gdje se zadržala u nestašnoj igri još jednom od njezinih erogenih zona. Tek ovlaš je dodirivala tu osjetljivu točku i poigravala se s osjetljivošću vlastitog pupka i tijela uopće. Gurala je palac lagano unutra i kažiprstom lagano kružila okolo. I dok je lijeva ruka «obrađivala» pupak, desna se nježno spustila do šumice pedalj niže. Prstima je pretraživala dobro poznati teren. Tražila je i našla gumbić zadovoljstva, njezinu najosjetljiviju točku (ali ne i jedinu). Pipkala je gumbić dok se nije zacrvenio i nabubrio, a lijevom se rukom vratila na grudi i pipkanje vlastitih bradavica.

Ova je igra postala sve uzbudljivija i sve manje pod kontrolom njezine svijesti (to je zapravo i željela, isključiti se malo, zaboraviti na stvarnost i uživati u vlastitoj putenosti…). Izvijala se i jecala od uzbuđenja, prsti su prolazili sve najosjetljivije točke, ulazili u sve rupe i rupice, dodirivali gumbiće (i bradavice na grudima je smatrala gumbićima), a sjedeći položaj i oslanjanje na vrata kupaone su joj dali osjećaj čvrstog oslonca i opuštenosti (ono što je uvijek tražila). Lebdjela je u vlastitim svemirima putenosti i mašte, uživala u bezvremenosti i opuštanju na njoj najdraži način.

Zvono je resko zazvonilo na vratima. Pa opet. Tri puta. Ne, nisu starci, oni imaju ključ, a ni poštar (on uvijek zvoni dva puta), Robi je na putu, a Ana (sestra) je na faksu. Tko bi sad mogao biti, s mukom se ustajala i polako se vraćala u stvarnost, ponavljajući ovo pitanje u sebi. Zazvonilo je još jednom. Četvrti put. Ovo je previše. Netko je uporan. Jehovini svjedoci? Prodaja čestitki (ali Božić je prošao, a do Uskrsa ima još dva mjeseca…). No, nema veze, pogledat će na špijunku, pa se vratiti u kupaonu, dovršiti igru kako i priliči, razmišljala je Nina.

Pogled joj se sledio onog trena kad je kroz špijunku ugledala susjeda Miška, hauzmajstora – onako prljav od ulja i rada po kotlovnici, u kombinezonu i majici s tregerima, a gola i dlakava prsa orošena znojem su se jasno vidjela … što sad? Ništa, smireno ću otvoriti vrata i pitati što treba, a onda se vratiti i maštati o njemu… smišljala je Nina scenarij razgovora sa svojim omiljenim susjedom. Ipak, klecanje nogu i jako crvenilo lica odavali su tajnu kupaone. No, što je tu je, pomisli ona, pa neće valjda čekati da susjed odustane, a vidjela je i da se sprema peti put pozvoniti.

- Dobar dan susjed, kojim dobrom, pokušala je Nina zvučati uobičajeno opušteno i šaljivo, uz onaj svoj redoviti šarmantni osmjeh (iako joj je bivši dečko, Deni, rekao da je taj osmjeh zapravo jebozovan).
- Bok, suseda, znate, ja sam došel popraviti onu pipu, onu u kupaoni, kaj ste mi rekli prošli petak, ma, znate…
- Je, je… pokušavala se sjetiti Nina. I to smo se dogovorili za danas, za sad (pokušavala se sjetiti koliko je sati)?
- Pa, rekli ste sad, mislim, ak' vam sad paše? Ak' vam ne paše, dojdem je sutra il' popodne oko tri vure, kad obavim onaj kotel dolje. Paše?

Sjetila se da je sama u kući i to ju je osokolilo, pa je nekako izazovno oslonjena na vrata, pozvala Miška, ovaj put na «ti» u stan, točnije u kupaonu (ponovo je osjetila uzbuđenje, bradavice su nabubrile ispod frotirskog ogrtača, a vruća unutrašnjost osjećala je blizinu objekta svojih maštanja).

- Je, Miško, uđi, može i sad, kad poželiš… (počela se vraćati svojim maštanjima). Samo daj, ima posla, u kupaoni bi mi baš mogao pomoći, ima tamo posla za tebe… onaj njezin čarobni šarmantno-jebozovni osmjeh vratio joj se na lice, gledajući Miška kako ulazi u stan i kupaonu, nesvjestan sudbine i njezinog iznenađenja.

nagrađena priča :)

je li trenutak...?

pitao se urednik, otključavajući ured i gurajući kutiju s poštom od sebe. još prošli tjedan mislio je da se na posao neće vratiti nikada više... ipak... banka, kredit, režije, popravak auta i zubi... sve se skupilo i pokrenulo ga prema redakciji. a tamo, vrijeme je stajalo, kao i ljetos... i što još reći?