26
ponedjeljak
siječanj
2009
Kratke domaće
Rudolf Horvat završio je još jedan ciklus kratkih priča. Jednog dana možda baš tih 30-ak priča budu objavljene i donesu mu slavu i uspjeh u hobiju – pisanju kratkih priča. Radni naslov: Kratke domaće. Tako su se zvale cigare po koje ga je u srednjoj školi slao profesor Savin.
Kratke domaće kao naslov nije uspio prodati nikome od nakladnika, a ni za priče nije vladalo zanimanje, pa je problem odlučio riješiti vlastitim snagama. Knjigu je izdao sam. Ipak, sve je prošlo vrlo nezapaženo. To ga je živciralo, ali i potaknulo na konkretne akcije – unajmio je štand na tržnici i počeo prodavati vlastite knjige. Znao je da je gusto već odavno, a i troškovi su bili daleko veći od planiranih. Plaća profesora kemije nije pokrila troškove, a i ušteđevina se istopila. Ostalo je zadnje rješenje – prodavati Kratke domaće na kraju tržnice, gdje su se prodavale knjige i druge nove i rabljene stvari.
Prvih nekoliko vikenda prodaja je išla slabo, ali nakon 3 – 4 tjedna ljudi su prepoznali autora u prodavaču. Rudolf je znao svaku priču napamet, pa mu je bilo lako izvući neku natuknicu, kojom bi zaintrigirao kupce i druge koji su došli do štanda. Tvrdi uvez i korice davali su dojam starinske knjige priča, a zanimljive priče, privukle su čitatelje raznih profila. Nakon nekoliko mjeseci, troškovi su se gotovo pokrili, jer se knjiga sve bolje prodavala, a počeo je pisati posvete i davati intervjue lokalnim novinama, čiji je urednike zainteresirao ovaj slučaj. Ipak, osim urednika, sve bolja prodaja zainteresirala je i Ludog Ševka, spodobu koja je pratila sve na tržnici, a posebno one koji bi nešto prodali i zaradili. Kad bi vidio novce zasjale bi mu oči i bacio bi se u razmišljanje kako olakšati sretnika za novce ili bar dio. Nekad je krao, nekad i bježao, a kad bi osjetio i najmanju prednost pred žrtvom izvukao novce i silom.
I kobne je subote, 31. siječnja Rudolf došao na tržnicu s nešto većim zavežljajem knjiga koja se tek na tržnici dobro prodavala. Rudolf je ostao malo dulje na štandu kako bi prodao još dvije preostale knjige. Profesor Jani gotovo je zakasnio na «knjižni odjel tržnice» (kako ga je Rudolf zvao). Kupio je obje knjige - jednu sebi, a drugu ženi za poklon.
Sve se poklapalo. Prodaja pokriva troškove. Još par mjeseci i može izdati novih 200 komada, a onda će ponovo pokušati s knjižarama, a i knjižnicama, razmišljao je u sebi.
U haustoru je bio mrak. Napad s leđa bio je iznenadan i brz. Napadač ga je udario po potiljku, pretražio i uzeo novce. Policijski je inspektor nemoćno slijegao ramenima čekajući hitnu pomoć. Rudolf se budio, u čudu promatrajući policajca i ljude oko sebe.
komentiraj (22) * ispiši * #
12
ponedjeljak
siječanj
2009
KOLEGIJ KOD KONTEJNERA
Prof. Gavran upravo je razvrstao i zadnju bocu mineralne vode u pakiranju od 1,5 litara kad je došao dr. Štaka.
- Onda kolega, kako ide?
- 120 polulitarskih i 12 litrenih, 8 jedanipollitarskih, 20 aluminijskih, 10 staklenih…
- Staklenih? Jeste sigurni da su baš bile staklene boce?
- Svašta! Naravno da znam. Znam i to da ste vi vodeći ekspert za staklene boce, posebno butelje i pletenke, ali… ipak sam ja završio specijalizaciju za napredno istraživanje i razvrstavanje polietilenskih pakiranja od pola, litru i litru i pol…
- Znam, znam, kolega. Ne dajte se vrijeđati. Nisam ništa loše mislio. Jednostavno, zadnjih je dana dosta patvorina stakla i plastičnih surogata… pa znate i sami. Na tome ste specijalizirali. Kod profesora Zvrka, ako se ne varam…?
- Je, stari dobri profesor Zvrk. Znao je žmirećki pogoditi volumen i ambalažu boce, a znao je i marku i sastav…
- Da. Zbilja, šteta. Takav kapacitet, takav um. Pokupili su ga na vrhuncu slave i razvoja. Već je imao nekoliko renomiranih asistenata i svoju školu, prepoznatu i u vodećim stručnim i znanstvenim krugovima.
*******
Pričalo se o svemu i svačemu, kao i obično kad bi se našlo nekoliko stručnjaka dobre volje i zanimanja za razvoj rastuće djelatnosti – istraživanje i razvrstavanje polietilenskih, staklenih i aluminijskih ambalaža iz kontejnera ili drugih medija za razvrstavanje. Vrijeme i dobra volja nikad nisu bili u pitanju. Novac je tako i tako bio nebitan i van rasprave. U društvu koje je funkcionalistički minimalizam dovelo do vrhunca, a znanost do paradoksa, pa su znanstvenici doktorirali na čepovima, dizajnu plastičnih boca i kašeta, dok se tajne recepture sadržaja i vrijednosti poput financija i dobiti prepuštalo poduzetnicima kao jedinim stvarnim znalcima i nositeljima tradicijskih stvarnih vrijednosti više ne tako novog vremena, jer su nova vremena svi računali od pojave parnog stroja a tome su prošla stoljeća…
I tako su znanstvenici postali svojevrsna urbana i ruralna gerila, koji su se okupljali na tamnim i zabačenim mjestima, a tzv. Kolegije održavali najčešće kod kontejnera za otpad i to u večernjim satima.
*******
Na redovitom se kolegiju pojavio i dr. Vabac. Njega nije zanimala plastika. Samo aluminij. Limenke do pola litre, a najčešće one od 0,25 i 0,33 litre koje su bile najpraktičnije za transport i vrlo rasprostranjene. Osim toga, kao ekološki osviješten aktivist, smatrao je alumijski otpad daleko opasnijim od polietilenskih ili polivinilkloridnih ambalaža, koje su sad već skupljali i gradski volonteri, tj. Oni kojima su gradski oci dozvolili umanjiti mandatne i sl. kazne prikupljanjem i prijenosom otpada. Ipak, samo su znalci, poput dr. Vrapca znali istražiti i otkriti tzv. „zlatnu žilu“ i nova nalazišta aluminija. Kao vodeći istraživač na području ekonomskih trendova i tehnološkog razvoja, dr. Vrabac je relativno lako znao naslutiti gdje su nove deponije aluminijskih ambalaža, a onda ih najvećim dijelom ekspoloatirati dok ne dođe konkurencija ili jednostavno oni isti koji su deponij natovarili prodaju isti otpad nekom drugom. Vrabac je znao kako se radi o ozbiljnom biznisu. Zato je i doktorirao na tom strateški važnom području. Ipak, tu je ležala perspektiva. Malo kopanja po smeću nikome nije smetalo. Osim… na kontejneru broj 36 ugledao je čudan prizor. Po neki put vidio je onu zločestu dječurliju kako pale sadržaj kontejnera i izazivaju požare, ne razmišljajući o tome kako su tu „zlatne rezerve“ polietilena, ali i aluminija, stakla i ostalih sirovina… i već bi ih potjerao i zvao u pomoć prof. Gavrana i specijalne istraživačke i razvrstavačke snage (ili skraćeno SIRS), koji bi tu brzo uveli red. Ipak, prepoznao je dva klinca od njih pet ili šest. Naravno, bili su to potomci Huga Luleka, lokalnog tajkuna, izumitelja osvježavajućih napitaka od cikle i crne repe, posebno pakiranih u aluminijska pakiranja od pola litre i butelje od 7 decilitara za koje je čak i otkupna vrijednost ambalaže bila 20% veća. Tu je bio nemoćan. Lulekovi unuci i djeca bili su dio zlatne mladeži o kojima nije bilo uputno ni razgovarati bez posebnog razloga, a kamoli s njima voditi rasprave ili nedajbože ulaziti u konflikte. Pa, svi su znali što se dogodilo prof. Zvrku… nakon što je prigovorio lokalnom poduzetniku Gnajsu kako se PET ambalažu mora bacati u za to predviđen kontejner, a ne u kontejner za papir…. Starog je Zvrka prvo pokupila policija, zatim je bio na dugim razgovorima kod socijalnog radnika, da bi nakon tromjesečnog tretmana u psihijatrijskoj bolnici bio zaposlen kao kontrolor kvalitete u tvornici limenki za sokove i pivo. Nakon toga mu se izgubio svaki trag.
Nije bilo druge nego se pokupiti i nestati s tog opasnog mjesta. Znao je on kako se tu može još svašta dogoditi. Uzeo je opremu sa sobom, pokupio onih stotinjak limenki u torbi i otišao prema Jabukovcu. Tamo je uvijek bilo nekako mirnije. A i božićna mu se atmosfera najviše sviđala na tom još uvijek zelenom dijelu grada. Borovi su već bili okićeni, a lokalne su domaćice iznijele otpad i same razvrstale najveći dio ambalaže, tako da se aluminij moglo bez problema razvrstati i pokupiti.
*******
Već su odzvanjali „Jingle bells“ kad je stigao na Jabukovac. Večernja je atmosfera podsjećala na stare proslave Božića i prije potrošačkog buma i velike krize. Vrabac se osjetio nekako sjetan jer su ga neki prizori i tonovi sjetili djetinjstva i odrastanja upravo na tom Jabukovcu i gornjogradskim ulicama.
komentiraj (10) * ispiši * #
