30
nedjelja
studeni
2008
Golub
Stanko Jug dostavljao je poštu na kvart već odavno. Ni ne sjeća se više dana kad je prvi put prebacio preko ramena torbu s pismima i krenuo u dostave po kvartovima. Maksimir, Dubrava, Trnje..., a zadnjih desetak godina na Trešnjevci.
Uvijek se kretao brzo i lako, s nekom otmjenom distancom, pa su ga Frka i Miško, kvartovski pijanci nazvali Golub. Leti k'o golub, brz, tih, a i pisma nosi, pa je nadimak OK, smatrao je Grga, vlasnik «MG-a», lokalne birtije. Sve je bilo u redu dok je Stanko raspoložen ili bar trijezan. Ali, bilo je dana kad bi se čaše nanizale, a Stanko je volio popiti. Domaća rakija, loza, šljiva ili pivo, u predahu… Sve bi krenulo mirnim i gotovo predvidljivim tokom, kao u starim češkim filmovima, do trenutka kad bi Stanko popio i zadnju čašicu u nizu …
***
Nakon dostave zadnje ture pisama i ostale pošte, odlučio se osvježiti u Grginoj birtiji. Ljeto još nije ni počelo, sredina svibnja, a vrućine su već bile srpanjske. Grga je, skupa s gostima, sav u znoju sjedio na terasi i ispijao krigle piva. Stanko je ušao, pozdravio sve kimanjem glave i sjeo za stol kod Grge, u najdeblju hladovinu. Naručio je pivo i ubrzo je krigla bila pred njim. U prvom je gutljaju ispio pola krigle... Bio je neizdrživo žedan. Popio je još jedno pivo, pa treće, a kod petog malo i usporio. Nakon šestog piva i trećeg pišanja ušao je u manju raspravu s Grgom.
- I Stanko, kol'ko još?
- Koliko čega?
- Krumpira! Kol'ko još do penzije?
- Ma, tko zna… k'o da me briga. Ne dam se ja tek tak. Još će proći vremena, dok i meni koverta s penzijom dođe. Bar još 15 kuki.
- Daa? Grga je pitao, kao u čudu? Pa, nisi ti ni tako star onda…
- A izgledam staro? – osjetila se ljutnja u glasu. Miško se ustao i zateturao prema šanku.
- Ma, ne…
- Tak… Mali, daj još… Stanko više nije čuo nikoga. Mahao je rukama i zvao novu rundu. Osjećao je težinu u grudima i ramenima. Pritiskalo ga je dolje. Nikoga oko sebe nije ni čuo ni razumio. I oni su vikali i mahali rukama.
A onda je došla Hitna. Unijeli su Stanka u kombi i krenuli brzo, prvo bez sirene, a na prvom križanju i uz prodorno zavijanje sirene.
***
Na krovu Grgine birtije šepurio je bijeli golub pismonoša. Kad su Grgu unijeli u kombi, golub je, poput duše, uzletio prema nebu. Vidjelo se tek lepet krila i rep u daljini.
Slijedeće jutro u Grginoj birtiji svi su bili snuždeni i zamišljeni nad pitanjem – tko će sad donositi poštu na kvart? Golub? Tko zna? Grga je naručio rundu za sve i rekao kako je ta runda za Stanka.
Uvečer, Miško je donio obavijest o Stankovoj smrti i osmrtnicu. Grga je nalijepio osmrtnicu na vrata.
- Bio je čovjek i pol, rekao je Grga.
- Je. A Golub smo ga zvali, uzvrati Miško.
komentiraj (9) * ispiši * #
19
srijeda
studeni
2008
Traži dalje
Bero je ugasio Audija, staru 80-ku, zatvorio vrata i prošetao do birtije. Još nije bilo nikog od ekipe, samo konobar i gazda, koji je brojao neku lovu i nepovjerljivo gledao oko sebe.
- «Ziher si pošteno zaradio svu tu lovu» pomisli Bero, ali nastavi šutjeti i promatrati. Čekao je konobara i ono redovito – «dobar dan, izvolite».
- Dobar dan, izvolite! – pozdravio ga je konobar i potvrdio njegovo očekivanje.
- Pivo, točeno. Imate Ožujsko?
- Je, imamo i Ožujsko. Od točenih, još i Bavariju, Kilkeny, Guiness i Staročeško. Malo ili veliko?
- Veliko.
- Odmah.
Konobar je otišao nazad za šank, a Bero je sjeo na terasu i okrenuo im leđa, ne želeći gledati ni gazdu ni konobara ni njihove više ili manje redovite grimase.
***
Đuro je dugo promatrao mramorno-betonsko-staklenu tvorevinu preko puta svoje kuće. Auto centar Starsclub bio je novo čudo na kvartu. Đuro je to doživljavao više kao čudovište suvremene arhitekture, ali njega je ionako malo tko shvaćao ozbiljno – kino operater i amaterski glumac u lokalnoj glumačkoj udruzi (zapravo okupljalištu zgubidana, po riječima njegove mame), Đuro je bio protiv većine novotarija na kvartu, a osobito protiv širenja ovog novokomponiranog arhitektonskog kiča i nasilja Posebno ga je smetao Starsclub. Tu gomilu kiča, po zamisli njegovog nekadašnjeg školskog i razrednog kolege Jure, zaista je mrzio.
Jure je ušao u njegovo dvorište, polako i s oprezom. Znao je Đuro o čemu će opet biti riječi. Jure se širi u svim smjerovima, pa je želio kupiti i njegovu kuću i dvorište, valjda zato da ih sruši i napravi još neko novo arhitektonsko čudovište na kvartu. Ipak, opet je bio u pitanju račun bez krčmara.
- Bok Jure, pozdravio je prvi, znajući da Jure još nije savladao sva pravila pristojnosti.
- Bok, Đuro, tiho i polako odgovorio je Jure.
- Opet ista priča?
- Ovisi.
- O čemu?
- Pazi vako, za ovo kuće i dvorišta moga bi dobit sto iljada eura, al, ja ti dam još dvajst iljada pride, pa i auto, ako oćeš
- Imaš neki za petsto kuna?
- Neće bit. Al imam felge za petsto. Evo zovnem dečke u servisu da ubace koju u dvorište, pa nemaš problema s registracijom i dijelovima. A pod račun uzimam i onaj krš tamo iza.
- No, dost bi bilo zajebanije. Znaš ti dobro da ne bum prodal niš od ovog. A auto? Još mi ne treba.
***
I dok su majmuni po kavezima u Maksimirskom ZOO-u i oni izvan njih urlali i radili redovite majmunarije, Vanda je prekopavala po torbi tražeći crnu knjižicu, sa svim bilješkama, kontaktima, brojevima i drugim informacijama. Nije si mogla pomoći. Čim je pomislila na prošlonoćnu situaciju i nepoznatog "spasitelja" u crnom autu (sjetila se marke i znaka na automobilu - Audi ili "gospodar prstenova" kako ga zove njezin brat Jura), odlučila je zapisati par riječi o tome. Prošlo je desetak sati od sinoć kad ju je prvo napao neki penzić kojem je smetalo što "mlada dama sjedi na naslonu klupe, a ne kak se sjedi...", a onda je došao i policajac, pa i neka "starija aktivistica" što se priduržila kritikama na račun neobuzdane mladosti... svi su je zbog nečega kritizirali. A ona je samo htjela malo mira. Htjela je pobjeći od svih i od svega. Sjela je na klupu ("nepropisno") i pokrenula lavinu "zbivanja". Onda je iz auta parkiranog pokraj izašao taj tip (kojeg nije nikad prije toga vidjela) i spasio ju od verbalnog linča.
- Dobro, ka'e sad ovo? Pustite mi curu. Ajmo šu...! viknuo je starcima koji su se brzo razišli i prestali s tiradama i verbalnim terorom. Policajcu je pokazao osobnu iskaznicu i pitao je li potrebna osobna i može li on garantirati za nju... Policajcu je očito bio kraj smjene, pa mu se nije dalo gnjaviti oko klinke koja "nepropisno" sjedeći na klupi izaziva penziće. Zapisao je podatke u neki blokić, reda radi, pa otišao. Kad su ostali nasamo, upoznali su se, razmijenili brojeve mobitela i krenuli svaki svojim putem. U jednom trenutku pomislila je i to kako je tip iskoristio priliku za ulet, ali bilo bi preočito... ili? NIje bila načistu sa svime.
Nikako nije mogla naći svoju crnu knjižicu i zapisati par napomena uz broj svog sinoćnjeg spasitelja. I kako se ono zvao? Berislav? Zorislav? Pretih je bio za njezin ukus, ali zato još zanimljiviji. Našla je knjižicu, ali ne i njegov broj. Vjerojatno je broj ostao na ostatku kutije cigareta, ali tko će sad to naći...? Zapisala je par riječi napomene na predzadnju stranicu knjižice i nastavila tražiti njegov broj.
komentiraj (12) * ispiši * #
14
petak
studeni
2008
Putuj Harise
Adnan je putovao tri dana od Stockholma do Zagreba. Trebalo je otputovati još do Pljevlja. Dug put ga je čekao, a još je dulji iza sebe ostavio. Glad i umor su prevladali. Odlučio je odmoriti se nakratko i pojesti nešto usput, a znao je da se već i u Zagrebu nađe dobrih ćevapa, pljeskavice i šiša, pa je odlučio stati pokraj male i neugledne pečenjarnice, čudna naziva - "kratke domaće". Još mu je bilo čudnije kad je unutra ušao. Fini mirisi pečenja miješali su se s njemu neobičnim mirisima čajeva i mirisnih štapića, a gostiju je bilo svakakvih - pankeri, umjetnici, a i treba je bilo... i zgodnih konobarica. K'o u Stockholmu. Pa ti vidi. Kad je naručio šiš, konobarica mu je ponudila knjigu, kao može malo čitati dok čeka. Čuj čitati... pa još "Kratke domaće" - zbirku kratkih priča. Pa 'ajde. Čitao je, zapravo prelistavao priče. Neke su mu se činile i zgodne sve dok nisu došli ćevapi za susjedni stol i šiš za njegov. Mirisi i okusi opili su ga jače nego dva piva koje je popio gotovo na eks. A onda vrhunac. Tražio je račun. Nije ga dobio. Konobarica je došla, osmjehnula se i rekla 75 kuna, ili ako mu više paše, 10 eura.. skoro k'o u Švedskoj, pomisli. Nije moguće. Šiš je bio super i lepinja i luk, ali... Cijena... nigdje nije vidio cjenik, a ni računa nije bilo. Nije sad imao ni živaca ni vremena voditi rasprave o cijeni, ali... Konobarica je pripremila novu narudžbu. Ćevapi s ajvarom. I račun? OK. onda 75 kuna. Bez piva.
***
Haris je ostavio Adnana s robom i drugim autom u Pljevljima, a otputovao je još do Trebinja i Foče, kako bi zameo tragove. Za svaki slučaj. Znao je da ga prate. Nije se mogao osloboditi tog osjećaja. Putem do Sarajeva, stalno je smišljao kako i gdje bi dodatno zakomplicirao potragu. Otišao je još do Mostara, pa do Metkovića, a onda se preko Splita vratio u Zagreb. Taj mu grad nikad nije bio skroz jasan. Sve nešto kao lijepo i ljubazno, cure zgodne i fine, a on na kraju sam. Nije mu išlo ni s robom. Uvijek je imao konkurenciju ili policiju za vratom i uvijek se s nekim morao boriti. U Zagrebu mu je sve bilo komplicirano, pa je pomislio da će mu onda biti lakše sakriti se. Stalno ga je pratio osjećaj kako nije sam.
Lutao je Trešnjevkom cijelo prijepodne. Na trešnjevačkoj tržnici kupio je novu jaknu, a staru je bacio u auto... da auto, razmišljao je, koji auto...? Uzeo je onu Adnanovu krntiju (zbog dogovora o promjeni auta), starog Forda, koji je bio stariji od njegovog Audija... nema veze, kupit će si on drugi Audi, kad se vrati u Hamburg. Tamo ima svega.
Od silnog lutanja, ogladnio je a kad je došao do pečenjarnice ili birtije o kojoj mu je Adnan pričao
"- Ne'š vjerovat', pričao je Adnan, dok čekaš ćevape, a ima i šiša i ćevapa i pljeskavice i pite i bureka i svega ... daju ti knjigu za čitanje! Čuj, knjigu... Ja, KNJIGU! Šta se čudiš? Tamo fini svijet dolazi... baš ono pravo fina raja, a hrana k'o u Sarajevu ili Banja Luci. jedino što im je skupo... K'o da nije Zagreb - ćevapi 9 eura, šiš 10, a opet, cijena se može i dogovoriti, povećati ili smanjiti, pa ti vidi..."
Nemalo se iznenadio kad je došao do pečenjarnice o kojoj mu je pričao Adnan. Ruševna kućica izgledala je još trošnije. Vrata su visila... ipak, iz unutrašnjosti su dopirali mirisi pečenja, koji su se miješali s mirisima voća. Čuo je i neke glasove. Pričalo se tiho, gotovo šaptom. Pomislio je - klošari, skvoteri, pankeri, tko zna tko bi se tu sve mogao skrivati, u ovoj napuštenoj kućici. A i natpis o zatvaranju se vidio, oznaka, pečat, žig, sve je tu bilo. Vrata su bila razvaljena, a unutra su bili neki ljudi. Zatvoreno, a otvoreno, zabranjeno, nesigurno. Uplašio se svega toga, sve mu je to bilo sumnjivo, pa se vratio na tržnicu. Kupio je ćevape na nekom kiosku usput i razočarano ih pojeo nabrzinu, jer mu se ništa nije svidjelo, ni količina, ni meso, ni lepinja, a i luk je bio nekakav bljutav...
Još je razmišljao o onoj kućici, o glasovima koje je čuo i finim mirisima pečenja koji su se širili iznutra. Teletina? Možda. Trebalo je imati jaja i ući unutra. Možda rade u ilegali, možda su neki pravo zajebani tipovi, a možda je i neka dobra raja. Ipak, teško mu je bilo riskirati... Nije imao vremena, a nije mu više bilo 20. Morao je ići dalje na put. Iz razmišljanja ga je probudila zvonjava mobitela. Adnan. Zvao ga je iz Beča. Pitao ga je kad se mogu naći u Salzburgu? Nikad! Ne želi više tamo. Jedva je pobjegao policiji. Onda Minhen? Može. Eto, tako je to, taman kad se čovjek malo opusti, povuče ga posao i opet sve po starom. Pih. A baš je htio pojesti one ćevape za 10 eura. ovi za 3 eura na tržnici nisu bili loši, ali nekako slabi, bez duše, a luk bljutav. Jebi ga, pomisli, valjda to tako mora biti. Ima još ćevapa i birtija... Kad se vratim u Sarajevo, bit će ćevapa, a do tada, putuj Harise...
***
U izvješću prometne policije dalo se pročitati tek nekoliko činjenica. U prometnoj nesreći na autocesti Zagreb - Maribor nedaleko graničnog prijelaza Macelj došlo je do teške prometne nesreće u kojoj su poginuli H.S. (39), vozač Ford Mondea i J.A. (52) vozač VW kombija koji je zbog nepridržavanja prometnih propisa, skliske ceste i prebrze vožnje izgubio nadzor nad vozilom i prešao na suprodnu stranu ceste, te izazvao frontalni sudar dvaju vozila. Oba su vozača preminula prije dolaska vozila hitne pomoći.
Nitko nije spominjao sliku Harisove obitelji u novčaniku, porciju šiš ćevapa (onih za 10 eura) u pretincu Forda Mondea, kao ni zadnju Adnanovu SMS poruku na Harisovom mobitelu - "Harise polako. Magla je u Sloveniji. Vidimo se u Minhenu sutra. Javi se Tahiru kad stigneš. Vozdra. Adnan"
komentiraj (12) * ispiši * #
06
četvrtak
studeni
2008
Izdrži još malo
Grga Malčić još uvijek je trpio bolove u želucu. Ništa novo. Gastritis i čir na dvanaestercu bili su svakodnevnica njegovog života. Naravno, etiologija je bila psihosomatskog tipa, kako bi to suvremeni liječnici za dušu nazvali nadogradnjom. Drugim riječima, nedostajalo mu je mira u duši i discipline u ponašanju, pa mu je život postajao sve bolniji i teži. Jednostavno, trpio je frustracije izvana i iznutra. Grizli su ga i sam se grizao. A ostvarenja želja i rezultati nekako su uvijek izmicali i nazirali se negdje u «bliskoj daljini», gotovo nadomak ruke i života, pa je još uvijek vjerovao u ostvarenje svojih želja i rezultate rada i napora. Jednostavno, živio je prosječan život i uživao koliko je mogao u ritmu života koji se mijenjao češće i žešće nego što si je to mogao i zamisliti.
- Izdrži još malo, često je u sebi ponavljao i nastavljao dalje.
- Je... ga, mora se ići dalje. Nema izbora. Čak i ako se ne mora, opet se ide dalje. Više ništa nije isto kao i prije.
Pokušavao je životnu borbu olakšati svim onim silnim vježbama i promjenama u načinu disanja, prehrane, komunikacije sa svijetom oko sebe… i gdje je došao. U bolnicu Sestara milosrdnica, gdje su ga, unatoč njegovom protivljenju, obrijali po trbuhu, isti izrezali i otvorili, kako bi izvadili navodno benigni tumor. Nije pomogla ni retorika, ni sva njegova filozofija, rasprave s Mladenom, šefom klinike, inače dugogodišnjim poznanikom. Čak štoviše, morao je potpisati i nekakav papir, kojim jamči kako preuzima odgovornost na sebe i kako nema zahtjeva od bolnice ako stvari slučajno krenu krivo. I to je fer, kažu, moraju se i liječnici osigurati od nesreće.
- A što je sa mnom? Kao čovjekom, pacijentom, kao...? Nastavljao je Grga unutarnju tiradu. Moram li uvijek ja biti taj koji popušta i koji se mora «samokontrolirati» i biti na usluzi drugima, uvijek spreman na ustupke i odricanja?
- Da, to je to. I sad će me još malo izrezati, pustiti da se još malo mučim, a onda će navodno započeti proces ozdravljenja… čemu sve ovo? Jesam li uopće morao ići na tu je... operaciju? Naravno, rekli bi moji bližnji i moj doktor, svi oni koji brinu za moje dobro. E, pa neka onda oni idu umjesto mene na operaciju i pod nož.
U 6 poslijepodne, nakon bolničkih posjeta, suza, dirljivih razgovora, patetike ove ili one vrste, nakon diskretnog, ali uvjerljivog upozoravanja od strane medicinskog osoblja, na kraju krajeva i konačnog razlaza posjeta, sestra Klara donijela je večeru. Kuhana riža, hrenovka i kruh. Bolnička hrana. Je... ga, što je više i mogao očekivati. No, o tajnim željama i analizi ljepote sestre Klare ovaj put nije htio voditi unutarnju raspravu. Je, sviđala mu se i želio ju je, ali… tko je on?
- Još malo, još koji dan i morete iti doma. Kaj to ni lepo, gospon Grga?
- Je, samo, gdje se vraćam? Doma? U onaj isti kaos i suludi život, koji me je i doveo ovdje, koji će me opet dovesti tu ili negdje drugdje… par metara ispod…
- No no, ni s'e tako crno…
- Ma, dajte…
- Kaj? Treba još malo izdržati i …
- I … Onda će sve biti bolje, zar ne? A i vi mi to možete zajamčiti? Da vas poslije potražim da vam kažem kako je bilo ili ćete mi dati telefon pa da vam javim…?
- Ha? Dobar štos za dogovorit čvenk. Najte gospon Grga. Nis' ja od jučer…
- OK, sestro. Neću vas zamarati. Imate svoga posla...
- Ne zamarate me. Znam ja kaj je moj posel ...
Bio je sretan zbog činjenice da netko zna što mu je posao. A Klara mu se sviđala i nije mu smetalo što ga je prepoznala i spriječila u pokušaju upucavanja.
- Je... ga, treba još samo malo izdržati.
- Izdrži još malo. Koju minutu, sat, dan, godinu… sve će biti bolje… a i prilika će se već pojaviti. Nije ni Klara od čelika…
komentiraj (9) * ispiši * #
