Bero je ugasio Audija, staru 80-ku, zatvorio vrata i prošetao do birtije. Još nije bilo nikog od ekipe, samo konobar i gazda, koji je brojao neku lovu i nepovjerljivo gledao oko sebe.
- «Ziher si pošteno zaradio svu tu lovu» pomisli Bero, ali nastavi šutjeti i promatrati. Čekao je konobara i ono redovito – «dobar dan, izvolite».
- Dobar dan, izvolite! – pozdravio ga je konobar i potvrdio njegovo očekivanje.
- Pivo, točeno. Imate Ožujsko?
- Je, imamo i Ožujsko. Od točenih, još i Bavariju, Kilkeny, Guiness i Staročeško. Malo ili veliko?
- Veliko.
- Odmah.
Konobar je otišao nazad za šank, a Bero je sjeo na terasu i okrenuo im leđa, ne želeći gledati ni gazdu ni konobara ni njihove više ili manje redovite grimase.
***
Đuro je dugo promatrao mramorno-betonsko-staklenu tvorevinu preko puta svoje kuće. Auto centar Starsclub bio je novo čudo na kvartu. Đuro je to doživljavao više kao čudovište suvremene arhitekture, ali njega je ionako malo tko shvaćao ozbiljno – kino operater i amaterski glumac u lokalnoj glumačkoj udruzi (zapravo okupljalištu zgubidana, po riječima njegove mame), Đuro je bio protiv većine novotarija na kvartu, a osobito protiv širenja ovog novokomponiranog arhitektonskog kiča i nasilja Posebno ga je smetao Starsclub. Tu gomilu kiča, po zamisli njegovog nekadašnjeg školskog i razrednog kolege Jure, zaista je mrzio.
Jure je ušao u njegovo dvorište, polako i s oprezom. Znao je Đuro o čemu će opet biti riječi. Jure se širi u svim smjerovima, pa je želio kupiti i njegovu kuću i dvorište, valjda zato da ih sruši i napravi još neko novo arhitektonsko čudovište na kvartu. Ipak, opet je bio u pitanju račun bez krčmara.
- Bok Jure, pozdravio je prvi, znajući da Jure još nije savladao sva pravila pristojnosti.
- Bok, Đuro, tiho i polako odgovorio je Jure.
- Opet ista priča?
- Ovisi.
- O čemu?
- Pazi vako, za ovo kuće i dvorišta moga bi dobit sto iljada eura, al, ja ti dam još dvajst iljada pride, pa i auto, ako oćeš
- Imaš neki za petsto kuna?
- Neće bit. Al imam felge za petsto. Evo zovnem dečke u servisu da ubace koju u dvorište, pa nemaš problema s registracijom i dijelovima. A pod račun uzimam i onaj krš tamo iza.
- No, dost bi bilo zajebanije. Znaš ti dobro da ne bum prodal niš od ovog. A auto? Još mi ne treba.
***
I dok su majmuni po kavezima u Maksimirskom ZOO-u i oni izvan njih urlali i radili redovite majmunarije, Vanda je prekopavala po torbi tražeći crnu knjižicu, sa svim bilješkama, kontaktima, brojevima i drugim informacijama. Nije si mogla pomoći. Čim je pomislila na prošlonoćnu situaciju i nepoznatog "spasitelja" u crnom autu (sjetila se marke i znaka na automobilu - Audi ili "gospodar prstenova" kako ga zove njezin brat Jura), odlučila je zapisati par riječi o tome. Prošlo je desetak sati od sinoć kad ju je prvo napao neki penzić kojem je smetalo što "mlada dama sjedi na naslonu klupe, a ne kak se sjedi...", a onda je došao i policajac, pa i neka "starija aktivistica" što se priduržila kritikama na račun neobuzdane mladosti... svi su je zbog nečega kritizirali. A ona je samo htjela malo mira. Htjela je pobjeći od svih i od svega. Sjela je na klupu ("nepropisno") i pokrenula lavinu "zbivanja". Onda je iz auta parkiranog pokraj izašao taj tip (kojeg nije nikad prije toga vidjela) i spasio ju od verbalnog linča.
- Dobro, ka'e sad ovo? Pustite mi curu. Ajmo šu...! viknuo je starcima koji su se brzo razišli i prestali s tiradama i verbalnim terorom. Policajcu je pokazao osobnu iskaznicu i pitao je li potrebna osobna i može li on garantirati za nju... Policajcu je očito bio kraj smjene, pa mu se nije dalo gnjaviti oko klinke koja "nepropisno" sjedeći na klupi izaziva penziće. Zapisao je podatke u neki blokić, reda radi, pa otišao. Kad su ostali nasamo, upoznali su se, razmijenili brojeve mobitela i krenuli svaki svojim putem. U jednom trenutku pomislila je i to kako je tip iskoristio priliku za ulet, ali bilo bi preočito... ili? NIje bila načistu sa svime.
Nikako nije mogla naći svoju crnu knjižicu i zapisati par napomena uz broj svog sinoćnjeg spasitelja. I kako se ono zvao? Berislav? Zorislav? Pretih je bio za njezin ukus, ali zato još zanimljiviji. Našla je knjižicu, ali ne i njegov broj. Vjerojatno je broj ostao na ostatku kutije cigareta, ali tko će sad to naći...? Zapisala je par riječi napomene na predzadnju stranicu knjižice i nastavila tražiti njegov broj.
Post je objavljen 19.11.2008. u 13:23 sati.