CYBER WAR – NEXT MOVE…

Luka Wald, programer za C9 u consulting agenciji istog naziva bio je jedan od glavnih autora ove super aplikacije za uređivanje web stranica i programa. Ipak, već ga je dulje vrijeme mučilo duboko nezadovoljstvo, a najviše zbog opće stagnacije. Htio je unijeti nešto novo u sivilo svakodnevnice. Čak je uspio napraviti i nekoliko podaplikacija u C9, a u jednoj od podaplikacija i novu igricu – za pojedinačne korisnike, i naravno – mrežnu verziju za više igrača. Igrici je u početku dodijelio radni naziv RAT NA MREŽI, da bi ju nakon par dana preimenovao u CVNM – cyber war – next move…

U početku mu je bilo i malo dosadno, pa i bedasto. Puka kombinacija RPG, strategije i solidne grafike za igrača njegovog kalibra nije bila dovoljno zabavna, a pogotovo u solo igri. Morao je probati kako će stvar funkcionirati i na mreži. U prvim pokušajima testiranja na grupnim stranicama i forumima nije bilo nekog odjeka. Reakcije su bile u rasponu od bedastih do mlakih i neuvjerljivih, uz tek par pametnih komentara. Anonimnih, naravno. Jedan od komentara sugerirao mu je diskretno neka pokuša testirati igru na vojnim simulatorima, u pravoj ratnoj priči, a ne na grupnim stranicama i forumima, ili, kako je rekao „no check till reality check“.

- Da, ali kako doći do vojnog simulatora? Pitao se u sebi, sve više razmišljajući o igri, o pravoj probi, o vojnom sustavu zaštite i hakeraju, zabranjenom voću, kojeg se odrekao još u srednjoškolskim danima, nakon provale na server policije i igranja Duke Nukema s ekipom preko policijskog servera i sustava. Jednostavno, htio je igru i adrenalin, a provala u sustav policije bila mu je više od izazova.

Naravno, vremena su se promijenila, sustavi zaštite su unaprijeđeni, mreža razvijena, ljudi manje raspoloženi za igru i opraštanje sitnih nestašluka… ipak, kopkala ga je misao kako bi ipak morao igru testirati na vojnom simulatoru i ući u sustav… Ali koji? Kako? Gdje? Kada? Pitanja je bilo sve više kako je rastao njegov interes za igru.

XXXXXXX

Pukovnik Albert Tomas umorno je odložio kapu na policu kad je ušao u svoj samački stan. Otkako se rastao i preselio u tzv. stan za privremeni smještaj, malo komotniju garsonijeru, tzv. jednoipolsobni stan na Svetom Duhu, osjećao se trajno napetim, nezadovoljstvo i nervoza redovito su se izmjenjivali, a povremeni ispadi agresije bili su gotovo predvidljivi.

Rat na poslu – borba za svako slovo i svako pravo, svaku aktivnost, odobrenje, plan… vojska mu je bila sve teži posao i sve manje izazov. S druge strane, brakorazvodna parnica pretvorila se u specijalni rat sa suprugom Anitom i njezinom obitelji. Nije se protivio tome što je uzela i stan i djecu, ali pravo posjete i kontakata nije želio izgubiti niti dati na raspolaganje njezinoj majci i sestri Tamari.

Tamara je sve i zakuhala, kad je zvala svoju prijateljicu Silvu koja ga je naočigled pred njima počela zavoditi. Njegov duhovit i ležeran odgovor i zafrkancija izazvali su ispad bijesa kod Anite, a te iste noći, nakon Silvina odlaska i prvu ozbiljniju svađu. Nakon nekog vremena, kad je razmislio malo bolje, zaključio je kako je cijeli konflikt bio izrežiran, a on izmanipuliran.

Bar je on, kao majstor režije znao što je prava režija za konflikt. Priznao je u sebi kako su ga fino sredili. Stan koji je naslijedio od djeda Lovre prepustio je supruzi i djeci, a on je preselio u privremeni smještaj. Dok se podstanari u stanu koji je iznajmljivao ne odsele. Valjalo je čekati još tri mjeseca do isteka ugovora.

OOOOOOO

7. vod 3. satnije 1. brigade specijalnih postrojbi našao se na planiranoj poziciji prije početka prve simulirane borbe s računalom. Svi su bili potpuno opremljeni i raspoređeni, iako malo zbunjeni, jer nikako im nije išlo u glavu zašto su dobili bojevo streljivo i to u popriličnim količinama, a pozicija početka akcije je bila niti kilometar od granice sa Slovenijom.

Satnik Marić pitao je pukovnika ponovo što to sve znači i kako će se boriti protiv simulatora ako nema prave vojske u blizini… i što ako naiđe … što sa Slovencima…? Svi su se osjećali nekako ljuti i nezadovoljni nejasnim i sumnjivim informacijama. Vojne vježbe s bojevim streljivom pokraj granice sa Slovenijom. A sve preko kompjutora. Nek' se onda generali sjednu za kompjutor i igraju igrice, ako im je do igre. Nek' se igraju pizde… pomislio je satnik Marić.

Mi se moramo skrivati od samih sebe i Slovenaca (to ga je posebno tištilo), a oni se igraju na simulatoru… „Ne'š ti vojske i generala… ljutio se dalje satnik Marić. Oni bi ratovali na kompjutoru, a da ih samo jedan dan provedem malo po šumi i terenu prošlo bi ih… ali, što je – tu je. Počeo se miriti sa sudbinom, pogotovo kad je osjetio nezadovoljstvo u glasu pukovnika Tomasa, kojemu je vjerovao i za kojeg je znao da će sve poduzeti za svoje ljude. Osim toga, dogovorili su se da čim akcija krene i kad dobiju prve informacije s terena, pukovnik dolazi u njihov sektor i vodi ostatak akcije. To je bila jedino što je tješilo satnika Marića.

*******

Luka je prošao i zadnji stupanj zaštite vojnog informacijskog sustava i nekako uspio proći do sektora simulacija. Pažnju mu je odmah zaokupila akcija „Oslobađanje sektora 7“, koja je trebala započeti za 9 sati u šumama nedaleko slovenske granice. Posebno ga je veselilo to što je i vojska u priličnoj mjeri razvila simulatore, do te mjere da su ih testirali u pravoj akciji. A bilo je tu i mrežnih veza s terenskim grupama, obavještajnih informacija, pozadinskih akcija, logistike… pravi mali rat.

Tko bi rekao da razmišljaju na njegov način… ovo bi mogla biti jako dobra i zabavna igra. Možda malo opasnija, jer su ulozi veliki, a i veza s živim ljudima na terenu nije bila za zanemariti, pa su mu tijelom prošli hladni srsi kad se priključio sustavu kao Ghost player, kodnog naziva Scout 9. Naziv je preuzeo iz neke od svojih prijašnjih igara, ali i iz nazivlja aktualne akcije simulatora. Ljudi su na terenu bili raspoređeni, grupe organizirane, čekalo se još nekoliko pripremnih aktivnosti, tzv. specijalni rat – medijska potpora, uvod, najava, objava, početak, razvoj, akcija, vrhunac, pobjeda i svršetak, kao u svakoj pravoj igri. Ipak, ni njemu samome nije bilo potpuno jasno kako će se to sve poklopiti s akcijama na terenu. Imaju li ljudi na terenu neke oznake, boje, kakva streljiva se koriste, kad se mogu smatrati ranjenima, mrtvima… bilo je zapravo puno toga nejasnoga. Ipak, bil omu je drago što se zatekao na poprištu jedne nove igre i što je napokon malo adrenalina poteklo žilama.

DDDDDDD

Scout je išao šumom do same granice. Promatrao je bezbrižna lica slovenskih policajaca i 3 vojnika koji su parkirali terenac pokraj malograničnog prijelaza i nešto pričali s policajcima. Bio je donekle iznenađen ovim prizorom, jer na tom mjestu ne bi očekivao vojsku. Spremno je snimio nekoliko snimaka mikrokamerom i poslao ih u bazu na obradu. Nastavio je put do slijedeće kote i snimao situaciju.

Vidio je i hrvatske specijalce pod punom spremom što ga je još više iznenadilo. Bilo ih je previše na tako zanemarivom mjestu. Vježba? Uz granicu? Baš čudno. Snimio je i tu par snimaka i proslijedio u bazu. Nije dobio nikakav odgovor. Na drugoj koti našao je kutiju s opremom za diverzije i dodatak streljiva i paket prve pomoći lijekova… sve je više i više toga bilo za iznenaditi se.

Na trećoj je koti vidio još dva voda specijalaca koji su tek došli i raspoređivali se. Nije znao više što bi mislio. Tko zna koliko ih je, pomisli. Cijela satnija? Brigada? Velika neka vježba. Povećao je oprez, pogotovo nakon što je vidio jednog od snajperista na koti 4. sad je već postalo ozbiljno.

Kad je ugledao pravo streljivo i to u sanducima, na kontrolnoj točki 3 već se ozbiljno zabrinuo. Ne misle valjda izvoditi vježbe s bojevim streljivom uz samu granicu prijateljske i u isti pakt svrstane Slovenije...? Zar ne znaju da ovakve akcije koštaju puno više od blamaže? Nije valjda nekome do rata…? Zaključio je da mu nema druge nego se pribrati i biti oprezan, raditi što mu kažu i ne misliti previše, jer valjda neko u tom silnom sustavu misli.

Pod potpunom opremom sve se teže kretao šumom i već ga je hvatao umor. Odlučio se odmoriti na jednoj od zaklonjenih pozicija.

XXXXXXX

Anita Tomas baš se spremala otići na posao kad joj je sestra javila kako je vidjela Alberta s nekom „kolegicom“ na kavi na trgu u subotu. Sramota. Nije stigla ni prezime promijeniti i vratiti svoje, a on već bari one klinke na poslu, asistentice, tajnice… nema taj granice. Sve kao ne bi on nikada… a sad, eto, komada kao u priči. Uostalom, nije htjela dalje o njemu misliti. Odlučila se baviti sobom i svojim životom. Javila se odvjetnici, gospođi Barić, neka pripremi sve za promjenu prezimena, a ako bude moguće i ostale akcije za zagorčavanje života bivšem suprugu. Vidjet će on… djecu? Ne dam, pomislila je. Kupila je novine usput i krenula na posao.

OOOOOOO

Pukovnik Tomas pokušao je odgonetnuti što se zbiva u informacijskom sustavu, a pogotovo u simulatoru, osobito otkako je krenula akcija. Sve je bilo nekako sumnjivo od samog početka, a osobito oprema – bojevo streljivo i sigurnosne mjere, stupanj pripravnosti… kao da je rat izbio. A naizgled sve je bilo u redu. Intuitivno, osjećao je da nešto ne valja. A ni taj sustav ni simulator nisu mu ulijevali povjerenje. Sve je pod kontrolom. Samo čijom, pitao se. Nekog kompjutorskog frika ili djedice generala u Pentagonu. Nije mu se sviđalo kontroliranje zbivanja od strane računala. Tko stoji iza toga, sve više se pitao.

XXXXXXX

Luka se sve više plašio igre u kojoj se zatekao. Izvješća s terena mu nisu davala dojam igre, nego sve više psihološko ratnog cyber trilera, u kojem se našao, ali nije više mogao utjecati na ishod. Vojska i oružje i streljivo su bili pravi, situacija napeta, scout mu je dojavio i o vojsci na obje strane.

Slovenci su brzo prepoznali situaciju, vjerojatno su i oni imali nekog svog u igri, a na terenu se tek vidjelo nekoliko novih postrojbi s obje strane. Psihološki rat počeo je na internetu brzo, intenzivno i teško predvidljivo. Obavještajna je zajednica odigrala igru profesionalno. Ipak, Luka se sve više osjećao „na krivom mjestu u krivo vrijeme“… poželio je pritisnuti tipku ESC, kliknuti exit / quit ili na drugi način izbjeći dalji razvoj zbivanja.

U ovoj su igri bili živi ljudi. A u simulatoru nije prepoznao nikoga tko bi mu pomogao riješiti ovaj problem. Jedini lik u stvarnosti koji mu je izgledao razuman i uvjerljiv bio je neki pukovnik Tomas, a možda bi bilo koristi i od satnika Marića, ali na terenu je već bilo jako napeto. Snajperisti i ostali su već bili raspoređeni, čekalo se prvi potez i prvu žrtvu, dalje se znalo.

Pokušao je poslati poruku pukovniku Tomasu da se na slovenskoj granici našlo i slovenske vojske, a i NATO izviđački avioni su sve skupa pratili i slali izviješća dalje. Trebalo je nekako izbjeći katastrofu. Luka je simulirao poziv iz hrvatskog stožera i poslao poruku o povlačenju vojske na pričuvni položaj 3 kilometra dalje od granice i nove upute. Ipak, neko mu je presreo poruku. Slovenci? Ameri? Tkogod bio, Lukin je pokušaj sprječavanja ove katastrofe bio spriječen.

Sjetio se. Obična sms poruka možda bi mogla proći. Pokušao je naći broj mobitela pukovnika Tomasa, ali umjesto toga našao je broj satnika Marića. Odlučio je pokušati tim putem. I uspio.

*******

Probudio se znojan, s treskavicom i ukočenog vrata i sjetio se kako je zaspao za kompjutorom prije nekih tri sata. Programiranje ratne igra umorilo ga je više nego što je mogao zamisliti i zaspao je nakon 12 sati rada.